Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-120/2024-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić, iz Bjelovara, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Krunoslava Markovinovića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Jelene Ferenc Kovačić iz Koprivnice, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici AĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati novčani iznos od 7.911,19 Eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 39,84 Eura teče od 29. kolovoza 2007. godine do isplate,

- 39,82 Eura teče od 28. rujna 2007. godine do isplate,

- 39,82 Eura teče od 1. studenog 2007. godine do isplate,

- 39,81 Eura teče od 7. prosinca 2007. godine do isplate,

- 39,80 Eura teče od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

- 39,79 Eura teče od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- 69,44 Eura teče od 15. ožujka 2008. godine do isplate,

- 69,42 Eura teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- 69,42 Eura teče od 15. svibnja 2008. godine do isplate,

- 69,41 Eura teče od 14. lipnja 2008. godine do isplate,

- 69,39 Eura teče od 17. srpnja 2008. godine do isplate,

- 69,39 Eura teče od 19. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 69,38 Eura teče od 23. rujna 2008. godine do isplate,

- 69,36 Eura teče od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- 69,35 Eura teče od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- 69,34 Eura teče od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- 69,33 Eura teče od 17. siječnja 2009. godine do isplate,

- 69,31 Eura teče od 14. veljače 2009. godine do isplate,

- 69,30 Eura teče od 14. ožujka 2009. godine do isplate,

- 69,28 Eura teče od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- 69,27 Eura teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- 69,26 Eura teče od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- 69,24 Eura teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- 69,22 Eura teče od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 69,20 Eura teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- 69,19 Eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- 69,17 Eura teče od 26. studenoga 2009. godine do isplate,

- 69,15 Eura teče od 24. prosinca 2009. godine do isplate,

- 69,13 Eura teče od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- 69,11 Eura teče od 18. veljače 2010. godine do isplate,

- 69,10 Eura teče od 25. ožujka 2010. godine do isplate,

- 69,07 Eura teče od 24. travnja 2010. godine do isplate,

- 84,99 Eura teče od 26. svibnja 2010. godine do isplate,

- 104,40 Eura teče od 24. lipnja 2010. godine do isplate,

- 108,78 Eura teče od 24. srpnja 2010. godine do isplate,

- 128,32 Eura teče od 18. rujna 2010. godine do isplate,

- 128,31 Eura teče od 18. rujna 2010. godine do isplate,

- 86,24 Eura teče od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- 108,77 Eura teče od 25. studenoga 2010. godine do isplate,

- 100,06 Eura teče od 7. prosinca 2010. godine do isplate,

- 126,38 Eura teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- 109,17 Eura teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 109,14 Eura teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 95,90 Eura teče od 7. travnja 2011. godine do isplate,

- 90,37 Eura teče od 12. travnja 2011. godine do isplate,

- 212,98 Eura teče od 28. svibnja 2011. godine do isplate,

- 104,38 Eura teče od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- 89,58 Eura teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 75,91 Eura teče od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- 75,65 Eura teče od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- 360,62 Eura teče od 19. studenog 2011. godine do isplate,

- 65,37 Eura teče od 22. studenog 2011. godine do isplate,

- 119,86 Eura teče od 24. prosinca 2011. godine do isplate,

- 93,55 Eura teče od 25. siječnja 2012. godine do isplate,

- 131,45 Eura teče od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- 63,55 Eura teče od 2. ožujka 2012. godine do isplate,

- 86,16 Eura teče od 20. travnja 2012. godine do isplate,

- 78,12 Eura teče od 22. svibnja 2012. godine do isplate,

- 68,87 Eura teče od 24. svibnja 2012. godine do isplate,

- 68,87 Eura teče od 24. svibnja 2012. godine do isplate,

- 79,38 Eura teče od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- 112,65 Eura teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 85,24 Eura teče od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- 64,19 Eura teče od 21. studenog 2012. godine do isplate,

- 168,83 Eura teče od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- 73,00 Eura teče od 6. prosinca 2012. godine do isplate,

- 69,82 Eura teče od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- 69,82 Eura teče od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- 156,88 Eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 105,52 Eura teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 87,79 Eura teče od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- 73,44 Eura teče od 9. srpnja 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 79,55 Eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 110,25 Eura teče od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- 117,45 Eura teče od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- 64,31 Eura teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- 40,39 Eura teče od 27. svibnja 2014. godine do isplate,

- 268,21 Eura teče od 4. lipnja 2014. godine do isplate,

- 67,66 Eura teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- 36,99 Eura teče od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 34,90 Eura teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- 44,88 Eura teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 28,99 Eura teče od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- 7,88 Eura teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 125,68 Eura teče od 24. siječnja 2015. godine do isplate,

- 57,38 Eura teče od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- 56,49 Eura teče od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- 110,01 Eura teče od 9. travnja 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici AĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati novčani iznos od 3.166,58 Eura na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 1. listopada 2015. godine do isplate, sve u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.007,64 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 5. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je preplatila tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem Ugovora o kreditu broj: 9011316651 od 12. svibnja 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te iznosa za koji navodi da ga je tuženik dužan podmiriti da bi tužiteljica i s osnova razlike efekta konverzije bila stavljena u isti pravni položaj s ostalim, nekonvertiranim, dužnicima.

1.2. Tužiteljica navodi da joj je tuženik predmetnim Ugovorom omogućio korištenje kredita za kupnju nekretnina u iznosu od 78.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a čl. 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35% godišnje s tim da je stavkom 1. i 2. tog članka ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

1.3. Navodi da su relativno brzo nakon zaključenja ugovora mjesečne rate kredita značajno porasle zbog naglog porasta tečaja valute CHF i promjenjive kamatne stope.

1.4. U tužbi se navodi da s obzirom da više nije mogla plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu tužiteljica je s tuženikom 4. prosinca 2015. zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011316651 solemniziran od strane javnog bilježnika Ljubice Papac iz [adresa] pod brojem OV-5595/15 od 10. prosinca 2015., a Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a prema izvršenoj konverziji sukladno odredbama Zakona o konverziji utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 42.935,61 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju banke te je utvrđeno da nakon provedene konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) sukladno čl. 1. ZID ZPK u iznosu od 3.766,89 kn.

1.5. Tužiteljica navodi da ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih a time i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

1.6. U tužbi se navodi da prilikom ugovaranja kredita tuženik nije omogućio tužiteljici sudjelovanje u određivanju uvjeta kredita ni na koji način te se radi o očitom primjeru tipskog ugovora. Navodi se da tužiteljici prilikom ugovaranja nije ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman te je na neki način tužiteljica bila odgovarana od uzimanja kredita u valuti EUR, uz obrazloženje da će mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja i da nema straha jer je CHF stabilna valuta pa nema ni rizika za tužiteljicu. Tužiteljica navodi da ne bi pristala na takav kreditni aranžman da je dobila bilo kakvu informaciju ili naznaku da će se tečaj CHF skoro pa izjednačiti s tečajem EUR i da će mjesečna rata kredita porasti toliko da ugrožava životne potrebe tužiteljici.

1.7.Navodi se da tužiteljici prilikom zaključenja ugovora ni na koji način nije bilo predočeno ni dano do znanja na koji se način mijenja kamatna stopa, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i mijenja se odlukom banke. Tužiteljica u trenutku zaključenja Ugovora ni tijekom njegovog izvršavanja sve do konverzije, kad su joj predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja ali sada u EUR kreditu, nije znala niti je mogla znati na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Također, tužiteljici u trenutku zaključenja Ugovora nisu dani opći ni posebni uvjeti poslovanja banke niti su joj dostavljene odluke tuženika o promjenama kamatne stope, već samo obavijest da se kamatna stopa mijenja.

1.8. Tužiteljica navodi da je tuženik Ugovor o kreditu zaključio a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora te tijekom njegovog izvršavanja kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.9.U tužbi se navodi da je sama konverzija učinjena gotovo na identični način jer je i Dodatak Ugovora tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati i nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Dodatka ugovora te je bila dovedena pred gotov čin ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženika iz konvertiranog kredita pa je tužiteljica pritisnuta rastom tečaja CHF morala izabrati konverziju kredita.

1.10. Tužiteljica navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je jednostrano promjenjiva od strane Banke tijekom postojanja ugovorne obveze o čemu se nije pojedinačno pregovaralo pa je navedena odredba protivna čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

1.11.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2017., koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine.

1.12.Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključno s 30. rujna 2015., kao danom kojim je provedena konverzija, ukupno preplatila novčani iznos od 61.530,78 kn na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

1.13. Tužiteljica navodi da postupkom konverzije kao potrošač nije u potpunosti obeštećena odnosno nije dovedena u isti pravni položaj u kojem se nalaze potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatili i smatra da je potrebno utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Tužiteljica navodi da je došla do izračuna od 22.997,34 kn sa stanjem na dan 30. rujna 2015. kao danom kad je provedena konverzija te je taj iznos tuženik dužan podmiriti da bi tužiteljica s osnova razlike efekta konverzije bila stavljena u isti pravni položaj s ostalim ne konvertiranim dužnicima.

1.14. Konačni tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja podneskom od 8. prosinca 2022. kojim je tužbeni zahtjev uskladila s nalazom vještaka.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Tuženik smatra da je tužba nepodobna za postupanje. Navodi da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je ugovor i dalje na snazi iako je prestao postojati s obzirom da je tuženik s tužiteljem sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik smatra da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđivanja i otklanjanja povrede koje nema jer postupanje tuženika više ne postoji odnosno nikada ga nije ni bilo. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, s obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje.

2.2. Tuženik navodi da se predmet odnosi na konvertirani kredit pa smatra da je tužbeni zahtjev postavljen na temelju pogrešne premise da bi tužitelj preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu te smatra da tužitelj takvim tužbenim zahtjevom pokušava ostvariti pravo protivno prisilnom propisu i kojim bi dva puta naplatio isto "potraživanje" , jer mu je već prisilnim propisom preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije.

2.3. Tuženik navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima koji u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je sadržaj Ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno s lex specialis – zakonima koji reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Navodi da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Navodi da kune nigdje i nikad nisu komunicirane klijentu niti u prethodnim informacijama/izračunima, a Ugovor i otplatna tablica ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi da za primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a zakonski nije predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje da se ista ugovara bez valutne klauzule.

2.4. Tuženik navodi da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika pa ima snagu javnobilježničkog akta i smatra da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe Ugovora neosnovan.

2.5. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba, a prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno ili tražio razjašnjenja ugovornih obveza. Navodi da se je tužitelj svjesno odlučio za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama.

2.6. Tuženik navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Navodi se da to s obzirom na specifičnost usluge nije moguće.

2.7. Tuženik navodi da je korisnik kredita od tuženika prije zaključenja Ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, a ugovor mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

2.8. Navodi se da kamata koja se odnosi na konkretni Ugovor o kreditu ne bi mogla biti fiksna te da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, a predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke i kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu u čl. 7. detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Navodi da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva. Navodi se da je tuženik u skladu sa svojim obvezama iz propisa i općih uvjeta poslovanja objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope, a po stupanju na snagu ZOKI tuženik je potrošačima učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke". Navodi da je od stupanja na snagu ZOKI tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope i uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a prije stupanja na snagu ZOKI dostava osobnih obavijesti nije bila izričito propisana.

2.9. Tuženik navodi da je prilikom zaključenja Ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Navodi da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija, a svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita i na način promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje banke. Navodi da u postupanju tuženika nema protupravnosti, a promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.10. Zaključno, tuženik ističe i prigovor zastare.

2.11. Tuženik navodi da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet postupka te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita.

3. Nakon provedenog postupka, Presudom ovog suda broj P-262/2019-28 od 28. veljače 2023. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka.

4. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik, a povodom te žalbe Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1576/23-3 od 29. veljače 2024. ukinuta je citirana prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Radi utvrđenja relevantnih činjenica tijekom dokaznog postupka pročitan je iskaz tužiteljice saslušane kao stranke u svrhu dokazivanja i iskazi svjedoka AĆ i FĆ koji su saslušani u ranijem tijeku postupka, pročitane su priložene isprave:

Ugovor o kreditu broj: 9011316651 od 12. 5. 2006. sklopljen između PBZ d.d. Zagreb te korisnika kredita AĆF i solidarnog dužnika PĆ te založnog dužnika GĆ (list 5-7), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011316651 od 4. 12. 2015. (list 8-10), plan otplate (list 11-17), pregled uplata po kreditu na dan 2. 5. 2019. (list 18-23 te 24-25), prilozi tuženika: Opći uvjeti poslovanja s građanima PBZ-a (list 40-48), Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 49-56), izvršen je uvid u prilog (list 105-138, str. 153- 164), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Marijane Matijević od 28. studenoga 2022. (str. 186-197) i usmeno očitovanje vještaka na ročištu glavne rasprave (str. 217), a u nastavku postupka je provedeno dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Marijani Matijević te je pročitan dopunski nalaz vještaka od 17. listopada 2024. (str. 323, 324) i očitovanje vještaka od 29. studenoga 2024. (str. 334) te je vještak saslušan na ročištu glavne rasprave (str. 339), dopunski je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja i pročitane su priložene isprave (str. 294-313).

6. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

7. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

8. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 12. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011316651 kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 78.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je to ugovoreno čl. 1. Ugovora.

9. Nesporno je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011316651 dana 4. prosinca 2015. godine, a u čl. 1. stranke suglasno konstatiraju da se Dodatak osnovnom Ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15).

10. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.

10.1. Odredbom čl. 2. Ugovora je ugovoreno da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta.

10.2. Iz uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila za kupnju stambenog objekta koji koristi za stanovanje s obitelji, a tužiteljica nije vlasnica obrta ni trgovačkog društva.

10.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

10.4. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica ugovor sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača.

11. Nesporno je utvrđeno da je kredit u otplati.

11.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.

12. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, o kojoj odredbi se ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužiteljica tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF jer je Banka propustila informirati tužiteljicu o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe. Tužiteljica navodi da su te ugovorne odredbe navedene u tipskom ugovoru tuženika i nepoštene, suprotne načelu savjesnosti i poštenja te je njima narušena ravnoteža na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za ovaj postupak i pravo na restituciju s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 4. prosinca 2015. godine.

14. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

15. Stranke su čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile kamatu na kredit i to na način da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje, a prema čl. 4.2. visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1. i na dan 1.7., s tim da kamatna stopa iz čl. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

16. Stranke su čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorile rok otplate kredita od 360 mjeseci, s tim da je prijenos kredita u otplatu zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. Ugovora (kojom je ugovoreno da je rok korištenja kredita do 12.11.2006.) ili po izjavi korisnika kredita da odustaje daljnjeg korištenja kredita, a prema čl. 7.2. Ugovora kredit u iznosu od 78.500,00 CHF i kamata iz toč. 4. Ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

17. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 12. svibnja 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema ocjeni suda tužiteljica unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu ima pravni interes za ovaj spor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je to samo dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu te da se tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište proizlazi i iz citiranih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju.

20.1. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

20.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

21. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjernu valutne klauzule vezanu uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz odluku Banke.

22. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je iluzorno očekivati da Banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

22.1. No, tuženik tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu i Banka je mogla mijenjati kamatnu stopu.

23. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu saslušao tužiteljicu.

23.1.Tužiteljica je u iskazu navela da je u banci predočila da joj je kredit potreban za kupnju stana, na što joj je službenica banke FĆ rekla da banka odobrava stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF i uz valutnu klauzulu u američkom dolaru te da je za nju povoljniji kredit uz valutnu klauzulu CHF, a u banci nitko nije radio paralelni izračun navedenih opcija, već je službenica rekla da je s obzirom na mjesečnu ratu povoljniji kredit uz valutnu klauzulu u CHF pa je tužiteljica pristala sklopiti takav ugovor, s tim da joj je u banci rečeno da je CHF stabilna valuta, a u banci joj nije predočeno kretanje tečaj CHF. Tužiteljica navodi da nije mogla pregovarati o kamatnoj stopi, a bilo joj je predočeno da kamatna stopa može biti isključivo promjenjiva, s tim da joj nije rečeno o čemu ovisi promjena kamatne stope. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora radila u Hrvatskoj pošti i plaća joj je iznosila 4.500,00 kn mjesečno, dok je prema izračunu banke mjesečna rata kredita trebala biti 1.800,00 kn što je za nju bilo prihvatljivo, no s vremenom je došlo do znatnog povećanja mjesečne rate koja je maksimalno iznosila oko 3.000,00 kn dok je njezina plaća u međuvremenu pala. Tužiteljica navodi da predmetni Ugovor o kreditu ne bi sklopila da je znala da postoji mogućnost takvog povećanja mjesečne rate. Kad je banka predložila sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu odnosno konverziju ona i suprug, kao solidarni dužnik, pristali su jer je mjesečna rata prema Dodatku Ugovoru bila manja. Tužiteljica navodi da ni prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogla ništa mijenjati, već je od banke dobila gotov tekst ugovora te nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe.

23.2. Iz nastavnog iskaza tužiteljice proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopila na temelju ponude Banke i izračuna koji je pripremila Banka te nije imala mogućnost napraviti kontrolu izračuna, a Dodatak, čiji je tekst pripremila Banka, je sklopila s povjerenjem u ono što joj je predočila Banka te je isti sklopila jer je rata prema Dodatku Ugovoru o kreditu trebala biti nešto manja i osjećala se je sigurnijom. Na pojedine ugovorne odredbe Dodatka Ugovora o kreditu nije mogla utjecati, već je jedino mogla taj Dodatak sklopiti ili ga ne sklopiti, a njezin krajnji cilj prilikom sklapanja Dodatka bio je da se rata kredita svede na iznos koji može otplaćivati i zadržati nekretninu koja je kupljena kreditom. Tužiteljica ne osporava da je poslovno sposobna osoba.

24. Svjedok SĆ, suprug tužiteljice, solidarni dužnik po Ugovoru o kreditu, čije je saslušanje tužiteljica predložila na okolnost je li se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, potvrđuje navode tužiteljice da im je službenica Banke FĆ rekla da je za njih povoljniji stambeni kredit uz valutnu klauzulu u CHF jer je tečaj sigurniji, s tim da im u banci nije predočeno kretanje tečaja, a na sklapanje Ugovora su pristali jer im je rečeno da će im mjesečna rata biti manja u odnosu na ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u američkom dolaru. Svjedok potvrđuje da tužiteljica nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe, već im je rečeno da se na takve kredite primjenjuje promjenjiva kamatna stopa ali bez navođenja o čemu promjena ovisi. Navodi da je prema otplatnom planu mjesečna rata bila 1.800,00 kn, a na njihovo pitanje službenica banke je rekla da su moguće manje promjene u otplatnoj rati, no s vremenom je došlo do povećanja rate kredita na 3.000,00 kn mjesečno.

25. Tuženik je predložio saslušanje svjedoka FĆ na okolnost da je tužiteljica bila upoznata sa svim odredbama Ugovora o kreditu te da je svjesno i obaviješteno ušla u ugovorne obveze s tuženikom i da su joj bile objašnjene sve odredbe Ugovora.

25.1. Iz iskaza svjedoka FĆ, nesporno službenice PBZ-a koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila osobni bankar, proizlazi da je u banci rađen informativni izračun, no svjedok se ne sjeća je li kod toga bila prisutna tužiteljica ili samo solidarni dužnik. Navodi da je izračun rađen paralelno u odnosu na postojeće ponude banke koja je u to vrijeme odobravala stambene kredite uz primjenu valutne klauzule u CHF i u EUR, s tim da je kamatna stopa na potonje bila preko 8%, a na kredite uz valutnu klauzulu u CHF bila je 4,35% godišnje pa je i otplatna rata za takav kredit bila niža. Svjedok potvrđuje da nije postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope. Navodi da klijentima prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije posebno obrazloženo o čemu ovisi promjena kamatne stope, dok o stabilnosti tečaja pojedine valute nije mogla pričati, a prema njezinom sjećanju u to vrijeme klijentima se nisu davale brošure o kretanju tečaja CHF u prethodnom vremenskom razdoblju.

25.2.Svjedok FĆ potvrdila je navode tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru. Navodi da je Ugovor o kreditu pročitan u banci korisniku kredita i solidarnom dužniku koji nisu mogli ništa mijenjati pa tako ni kamatu, ali su mogli odustati od sklapanja ugovora.

26. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu neodređena i nepoštena te da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđeno je da tuženik kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Prema ocjeni suda i ugovorna odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope je nepoštena, jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužiteljicu kao prosječnog potrošača nerazumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Na temelju takve ugovorne odredbe buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena niti odrediva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

28. Nesporno je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011316651 dana 4. prosinca 2015. godine.

29. Sud je utvrdio da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

30. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tečajne liste Banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

31. Tuženik navodi da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011316651 kojim je izvršena konverzija tužiteljici priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet postupka te da joj je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita pa postavljanjem tužbenog zahtjeva za isplatu tužiteljica ide za tim da dva puta naplati isti iznos.

32. Iz odredbe čl. 1. st. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011316651 proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da je 12. svibnja 2006. između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011316651, a u čl. 1. st. 3. ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz st. 1. tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

32.1.Iz odredbe čl. 3. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 42.935,61 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preplate iznosi 493,21 EUR, a koji iznos se sukladno članku 19.c. st. 1. točke 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 3.766,89 kuna.

32.2. Prema čl. 7. Dodatka Ugovoru o kreditu korisnik kredita obvezuje se za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, važeće na dan plaćanja, plaćati Banci redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja se definira kao zbroj referentne kamatne stope u visini šestomjesečnog EURIBOR-a, kao promjenjivog dijela i fiksnog dijela koji iznosi 5,51 postotnih poena, s tim da redovna kamatna stopa iz Dodatka ne može biti viša od maksimalno dopuštene kamatne stope iz točke 7.6. tog članka, a na dan sklapanja Dodatka redovna kamatna stopa na kredit iz Dodatka iznosi 5,56% godišnje, promjenjivo.

33. Odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

34. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Dodatkom Ugovoru o kreditu od 4. prosinca 2015. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

35. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

35.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

36. Činjenica je da se tužiteljica Dodatkom Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, a pristala je na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu da bi joj mjesečna rata bila manja.

36.1. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije ni mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

36.2. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svojeg prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbama ZID ZPK-a Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

36.3. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

36.4. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

37. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

37.1. Ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu od 4. prosinca 2015. ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

37.2.Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

37.3. Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od ostalih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite to pravo imaju u punom opsegu.

37.4.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

38. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Bjelovara, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 28. studenog 2022., dopunski nalaz i mišljenje od 17. listopada 2024., očitovanje od 29. studenog 2024. te je saslušana na ročištu glavne rasprave.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorila tužiteljica, a prema ocjeni suda nalaz i mišljenje vještaka nije doveden u pitanje prigovorima tuženika, koji nije predložio provođenje dopunskog financijskog vještačenja kao ni vještačenje po drugom financijskom vještaku.

40. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Marijane Matijević i priloženih isprava proizlazi da u razdoblju od svibnja 2006. do konverzije kredita u rujnu 2015. ukupna prebijena razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 24.840,98 kuna/3.296,95 eura, ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 34.765,85 kuna/4.614,24 eura, što zajedno daje iznos od 59.606,83 kuna/7.911,19 eura, s tim da je iznos preplate iz konverzije od 3.766,89 kuna prebijen s razlikom zbog promjene tečaja CHF.

40.1. Vještak u nalazu navodi da je na dan 30. rujna 2015. iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika 42.935,61 EUR što preračunato prema srednjem tečaju (7,637500) daje preostali iznos glavnice od 327.920,72 kn, a iznos preostale glavnice po otplatnom planu u CHF je 64.988,04 CHF što preračunato po početnom tečaju na dan isplate kredita (4,678739) daje iznos od 304.062,08 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 23.858,64 kn.

40.2. Iz nalaza vještaka proizlazi da su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.

41. Iz dopunskog vještačkog nalaza Marijane Matijević od 17. listopada 2024. proizlazi da su u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to preračunata kao da je kredit početno bio u EUR. Iz rekapitulacije konverzije kredita proizlazi da je početni kredit u CHF 78.500,00 CHF odnosno 367.281,01 kn, a konvertirani kredit u EUR je 50.589,67 EUR odnosno 367.281,01 kn. Iz nalaza vještaka proizlazi da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

42. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 i računski točno.

43. Sud je na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je po Ugovoru o kreditu tužiteljica kao korisnik kredita više uplatila tuženiku do dana konverzije 30. rujna 2015., uz uračunavanje preplate od 3.766,89 kn, iznos od eura 7.911,19 eura (59.606,83 kuna po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450), s dospijećima pojedinih iznosa preplate kako je to navedeno u pisanom nalazu vještaka.

44. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

45. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare. Tužiteljica smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom.

46. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

47. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

47.1. Naime, „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka (između ostalih i ovdje tuženika) radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 5. lipnja 2019. godine.

47.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

47.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

47.4. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužiteljica podneskom od 8. prosinca 2022. specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, već je zastara prekinuta podnošenjem tužbe s obzirom da tužiteljica konačni tužbeni zahtjev nije mogla postaviti prije provedenog vještačenja, a tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove navedene u tužbi. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

48. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 5. lipnja 2019., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

49. Sud je u cijelosti prihvatio citirani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marijane Matijević te je konačni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa usvojen u cijelosti i naloženo je tuženiku vratiti tužiteljici iznos od 7.911,19 eura (59.606,83 kuna), i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to presuđeno u točki I. izreke ove presude.

50. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj tuženik plati novčani iznos od 3.166,58 Eura na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. do isplate, jer je prema ocjeni suda taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan, s obzirom da je vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena zakonito i računski točno na temelju ZID ZPK/15 te je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužiteljica stavljena u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom.

50.1.Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.

51. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

52. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 3.007,64 eura, prema priloženom troškovniku (str. 342 i 345) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice s PDV-om (Tbr. 46.) i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištima 19. rujna 2019., 5. listopada 2022. i 2. veljače 2023. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) za svako ročište, za sastav obrazloženih podnesaka od 26. srpnja 2019. - očitovanje na navode iz odgovora na tužbu i 8. prosinca 2022. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 250,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za zastupanje na ročištima 18. lipnja 2024., 8. listopada 2024. i 4. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), predujam za vještačenje u iznosu od 265,44 eura i 175,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 158,60 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 158,60 eura.

52.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, sud tužiteljici nije priznao trošak sastava podnesaka 29. travnja 2020. i 27. srpnja 2020. i podneska od 12. studenog 2024. jer isti nisu bili nužni.

52.2. Također, nije priznat trošak punomoćnika odvjetnika za izbivanje iz ureda i putni trošak, jer je tužiteljica mogla angažirati punomoćnika odvjetnika u sjedištu suda, osobito jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa].

53. Sud je na temelju odredbi čl. 154. ZPP-a naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u cijelosti. Sud je vodio računa o činjenici da zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, kao i o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju suda izricanje financijskog tereta tužiteljici u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju ne bi bilo spojivo s pravom tužiteljice na pristup sudu, kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

54. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

55. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Koprivnici, 16. travnja 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krunoslav Markovinović, Bjelovar

2. Odvjetnik Miroslav Leko, Zagreb