REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-800/2024-10

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marina Konrad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Oreškovićeva 6 D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupaju opunomoćenici CB i JB, službene osobe, radi teže povrede službene dužnosti, 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: UP/II-114-04/24-02/28, URBROJ: 511-01-158-24-4 od 29. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-114-04/24-02/28, URBROJ: 511-01-158-24-4 od 29. ožujka 2024. u toč. 1. izreke uvažena je žalba tužitelja te poništeno rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda u Osijeku KLASA: NK-UP/I-114-04/22-02/118, URBROJ: 511-01-158-22-17 od 27. listopada 2022., u dijelu činjeničnog opisa: “došao u ured”, “te istoga galameći napao pogrdnim riječima i psovkama, a nakon čega i tjelesno napao. Nakon opisanog ponovno ga”, “a potom i tjelesno”, “hvatajući ga za košulju i gurnuvši od sebe na zid hodnika, a u daljnjem napadu je spriječen od policijskog službenika LB”, te u odnosu na izrečenu disciplinsku sankciju. Pod točkom 2. riješeno je da tužitelju umjesto novčane kazne u visini 10% od posljednje plaće isplaćene za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca (3x10%) u skladu s odredbom članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji (Narodne novine 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 3/15., 121/16. i 66/19.), izriče se novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće isplaćene službeniku za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od jednog mjeseca (1x10%). U preostalom dijelu činjeničnog opisa rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda u Osijeku KLASA: NK-UP/I-114-04/22-02/118, URBROJ: 511-01-158-22-17 od 27. listopada 2022., se odbija žalba tužitelja kao neosnovana (točka 3.).

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, KLASA: NKUP/I-114-04/22- 02/118, URBROJ: 511-01-158-22-17 od 27. listopada 2022., riješeno je da je policijski službenik OB odgovoran za dio činjeničnog opisa teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisan u točki I. izreke pobijanog rješenja za što mu je izrečena novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće isplaćene službeniku za puni mjesec preveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca (3x10%) te da za dio činjeničnog opisa terećene povrede službene dužnosti iz točke I. izreke pobijanog rješenja nije odgovoran (za dio izreke zahtjeva: „zadavši mu tri udarca otvorenim dijelom dlana ruke u predio lica (šamar) čime bi počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, opisane kao: „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

2. Tužitelj u tužbi navodi da tuženik nije postupio po presudi ovog Suda poslovni broj: Us I-515/2023-7 od 27. veljače 2024. U vezi činjeničnih navoda iz osporavanog rješenja, tužitelj ne osporava da je izrekao neprimjerenu riječ u odnosu na svojeg nadređenog, revoltiran njegovim ponašanjem, ali da je ostalo neutvrđeno kada i gdje je to izrekao, bez obzira na njegovo priznanje izrečenoga jer za isto nema svjedoka. Nadalje, osporava da se radi o težoj povredi službene dužnosti jer se njome teško ne šteti ugledu policije, već o lakoj povredi neuljudnim odnosom. Poziva se na zauzeti stav u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu O c/a RH i dr., jer da je sud svoju odluku donio poštivajući propise i odluke, a da tuženik očito nije, već rukovodeći se svojim internim načelom „hijerarhije“, a bez poštivanja zakonskih propisa. Predlaže Sudu provesti dokaze radi utvrđivanja visine štete radi uskrate plaća tužitelju te na tu okolnost provesti financijsko vještačenje. Ujedno predlaže Sudu provesti sve već predložene i izvedene dokaze iz upravnog postupka koje pobliže ne navodi. Predlaže Sudu poništiti ili oglasiti ništavim osporavano rješenje tuženika uz naknadu štete i naknadu troška spora uz zakonsku zateznu kamatu na isti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je netočna tvrdnja tužitelja da nije postupljeno po presudi ovoga Suda koja je prethodila, te da je poništavanjem rješenja tuženika od 14. veljače 2023., donesenog u povodu žalbe tužitelja na prvostupanjsko rješenje od 27. listopada 2022., tuženik našao u fazi predmetne žalbe, o kojoj je trebao odlučiti uvažavajući pravna shvaćanja iz predmetne presude.

3.1. Ističe kako tužitelj kontradiktorno navodi kako ne osporava da je izrekao neprimjerenu riječ u odnosu na svog nadređenog i priznao takvo ponašanje, a onda navodi kako za isto nema dokaza. Poziva se na priznanje tužitelja u izjavi na zapisnik od 14. ožujka 2022. te citira njegovu izjavu “kako sam u tom trenutku bio fizički i emocionalno povrijeđen i ponižen doviknuo sam mu više pogrdnih riječi da neka ga bude sram i da je jedno obično govno...” čime je sam potvrdio optužbu BB da ga je tužitelj verbalno vrijeđao, a što je konstatirao i sam Sud u presudi koja je prethodila osporavanom rješenju. Navodi da je po presudi postupio te da je isto u cijelosti obrazloženo u tom rješenju.

3.2. U vezi kvalifikacije djela kao teške povrede službene dužnosti, za koje tužitelj tvrdi da je lake prirode i “neuljudni” odnos, navodi da je verbalno vrijeđanje nadređenog rukovoditelja apsolutno neprimjereno i nedolično ponašanje za policijskog službenika i to na hodniku gdje su prisutni drugi policijski službenici te je prekršeno i jedno od najvažnijih načela u obavljanju policijske službe, načelo hijerarhije, pa da se nesporno radi o težoj povredi službene dužnosti jer je isto počinjeno pred svjedocima uz izazivanje moguće negativne konotacije prema službi u kojoj su zaposleni.

3.3. Za navode tužbe u vezi izjava predsjednika Sindikata policije pred predstavnicima medija, smatra da su “nejasne gramatičke konstrukcije”, pa se na isto ne može očitovati.

3.4. Protivi se predloženim dokazima jer su u postupku svi izvedeni te ponovno izvođenje istih smatra nepotrebnim i suvišnim. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, te spis upravnog postupka, a dana 19. ožujka 2025. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

4.1. Na raspravi je opunomoćenica tužitelja ostala pri navodima tužbe, odustala je od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja te za pribavljanjem dokaza, platnih lista tužitelja, ali je predložila Sudu saslušati tužitelja i svjedoke poimence navedene na raspravnom zapisniku (str. 79 spisa), kao i izvršiti uvid u spis ovoga Suda poslovni broj: Us I-515/2023 koji prijedlog za uvid je Sud usvojio. Opunomoćenici tuženika su se protivili saslušanju predloženih svjedoka budući da su isti saslušani u postupku, kao i tužitelj, a dio predloženih svjedoka nije bio u istome niti predložen. Naveli su da je u cijelosti postupljeno po presudi koja je prethodila, te je djelomično usvojena žalba, a za nesporni dio je tužitelj oglašen odgovornim. Opunomoćenica tužitelja je uredila tužbeni zahtjev na način da je izostavila prijedlog za oglašivanje rješenja ništavim, kao i nalaganje da tuženik naknadi tužitelju štetu te je ostala kod prijedloga da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 29. ožujka 2024., a zatražila je i naknadu troška upravnog spora prema troškovniku predanom u spis (str. 81 spisa).

4.2. Sud je dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka odbio kao nepotrebne budući da su isti, a koji su u upravnom postupku i predloženi, saslušani u tom postupku, te je iskazivao i tužitelj. Pri tome je Sud imao u vidu i načelo učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, odnosno spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, a u konkretnom slučaju se radi o ponovljenom postupku i već drugom upravnom sporu. K tome, okolnosti na koje je saslušanje istih predloženo nije činjenične prirode već kako je to opunomoćenica tužitelja izjavila na raspravni zapisnik “na okolnost utvrđenja radi li se o lakšoj povredi službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točke 4. Zakona o policiji ili težoj povredi koja se tužitelju stavlja na teret”. Dakle, radi se o tumačenju zakonskih normi i kvalifikaciji djela tužitelja za što je nadležan sud i na takve okolnosti se svjedoci ne saslušavaju. K tome, tužitelj u tužbi osim predloženog financijskog vještačenja od kojeg je na raspravi odustao jer povrat umanjenih iznosa plaće nije predmet ovog spora, druge dokazne prijedloge nije u tužbi konkretizirao. U istoj je uopćeno predložio “ponovno izvođenje svih dokaza iz upravnog postupka”, što nije u skladu s predviđenim člankom 39. stavkom 1. točkom 9. ZUS-a, prema kojoj tužba mora biti razumljiva i obvezno mora sadržavati činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Prema odredbi članka 4. stavka 2. ZUS-a, upravni spor se ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

7. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika uređen je odredbama članaka 93. do 114. Zakona o policiji i odredbama Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine, broj 141/11., dalje: Pravilnik), a podredno Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), što proizlazi iz odredbe članka 100. Zakona o policiji te članka 3. stavka 1. ZUP-a.

7.1. Odredbama ZUP-a normirana su, između ostalog, načela utvrđivanja materijalne istine (članak 8.) te samostalnosti i slobodne ocjene dokaza (članak 9.), kao i pravila o izjašnjavanju stranke (članak 30.) i utvrđivanju činjeničnog stanja (članak 47.).

7.2. Disciplinske kazne se izriču u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe (članak 6. Pravilnika).

8. Iz podataka spisa proizlazi da je osporavano rješenje tuženika doneseno u ponovnom postupku u izvršenju presude ovoga Suda poslovni broj: Us I-515/2023- 7 od 27. veljače 2024. Istome je ocijenjen pravilnim stav tuženika u odnosu na toč. I. izreke prvostupanjskog rješenja da ne postoje relevantni dokazi koji bi potvrđivali tjelesni napad tužitelja na nadređenog službenika. Ali presudom je određeno da će tuženik “odlučiti o odgovornosti tužitelja za nesporno vrijeđanje BB, **.**.2022. u prostorijama Postaje granične policije Stara Gradiška, pri čemu je dužan cijeniti kontekst izgovorenih riječi u smislu stvarnog sudjelovanja BB u događaju kao i doličnost ponašanja istoga kao nadređenog službenika”.

9. Dakle, tužitelju se stavlja na teret da je 08. ožujka 2022. oko 14,45 sati došao u ured svog neposrednog rukovoditelja BB te istoga galameći napao pogrdnim riječima i psovkama. Navedeno je priznao i sam tužitelj u svom iskazu na zapisnik 14. ožujka 2022. navodeći “kako sam u tom trenutku bio fizički i emocionalno povrijeđen i ponižen doviknuo sam mu više pogrdnih riječi da neka ga bude sram i da je jedno obično govno...” Stoga je nesporno, a što je utvrdio i Sud u presudi koja je prethodila da je tužitelj verbalno vrijeđao neposrednog rukovoditelja. Stoga su potpuni nejasni i kontradiktorni tužbeni navodi kojima tužitelj istovremeno priznaje da je izrekao neprimjerene riječi u odnosu na svojeg nadređenog, revoltiran njegovim ponašanjem, ali da je neutvrđeno kada i gdje jer za isto nema svjedoka, što je nakon priznanja tužitelja potpuno irelevantno.

10. Sporna ostaje jedino kvalifikacija djela, odnosno radi li se o težoj povredi službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, nedoličnom ponašanju u službi ili izvan službe, kada šteti ugledu policije ili lakoj povredi službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točke 4. Zakona o policiji, neuljudnom odnosu prema strankama i suradnicima za vrijeme rada, kako to tvrdi tužitelj.

10.1. Neuljudno, odnosno nepristojno ponašanje policijskog službenika označava blago odstupanje od uobičajenog i očekivanog ophođenja prema strankama i kolegama, a koje je neprihvatljivo u vidu npr., neljubaznosti, osornosti i sl., dok se vrijeđanje karakterizira kao nedolično ponašanje, odnosno viši stupanj od neuljudnog jer se takvim ponašanjem izražava negativan vrijednosni sud o nekoj osobi i time vrijeđa njezina čast, ugled ili dostojanstvo. K tome, u konkretnoj situaciji izrečene uvrede su bile na račun nadređenog rukovoditelja, i to u radnom okruženju što je potpuno neprihvatljivo u strogo hijerarhijski utvrđenom policijskom sustavu. Stoga Sud smatra da je pravilno ponašanje tužitelja okarakterizirano kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji.

11. Imajući u vidu diskrecijsku ocjenu javnopravnog tijela te predviđene kazne iz članka 110. stavka 2. Zakona o policiji, proizlazi da je tužitelju primjereno izrečena najmanja kazna, i to novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 mjeseca. Pri tome, prema odredbi članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je uzeta u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskog službenika.

12. Slijedom iznesenoga, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

13. U vezi zahtjeva opunomoćenika tužitelja za naknadu troška upravnog spora, prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 16. travnja 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku