REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
Poslovni broj: P-2684/2020-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Republika Hrvatska zastupanog po punomoćniku Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi Obvezno - isplata, 17. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I. / Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB:52634238587 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz osnova izmakle koristi zbog manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine stana u [adresa], položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa], izgrađenog na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], upisan u Z. U. [broj ZK uloška] i to baš 8. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, stan u prizemlju s istočne strane koji se sastoji od tri sobe, površine 76,99 m2 isplatiti iznos od 23.173,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesećni iznos kako slijedi
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2019. godine
pa do dana 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koja prethodi tekućem polugodištu za 3 ( tri ) postotna poena, a od dana 1. siječnja. 2023. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 ( tri ) postotna poena.“
2. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je dana 03. 08. 2020. Godine tužba tužitelja BJ protiv tuženika Republike Hrvatske radi naknade štete.
U tužbi navodi da je tužitelj vlasnik stana [adresa], položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa], izgrađenoj na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], upisanoj u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to baš 8 suvlasnički dio s neodređenim omjerom, stan u prizemlju s istočne strane koji se sastoji od tri sobe, površine 72,89 m2, a koji se nalazi u režimu zaštićenog najma, s time da je tužitelj pravo vlasništva predmetnog stana kao stana u režimu zaštićenog najma stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji od dana 16. studenoga 2005. god. ovjerenog kod Javnog bilježnika Tea Karabotića Milovca iz Splita pod brojem ovjere OV- 6560/05, sklopljenog između ĆJ kao prodavatelja i tužitelja kao kupca.
Tužitelj se dana 21. 10. 2019.god., obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji zahtjev je tužena odgovorila da je predmetni zahtjev u cijelosti neosnovan.
Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najmnine obvezan je isplaćivati tužitelju iznos od 201,38 kuna od dana 5. rujna 2012. god.
Stan tužitelja nalazi se u Splitu, na jednoj od najatraktivnijih lokacija, predjelu Bačvice u neposrednoj blizini dva hotela sa pet zvjezdica, udaljen 30 m od gradske plaže Bačvice, površine 72,89 m2 i njegovim iznajmljivanjem na tržištu može se ostvariti mjesečna zarada u rasponu od 700,00 Eura do 1.000,00 Eura mjesečno. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najmnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi od momenta ratifikacije EU Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Tužitelju je povrijeđeno vlasničko pravo zajamčeno odredbama čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda jer ne postoji ravnoteža između tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca pošto je tužitelju nametnut prekomjeran teret, takav stav zauzeo je Europski sud za ljudska prava odlučujućiu predmetu Statileo protiv RH.
Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasborgu u predmetu Statileo/ RH br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.god., utvrđeno je da kako službeno određeni iznos zaštićene najamnine ne predstavlja realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takovom režimu jer naknada ne omogućava prihod njegovim vlasnicima.
Poradi toga, tužitelj na ime naknade štete zbog povrede njegovih vlasničkih prava, odnosno jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućuju istog u ostvarivanju prava na korištenje njegove imovine (da nekretninu da u najam), potražuje na ime zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine za razdoblje od dana 21. listopada 2016. godine, pa do 21. listopada 2019. god., iznos ne manji od 4.850,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počev od dospjeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa sve do isplate.
Opreza radi, ukoliko se tužena protivi tužbi, te se visina postavljenog zahtjeva ukaže spornom temeljem dokumentacije i podataka kojima raspolaže Republika Hrvatska, tužitelj pridržava pravo određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi sud, u kojem je slučaju, sukladno odredbama članka 186. b stavak 4. i 5. ZPP-a, ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora. Radi svega naprijed iznesenog tužitelj pokreće postupak i predlaže Sudu da nakon zakonskog postupanja, pa makar i zbog ogluhe ili izostanka donese slijedeću;
PRESUDU
I. / Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB:52634238587 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju BJ, OIB; 76558245792, isplati iznos od 174.600,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na svaki dospjeli mjesečni iznos kako slijedi;
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. listopada 2016. godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. studenoga 2016.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. prosinca 2016.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. siječnja 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. veljače 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. ožujka 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. travnja 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. svibnja 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. lipnja 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. srpnja 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. kolovoza 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. rujna 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. listopada 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. studenoga 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. prosinca 2017.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. siječnja 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. veljače 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. ožujak 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. travnja 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. svibnja 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. lipnja 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. srpnja 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. kolovoza 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. rujna 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. listopada 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. studenoga 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. prosinca 2018.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. siječnja 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. veljače 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. ožujka 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. travnja 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. svibnja 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. lipnja 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. srpnja 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. kolovoza 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. rujna 2019.godine
- na iznos od 4.850,00 kuna od dana 21. listopada 2019.godine, pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odborenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri ) postotna poena.
II./ Nalaže se Republici Hrvatskoj OIB:52634238587 da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju BJ, OIB; 76558245792 troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, počev od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odborenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri ) postona poena.
U odgovoru na tužbu tužena navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže da tužbeni zahtjev bude odbijen uz osudu tužitelja na snošenje parničnog troška te izlaže i predlaže kako slijedi:
Osporava se osnov i visina tužbenog zahtjeva i to iz slijedećih razloga: Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i to iz slijedećih razloga:
Nesporno je da je tužitelj pravo vlasništva predmetnog stana kao stana u režimu zaštićenog najma stekao na temelju ugovora o kupoprodaji od 16. studenog 2005. te da je dana 18. studenog 2005. zaključio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s OJ kao zaštićenim najmoprimcem.
OJ kao zaštićeni najmoprimac koristila je predmetni stan od 1970. i majka je BJ koji se vodi kao korisnik predmetnog stana do **.**.1986.
OJ je kao zaštićeni najmoprimac imala pravo prvokupa predmetnog stana sukladno odredbi čl. 44. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) a stan je smješten na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Splitu na predjelu Bačvice i udaljen je od gradske plaže Bačvice 30m te ima površinu od 72,89 m2.
Pregledom ugovora o kupoprodaji vidljivo je da je tužitelj stan stekao po cijeni koja je za takvu nekretninu bila izuzetno niska i daleko ispod stvarne tržišne vrijednosti stana u vrijeme kupoprodaje i nedvojbeno je za zaključiti da je tako povoljna cijena stana i formirana baš zbog činjenice da stan koristi zaštićeni najmoprimac.
Tužitelj je dakle zaključio ugovor o kupoprodaji stana svjestan „tereta“ kojim je stan opterećen jer ga u svojstvu zaštićenog najmoprimca od 70-tih godina 20 st. koristi OJ njegova majka a i tužitelj osobno kao član obiteljskog domaćinstva te je svjesno ušao u poslovni rizik i na njega pristao premda nije u samostalnom posjedu cijelog stana (jer stan koristi i tužitelj osobno).
Negativne posljedice poslovnog rizika o kojem se u konkretnom slučaju radi ne mogu se prebacivati na drugu osobu jer su rezultat poslovne politike tužitelja sukladno stajalištu zauzetom u odluci VSRH br. Rev-x-207/17 od 11. svibnja 2017. pa se u tom smislu upućuje i na jedno od osnovnih načela odštetnog prava sadržano u institutu pristanka oštećenika iz čl. 1054. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) prema kojem oštećenik koji na svoju štetu dopusti drugom poduzimanje neke radnje nema pravo zahtijevati od njega naknadu štete prouzročene tom radnjom (stajalište VSRH br. Rev-x-968/16 od 26. listopada 2016.) pa prema tome tužitelju ne pristoji pravo na naknadu štete s osnova izmakle koristi koju potražuje ovom tužbom.
Tužiteljev zahtjev za naknadu štete jer mu se u konačnici poslovni rizik u koji je ušao nije isplatio protivi se i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) upravo jer je isti uz majku kontinuirano od 1986. evidentiran kao korisnik predmetnog stana i jer je 2005. svjestan svih navedenih okolnosti zaključio ugovor o kupoprodaji stana s vlasnikom ĆJ nadajući se da će mu se taj poslovni rizik isplatiti.
Ujedno se posebno ističe da prema podacima iz zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra na dan **.**.2020. OJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nema nikakvih nekretnina u vlasništvu a tužitelj je upisan upravo i jedino kao vlasnik predmetnog stana.
Nadalje se ističe da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu Bego protiv Hrvatske i Statileo protiv Hrvatske ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Radi toga je sud istaknuo da se temeljni problem u predmetima ove vrste "tiče samog zakonodavstva" i da nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne i interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane.
Posebno se ističe prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) sada čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
Naime, Zakon o najmu stanova je donesen 1996. a Konvencija je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati a Ustavni sud RH u rješenju poslovni broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe čl. 6. do 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu RH te Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja jer su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 5. studenog 1997. ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare odnosno zastare prava u odluci Statileo i dr. protiv Hrvatske nije bavio.
Osim toga, niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok pa nema razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj i svi ostali vlasnici su mogli, i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnosti Zakona o najmu stanova (NN 91/96) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Naime, baš zbog činjenice što Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužitelj je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imao mogućnost da je aktivno legitimiran a što nije Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha, zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužitelj nije učinio.
U svakom se slučaju ističe da tužitelju ne pripada naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana da mu prekomjerno ograničenje njegovog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Dakle Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova u [adresa] pa i tužitelju, za slučaj da mu pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene dobiti a što se poriče i nije njegov slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca.
Na tragu istaknutoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava pa prvenstveno i Statileo, kojima je na ime naknade štete podnositeljima dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu ali im ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom čl. 16. Ustava RH (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).
Međutim, uistinu nije izgledno da tužitelj od majke od 2005. naplaćuje zaštićenu najamninu a ukoliko je naplaćuje dužan je dokaz o naplati dostaviti u spis pa se predlaže da mu sud naloži neka to uradi.
Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. U svom stavu tužena upire i na presudu Općinskog suda u Zagrebu br. P-1583/19-18 od 28. veljače 2020.
Posebno se ističe da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) koji je stupio na snagu dana 04. kolovoza 2020. Republika Hrvatska postupila sukladno citiranim presudama Europskog suda za ljudska prava i iznašla optimalan zakonodavni okvir kojim je tim Zakonom na primjeren način uspostavljena ravnoteža između interesa vlasnika stanova te interesa zaštićenih najmoprimaca slijedom čega tužitelju svakako ne pristoji pravo potraživati utužene iznose nakon 04. kolovoza 2018. kao dana stupanja na snagu citiranog Zakona jer je donošenjem citiranog Zakona otpao osnov tužbenog traženja.
Podneskom od 2. siječnja 2025. Godine tužitelj je konačno uredio tužbu tako da sada ista glasi:
I. / Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB:52634238587 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz osnova izmakle koristi zbog manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine stana u [adresa], položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa], izgrađenog na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica], upisan u Z. U. [broj ZK uloška] i to baš 8. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, stan u prizemlju s istočne strane koji se sastoji od tri sobe, površine 76,99 m2 isplatiti iznos od 23.173,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesećni iznos kako slijedi
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2016. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2017. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. studenoga 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. prosinca 2018. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. siječnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. veljače 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. ožujka 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. travnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. svibnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. lipnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. srpnja 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. kolovoza 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. rujna 2019. godine
- na iznos od 643,71 eura od dana 21. listopada 2019. godine
pa do dana 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koja prethodi tekućem polugodištu za 3 ( tri ) postotna poena, a od dana 1. siječnja. 2023. godine pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 ( tri ) postotna poena.
U dokaznom postupku sud je pregledao zk izvatka zu 8988 KO [katastarska općina] od 20.10.2019. i od 08.09.2020., zahtjev za mirno rješenje spora od 18.10.2019., dopis ODO Split od 30.10.2019., podatke o cijeni iznajmljivanja nekretnine sa interneta, podatke iz evidencije MUP-a, dopis grada Splita od 06.06.2019., izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 06.06.2019., ugovor o najmu stana od 09.09.1997., ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 18.11.2005., presude ovog suda od 04.03.2020., presudu ŽS u Varaždinu od 25.03.2021., podatak PU Split o visini tržišne najamnine za stan na približno istoj lokaciji za utuženo razdoblje u [adresa], podatke od Porezne uprave u Splitu o cijeni najma za stanove iste kvadrature, starosti i sa istim položajem-položajnom pogodnosti, proveo očevid na licu mjesta sa vještakom građevinske struke.
Punomoćnici stranaka potpisali su parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja se sastoji u razlici između primljenih mjesečnih iznosa zaštićene najamnine za stan u [adresa], ex [adresa]., vlasništva tužitelja i iznosa kojeg bi tužitelj ostvario da je stan dao na tržištu u najam.
Među strankama sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.
Iz pregled zk izvatka ZU 8988 KO [katastarska općina] od 20. Listopada 2019. Godine vidljivo je da je tužitelj upisan kao nositelj prava vlasništva na stanu u prizemlju s istočne strane koji se sastoji od 3 sobe a položen na nekretnini označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica].
Iz pregleda evidencije MUP-a RH sud je utvrdio da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 29. Svibnja 1986. Godine.
Iz pregleda evidencije MUP-a RH sud je utvrdio da OJ ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] od 03. 06. 1970. Godine.
Iz citiranih evidencija je vidljivo da tužitelj stanuje u predmetnom stanu u [adresa] zajedno sa svojom majkom OJ.
Iz pregleda izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 6. Lipnja 2019. Godine sud je utvrdio da je Grad Split, Služba za gospodarenje gradskom imovinom dao izračun mjesečne zaštićene najamnine za potrebe stana u [adresa], visoko prizemlje, neto korisne površine stana 72, 89 m², najmodavca ĆJ iz [adresa] i najmoprimca OJ u iznosu od 201,98 kn, a izračun je od 5. Rujna 2012. Godine.
Pregledom Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 09. Rujna 1997. Godine vidljivo je da je IJ iz [adresa], kao vlasnik stana i najmodavac sa OJ iz [adresa]., kao najmoprimac, sklopio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan [adresa]., visoko prizemlje, koji se sastoji od 3 sobe, površine od 72,82 m². U čl. 5. navodi se da stan zajedno sa najmoprimcem koristiti njen sin BJ.
Pregledom Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 18. 11. 2005. Godine vidljivo je da je BJ iz [adresa]., kao vlasnik stana i najmodavac sa OJ iz [adresa], kao najmoprimac, sklopio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan [adresa]., visoko prizemlje, koji se sastoji od 3 sobe, površine od 72,82 m².
Iz navedenog je vidljivo da je tužitelj kao korisnik predmetnog stana zajedno sa svojom majkom kao zaštićenim najmoprimcem kupio predmetni stan od bivšeg vlasnika tog stana IJ. Nakon kupnje stana tužitelj je sa svojom majkom zaključio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom iako su oboje nastavili zajednički koristiti taj stan za svoje potrebe stanovanja jer drugog stana nisu imali, jer u suprotnom majka tužitelja ne bi imala pravo steći status zaštićenog najmoprimca temeljem Ugovora zaključenog s prijašnjim vlasnikom stana IJ.
Po ocjeni ovog suda tužitelj nema nikakve štete pa nema pravo niti na tražene iznose razlike između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine za ovaj stan. Tužitelju nije umanjena imovina niti bi predmetni stan davao u najam s obzirom da u njemu stanuje zajedno sa svojom majkom.
Osnovano se tuženik u svom odgovoru na tužbu poziva i na odredbu iz čl. 1054. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje, nema pravo od njega zahtijevati naknadu štete prouzročene tom radnjom.
Tužena je istakla prigovor zastare.
Pravna osnova potraživanja tužitelja je naknada štete, a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo (čl. 215. stavak 1. ZOO-a).
Kako je ovdje riječ o gubitku zarade od najamnine koje dospijevaju mjesečno, to je riječ o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavak 1. ZOO-a, koji za svaki mjesečni iznos teče od 21-og u mjesecu za taj mjesec budući zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a), pa se dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje. Stoga su sve tražbine koje se odnose na razliku najma za razdoblje do rujna 2017. zastarjele budući je tužba podnesena 03. kolovoza 2020., kada je već bio protekao trogodišnji zastarni rok za razliku najamnine za kolovoz 2017. i sve ranije.
Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Tužitelj je pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnosti Zakona o najmu stanova (NN 91/96) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, mogao pokretati tužbe za naknadu štete jer mu je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Odredbom čl. 227. st. 1 i 2 ZOO-a propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
Tužitelj je sa svojom majkom OJ zaključio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom dana 18. studenog 2005. Godine pa mu je samo pravo na traženje ove naknade zastarjelo 18. studenog 2010. god.
Slijedom svega navedenog ovaj sud smatra da je u cijelosti neosnovano traženje tužitelja pa je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan kako je to navedeno u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tuženiku je sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi i popisanom trošku trebalo obistiniti trošak sastava odgovora na tužbu 500 eura, sastava jednog podneska 500,00 eura, za zastupanje na tri ročišta po 500,00 eura, ukupno 2.500,00 eura.
U Splitu, 17. travnja 2025.
Sudac
Josip Mrkonjić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u
.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
1. BJ, [adresa]
2. Republika Hrvatska zastupanog po punomoćniku Općinsko državno odvjetništvo u
Splitu
