Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-53/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Imetak Plasman d.o.o. u likvidaciji iz Županje, J.J. Strossmayera 7, OIB:93364702620, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čutuku, odvjetniku iz Splita, protiv tuženice SJ iz [adresa], otok Šolta, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jadranka Kalebić & Igor Kalebić iz Splita, radi trpljenja i namirenja, te po tužbi tuženice SJ protiv tužitelja Imetak Plasman d.o.o. u likvidaciji, radi utvrđenja ništetnosti, povodom žalbe tuženice SJ podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi- 664/2013 od 24. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-664/2013 od 24. listopada 2022. pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-664/2013 od 24. listopada 2022.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke u odnosu na dosuđeni trošak od 45.015,84 EURA,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužitelj odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.430,84 EURA.

II. Trošak žalbe tuženici se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke presuđeno je da je tuženica dužna trpjeti namirenje tražbine tužitelja za iznos od 2.215.450,00 kn/294.040,74 EURA zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci i to sudskom prodajom založenih nekretnina pobliže opisanih u izreci te namirenjem tužitelja iz polučene prodajne cijene, dok je pod točkom II. izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tuženice radi utvrđenja ništetnosti Sporazuma o zasnivanju založnog prava i povratu duga sklopljenog između pravnog prednika tužitelja te ŠJ i tuženice od 14. listopada 2011. te punomoći od 17. listopada 2011. kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 387.625,00 kn/51.446,68 EURA.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonom dozvoljenih žalbeni razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a usvoji tužbeni zahtjev tuženice u cijelosti, uz obvezivanje tužitelja na snašanje troškova postupka i troška žalbe, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženice osnovana je samo u odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

5. Nakon što je tužitelj podnio tužbu protiv tuženice navodeći da su 17. listopada 2011. tužitelj kao zalogodavac i založni vjerovnik, zatim ŠJ kao glavni dužnik i tuženica kao založni dužnik sklopili Sporazum o zasnivanju založnog prava i povratu duga, a isti nije vraćen te tužitelj traži namirenje iz založnog prava, dok tuženica u odgovoru na tužbu tvrdi da su navedeni Sporazum kao i punomoć koja je datirana s datumom od 21. listopada 2011. ništetni, te podnosi protutužbu protiv tužitelja tvrdeći da je dovedena u zabludu i prevarena, sve zbog svog teškog psihičkog stanja – depresije, pa traži utvrđenje da su navedeni Sporazum koji je datiran s datumom 14. studenog 2011. i punomoć koju je potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika 17. listopada 2011. ništetni, prvostupanjski sud nakon provedenog postupka zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a da tužbeni zahtjev tuženice nije osnovan.

6. Takvu tvrdnju prvostupanjski sud temelji na osnovu provedenih medicinskih vještačenja po vještacima Časlavu Lončaru i Trpimiru Glavini iz kojih proizlazi da je tuženica u vrijeme potpisivanja sporne punomoći i Sporazuma u postupnosti bila sposobna za rasuđivanje jer depresivna epizoda, koju je tada doživjela i terapija koju je uzimala nisu utjecali na istu. Osim toga, sud je utvrdio da je tvrtka Imetak Plasman d.o.o. registrirana tvrtka koja se bavila davanjem zajmova te da je ŠJ tužitelju, jer je tražio od istog zajam, napomenuo da ima prijateljicu, ovdje tuženicu, koja će dati osiguranje nepodmirenog iznosa zajma, obzirom da on nije imao u tom trenutku dovoljno sredstava za povrat, a da je zakonski zastupnik tužitelja tri puta komunicirao s tuženicom iz razloga što je ona pristala biti založni dužnik temeljem specijalne punomoći, te je tuženica u tim razgovorima LJ navela da je dobrovoljno pristala biti založni dužnik. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženica osim što je ŠJ bila založni dužnik tvrtki Imetak Plasman d.o.o. prodala jednu svoju nekretninu za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 kn na temelju Ugovora o prodaji nekretnine od 15. prosinca 2011. te je tražila da se kupoprodajna cijena isplati na račun MJ, ali iz potvrde od 24. prosinca 2011. koja je ovjerena pred javnim bilježnikom proizlazi da je tuženica primila cjelokupni iznos kupoprodajne cijene od 30.000,00 kn, dok da je jednu nekretninu kojom je jamčila kao založni dužnik za ŠJ prodala kupcu gospodinu S koji je potom to javio tvrtki Imetak Plasman d.o.o., a tužitelj je na traženje istog pristao brisati upisani zalog u svoju korist, iako to nije bio dužan učiniti.

7. Osim toga tuženica je tijekom postupka tvrdila da je bila prezadužena jer je upala u kamatarski dug te je zbog tih financijskih problema s NJ postigla dogovor da, ako ona njemu da nekretnine na Šolti koje je dobila od pokojnih roditelja, da će on, nakon što regulira svoje odnose s tvrtkom Imetak Plasman d.o.o., njoj dati 50.000,00 EURA na ime usluge koju je ona za njega učinila, a koja se sastojala u jamčenju za njegov dug prema tužitelju pa je u tu svrhu ŠJ potpisala specijalnu punomoć kod javnog bilježnika koju punomoć je isti uzeo za sebe, a koju punomoć je tuženica potpisala dobrovoljno bez prisile jer mu je vjerovala, a obzirom da je bila u nevolji.

8. Kako je tuženica 17. listopada 2011. potpisala specijalnu punomoć kojom je ovlastila ŠJ da može njezine nekretnine navedene u izreci presude prodati, uknjižiti, upisati u knjigu posjednika, opteretiti na način da se na teret istih može osnovati založno pravo i da takvu ispravu može sastaviti u obliku javnobilježničkog akta koji ima svojstvo ovršne isprave, odnosno može istu podnijeti na solemnizaciju, a također ga je ovlastila da može potpisati Sporazum o zasnivanju založnog prava i povratu duga s Imetak Plasman d.o.o. Zagreb radi osiguranja kredita sklopljenih 4. listopada 2009. u iznosu od 62.709,06 EURA, zatim kredita od 18. lipnja 2009. u iznosu od 63.289,65 EURA te kredita sklopljenog 20. srpnja 2009. u iznosu od 62.765,77 EURA, odnosno radi osiguranja duga u ukupnom iznosu od 295.000,00 EURA s pripadajućim kamatama i troškovima namirenja duga, te da su Sporazum o zasnivanju založnog prava i povratu duga 17. listopada 2011. sklopili tvrtka Imetak Plasman d.o.o. Zagreb kao zajmodavac, ŠJ kao zajmoprimac i tuženica zastupana po ŠJ temeljem specijalne punomoći kao založni dužnik, pa je temeljem navedenog Sporazuma osnovano založno pravo na nekretninama tuženice i upisano u zemljišnim knjigama, sud zaključuje da je u trenutku potpisivanja specijalne punomoći tuženica bila sposobna za rasuđivanje i sukladno tome mogla shvatiti značenje i posljedice svog postupanja. Isto tako sud nije prihvatio kao uvjerljiv i logičan navod tuženice da je prevarena od strane ŠJ, tim više što je u trenutku potpisivanja predmetne specijalne punomoći već imala iskustvo zasnivanja založnog prava na svojim nekretninama, a sama je tijekom postupka tvrdila da je tražila od ŠJ da joj isplati novac koji joj je obećao za tu uslugu.

9. Stoga pozivajući se na odredbe čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) u svezi s čl. 322. st. 1. istog Zakona (iako valja primijeniti u ovoj pravnoj stvari odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje:ZOO) prvostupanjski sud utvrđuje da je založno pravo na nekretninama koje su predmet ovog postupka osnovano Sporazumom o zasnivanju založnog prava i povratu duga od 17. listopada 2011. i specijalne punomoći ovjerene 17. listopada 2011. i to na točno određenim nekretninama tuženice u svrhu osiguranja tražbine tvrtke Imetak Plasman d.o.o. prema ŠJ u ukupnom iznosu od 295.000,00 EURA, te da se radi o dobrovoljnom založnom pravu na navedenim nekretninama sukladno čl. 304. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV) te da je isto stečeno trenutkom uknjižbe u zemljišnim knjigama i to dana 22. studenog 2011. i 31. siječnja 2012. sve sukladno odredbi čl. 309. st. 1. ZV-a.

10. Osim toga, kako sud navodi da predmetni Sporazum sadrži sve što treba sadržavati ugovor o hipoteci sukladno čl. 307. ZV-a, te da ne sadrži ništave odredbe koje bi bile suprotne naravi zaloga i tražbine koja se osigurava zalogom u smislu odredbe čl. 307. st. 3. istog Zakona, a također da nema ni ništave odredbe da će zalog prijeći u vjerovnikovo vlasništvo ako dug ne bude plaćen u određeno vrijeme, da dužnik ne može zalog nikad iskupiti, ili da ne može nikome drugomu dopustiti da osnuje založno pravo na istom zalogu, ili da vjerovnik ne bi nakon dospijeća osigurane tražbine smio zahtijevati prodaju zaloga sve u smislu čl. 307. st. 4. ZV-a, a da predmetna punomoć ima isti oblik kao i sporazum sukladno čl. 314. navedenog Zakona o obveznim odnosima, kao i da je opunomoćenik ŠJ poduzeo radnje na koje ga ovlašćuje punomoć temeljem čl. 316. st. 4. istog Zakona, te da je ista izdana sukladno posebnim odredbama koje se traže za uknjižbu sve temeljem odredbe čl. 53. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10 – dalje: ZZK), smatra da su navedeni Sporazum i punomoć u cijelosti sklopljeni sukladno odredbama ZV-a o založnim pravima na nekretninama, zatim odredbama ZZK-a o uknjižbi na temelju specijalne punomoći te općim odredbama navedenog Zakona o obveznim odnosima o punomoći te da ne sadrže ni jednu odredbu koja bi ih činila ništetnim djelomično ili u cijelosti sve sukladno odredbi čl. 322. navedenog ZOO-a.

11. U odnosu na pozivanje tuženice da je u vrijeme bila u teškoj materijalnoj situaciji te da je upala u "kamatarski dug", prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 329. st. 1. navedenog ZOO-a obrazlaže da tuženica nije, osim vlastitih navoda, predlagala provođenje ijednog dokaza kojim bi dokazala svoju tešku materijalnu situaciju u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma i specijalne punomoći, dok u pogledu razmjernosti činidaba sud ističe da vrijednost zaloga ne mora odgovarati vrijednosti tražbine koja se osigurava tim zalogom tako da zalog može biti znatno manje vrijednosti ali i znatno više vrijednosti od tražbine koju osigurava, dok je za razmjernost činidaba u konkretnom slučaju, prema mišljenju suda, bitan odnos tuženice i ŠJ koji joj je jamčio za osiguranje njegovog duga dati 50.000,00 EURA. Kako tuženica prema navodima prvostupanjskog suda nije dokazala da predmetne nekretnine vrijede znatno više od 50.000,00 EURA jer se radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije građevinsko, te samo jedna nekretnina ima staru kućicu. a tijekom postupka nije predlagala ni jedan drugi dokaz za utvrđenje vrijednosti tih nekretnina, sud zaključuje da je tuženica pristala jamčiti za dug ŠJ od 295.000,00 EURA svojim nekretninama jer je očekivala da će od njega za to dobiti 50.000,00 EURA. Isto tako sud smatra da u konkretnom slučaju tuženica nije dovedena u zabludu niti prevarena, a i da je, da su zabluda i prisila razlozi za pobojnost, a ne ništetnost, slijedom čega je tužbeni zahtjev tuženice ocjenjen potpuno neosnovanim.

12. Kako predmetni dug po dospijeću nije podmiren, a tužitelj ima založno pravo dok ne raspolaže ovršnom ispravom jer predmetni Sporazum o zasnivanju založnog prava o povratu duga nije solemniziran, već je samo ovjeren potpis, sud smatra da je hipotekarna tužba tužitelja osnovana jer pobijanom presudom tužitelj stječe ovršnu ispravu temeljem koje se može namiriti iz vrijednosti zaloga pa je sud tužbu tužitelja ocijenio osnovanom sukladno odredbi čl. 336. st. 1. ZV-a.

13. U žalbi tuženica tvrdi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka nerazumljiva te da proturječi razlozima presude. Prigovara vještačkom nalazu Časlava Lončara tvrdeći da je isti njenu tešku depresivnu epizodu tretirao kao stanje, a ne bolest, uz napomenu da ako se nije radilo o bolesti da šta će joj onda tako ozbiljna terapija. Pojašnjava da je dovoljno samo pročitati upute o korištenju lijekova koje je uzimala iz kojih i laik može razabrati da isti itekako mogu izazvati bitno smanjene sposobnosti za rasuđivanje. Stoga brani tezu da je pogrešan zaključak navedenog vještaka da je tuženica u trenutku sklapanja spornog Ugovora o zasnivanju založnog prava i povratu duga 17. listopada 2011. odnosno navedene specijalne punomoći bila sposobna za rasuđivanje, odnosno sposobna shvatiti značenje i posljedice ugovora i punomoći koju je potpisala. Ističe još da ni vještak Trpimir Glavina nije htio izvršiti klinički pregled tuženice pravdajući to nepotrebnim, pa se navedeni vještak "naslonio" na mišljenje Časlava Lončara, iako je tuženica tijekom postupka tvrdila kako se u teškoj situaciji našla radi prezaduženosti tj. zbog kamatarskih dugova, te da se osjećala bezizlazno, dezorijentirano pa da je iz tog razloga povjerovala ŠJ koji je za uslugu osiguranja njegovog kredita kod tužitelja nekretninama u vlasništvu tuženice vjerovala dobiti 50.000,00 EURA s kojim bi riješila sve svoje dugove. Ponavlja da ne osporava da je s punim povjerenjem ŠJ dobrovoljno i bez prisile potpisala specijalnu punomoć kojom je svojom imovinom, što je naslijedila od roditelja, garantirala vraćanje zajma kojeg je ovaj imao prema tužitelju, opisujući da je već dio svog radnog vremena provela radeći na odgovornom mjestu poslovođe u knjižari gdje je trebalo voditi računa i o financijskom poslovanju za koje je odgovarala, te da nikada nije imala problema sa svojim poslom. Međutim, kada se našla u bezizlaznoj situaciji sa dugovima postala je potpuno dezorijentirana i više nije znala što čini, pa je sama tražila da je maknu s tog radnog mjesta svjesna da se gubi i da više nije u stanju normalno donositi odluke, pa smatra kako je bila u teškoj zabludi u pogledu obećanja ŠJ kojem je u potpunosti vjerovala i ostala izvan sebe nakon što je shvatila da ju je prevario. Stoga tvrdi da je bila u stanju depresije radi teške obiteljske i financijske situacije, što su iskoristili kako tužitelj tako i ŠJ na način da su je doveli u stanje teške zablude i naveli potpisati punomoć od 17. listopada 2011. iako ona ni od koga nije primila niti jednu lipu od navodnog zajma koji joj je obećan, a povrat kojeg se traži.

14. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud smatra da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) obzirom da ista nije opterećena nikakvim nedostacima ni manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno navedeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Nadalje, kako preostalim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda koji se temelje na rezultatu dvaju vještačkih nalaza iz kojih proizlazi da je ista bila sposobna za rasuđivanje u vrijeme poduzimanja sporne radnje tj. potpisivanja specijalne punomoći ŠJ na osnovu koje je on založio nekretnine tuženice radi osiguranja novčane tražbine od 295.000,00 EURA, s obzirom da sama navodi da je navedenu punomoć potpisala dobrovoljno i bez prisile misleći da će ŠJ ispuniti svoju obvezu te će nakon realizacije Sporazuma o zasnivanju založnog prava istoj dati 50.000,00 EURA kako bi ona pokrila svoje dugove, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da navedeni sporazum i specijalna punomoć nisu protivni ni Ustavu Republike Hrvatske ni prisilnim propisima ni moralu društva pa da isti nisu ništetni sve sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

16. Osim toga tuženica ponovno ukazuje u žalbi kako se prije potpisivanja punomoći našla u teškoj situaciji radi zaduženosti zbog kamatarskih dugova iako tijekom postupka ni jednim dokazom navedenu tešku materijalnu situaciju ne dokazuje već tu činjenicu samo ističe u vlastitom iskazu. Stoga životno i logično prvostupanjski sud zaključuje, a cijeneći da je tuženica već zalagala svoje nekretnine, da je ista znala koje su posljedice potpisivanja specijalne punomoći ŠJ i svrha osnivanja zaloga na njenim nekretninama, odnosno da ukoliko kredit ne bude vraćen da će se dug namiriti prodajom njenih nekretnina.

17. Osim toga prvostupanjski sud pravilno ukazuje kako tuženica tijekom postupka nije dokazala kolika je vrijednost nekretnina koje su založene, a da je za razmjernost činidaba u konkretnom slučaju bitan odnos tuženice i ŠJ te da njihov odnos treba staviti u omjer razmjernosti činidaba koje se odnose na vrijednost nekretnina tuženice koje je založila i 50.000,00 EURA koje joj je ŠJ obećao dati na ime zaloga kojim je jamčila za njegov dug, kao i činjenicu da je tuženica punomoć radi sklapanja navedenog Sporazuma potpisala dobrovoljno i bez prisile.

18. Kako je sukladno odredbi čl. 280. ZOO-a bitna zabluda razlog pobojnosti sklopljenog Ugovora, navodi tuženice kojim ponavlja da je bila u zabludi u pogledu obećanja ŠJ nisu od utjecaja na ocjenu pravilnosti tužbenog zahtjeva tuženice, obzirom da je ista tražila da se navedeni Sporazum i potpisana punomoć utvrde ništetnim, a isto se odnosi i na navod tuženice da je bila prevarena od strane ŠJ sve sukladno odredbi čl. 284. ZOO-a.

19. Stoga kako se svi žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice potvrditi točku I. i II. izreke presude.

20. Nadalje ispitujući pobijanu odluku pod točkom III. izreke u svezi parničnog troška valja istači da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 12. travnja 2018. jer taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje postupka sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok je valjalo za trošak ročišta od 8. ožujka 2018. tužitelju priznati trošak temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa), a ne temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

21. Kako je preostali iznos troška adekvatno odmjeren valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku III. izreke za iznos troška od 45.015,84 EURA odbijanjem žalbe tuženice, dok je u skladu s čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice valjalo preinačiti preostali dio točke III. izreke na način da je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u visini od 6.430,84 EURA.

22. Trošak žalbe tuženici nije dosuđen jer je ista uspjela samo djelomično u odnosu na trošak postupka kao sporedni zahtjev, za što na njenoj strani nije nastao posebni trošak.

U Varaždinu 17. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun