Poslovni broj: P- 663/2019-28
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branki Raić-Sudar, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, zastupani po odvjetničkom društvu Leko i partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnicu Branku Raić Sudar i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnicu Ivanu Jurčević, 25. ožujka 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 16. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu:
- novčanog iznosa od 4.950,20 Eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, zakonsku zateznu kamatu na iznos od :
- 67,73 Eura od 31.01.2013.g. pa do 30.09.2015.g.
- 72,31 Eura od 28.02.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 72,53 Eura od 31.03.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 70,60 Eura od 30.04.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 65,48 Eura od 31.05.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 65,34 Eura od 30.06.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 66,45 Eura od 31.07.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 68,52 Eura od 31.08.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 71,69 Eura od 30.09.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 70,06 Eura od 31.10.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 70,99 Eura od 30.11.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 72,07 Eura od 31.12.2013.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 56,85 Eura od 31.01.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 58,17 Eura od 28.02.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 57,77 Eura od 31.03.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 56,21 Eura od 30.04.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 55,58 Eura od 31.05.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 55,93 Eura od 30.06.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 57,76 Eura od 31.07.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 59,21 Eura od 31.08.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 58,89 Eura od 30.09.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 60,29 Eura od 31.10.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,26 Eura od 30.11.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 60,74 Eura od 31.12.2014.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 31.01.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 28.02.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 31.03.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 30.04.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 31.05.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 30.06.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 31.07.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 31.08.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
- 61,44 Eura od 30.09.2015.g. pa do 30.09.2015.g.;
i to u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.467,00 eura, sa zateznim kamatama od presuđenja tj. od 16. 4. 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi isplate. U tužbi navodi da je 20. 4. 2006. sklopila Ugovor o kreditu, prema kojem je kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 35.000,00 CHF s rokom otplate od 180 mjeseca, te da je dana 8. 12. 2015. sklopila dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija, te da je kredit otplaćen u cijelosti. Nadalje navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa 4,25%, o kojoj se nije pojedinačno pregovarala kao i odredbu kojom je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima. Nadalje navodi da ga tuženik nije dovoljno informirao o potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se nadalje poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br P-1401/12 od 4. 7. 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br Pž-7129/13-4 pod 13. 6. 2014. , kojim presudama je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je odredba ništetna. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Podneskom od 14.3.2025. tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev te predlaže sudu da naložit tuženiku da mu na ime povrata razlike anuiteta uslijed povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja tijekom trajanja otplate isplati iznos od 4.950,20 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu na način da je osporavao kako osnovanost tako i visinu tužbenoga zahtjeva, tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda u Vinkovcima, pozivajući se na čl. 48. i 59 ZPP-a, Tuženik nadalje ističe prigovor da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovoga postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, te da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjev tužitelj ide za tim da dva puta naplati isti iznos. Nadalje navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik navodi da očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik navodi da je tužba povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje obzirom da visina tužbenog zahtjeva za isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu, stoga se predlaže istu odbaciti. Tuženik također ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže, odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br 9011166510 otplatni plan, pregled uplata o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim -vještačenjem po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec.- stalni sudski vještak kao i dopuna vještačenja.
Sud je odustao iz izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja jer je na pripremnom ročištu od 3. 12. 2019. odbio prijedlog tužitelja radi izvođenja tog dokaza, uvažavajući pri tome izjavu punomoćnika tužitelja da nema potrebe za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja.
4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa 4.950,20 eura, a koji iznos se odnosi na preplaćeni iznos otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
5.Nesporno je:
- da su tužitelj i tuženik 20. 4. 2006. sklopili Ugovor o kreditu br 90111166510 na iznos od 35.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb, te da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,25%,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 263,30 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,
- da se redovna kamatna stopa mijenjala
- da su stranke dana 8.12.2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu te da je izvršena konverzija u valutnu klauzulu EUR
6. Sporno je:
- da li je Općinski sud u Vinkovcima nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari,
-
da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.
-
da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO
-
da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
-
da li tužitelja ima pravni interes za podnošenje tužbe.
7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 90111166510 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 11.3. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa], u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu
7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).
7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja
8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje ima potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 ( Profi Credit Slovakia) od 22. 4. 2021.godine."“
9.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ČT i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU) , a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
10. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)
10.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu HT protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.
Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,55 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.
11. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je, je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.
12. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
13. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.
14. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
15. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
16. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
17. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
18. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
19. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
20. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu M protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.
21.1. Naime, tužitelju konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.
22.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec. stani sudski vještak. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je uvidom u predmetni spis utvrdio, da su tužena PBZ d.d. Zagreb kao Kreditor, i tužitelj dana 20.04.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011166510 kojim se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 35.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je Ugovor je zaključen s rokom otplate od 180 jednakih mjesečnih anuiteta, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Člankom 4. istog Ugovora o kreditu ugovorena je nominalna kamatna stopa u visini 4,25 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje navodi da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu broj 901116651 dana 08.12.2015.godine koji je sklopljen radi provođenja postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015), da su čl. 3. navedenog dodatka ugovorne strane suglasno utvrdile da je konverzijom kredita utvrđena preplata u iznosu od 1.527,88 EUR što odgovara protuvrijednosti 11.669,18 kn po važećem srednjem tečaju za 1 EUR =7,6375 kn na dan 30.09.2015. godine. Člankom 5. istog Dodatka utvrđeno je da se preplata koristi na način da se 50 % vrijednosti mjesečnog anuiteta buduće otplate kredita u EUR utvrđenog prema otplatnom planu koji je sastavni dio Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010937895 namiruje iz navedene tražbine korisnika kredita (preplate), sve dok se isti iznos utvrđene preplate u potpunosti ne iskoristi
U zaključku nalaza i mišljenja vještak navodi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 90111665510 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen u iznosu od 10.340,48 kn. Nadalje navodi da je preplaćeni iznos anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta utvrđene u ukupnom iznosu od 26.956,90 kn Vještak nadalje u zaključku nalaza navodi da je dodatkom ugovora o kreditu broj 9011166510 zaključenim dana 08.12.2015 utvrđena preplata u iznosu od 1.527,88 EUR što odgovara protuvrijednosti 11.669,18 kn po važećem srednjem tečaju za 1 EUR =7,6375 kn na dan 30.09.2015.
22.1 Rješenjem od 19.11.2024. sud je naložio vještaku da dopuni pismeni nalaza te da utvrdi da li su iznosi priznati prilikom konverzije uračunati u daljnju otplatu kredita, ako jesu, tada je potrebno te iznose uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem dužnik ako pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnice.
U dopuni nalaza vještak navodi da se ukupan iznos preplate utvrđen izračunom konverzije u visini od 1.598,18 eura, koristio na način da se 50 % vrijednosti mjesečnog anuiteta buduće otplate kredita u EUR utvrđenog prema otplatnom planu koji je sastavni dio Dodatka uz ugovor o kreditu broj 9011166510 namiruje iz navedene tražbine korisnika kredita (preplate), sve dok se isti iznos utvrđene preplate u potpunosti ne iskoristi, da je ukupan iznos preplate utvrđen izračunom konverzije za namirenje obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose sve do anuiteta koji dospijeva 31.12.2012. godine.
Vještak zaključuje da preostali iznos zatezne kamate obračunate na anuitet dospijeća 31.12.2012. godine nakon što se uračuna preostali iznos preplate utvrđene izračunom konverzije iznosi 5,03 eura.
22.Nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istoga sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.
Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.
Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tužitelj na osnovu promjene kamatnih stopa preplatio 1.372,41 eura, a po osnovu promjene tečaja 3.577,79 eura, odnosno ukupno 4.950,20 eura, te da se iznos preplate utvrđen izračunom konverzije u visini od 1.598,18 eura, koristio na način da se 50 % vrijednosti mjesečnog anuiteta buduće otplate kredita u EUR utvrđenog prema otplatnom planu namiruje iz navedene tražbine korisnika kredita (preplate), sve dok se isti iznos utvrđene preplate u potpunosti ne iskoristi.
22.1. Tužitelj potražuje iznos od 4.950,23 eura što čini iznos od 1.372,41 eura na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa, iznos od 3.577,79 eura, na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita.
Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.
23.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
23.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,55% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,55% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
23.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
23.3.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
24.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
25. Sud nije odlučivao o istaknutom prigovoru prijeboja budući tuženik nije na nesumnjiv način istaknu koju tražbinu stavlja u prijeboj iz kojih razloga nije bilo ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF ( VS RH Rev- 549/2023) .
26. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.950,20 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 100 bodova, za sastav četiri obrazložena podneska 28. 11. 2019., 18. 5. 2002., 27. 10. 2020. i 14. 3. 20025. po 100 bodova, , za zastupanje na ročištima od 28. 10. 2019, 3. 12. 2019., 1. 10. 2020 i 25. 3. 2025. po 100 bodova, za ročište za objavu presude 50 bodova, ukupno 950 bodova, bodova, odnosno 1.900,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko - knjigovodstvenog vještačenja kao i dopune istoga u ukupnom iznosu od 600,00 eura.
26.1Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 14.10. 2020. kojim izvješćuje sud da je uplatila trošak na ime vještačenja, kao niti trošak sudske pristojbe na tužbu budući ista nije plaćena prilikom podnošenja tužbe niti do dana donošenja presude. Tužiteljici također nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupi na snagu 20 5. 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.
26.2. Temeljem izrečenog tužiteljici je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.467,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 16. 4. 2025. do isplate, sve sukladno čl. 29. ZOO-a
U Vinkovcima, 16. travnja 2025.
sudac;
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. Odvjetnica Branka Raić-Sudar , Vinkovci – punomoćnik tužitelja
2. Odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb – punomoćnik tuženika – na br PBZ07-95903 12333/2019 đln
