Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1764/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Domagoj Ilić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ilić & Ilić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12672/2019-16 od 15. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12672/2019-16 od 15. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 80.052,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 2.223,68 kn, od dospjeća do isplate, u točki II. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.927,00 sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2021. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

1.1.Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 65.273,04 kn na ime imovinske štete te iznos od 25.000,00 kn na ime neimovinske štete.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da je pravo vlasništva tužiteljice na prijepornom stanu ograničeno na temelju Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 49/98, 66/9, 22/06, 68/18 i 105/20 i 36/24 - dalje: ZNS) pa da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je donošenje tog Zakona ustvari radnja tuženika na štetu tužiteljice.Ističe da Republika Hrvatska kada nastupa kao zakonodavac donosi zakone što joj je dužnost i ovlast, a da ne može odgovarati za time prouzročenu štetu, jer da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju. Osporava da bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu imovinske štete u visini tržišne vrijednosti najamnine pozivom na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev 21017/10) od 10. srpnja 2014. Ističe da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj:18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu Konvencija) u pravilu zahtijeva da visina naknade odgovara tržišnoj vrijednosti, ali da od toga pravila postoje izuzeci koje je Europski sud za ljudska prava obrazložio u Odluci Scordino protiv Italije, Zahtjev broj:36813/97 od 29. ožujka 2006., prema kojoj odluci se i naknada niža od tržišne smatra primjerenom u slučajevima bitnih promjena ustavnog, političkog i gospodarskog napretka ili o takvim reformama koje teže postizanju veće socijalne pravde. Ističe da se u presudi Statileo protiv Hrvatske ne navodi pojam „tržišne najamnine“, već pojam „odgovarajuće najamnine“ umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Ukazuje i na sadržaj odluke Berger-Krall i drugi protiv Slovenije, Zahtjev broj: 14717/04 od 26. lipnja 2014.u kojoj je isti sud utvrdio da nema povrede čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, jer da je zakonodavstvom Republike Slovenije uređeno da se vlasnicima u tom slučaju isplaćuje najviša najamnina u iznosu od jedne trećine tržišne najamnine. Stoga smatra da je sud prvog stupnja, propustivši primijeniti obvezujuća pravna stajališta u narečenim odlukama, pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio naknadu imovinske štete, pri čemu nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica vlasnica stana u [adresa],koji je smješten u uličnoj zgradi, položenoj na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te je u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom, Etažno vlasništvo (...) - dvosobni stan na ... katu lijevo s nusprostorijama.;

- da taj stan koristi zaštićeni najmoprimac ABC;

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 379/10 od 9. lipnja 2011. utvrđeno da JC ima status zaštićenog najmoprimca na tom stanu, te je presudom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, kojim je, između ostalog određena visina te najamnine u iznosu od 80,27 kn mjesečno, te je ugovoreno da zajedno s najmoprimcem stan može koristiti i sin FC;

-da ABC prijeporni stan koristi sama, da ona nema nekretnina u svom vlasništvu, da prima mirovinu u mjesečnom iznosu od 2.800,00 kn, te da nema drugih primanja, a da je njezin sin iselio iz stana unatrag nekoliko godina.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, i to odgovarajuće odredbe Zakona o najmu stanova te praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice izraženu u predmetima Statileo protiv [adresa] te Bego i drugi protiv Republike Hrvatske.

9. Naime, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, podnositelj zahtjeva je bio vlasnik stana kojemu je pravomoćnom presudom naloženo sklopiti ugovor o najmu stana sa zaštićenim najmoprimcem uz ugovorenu mjesečnu zaštićenu najamninu , s tim što je podnositelj zahtjeva prigovorio povredi članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, jer nije mogao ponovno ući u posjed svog stana ili naplatiti tržišnu najamninu za njegov najam. Europski sud je utvrdio da je u tom predmetu došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, vlasnika stana, budući da je kao najmodavac imao niz ograničenja u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine, pri čemu je ocijenjeno da je takvo miješanje bilo zakonito jer je imalo pravnu osnovu u Zakonu o najmu stanova te Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, zatim da je miješanje bilo u skladu s općim interesom zaštite prava drugih, odnosno prava zaštićenih najmoprimaca, ali da miješanje nije bilo razmjerno. U tom dijelu je ocijenjeno da je vlasnicima ovakvih nekretnina, nametnut prekomjerni individualni teret , budući da su Zakonom o najmu stanova propisana brojna ograničenja za vlasnike, primjerice glede utjecaja na izbor najmoprimca ili bitne sastojke ugovora o najmu, glede mogućnosti ulaska vlasnika u posjed stana, zatim prava na otkaz ugovora o najmu koji je podvrgnut brojnim strogim ograničenjima, a također i s obzirom na činjenicu da troškovi koje su vlasnici dužni podmiriti višestruko nadmašuju iznos zaštićene najamnine koja je čak dvadeset i pet puta manja od tržišne. Stoga je zauzeto stajalište da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj kojima je uređen sustav zaštićenog najma nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu (najmodavce odnosno vlasnike stanova), zbog čega je došlo do povrede prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva. Odlučujući o naknadi materijalne štete, Europski sud je naglasio da takva naknada treba pokriti razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine, pri čemu odgovarajuća najamnina ne mora odgovarati tržišnoj najamnini jer su države ovlaštene sniziti najamninu do razine ispod tržišne vrijednosti ako zakonodavna vlast odluči da je naplata tržišne najamnine neprihvatljiva sa stajališta socijalne pravde.

10. Treba navesti da je Europski sud u istoj presudi izričito naglasio kako se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, pri čemu je ukazano na glavne nedostatke postojećeg Zakona o najmu stanova koje je nužno ukloniti kako bi se na primjeren način postigla ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane.

11. Razmatrajući isto pitanje koje se pojavilo i u odlučivanju u pravno usporedivim slučajevima ( pr. Skelin- Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske), Europski sud je utvrdio da povreda Konvencije proizlazi iz samog hrvatskog zakonodavstva, zbog čega podnositelji nisu mogli učinkovito pobijati visinu zaštićene najamnine pred hrvatskim sudovima ili vratiti u posjed svoje stanove, s tim što je uočeno da su hrvatski sudovi razvili praksu da vlasnici stanova mogu tražiti isplatu razlike između visine tržišne i zaštićene najamnine u građanskim postupcima pred hrvatskim sudovima, ali da se takva sudska praksa ustalila tek nakon što su podnositelji podnijeli zahtjev Europskom sudu.

12. S obzirom na stajalište Europskog suda za ljudska prava koje je izraženo u narečenim odlukama, proizlazi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik odgovara za naknadu štete tužiteljici, budući da Zakon o najmu stanova nije uskladio s preuzetim obvezama koje su nastale ratifikacijom Konvencije, pa tuženik bez osnove ponavlja u žalbi da u njegovom postupanju nema elemenata protupravnosti, pa time ni obveze naknade štete. Konačno, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta Europskog suda iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske izrazivši pravno shvaćanje da je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu, odnosno da vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.

13. Točan je žalbeni navod da donošenje zakona samo po sebi ne može predstavljati štetnu radnju, međutim donošenje zakona koji nije usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, primjenom kojega se vrijeđaju temeljna ljudska prava zaštićena Konvencijom,odnosno propuštanje usklađivanja postojećih propisa s praksom Europskog suda, predstavlja protupravno postupanje države, koje ima za posljedicu obvezu naknade štete onome kojemu je to pravo povrijeđeno.

14. Glede visine dosuđenih iznosa, treba reći da i prema stajalištu ovog suda tužiteljici pripada pravo na razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, pri čemu treba navesti da je u nazočnom slučaju visina tržišne najamnine još umanjena za pripadajući porez na dohodak, pa je tužiteljici dosuđena naknada štete koja predstavlja odgovarajuću naknadu u smislu stajališta Europskog suda.

15. Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, valja istaći da se u predmetu Statileo protiv Hrvatske koristi pojam tržišne najamnine, s tim što je izraženo stajalište da od iznosa najamnine koju sud ocijeni primjerenom, svakako treba oduzeti iznos zaštićene najamnine koju je zaštićeni najmoprimac prema ugovoru dužan plaćati. Također je izraženo stajalište da su države koje su stranke Konvencije ovlaštene propisati za takav slučaj i pravo najmodavca na najamninu koja bi bila ispod razine tržišne najamnine, ukoliko za to postoje razlozi sa stajališta socijalne pravde, međutim, takav zaključak ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost stajališta suda prvog stupnja u načinu obračuna visine materijalne štete koju je u prijepornom razdoblju pretrpjela tužiteljica, budući da Zakon o najmu stanova ne sadrži takve odredbe koje su usklađene sa pravnom stečevinom, a primjenom kojih bi eventualna visina štete bila obračunata na drugačiji način.

16. Kako je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete, valjalo je žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Rješenje suda prvog stupnja je kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara