REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2406/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 03. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 562556, Klasa: 363-02/2012-016/296, Urbroj: 251-13-32-5-12-2 od 12. prosinca 2012., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao Grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, iznos od 28.177,76 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje teku:

- na iznos od 3.801,26 EUR od 07. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.260,73 EUR od 07. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 3.675,06 EUR od 13. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 415,33 EUR od 13. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 299,24 EUR od 18. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 2.599,30 EUR od 12. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 2.148,86 EUR od 12. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 5.740,60 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 7,19 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 173,30 EUR od 06. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 31,33 EUR od 06. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 202,12 EUR od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 2,45 EUR od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 19. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 186,88 EUR od 09. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 17,69 EUR od 09. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 186,45 EUR od 08. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 18,17 EUR od 08. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 183,85 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 20,73 EUR od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 186,26 EUR od 09. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 18,32 EUR od 09. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 183,91 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 20,74 EUR od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 3.248,39 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 28,51 EUR od 24. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 09. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 05. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 08. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 06. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 05. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 1.636,96 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 41,55 EUR od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 07. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 204,62 EUR od 11. veljače 2023. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz točke II. izreke presude preko dosuđene stope zatezne kamate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.515,74 EUR zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 12. srpnja 2023. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 562556, Klasa: 363- 02/2012-016/296, Urbroj: 251-13-32-5-12-2 od 12. prosinca 2012., a kojim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje jedne osvijetljene reklamne konstrukcije, reklamne površine 24,50 x 1,52 m, na krov objekta u privatnom vlasništvu – k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja odgovara uk.čk.br. 70. upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u iznosu od 1.541,74 tadašnjih HRK mjesečno (504,62 EUR, po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute u RH od 01. siječnja 2023.) a temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom radu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4/08., 5/08., 8/09., 17/09., 17/10., 5/11. – dalje u tekstu: Odluka o komunalnom redu). Ističe da je tuženik nakon sklapanja predmetnog ugovora donio rješenje Klasa: UP/I-363-02/12-01/1957, Urbroj: 251-13-31/100-12-2 SM, od 20. prosinca 2012., kojim je odobreno postavljanje reklamne konstrukcije.

2. Tužitelj navodi da odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu, koja predstavlja "ostali propis" kako ga naziva Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst) u svom čl. 5., glasi: "Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju."

3. Tvrdi da taj članak ne razlikuje situaciju kad se reklama postavlja na privatnoj nekretnini (u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom koji je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Nije sporno da je tuženik ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama, kao niti da je ovlašten propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim tužitelj smatra da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnu nekretninu ne može ući u djelokrug komunalnog reda jer takvo što ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - službeni pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 19/13 - službeni pročišćeni tekst, 144/12, 137/15 - službeni pročišćeni tekst, 123/17, 98/19, 144/20) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" broj 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15, 115/16, 127/17).

4. Ističe da čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave te da niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnoj nekretnini.

5. Smatra stoga da je odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu nesuglasna Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, s samim time je taj članak neustavan i nezakonit. S tim u vezi, tužitelj se poziva na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (odluke Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. i Usoz118/20). Pored navedenog, smatra da je sporna odredba i neustavna jer je protivna odredbi čl. 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske jer ograničava poduzetničku slobodu (budući da tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom u smislu čl. 50. st. 2. Ustava, već podzakonskim aktom (Odlukom o komunalnom redu), niti je opravdano zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, niti zaštitom prirode ili ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

6. Zaključno, tužitelj navodi da je i ugovor koji je sklopio sa tuženikom na temelju navedene Odluke o komunalnom redu protuzakonit i protuustavan i time u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne posljedice (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), a u vezi čega se poziva na sudsku praksu ovog suda (konkretno, na presudu donesenu u predmetu pod brojem Povrv-158/2023 dana 23. svibnja 2023.). Predlaže da sud presudom utvrdi da je navedeni ugovor ništetan.

7. S obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora platio iznos od 28.177,76 EUR što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, tužitelj smatra da je tuženik navedeni iznos stekao bez pravne osnove pa temeljem odredbe čl. 1111. ZOO zahtijeva isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana isplate. Glede zastarijevanja zahtjeva za plaćanje po ništetnom ugovoru, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su stranke 12. prosinca 2012. sklopile Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 562556 temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu i tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 8/08, 9/09, 25/09, dalje: Pravilnik) i to svojevoljno i dobrovoljno čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanjem obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu, a da tuženik ugovor nije raskinuo, da niti jedna odredbe predmetne odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona o komunalno gospodarstvu o niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, niti je čl. 39. ove Odluke ikada i u jednom postupku utvrđen nezakonitim ili neustavnim. Dakle, tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Pored navedenog, ističe se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe čl. 39. Odluke o komunalnom redu (Sl. glasnih grada Zagreba 4/08) donijevši dana 30. lipnja 2014. rješenje Posl. broj: Usoz-150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 3/14).

9. Stoga smatra da ne postoje niti pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, odnosno nije moguće ispitivati zakonitost ili ustavnost pravnog propisa koji je prestao važiti. Stoga se ističe kako Naslovni sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim, te se poziva na sudsku prakse koju, a koja je jedinstvena u stavu i određenju da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju čl. 19. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) čl. 25. toč. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) i čl. 12. st. 3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), slijedom čega Naslovni sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju Odluke. Slijedom iznijetog smatra da su u cijelosti neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen ugovor među strankama bio protuustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan. Budući da ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja na ime postavljene reklame nije niti može biti utvrđen ništetnim, jer je isti sklopljen temeljem tada važećeg pravnog propisa, to tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovoga spora. U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u tužbi tuženik napominje kako se ista ne može utjecati na rješavanje merituma u gornjoj pravnoj stvari, Budući da je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te obzirom da isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

10. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 04. prosinca 2024. navodi kako se tvrdnje tuženika uglavnom odnose da sporni članak Odluke o komunalnom redu (dalje: OKR) nikada nije proglašen nezakonitim, odnosno neustavnim od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske u postupcima propisanim Zakonom o upravnim sporovima i Ustavnim zakonom o ustavnom sudu, te da parnični sud nije ovlašten u ovim postupcima ocjenjivati zakonitost/neustavnost OKR jer je ta ovlast u isključivoj nadležnosti Visokog upravnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske, međutim poziva se na odredbe čl. 5. Ustava kojim je propisano da odredbe podzakonskh akata moraju biti u skladu sa Ustavom i sa zakonom, a sudovi imaju pravo ne primijeniti podzakonski akt ako utvrde da je nezakonit.

11. U podnesku od 05. travnja 2024. tužitelj temeljem odredbe čl. 213. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14

- odluka USRH i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke povodom prijedloga za pokretanjem postupka ocjene zakonitosti općeg akta (odluke o komunalnom redu Službeni glasnik Grada Zagreba broj 15/2023, 42/23.) čl. 61. u dijelovima koji se odnose na zemljište i objekte u vlasništvu drugih i prijedloga za donošenje rješenja o obustavi izvršenja čl. 61. osporenog općeg akta u dijelovima koji se odnose na zemljišta i objekte u vlasništvu drugih , čemu se tuženik u podnesku od 7. svibnja 2024. godine izričito protivio jer isto ne predstavlja prethodno pitanje u ovom predmetu, jer predmetna eventualna odluke Visokog upravnog suda ukoliko bi Odluka o komunalnom redu eventualno bila ukinuta djeluje ex nunc, dakle od dana objave, i ne dira u eventualne posljedice što ih je navedena Odluka proizvela do trenutka njezinog eventualnog ukidanja, no međutim tužitelj je na ročištu dana 15. listopada 2024. odustao i povukao svoj prijedlog za prekidom ovog postupka, stoga sud o tom prijedlogu nije ni odlučivao.

12. Na ročištu dana 15. listopada 2024., tuženik je učinio nespornim visinu glavnice, osporavajući i nadalje tijek zateznih kamata, smatrajući da bi tužitelj u slučaju utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora imao pravo na zatezne kamate tekuće od utvrđenja ništetnosti ugovora odnosno od dostave pravomoćnosti odluke u ovom predmetu. Na navedenom ročištu tužitelj je istaknuo kako tuženik pogrešno smatra da bi sud u ovom postupku trebao utvrđivati zakonitost općeg akta, jer se u ovom predmetu utvrđuje ništetnost jednog konkretnog ugovora.

13. Sud je tijekom postupka pročitao isprave koje su stranke priložile u sudski spis. Na temelju ocjene navedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim u odnosu na glavni dug i djelomično osnovan u odnosu na zatezne kamate.

14. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 562556, Klasa:

363-02/2012-016/296, Urbroj: 251-13-32-5-12-2, od 12. prosinca 2012. i zahtjev za isplatu iznosa od 28.177,76 EUR koji je tužitelj platio tuženiku na osnovu tog ugovora, sa pripadajućim zateznim kamatama.

15. Između stranaka nije sporno da su sklopile navedeni ugovor i da je na osnovu tog ugovora tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos. Nije sporna niti činjenica da predmetni ugovor nije raskinut, odnosno da je isti i dalje na snazi i da proizvodi pravne učinke među strankama.

16. Međutim, sporna je valjanost navedenog ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je isti sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, kao "ostali propis", prema tvrdnjama tužitelja, nije sukladna zakonu (Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i Ustavu Republike Hrvatske. Posljedično tome, sporna je osnova tužbenog zahtjeva i to kako onog za utvrđenje ništetnosti ugovora od 12. prosinca 2012., tako i onog za isplatu stečenog bez osnove.

17. Uvidom u isprave u spisu, utvrđene su slijedeće činjenice.

18. Ugovor za plaćanje naknade za postavljanje reklame od 12. prosinca 2012. (list 6-7 spisa) sklopljen je između tuženika kao Grada i tužitelja kao korisnika, a predmet tog ugovora je postavljenje jedne osvijetljene reklamne konstrukcije, reklamne veličine 24,50 x 1,52 m, na krov objekta u suvlasništvu drugih, izgrađenog na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Zagrebu, Trg bana Jelačića 1- Ilica 2, a za postavljanje koje je tužitelj dužan, temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu plaćati tuženiku naknadu koja je ugovorena u ukupnom mjesečnom iznosu od 1.541,74 kn sukladno Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Sl. glasnik Grada Zagreba broj 8/08 i 9/09).

19. Na temelju odredbe čl. 33. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba broj: 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11 i 2/12) tužitelju je, rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-02/12-01/1957, Urbroj:

251-13-31/100-12-2- SM od 20. prosinca 2012., odobreno postavljanje reklamne konstrukcije - natpis SPLITSKA BANKA i znak na južnoj stani krova građevine Trg bana Josipa Jelačića 1- Ilica 2, izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 8-10 spisa). Pod točkom 7. izreke navedenog rješenja naglašeno je da ono vrijedi do isteka roka važenja ugovora o plaćanju naknade za reklamnu konstrukciju sklopljenog s Gradom Zagrebom.

20. Zgrada na kojoj je tuženiku odobreno postavljanje predmetne reklame na osnovu prethodno citiranog ugovora uknjižena je kao vlasništvo Republike Hrvatske s upisana tri posebna dijela u vlasništvu fizičkih osoba – zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o.

Grad Zagreb (list 32-33 spisa).

21. Prema podacima iz analitičke kartice za ugovor 562556 (list 52-55. spisa), tužitelj je na ime naknade za postavljene reklame na lokaciji Trg bana Josipa Jelačića 1-Ilica 2, tuženiku platio ukupan iznos od 28.177,76 kn. Navedeno plaćanje među strankama nije sporno.

22. Glede stajališta tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu koja je sporna među strankama, ukazuje se kako slijedi.

23. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 05. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/12). Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

24. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

25. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz 150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

26. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 08. ožujka 2022. i Rev2169/2019 od 01. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

27. Nastavno na navedeno, sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu/14.

28. Spornom Odlukom o komunalnom redu ( javno objavljenom) propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

29. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

30. Prema odredbi čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

31. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

32. Odredbom čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

33. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

34. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

35. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

36. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

37. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

38. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

39. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

40. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

41. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

42. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39., koja odredba, iako je prestala važiti, i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je i dalje na snazi (budući da nije raskinut ili otkazan) ugovor koji su sklopile temeljem te Odluke 12. prosinca 2012. radi postavljanja reklamne konstrukcije na zgradi na Trgu bana Jelačića 1 – Ilica 2 u Zagrebu koja je u suvlasništvu drugih.

43. S obzirom da je odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 12. prosinca 2012. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

44. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

45. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

46. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove. Stoga je tužbeni zahtjev preko te stope zatezne kamate neosnovan.

47. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

48. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 427 spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR

49. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 500,00,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR,

-trošak sastava podnesaka od 04. prosinca 2023. i 19. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od po 500,00 EUR, svaki uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR, svaki,

- trošak sastava podneska od 24. studenog 2023. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 62,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištima 15. listopada 2024. i 03. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od po 500,00 EUR, svako uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od po 125,00 EUR, svako,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 164,12 EUR,

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 164,12 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.515,74 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

50. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka određena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

51. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u točki IV. Izreke.

U Zagrebu, 16. travnja 2025.

SUDAC

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatska

DNA:

-Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-Tuženiku