Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-383/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoos Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te z. punomoćnika tuženika Ivu Filipan, odvjetnicu iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.13.2. Ugovora o kreditu broj 9015256499 od 13.08.2010. godine sklopljenog između tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl.13.2. glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, da tužitelju NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 112,00 EUR (slovima: stotinudvanaest eura) sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućim od 20.08.2010. do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, da tužitelju NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 263,28 eura (dvijestošezdesettri eura i dvadesetosam centi), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude 16. travnja 2025. do isplate, u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, po punomoćnici, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 13. 08. 2010. sklopio Ugovor o kreditu broj 9015256499 (dalje: Ugovor o kreditu), da je člankom 13.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% od iznosa kredita. Dakle, uzevši u obzir da je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 14.000,00 EUR, za zaključiti je da su tužitelju prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 112,00 EUR, a što također proizlazi i iz dokumentacije tuženika, da je čl.13.2. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja troškova za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% od iznosa kredita, da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07), da je odredbom čl.96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, navedeno je osim toga protivno načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna, da je prilikom utvrđenja nepoštenim, odnosno ništetnim ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.", da je odredbom čl.323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog tužitelj ovom tužbom traži da sud uz utvrđenje ništetnosti članka 13.2. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 112,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate. Tužitelj u prilog osnovanosti svojih navoda dostavlja presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. godine kojom se odbija revizija tuženice kao neosnovana, a iz koje presude u točki 26. proizlazi kako je u konkretnom slučaju „nižestupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Također se dostavlja i daljnja sudska praksa i to presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž 2076-2022-2 od 04.052023. godine te presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž 4683-2022-3 od 17.01.2023. godine kojim presudama je na jednak način odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Kako tužitelj smatra da za naplatu naznačene naknade za obradu kredita nije bilo zakonskog uporišta već se radi o protuzakonito naplaćenoj naknadi, to predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu
2. U odgovoru na tužbu (list 32-38 spisa), po punomoćniku, tuženik je u cijelosti osporavao osnovu, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, istaknuo je da je tužba u cijelosti neosnovana, a što je u nastavku obrazložio i istaknuo da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna; da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima, istaknuo je kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, a što proizlazi iz sljedećeg, da naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 117/2008, 74/2009, 153/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 306. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!) pa je naglasio kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade, pa da navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, da tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti, da budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, istaknuo je kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, da su svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 102. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna, da pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske, da sukladno odredbi čl. 96. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da argumentirajući tužbeni zahtjev, tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu. Prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:
„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Tuženik je naveo da obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 14.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 812,56 kuna / 112,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, da čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a, da tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno, da je uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl.96. ZZP-a, da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna, da u prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 99. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“, naglasio je kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen te da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat i da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu jer da je tužitelj slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom, da iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 100. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 99. ZZP-a, da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu, da obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a da je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž- 120/2023-2 od 19. srpnja 2023. u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 112,00 EUR jer da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena 19. kolovoza 2010., dok je predmetna tužba podnesena 27. kolovoza 2024. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok, a što da potvrđuje i sudska praksa, tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine prvenstveno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. S tim u vezi isti sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te da je stoga tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina, osim navedenog da je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl.215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena dana 19. kolovoza 2010. godine. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, predlagao je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
3. U dokaznom postupku, sud je izvršio u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj 9015256499 od 13.08.2010., u „Najavu korištenja kredita“ od 17.08.2010., obavijest tuženika upućenog tužitelju o naplaćenoj naknadi za obradu kredita broj 9015256499, kao i uvid u presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024., presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž 2076-2022-2 od 04. 05. 2023. i presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž 4683-2022-3 od 17.01.2023. (list 7- 27 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl.13.2. Ugovora o kreditu broj 9015256499 od 13.08.2010. godine sklopljenog između tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl.13.2. glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“ Također je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 112,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. 8. 2010. pa do isplate.
5. Tuženik je osporavao osnov, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a prigovorio je i zastari tužiteljevog potraživanja.
6. Glede tuženikovog prigovora zastare, valja reći da je isti neosnovan.
7. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
8. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev, valja reći da je na ročištu 24. ožujka 2025. tužitelj iskazao da se sjeća da se obratio tuženiku radi kredita i ono što ga je zanimalo je koliki je iznos i kamata, posebice iznos koji može dobiti, što je manje-više uvijek aktualno, rečeno mu je od djelatnika banke koliki iznos može dobiti na temelju postojećih primanja i rečeno mu je da će mu javiti da ode kod javnog bilježnika radi potpisivanja ugovora, tako da je kod javnog bilježnika dobio hrpu papira koju je onda i potpisao, nije se sjećao da mu je netko govorio koliko će biti troškovi i kako će isti biti naplaćeni, nije se sjećao da bi od tuženika bio upućen u plaćanje troškova obrade, niti je o tome razgovarao jer mu je bilo bitno iznos koji može dobiti obzirom na primanja, da nije kod javnog bilježnika pročitao ugovor, a obzirom je bila hrpa papira i trebalo je potpisati svaku stranicu, sjećao se da je u banci razgovarao o iznosu, a sam sadržaj ugovora nije mu predočen, već je ugovor vidio kod javnog bilježnika.
9. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 13. 08. 2010. zaključio Ugovor o kreditu broj 9015256499, u kojem je člankom 13.2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% od iznosa kredita.
10. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
11. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valja reći da se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (14.000,00 eura), tužitelju nije isplaćen jer mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl.96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07).
12. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
13. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
14. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.
15. Budući je između stranaka nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama počevši od uplate pa do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
16. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).
17. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja na ročištu 5. 2. 2025. i 24. 3. 2025., prema Tbr. 9.1. Tarife, svaki u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 22. 1. 2025. prema Tbr.8.1.Tarife, u iznosu od 62,50 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, također je priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i na presudu u iznosu od 6,64 eura, a što čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 263,28 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.
18. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak prijevoza njegove punomoćnice iz [adresa] u [adresa] i natrag, a za dolazak na ročišta 5. 2. 2025. i 24. 3. 2025. u ukupnom iznosu od 47,52 eura (2x23,76 eura), kao i izbivanja iz ureda navedenih dana u trajanju od ukupno 4 sata (2x125,00 eura) jer navedeni trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka.
19. Naime, u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1037/2023-2 od 6. studenoga 2024., navedeno je:
"3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1378/23-2 od 9. svibnja 2023. dopustio tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja zbog sljedećeg pravnog pitanja:
„ Obzirom na odredbe čl. 151. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 265/13, 89/14, 70/19, 80/22) je li pravilna i zakonita odluka suda kada prilikom odlučivanja o parničnom trošku stranke ne dosuđuje trošak postupka nastao nakon što je postupak pokrenut pred sudom nadležnim za tuženika, a koji je postupak naknadno vođen pri stalnoj službi nadležnog suda?“; dalje je navedeno: "9. Tužiteljica u reviziji u odnosu na dopušteno pravno pitanje problematizira pravo tužiteljice na naknadu troškova njezinog punomoćnika za izbivanje iz odvjetničkog ureda zbog putovanja na ročišta koja su održana u stalnoj službi u drugom gradu, na što stranka nema utjecaja te da to ne može ići na štetu stranke u vidu otklona priznavanja prava na trošak.
10. Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev-501/23- 2 od 30. kolovoza 2023., Rev-652/23-2 od 12. lipnja 2024. i dr.), u pravilu, trošak zastupnika, odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja."
Ivanec, 16. travnja 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina
2. Andrej Šoos Maceljski, odvjetnik iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba
