Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-827/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikoli Sabljaru odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika, ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupani po Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 5. ožujka 2025. i izvršene objave 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, broj 616- 043/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 31. ožujka 2008. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl. br. OV-7010/08 dana 03. travnja 2008. godine, kojom je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, ili drugog akta tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije bio dužan plaćati kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od prve promjene kamatne stope pa nadalje.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 1. i odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu, broj 616-043/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 31. ožujka 2008. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl. br. OV-7010/08 dana 03. travnja 2008. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju GŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.049,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 15,61 EUR od 07.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,07 EUR od 04.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,62 EUR od 06.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,47 EUR od 03.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,76 EUR od 06.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 20,21 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,00 EUR od 05.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,54 EUR od 04.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,53 EUR od 05.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,59 EUR od 04.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,71 EUR od 05.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,53 EUR od 04.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od 06.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR od 06.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,63 EUR od 08.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,21 EUR od 04.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,16 EUR od 04.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,38 EUR od 04.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,20 EUR od 06.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,49 EUR od 08.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,40 EUR od 06.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,30 EUR od 07.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,82 EUR od 05.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,49 EUR od 07.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,54 EUR od 09.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,21 EUR od 07.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 80,89 EUR od 11.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,66 EUR od 05.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,75 EUR od 05.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,85 EUR od 08.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,24 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

po stopi od 14. % godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, broj 616- 043/2008 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 31. ožujka 2008. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela posl. br. OV-7010/08 dana 03. travnja 2008. godine, koja glasi : „Prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelopedeset posto) iznosa kredita.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju GŠ, iz [adresa], G [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 133,43 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da naknadi tužitelju GŠ, iz [adresa], G [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.598,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa pravnim prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu broj 616-043/2008 31. ožujka 2008. na iznos od 14.600.45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,50% godišnje.

2. Naveo je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o čemu isti nije posebno pregovarao sa bankom, pri čemu je ugovorena zaštitna klauzula o vraćanju kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama bez da je prije sklapanja ugovora o kreditu realno bio upoznat o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, kao i uvjetima koji doprinose donošenju jednostranih odluka banke o promjeni kamatne stope tijekom trajanja pravnog odnosa, te o samoj visini iste nakon izvršenih promjena kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.

3. Istakao je i ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbije od odobrenog iznosa jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od1,50% iznosa kredita. Napomenuo je da mu prije zaključenja ugovora nije objašnjeno od strane tuženika o kakvim se troškovima radi. O tome stranke nisu posebno pregovarale.

4. Takve odredbe ugovora smatrao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno određuje uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu potrošač ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača, u konkretnom slučaju na istog, koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

5. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donjetu u kolektivnome sporu poslovni broj Pž-6632/2017.

6. Smatrao je da navedene odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno ZZP-, obvezuju sud u ovosudnom postupku koji je pokrenuo protiv tuženika.

7. Kako su navedene ugovorne odredbe ništetne, smatrao je da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu obveze istome, zbog čega je isti dužan izvršiti povrat tako stečenog. Apostrofirao je da se radilo o ugovoru kojeg je sačinio tuženik, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo niti je isti mogao utjecati na takav sadržaj. Smatrao je da je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da mu je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Cijenio je da je izvršenim uplatama predmetni kredit preplaćen s obzirom na promjenu kamatne stope, odnosno cijeneći promjenu tečaja valute CHF u tom razdoblju.

9. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da su u ugovoru o kreditu kojeg je zaključio sa pravnim prednikom tuženika ništetne ugovorne odredbe članka 6. stavak 1., članka 2. stavak 1. i odredba članka 4. stavak 3., odnosno članak 5. stavak 2. Predložio je da sud obveže tuženika da mu isplati preplaćeni novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, kao i naplaćene troškove obrade kredita uz sporedna davanja, uz naknadu prouzročenog parničnoga troška također uvećanog za sporedna davanja.

10. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kako glede osnovanosti osnova, tako i visine postavljenog zahtjeva, pri tome ne sporeći da je tijekom 2008. zaključen navedeni ugovor.

11. Suprotno iznijetom stavu tužitelja, smatrao je da se granice pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu ne protežu na predmetni spor. U navedenom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima o kojima ovisi utvrđivanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi što predstavlja temelj za utvrđivanje osnovanosti osnova zahtjeva. Iste su donesene na apstraktnoj razini s obzirom na utvrđenje prava radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te se ne mogu primijeniti na pojedinačni slučaj, bez utvrđivanja u svakom pojedinom postupku povredu prava i interesa potrošača.

12. Smatrao je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Stranke su se suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da su napadane ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive svakom prosječnom građaninu koji je na temelju sadržaja istih mogao donijeti odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju istih.

13. Stoga je smatrao da se tužitelj pogrešno poziva na neravnotežu u preuzetim pravima i obvezama, posebno cijeneći da je bio u mogućnosti pratiti kretanje valute CHF u odnosu na kunu, a koje kretanje je moglo imati za posljedicu i niži tečaj što bi rezultiralo plaćanjem manjeg iznosa obveze. Samu činjenicu povećanja vrijednosti valute CHF, niti banka nije mogla predvidjeti prilikom zaključenja ugovora. Međutim, smatrao je da je tužitelju bilo poznato, odnosno nije moglo ostati nepoznato, da su valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Stoga je cijenio da u konkretnom slučaju nije došlo do neravnoteže prava i obveza ugovornih strana i to na stranu potrošača.

14. Posebno je napomenuo da se pravni prednik prilikom zaključenja ugovora pridržavao pozitivnih propisa te se pojedinačno pregovaralo o pojedinim ugovornim stavkama čime su se poštivale odredbe ZZP-a, a što je imalo za posljedicu da je tužitelj bio upoznat sa cjelokupnim sadržajem svojih prava i preuzetih obaveza.

15. Istakao je potrebu primjene testa poštenja na konkretan slučaj. Isti se sastoji od dva dijela koji moraju biti kumulativno zadovoljeni. Prvi dio se sastoji od procjene uzrokuje li određena odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, dok druga utvrđuje je li takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Cijenio je da u konkretnom slučaju niti jedan segment testa nije pozitivan.

16. Ukoliko bi sud cijenio suprotno iznijetom stavu i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sporu, istakao je prigovor zastare s obzirom da je tužitelj zatražio isplatu s osnova stjecanja bez osnove za što valja cijeniti petogodišnji zastarni rok. Ukoliko bi sud cijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa, smatrao je da je potrebno uzeti u obzir razdoblja nižeg tečaja od onog u trenutku zaključenja ugovora.

17. Osporivši visinu postavljenog zahtjeva, tuženik je osporio i zahtjev za isplatom sporednih davanja tekućih na svaki pojedini novčani iznos kako je isti potraživao, cijeneći da je njegov pravni prednik postupao u skladu sa zakonom, ugovorom i općim uvjetima poslovanja kao sastavnim dijelom ugovora, zbog čega se ne može smatrati da je bio nepošten. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

18. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i prigovore, tužitelj je u cijelosti otklonio. U odnosu na osporavanje prava na ostvarivanje sporednih davanja na zatraženu glavnicu, istakao je da je zahtjev u skladu sa odredbom članka 1115. ZOO- a, s obzirom da se radi o povratu onoga što je banka stekla na temelju ništetnih odredbama ugovora a što ima za posljedicu da banka nije bila savjesni stjecatelj zbog čega je dužna ispatiti zatraženo davanje.

19. U odnosu na troškove obrade kredita pozvao se na pravomoćnu odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1368/21 kojom je utvrđena ništetnost tzv. ulazne naknade za obradu kredita s obzirom da se o istoj nije između stranaka pojedinačno pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, kao i da je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača. Istakao je da za nametnutu obvezu plaćanja naknade banka nije pružila nikakvu uslugu, a niti se radi o naknade nastalih troškova.

20. Ustrajući kod činjeničnog supstrata tužbe, kao i postavljenog deklaratornog t dijela zahtjeva, tužitelj je postavio konačan zahtjev u podnesku od 28. studenog 2022. potražujući utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu u kojim je ugovoreno da bi glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke, kao i ugovornu odredbu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, kao i isplatu preplaćenog s osnove valutne klauzule u visini od 1.049,65 Eura sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i isplatu iznosa naknade u visini od 133,43 EUR sa sporednim davanjima tekućim od 5. travnja 2028., uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

21. Tuženik je tako postavljen zahtjev smatrao preinakom tužbenog zahtjeva čemu se protivio. Istakao je da je tužitelj djelomično povukao zahtjev usmjeren na isplatu pretplate s osnove ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor , uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope . Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke.

23. Iako je sud prvotno prihvativši prijedlog tuženika i odredio provođenje personalnih dokaza na okolnost pregovaranja stranaka pri zaključenju ugovora, tuženik je tijekom postupka povukao takav dokazni prijedlog, zbog čega sud nije bio u mogućnosti provoditi ranije određene dokaze.

24. Valja istaći da je tuženik bio pozvan dokazati sadržaj pregovaranja u konkretnom slučaju. Tome u prilog tuženik se pozvao na pisanu izjavu djelatnice banke GŠŽ.

25. Iako sud takav sadržaj nije cijenio kao iskaz jer isti nije dan tijekom postupka, ističe se da je iz sadržaja razvidno isticanje imenovane osobe o općenitom postupanju banke u takvim situacijama, bez konkretiziranja pojedinačnog slučaja. Takav slijed ne može konkretizirati pregovaranje samog tužitelja i djelatnika banke prethodno zaključenju ugovora.

26. Isticanje tuženika da bi tužitelj tijekom postupka konačno postavljenim zahtjevom izvršio preinaku zahtjeva, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

27. Prema odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanjem postojećih ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

28. U konkretnom slučaju tužitelj je ustrajao kod deklaratornog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti kako valutne klauzule u valuti CHF, tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ustrajao je kao i u tužbi na kondemnatornom zahtjevu potražujući isplatu preplaćenih iznosa koji se temeljio na ništetnim odredbama ugovora. Pri tome je takav zahtjev isticao isključivo u odnosu na preplatu koju je izvršio temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valutu CHF. Cijeneći da je time umanjio dio prvotnog zahtjeva za isplatom, ne može se zaključiti da bi izvršio preinaku tužbenog zahtjeva jer je konačno postavljen zahtjev temeljen na ranije postavljenom zahtjevu, isti nije povećao u svom opsegu ili isticao drugi zahtjev uz postojeći pa je stoga stav tuženika o izvršenoj preinaci neosnovan.

29. Naime, umanjenjem zahtjeva za isplatom izvršene preplate nije izvršena preinaka tužbenog zahtjeva skladno odredbi članka 191. ZPP-a.

30. Podredno se ističe, da kada bi se i cijenilo da je tužitelj i izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, istu bi valjalo dopustiti s obzirom na stav o tome iznijet u odlukama VSRH u ovakvoj vrsti parničnih predmeta kojeg pokreću potrošači protiv banaka.

31. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

32. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa pravnim prednikom tuženika, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Istovjetno potražuje i povrat iznosa uplaćenog s osnove jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

33. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 14.600,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita.

34. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

35. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

36. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa Odlukama banke.

38. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu ne može primijeniti u konkretnom postupku, već je potrebno da tužitelj u konkretnom slučaju dokaže relevantne činjenice na kojim temelji osnovanost osnova postavljenog zahtjeva. Također je sporno ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi mu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

39. Između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je pitanje i visine tako postavljenoga zahtjeva, kao i pitanje isplate sporednih davanja.

40. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

41. Prema mjerodavnom procesnom pravu u vrijeme presuđenja, zakonodavac je propisao da sud nije vezan pravnom osnovom, već činjeničnim supstratom kojeg je tužitelj u tužbi konkretno iznio. Iznijeti supstrat se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužitelj traži da mu tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

42. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

43. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

44. Iz stranačkog iskaza tužitelja, koji je sud cijenio istinitim i objektivnim, utvrđeno je da je tužitelj koristio odobrena kreditna sredstva za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe. Zaključenje ove vrste ugovora u kojem je obveza vraćanja banci vezana za valutu CHF, kao i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, predložena mu je od strane bankarskog djelatnika kao sigurna i najpovoljnija na tržištu. Predočen mu je na potpisivanje već sastavljen ugovor koji mu od strane bankarskog službenika nije posebno rastumačen. Nije mu obrazložena razlika kredita u kojem je obveza vraćanja vezana za valutu EUR od valute CHF, niti mu je ukazano na ulogu HNB glede praćena tečaja valute. Nisu mu obrazloženi svi parametri koji bi bili od utjecaja na promjenu prvotno ugovorene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja.

45. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, iako mu cjelokupni sadržaj, posebno glede valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i ugovorena naknada troškova banke, nije bio u cijelosti razumljiv.

46. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu pravni prednik tuženika unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču, koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbama ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta.

47. Stoga valja zaključiti da su predmetne ugovorne odredbe na koje ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Radilo se naime o tipskim ugovorima čiji sadržaj je pravni prednik tuženika prethodno predočenju tužitelju pripremio u skladu sa svojim aktima.

48. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

49. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

50. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF, iz čega proizlazi da je bila jasna.

51. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, kao i eventualna promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja.

52. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru. Valja posebno cijeniti da pravni prednik tuženika nije posebno predočio tužitelju da je ugovorena valuta CHF vrlo nestabilna te da njezino kretanje nije moguće uspoređivati sa valutom EUR, čije kretanje je pod kontinuiranim praćenjem HNB-a. Također, nisu obrazloženi tužitelju svi kriteriji, odnosno parametri koji bi bili od utjecaja na promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega u trenutku zaključenja ugovora tužitelj nije mogao imati saznanja o eventualnom budućem kretanju kamatne stope.

53. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

54. Kada govorimo o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je tužitelju jedina kamatna stopa bila poznata ona koja je de facto prvotno ugovorena prilikom sklapanja ugovora te stoga isti samu odredbu kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa za daljnje ugovorno razdoblje nije mogao u cijelosti sagledati te je stoga ista bila mu nerazumljiva.

55. Stav je ovoga suda da su navedene odredbe ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

56. Kada govorimo o ugovorenoj odredbi koja se odnosila na iznos jednokratnog troška obrade kredita ugovoren u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, valja istaći da niti navedena ugovorna odredba iako jasna i čitka u ugovoru nije mogla biti razumljiva tužitelju u trenutku zaključenja ugovora.

57. Tužitelju nije objašnjeno koji su to troškovi obrade kredita nastali banci, odnosno koja je to usluga tužitelju pružena da bi ju banka tretirala kao svoj trošak čija obveza naknade bi pala upravo na tužitelja kao potrošača.

58. U konkretnom slučaju ovaj sud smatra da osim što navedena zakonska odredba nije ispregovarana sa tužiteljem, ista je protivna načelu jednakih vrijednosti činidbe kod kao jednom od osnovnih načela dvostrano pravnih poslova.

59. U prilog zauzimanja takvoga stava valja cijeniti da je i sudska praksa usmjerena na takav zaključak.

60. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, neizvjesnost visine kamatne stope koja bi ga eventualnim izmjenama teretila te nerazumljivoj naknadi troškova banci koja nije izvjesno nastala, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

61. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

62. Prema odredbama ZZP-a, upravo je tuženik kao ugovorna strana koja se poziva na ispunjenje obveze informiranosti tužitelja kao potrošača prethodno zaključenju ugovora, bio pozvan dokazati tijek pregovaranja i informiranost tužitelja. Međutim, unatoč teretu dokazivanja, tuženik tijekom postupka nije predložio personalne dokaze u vidu saslušanja djelatnika banke. Iako je prvotno predlagao takav dokaz do zaključenja glavne rasprave odustao je od takvog dokaza te je sud cijeneći načelo utvrđivanja stranačke istine, a ne materijalne istine, na navedene okolnosti isključivo mogao cijeniti dokazni prijedlog protivne strane usmjeren na saslušanje tužitelja.

63. Kao što je ranije navedeno, sud nije cijenio pisanu izjavu ŽŠ, a to iz razloga jer procesni zakon takvoj izjavi ne daje snažnost dokaznog sredstva, a podredno valja navesti da je sadržaj same izjave općenit i ne kazuje o konkretnom postupanju navedenog djelatnika banke prilikom zaključenja ugovora sa tužiteljem.

64. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.

65. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

66. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

67. Mišljenje je ovoga suda da je ugovaranje ranije navedenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu troškova banke sasvim sigurno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o ništetnim odredbama, odnosno dijelovima odredaba ugovora kako je to tužitelj i istakao u dijelu deklaratornog zahtjeva, zbog čega je odlučeno kao u stavku I., II. i IV. izreke presude.

68. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpića, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se u razdoblju otplate kredita tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 1.049,65 EUR. Banka je naplatila na ime troškova obrade kredita iznos od 133,43 EUR 4. travnja 2008.

69. Tuženik je iznio primjedbe na izradu nalaza i mišljenja vještaka koji se ne odnose na financijski izračun, već na pravni pristup vještačenju, zbog čega nije predložio da vještak usmeno iznese nalaz i mišljenje na raspravi.

70. Istakao je da je vještačenje izvršeno pod pretpostavkom da je ugovorena jednostrana valutna klauzula u CHF zbog čega ne daje odgovor na pitanje koliko je tužitelj platio više tijekom ugovornog odnosa zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule. Smatrao je da kada bi se i utvrdilo da je isti zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ugovor je potrebno promatrati kao cjelinu, a ne samo kroz pojedinačne uplate. S tim u vezi smatrao je da valja cijeniti da je tužitelj tijekom ugovornog razdoblja zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta. Smatrao je da je potrebno sveukupno sagledati koliko je tužitelj preplatio.

71. Stoga je smatrao pogrešnim prilikom izračuna koristiti se isključivo podacima „više" plaćenih anuiteta. Stoga je predložio dopunsko vještačenje.

72. Stav tuženika, kao i prijedlog dopunskog vještačenja, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

73. Stav je suda da je vještak u potpunosti odgovorio na postavljenu zadaću i u skladu s dobivenom zadaćom izradio nalaz i mišljenje. Zadaća je vještaku dana od strane suda pri tome cijeneći pravni osnov koji je tužitelj dokazao, a koji je ranije obrazložen.

74. Kako stranke nisu iznijele primjedbe ili pitanja na koje bi vještak bio pozvan odgovarati ili se očitovati, isti unatoč propisanoj procesnoj situaciji skladno odredbama ZZP-a nije pozvan da usmeno obrazloži nalaz i mišljenje. Pri tome se sud rukovodio i načelom ekonomičnosti postupka smatrajući da bi takvo pozivanje vještaka imalo za posljedicu povišenje troškova postupka o čemu je sud dužan voditi računa.

75. Isticanje tuženika da bi valjalo izraditi nalaz i mišljenje glede preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF cijeneći kao da bi se radilo o kunskom kreditu, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Stranke nisu zaključile ugovor u kunskom kreditu, niti se radi o situaciji o kojoj bi obveza tužitelja prema tuženiku kontinuirano kako to smatra tuženik bila istovjetna kada gledamo valutu u kojoj je kredit i odobren. Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz razloga koji su ranije navedeni, valjalo je cijeniti i u tom smjeru je dana zadaća vještaka da je tužitelj kao potrošač jedino bio upoznat sa tečajem valute u trenutku zaključenja ugovora kao jedine poznate premise.

76. Činjenica da je tijekom otplate obaveze tužitelja dolazilo do „manje"„ plaćenih anuiteta s osnove ništetnih odredaba kada govorimo o valutnoj klauzuli, po mišljenju suda nije od utjecaja na postavljeni zahtjev tužitelja koji je usmjeren na restituciju onoga što je predao tuženiku s osnova ništetne odredbe. Stoga sud nije cijenio takvu kalkulaciju prilikom cijenjenja nalaza i mišljenja vještaka kako to ističe tuženik.

77. Zahtjev tužitelja za isplatom temelji se na institutu stjecanja bez osnove s obzirom da je banka na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvarila imovinsku korist koju je pozvana vratiti. Kod izračuna "manje" plaćenih anuiteta ne može se cijeniti da bi tužitelj time ostvario određenu imovinsku korist koju bi bio pozvan vratiti banci. Stoga je nemoguće umanjiti zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa za tako prikazano "manje" plaćanje iznosa anuiteta. Po stavu suda radi se o apstraktnom matematičkom izračunu koji se ne temelji na realno ostvarenom.

78. Podredno se navodi da je vještak u svom nalazu i mišljenju izrazio se i o tzv. negativnoj razlici, zbog čega sud nije smatrao potrebnim istoga pozvati na eventualnu dopunu nalaza i mišljenja.

79. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

80. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF banke, kao i plaćanjem jednokratnih troškova banke tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju.

81. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedenih osnova novčane iznose kako je to navedeno u stavku III i V izreke presude.

82. Na dosuđene iznose glavnice s osnove preplaćenih iznosa, odnosno plaćanje naknade, tužitelju su dosuđena i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni preplaćeni iznos, odnosno od dana podmirene naknade, kako je to tužitelj osnovano potraživao skladno odredbi čl.1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Sud nije smatrao osnovanim isticanje tuženika da tužitelju takva tražbina ne bi pripadala. Naime, kako su navedena plaćanja temeljena na ništetnim odredbama, isti je nepošteni stjecatelj.

83. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

84. Tužitelj je isticao zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen. U tom smjeru je i stav VS RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

85. S obzirom da je tužitelj zahtjev za isplatom zatražio s osnova preplaćenih iznosa valutne klauzule u CHF i naknade troškova, valja cijeniti da taj dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.

86. Kako je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ,dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 1. lipnja 2022., 28. studenog 2022., ožujka 2025., 23. lipnja 2022. te zastupanja na održanim ročištima 21. lipnja 2023., 2. prosinca 2022., 21. svibnja 2024., 5. ožujka 2025., prema Tarifi 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznosa PDV-a od 25 %, uplaćenog predujma za vještačenje, uplaćenih sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 1.598,69 EUR.

87. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

88. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku VI. izreke presude.

U Rijeci, 16. travnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika