REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-1084/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Tihomiru Kovačić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 25. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UK, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Terezije Rečić, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 17.travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-2614128 od 31.12. 2004. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.000,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime stečenog bez osnove ukupan iznos od 1.030,27 eura zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- 2,03 EUR od 01.12.2007. godine do isplate,

- 2,01 EUR od 01.01.2008. godine do isplate,

- 2,05 EUR od 01.02.2008. godine do isplate,

- 2,07 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

- 2,11 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

- 2,05 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

- 2,94 EUR od 01.06.2008. godine do isplate,

- 2,98 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

- 2,93 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,

- 2,93 EUR od 01.09.2008. godine do isplate,

- 2,96 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

- 3,20 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- 3,04 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

- 3,91 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- 5,69 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

- 6,49 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

- 6,94 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- 7,37 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- 5,82 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

- 5,74 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- 5,76 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- 5,81 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- 5,80 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- 5,76 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

- 5,84 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- 6,50 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- 9,39 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

- 8,72 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

- 12,65 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- 11,90 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- 13,35 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- 25,91 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- 23,33 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- 31,22 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- 28,49 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- 24,10 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- 33,36 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- 45,14 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- 36,80 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- 39,72 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- 36,00 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- 36,67 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- 52,46 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- 54,00 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- 66,97 EUR od 01.08.2011. godine do isplate,

- 60,20 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- 52,78 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- 51,98 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- 51,42 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- 54,95 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- 58,03 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.690,55 eura kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.879,91 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 792,41 eura kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za troškovima postupak u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj s tuženikom 31.prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu 918-50-2614128 kojim mu je odobren kredi na iznos od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

1.2. Navodi da je čl. 7. ugovora previđena otplata kredita u anuitetima vezanim uz tečaj CHF na dan dospijeća a da je člankom 2. istoga ugovora predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,85% i u periodu otplate mijenjala do 7,75% godišnje.

1.3. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj VTS-a Pž- 7129/19 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i RBA d.d. utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do preplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama.

1.4. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banaka među kojima je bila i RBA d.d., utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona obveznim odnosima.

1.4. Osporava primjenu članka 12, ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda sjedišta tuženika za koju jednako smatra da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pregovaralo.

1.5. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu stečenog bez osnove, temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 2.720,82 eura (20.500,00 kn).

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika.

2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

2.7. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.8. U svezi ugovorene promjenjive kamatne stope tuženik smatra da je odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi da li je tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdana i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

2.9. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-2614128 od 31. prosinca 2004. solemniziran po Javnom bilježniku Zvonimiru Koporčić iz Slavonskog Broda, broj: OU-798/2004, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,85% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost Slavonskog Broda od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupio je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 2614128 od 31. prosinca 2004. (list 7-12 spisa), uvid u otplatni plan (list 13-18 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 13.5.2019. (list 19-24 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 46-48 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 16. rujna 2024. (str. 83-95 spisa), u dopunu nalaza vještaka od 12. prosinca 2024. (str. 101-102 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje i dopuna navedenom nalazu i mišljenju, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Zvonimira Koporčić jer je isti preminuo.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-2614128 od 31. prosinca 2004. (list 7-12 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih vozila (čl. 6.) u iznosu od 19.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu u 2004., da je tada radio na terenu preko Đure Đaković Montaža, i kada je došao za božićne blagdane kući, te kako mu je sin napunio 19 godina, odlučio je kupiti mu automobil. Sin je prethodno obišao auto kuće i odlučio se za vozilo marke Citroen u Auto kući Radić u Slavonskom Brodu. Skupa su otišli u auto kuću i tada je dio novca dao za auto u gotovini, a dio je odlučio realizirati putem kredita. Svi razgovori vezani uz kredit su se vodili u auto kući tako da on uopće ne znam ni kako mu je tuženik odobrio kredit. Ne zna ni u kojoj valuti je kredit realiziran, ali mu je predstavnik auto kuće rekao da je to kredit koji je najpovoljniji tada na tržištu, s najnižom kamatnom stopom, a time i ratom otplate. Siguran je da u niti jednom trenutku nije išao u banku, niti ga je bilo tko zvao iz banke, samo su ga iz auto kuće nazvali na Silvestrovo 31.12.2004. da ode potpisati ugovor kod javnog bilježnika. Niti kod bilježnika nije bilo nikakvog razgovora, već je ugovor potpisao i platio. O samoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi niti je bilo govora, niti bilo što zna jer je po zanimanju bravar, a vjerovao sam da predstavnici banke preko auto kuće nude najpovoljnije kredite. Kredit mu je tada u cijelosti odgovarao jer je rata kredit iznosila oko 1.200,00 kn, a naknadno otišla skoro duplo. Ugovor je pročitao u dijelu koji ga je zanimao i znao je koliki iznos realizira, na koji rok i kolika mu je rata. Auto je kupio za osobne potrebe jer je tada radio na terenu, a istim se koristio njegov sin. Nitko tada nije imao na sebi nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Kredit je u cijelosti otplatio svaki mjesec uplatama u banci na partiju kredita. Nadalje, istakao je da mu je ugovor samo ponuđen na potpis, a sve se dešavalo na Staru godinu i svi su jako žurili. Nije tražio nikakva pojašnjenja jer je mislio da je ugovor uredu a ne zna što znači valutna klauzula.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla. Tome svemu treba pridodati i činjenicu da se cjelokupno dogovaranje kredita odvijala u auto kući s prodajnim predstavnikom auto kuće, koji zasigurno nije niti mogao pružiti tužitelju valjanu informaciju o ugovornim odredbama.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 46-48 spisa) koje je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti faktori koji utječu na promjenu kamatne stope, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju bravar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,85% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

24. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u auto kući u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,85% porasla do 7,75% (str. 95 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

26. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

27. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

29. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje, kasnije u dopuni nalaza dodatno pojasnila, u kojem navodi da je uslijed promjene tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 758,70 eura a u slijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 271,57 eura ili ukupno 1.030,27 eura.

31. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja, te dopune nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 27. prosinca 2024. postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i specificiralo tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi u iznosu od 1.030,27 eura.

32. Tuženik se u podnesku od 5. veljače 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

33. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

35. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

36. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužitelja u visini kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka.

37. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

38. Nesporno je da je tužitelj djelomično povukao prvotni tužbeni zahtjev za iznos od 1.690,55 eura a jednako tako je nesporno da u trenutku podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva nije raspolagao svom dokumentacijom potrebnom za izračun i pravilno postavljanje visine svoga traženja. Tek nakon dostavljanja dokumentacije i provedenog postupka vještačenjem bio je saznanja o visini potraživanja.

39. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, odlučeno je kao pod III. izreke presude.

40. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

41. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

42. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

43. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

44. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

45. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

47. Vezano uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev u pretpostavljenoj visini, bez financijskih znanja, nakon provedenog financijskog vještačenja isti točno odredio i specificirao, zbog kojeg postupanja za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi.

48. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

49. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Potrebno je ovdje istaći i činjenicu da za tuženika odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod VI. Izreke presude.

51. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.672,32 eura skupa s troškovima naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.030,27 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 22.4.2024. i 25.3.2025. za svako 150,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 30.10.2019., 26.9.2024., 27.12.2024. i 18.2.2025. za svako u iznosu od 150,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.125,00 eura skupa s pridodanim PDV-om ukupno 1.406,25 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 73,66 eura i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.879,91 eura.

52. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

53. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

54. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 26.2.2024. iznosu od 200,00 eura s pripadajućim PDV-om koja radnja nije bila nužna za donošenje odluke o glavnoj stvari. Nije priznat trošak zatražene pristojbe na presudu u iznosu od 73,66 eura koje je tužitelj oslobođen pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23). Nije priznat niti trošak zatraženih priznatih radnji troškovnika preko priznatog iznosa od 150,00 eura do zatraženih 200,00 eura, jer isti nije postavljen u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.030,27 eura) i Tarifi.

55. Ukupno tužitelju nije priznato 792,41 eura troškova postupka, te je slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 17. travnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Tihomir Kovačić, Slavonski Brod,

2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.