Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-651/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužiteljice AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Filipu Vukadinoviću, odvjetniku iz OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova 80a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Varaždina, Kapucinski trg 5/1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. pod nazivom ”NAKNADA” Ugovora o kreditu broj 538-50-7312867 od 24. lipnja 2017. godine, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kredita : 1.60 % ( jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 25,48 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 27. lipnja 2017. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.142,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana 17. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AN je podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 3. pod nazivom "NAKNADA" Ugovora o kreditu broj 538-50-7312867, zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 24. lipnja 2017., a koji glasi: „Naknada za obradu kredita : 1.60 % ( jedan zarez šezdeset posto) od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK (jednatisuća kuna), jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

2. U historijatu tužbe tužiteljica navodi da je sa tuženikom dana 24. lipnja 2017. sklopila Ugovor o kreditu broj: 538-50-7312867, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.000,00 HRK, s rokom otplate od 84 mjeseca, i da je čl. 3. Ugovora o kreditu pod nazivom "NAKNADA" propisana naknada za obradu kredita, koja je jednokratna i koja se korisniku kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,60% od iznosa kredita, a maksimalno 1.000,00 HRK.

3. Nadalje, tužiteljica navodi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, koji je kao takav unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ističe da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se kao korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 1,60% od iznosa odobrenog kredita, maksimalno 1.000,00 HRK, a koju se korisnik kredita obvezuje platiti i plaća jednokratno, i da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti je navedena odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, već je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, tako da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti joj je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je s obzirom na položaj tužiteljice kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prema mišljenju tužiteljice prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.

4. Tužiteljica se poziva i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 96/03) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, istaknuvši da tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita, pa smatra da je ugovorna odredba kojom je bila primorana platiti naknadu, a kako bi mogla dobiti zatraženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

5. Stoga tužiteljica predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom, kao i zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa od 25,48 eura na ime plaćene naknade za obradu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 323 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ako Zakon što drugo ne određuje.

6. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, ne navodeći u čemu se sastoji propust tuženika, tuženik smatra da je tražbina zastarjela, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i istu obveže naknaditi troškove ovog postupka.

7. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 538-50-7312867 zaključenog 24. lipnja 2017. između tužiteljice i tuženika, kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu od 1,60% od iznosa kredita, maksimalno 1.000,00 HRK, jednokratno, a koja naknada je naplaćena u iznosu od 25,48 eura na način da je ustegnuta od iznosa kredita, temeljem koje ništetne odredbe tužiteljica zahtijeva i isplatu naplaćene naknade. Obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sporno je i to da li je tražbina tužiteljice zastarjela.

8. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 538-50-7312867 od 24. lipnja 2017. (str. 7 -13), u prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 10. lipnja 2024. (str. 14-15), u otplatni plan (str. 20-23), te dokaz saslušanjem tužiteljice AN kao stranke (str. 109-110).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik dana 24. lipnja 2017. sklopili Ugovor o kreditu u kunama broj: 538-50-7312867, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 12.000,00 HRK, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je odr. čl. 3. Ugovora o kreditu pod nazivom "NAKNADA" propisana naknada za obradu kredita, koja naknada je jednokratna te se ista korisniku kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,60 % od iznosa kredita, a maksimalno 1.000,00 HRK, time da je nesporno između stranaka da je tužiteljici naplaćena spomenuta naknada u iznosu od 25,48 EUR, koju visinu tuženik ne osporava,

- da je riječ o nenamjenskom kreditu građana u kunama,

- da je tužiteljica u svojem iskazu izjavila da je podigla kredit u iznosu od 12.000,00 HRK na rok otplate od 7 godina, da je taj kredit otplatila prošle godine, te je napomenula da joj je u banci dočekao gotovi sastavljeni ugovor o kreditu kojeg je potpisala, time da sa bankom uopće nije pregovarala o odredbama tog ugovora o kreditu, posebno ne o ovoj naknadi koju je morala platiti da bi joj uopće bio odobren kredit, a koja naknada joj je bila ustegnuta od iznosa kredita. Izjavila je da nije uopće znala na što se ta naknada odnosi, koje troškove je banka uopće imala za obradu kredita, jedino što je znala je to da tu naknadu mora platiti da bi joj taj nužno potreban kredit bio odobren. Istoj u banci nisu bile uopće objašnjene pojedine odredbe kredita, pa tako niti ove odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita, dok joj je kod javnog bilježnika bilo samo rečeno da će joj sjesti ovrha na plaću ukoliko taj kredit ne bi uredno otplaćivala. Istaknula je da uopće nije bila u mogućnosti pregovarati o toj naknadi na način da se ona smanji ili eventualno ukine, jer je dobila gotovi sastavljeni ugovor kojeg je trebala samo potpisati.

- da tužiteljica ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiram odr. čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je korisnik kredita tužiteljica kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, niti je tuženik dokazao da bi tužiteljica sklopio predmetni ugovor u okviru navedenih djelatnosti.

10. Valja napomenuti da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle, i one kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a), dok navedene odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranaka kao ugovornih strana iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

11. Na temelju utvrđenih činjenica i činjeničnog stanja, sud zaključuje da tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja istog, nije bila informirana o tome na što se odnosi sporna naknada o kojoj se nije pregovaralo, a niti se je o njoj moglo pregovarati te je tužiteljica bio primorana platiti tu naknadu kako bi uopće mogla dobiti zatraženi kredit.

12. Dakle, zaključak suda je da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se oko sporne naknade nije uopće pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora o kreditu građana u kunama) te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

13. Na prethodno utvrđeno činjenično stanje valjalo je primijeniti odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o ulaznoj naknadi i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj se naknada 1,6% jednokratno obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

15. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

17. Isto tako valja napomenuti da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju Ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti."

18. Nadalje, valja napomenuti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

19. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi tzv. ulazne naknade, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

21. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je pobijana odredba ugovora o kreditu doista ništetna, pa je stoga u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i presudio kao u točci I. izreke presude.

23. Nadalje, što se tiče zahtjeva tužiteljice za isplatom naplaćene naknade temeljem prethodno navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu, a odlučujući o istaknutom prigovoru zastare tražbine tužitelja, valja istaknuti da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno u konkretnom slučaju radi se o ništetnosti pobijane odredbe ugovora o kreditu, a koja ništetnost je utvrđena ovom presudom od 17. travnja 2025., tako da zastara tražbine tužiteljice nije nastupila. Dakle, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, sud je isti iz navedenih razloga ocijenio neosnovanim.

24. Nadalje, prema ocijeni ovog suda, u konkretnom slučaju kada je temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženika, kao trgovac, i jača stranka u ovom ugovornom odnosu, na štetu potrošača i slabije strane u navedenom ugovornom odnosu, u konkretnom slučaju to je tužiteljica, ostvario nepripadnu imovinsku korist s osnova ništetnih ugovornih odredba, tada se ne može raditi o zabrani manjeg značaja zbog koje se ne bi mogla isticati ništetnost.

25. Slijedom svega navedenoga, zaključak je ovog suda da tužiteljici pripada i pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, u iznosu od 25,48 eura, koju visinu tuženik ne osporava, s osnova ništetne ugovorne odredbe kredita, konkretno čl. 3. Ugovora o kreditu, pod nazivom "NAKNADA" i kojim je propisano da se naknada za obradu kredita, a koja je jednokratna, naplaćuje korisniku kredita prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,60% od iznosa kredita, a maksimalno 1.000,00 HRK.

26. Naime, obzirom da se radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe koje je sam unio u ugovor, pri čemu tužiteljica nije mogla na njih ni na koji način utjecati, tada se kao zaključak nameće da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga temeljem odr. čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na iznos naplaćene naknade od 25,68 EUR od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja iste, a to je dan 27. lipanj 2017.

27. Radi navedenoga presuđeno je kao u točci II. izreke ove presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, a trošak tužiteljice u iznosu od 1.142,14 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužiteljice za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 eura, zatim na trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, za sastavljanje podneska od 20. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, na zastupanje na ročištima 21. ožujka 2025. i 17. travnja 2025., za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 212,50 eura, a sve to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT), kao i na trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 17. travnja 2025., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci III. izreke.

29. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 17. travnja 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Filip Vukadinović, Zagreb, Horvatova 80a

2. Odvj. Goran Gložinić, Varaždin, Kapucinski trg 5/1