Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-216/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Fosinu i Božici Petak Vujec, odvjetnicima iz istoimenog Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Varaždina, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. ožujka 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu te z. punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.5. Ugovora o kreditu broj 136-25/2005 od 04.02.2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom između tužitelja RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl.5. glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63%'' te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, da tužitelju RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 310,07 eur (slovima: tristotinedeseteura i sedamcenta) sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućim od 04.02.2005. do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 136-25/2005 od 04.02.2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom između tužitelja RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl.8. glasi: ''u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.'' te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, da tužitelju RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 924,54 eur (slovima: devetstotinadvadesetčetirieura i pedesetčetiricenta) sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućim od 18.02.2006. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Podružnica Čakovec, da tužitelju RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 789,82 eura (sedamstoosamdesetdevet eura i osamdesetdva centa), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude 16. travnja 2025. do isplate u skladu sa čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita s tuženikom 04.02.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-25/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu), da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno, dakle, uzevši u obzir da je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 76.700,00 CHF, za zaključiti je da su tužitelju prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 483,21 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na dan zaključenja ugovora o kreditu, što predstavlja iznos od 2.336,23 kuna, odnosno 310,07 EUR, da je čl.8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, također da je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d., da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit, te je tuženik temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu, a zbog prijevremene otplate kredita, naplatio naknadu u iznosu od 1.493,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan uplate, što predstavlja iznos od 6.965,92 kuna, odnosno 924,54 EUR, da je čl.5. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja troškova obrade kredita u iznosu od 0,63%, da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je navedeno je osim toga protivno načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna, da je prilikom utvrđenja nepoštenim, odnosno ništetnim ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU- a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Nadalje, odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Također, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, da je čl.8. tipskog ugovora o kreditu tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita koju je obračunao sukladno odluci o naknadama za usluge. Dakle, tuženik navedenu naknadu iz čl. 8. ugovora o kreditu ne smatra štetom sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a niti je prilikom sastava i dostave obavijesti o konačnoj otplati kredita od 08.02.2006. godine na bilo koji način tužitelja obavijestio da bi pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremenog zatvaranja kredita, te da bi iznos naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 1.493,23 CHF predstavljao upravo nastalu štetu, da je odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, da je odredbom čl.324. istog Zakona propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a također je tuženik protivno odredbi čl.1024. Zakona o obveznim odnosima, člankom 8. Ugovora o kreditu obvezao tužitelja na plaćanje protuzakonite naknade. Stoga je i odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u st. 3. a koja glasi: ''U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.'' ništetna, da je odredbom čl.323. Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog tužitelj ovom tužbom traži da sud uz utvrđenje ništetnosti čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 483,21 CHF u EUR protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate, kao i na vraćanje iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.493,23 CHF u EUR protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate. Tužitelj je u prilog osnovanosti svojih navoda dostavio sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž 2076-2022-2 od 04.052023. godine te presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž 4683-2022-3 od 17.01.2023. godine kojim presudama je na jednak način odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, također je dostavio presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. godine kojom se odbija revizija tuženice kao neosnovana, a iz koje presude u točki 26. proizlazi kako je u konkretnom slučaju „nižestupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl.81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl.10. Ugovora o kreditu usmislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Također je tužitelj dostavio sudsku praksu i to pravomoćnu presudu Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1837/14-2 od 05.11.2014. godine, a kojom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Županji broj P-428/13 od 28.03.2014. godine, te je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu upravo tuženika a kojom je tuženik također tužitelju u slučaju prijevremene otplate kredita obračunao naknadu prema svojoj tarifi.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 32-43 spisa), po punomoćniku, tuženik je u cijelosti osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa iz toč. (II) i (IV) tužbenog zahtjeva, naveo je da iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 310,07 EUR 4. veljače 2005. te da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita naplatio 18. veljače 2006., dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 31. svibnja 2024. dakle čak devetnaest odnosno osamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženih, da iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita kao i naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja iz toč. (III) tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da su utuženi iznosi plaćeni pa slijedom navedenog, tuženik je predlagao odbiti tužbeni zahtjev zbog nastupjele zastare, obrazložio je iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tuženik je naveo da je nesporno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 76.700,00 na rok otplate 20 godina, da nije sporno da je u odredbi čl.8. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita odnosno tužitelj može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se isti obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, ovdje tuženika, a koji je ovlašten zaračunati naknadu sukladno vlastitoj poslovnoj politici, kao i da je odredbom čl.5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, ali da je sporno među parničnim strankama je li tuženik navodno neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita odnosno je li odredba čl. 8. Ugovora o kreditu koji tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno vlastitoj poslovnoj politici ništetan, kao i da naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u EUR ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe čl.5. Ugovora o kreditu, istaknuo je kako sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“), a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos, da je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je regulirano pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita jasan, lako razumljiv i lako uočljiv te kao takav pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, da je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu valjan sukladno odredbama ZZP/03 i neosnovane su tvrdnje tužitelja kako je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu protivan odredbama čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka jer da odredba čl. 1024. ZOO- a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu jer da je takvo pravo tuženika izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu, da teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO-a i odredbe čl. 16. ZPK-a koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO- a, da je upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl.16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK-a, pa tako nužno i ZOO-a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina. Također, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl.1024. st.3. ZOO-a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl.8. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl.345., st.3. ZOO-a. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno pa da suprotno paušalnim tvrdnjama tužitelja iz tužbe, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita; administrativnih troškova tuženika, da je tuženik za plasiranje kredita krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morao prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. Tuženik je za plasiranje CHF kredita krajnjim korisnicima, a kakav je kredit tužitelja, pribavljao sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno sa istom je sklopio ugovor o kreditu sukladno kojem je bio dužan vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom. Dakle, tuženik je iznose koje su dobivali od tužitelja, prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristio za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koje duguje matičnoj banci. Međutim, za razliku od tužitelja, tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Upravo naprijed navedene redovne kamate koje tuženik plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tuženik trpi temeljem prijevremene otplate, da su naprijed navedeni troškovi financiranja specificirani u tablici, koju je tuženik dostavio u prilogu odgovora na tužbu, da osim štete u vidu troškova financiranja, tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo na temelju Zahtjeva tužitelja za prijevremenu konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koja je sadržavala iznos neplaćene glavnicu te redovnih i zateznih kamata do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpio štetu kako je naprijed opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja naknadu štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO-a, a s obzirom na sve gore navedeno, očito je da je sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu odnosno ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl.1024. ZOO-a, podredno, čak i da sporni dio odredbe čl.8. Ugovora o kreditu nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO-a, tuženik ističe da isti ne bi bio ništetan jer odredba čl.1024. ZOO-a nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi, da je naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (odredba čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO-a. Ć, Vedriš: Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno, XIV. Izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, srpanj 2014, str 8. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. U konkretnom slučaju, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO-a, a na koju se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Tužitelj nije niti dokazao da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio i u kojem iznosu, a kamoli da ista predstavlja kamatu. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO-a u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, tuženik je istaknuo kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane jer da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 0,63 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik je istaknuo kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 0,63 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 jer da je nesporno kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl.5. Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno…“ da tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, pri tome se pozivajući na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik je smatrao da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga da iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužiteljica. Slijedom navedenog, da su u potpunosti neosnovane tvrdnje kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 310,07 EUR. U odnosu na isplatu iznosa, tuženik je istaknuo da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove jer da sukladno odredbi čl.1111., st.1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala, da osim toga, tužitelj nije pružio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku i u kojem iznosu odnosno nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Nesporno je kako tužitelj nije zadržao pravo na povrat navodno plaćenog odnosno nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik je napomenuo kako tužitelj prilikom postavljanja zahtjeva za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije prigovorio obračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredita iako je u istom bilo navedeno da se prilikom prijevremene konačne otplate kredita naplaćuje naknada već je isti slobodnom voljom potpisao te se suglasio da se obračuna predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita pa da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako ne postoji nikakav pravni temelj koji bi opravdao tužiteljev zahtjev za isplatu. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlagao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U dokaznom postupku, sud je izvršio u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj 136-25/2005 od 04.02.2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 10-17 spisa), obavijest tuženika o konačnoj otplati kredita od 08.02.2006. (list 18 spisa), potvrdu tuženika o otplati duga u cijelosti od 06.03.2006. (list 19 spisa), presudu Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1837/14-2 od 05.11.2014., presudu Općinskog suda u Županji broj P-428/13 od 28.03.2014. (list 20-27 spisa), dokumentaciju predanu po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 44-164 spisa) te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl.5. Ugovora o kreditu broj 136-25/2005 od 04.02.2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom između tužitelja RB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 5. glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63%'' te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.
5. Prije svega, tuženik je prigovorio zastari utuženih iznosa, a koji prigovor je neosnovan.
6. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
7. Dalje, tuženik je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.
8. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 4. 2. 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj: 136-25/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu), da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno, kao i da je čl.8. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nesporno je i da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, a što proizlazi iz potvrde na listu 19 spisa.
9. Na ročištu 24. ožujka 2025., tužitelj iskazao da se sjeća da se obratio tuženiku radi kredita i ono što ga je zanimalo je koliki je iznos i kamata, posebice iznos koji može dobiti, što je manje-više uvijek aktualno, rečeno mu je od djelatnika banke koliki iznos može dobiti na temelju postojećih primanja i rečeno mu je da će mu javiti da ode kod javnog bilježnika radi potpisivanja ugovora, tako da je kod javnog bilježnika dobio hrpu papira koju je onda i potpisao, nije se sjećao da mu je netko govorio koliko će biti troškovi i kako će isti biti naplaćeni, nije se sjećao da bi od tuženika bio upućen u plaćanje troškova obrade, niti je o tome razgovarao jer mu je bilo bitno iznos koji može dobiti obzirom na primanja, da nije kod javnog bilježnika pročitao ugovor, a obzirom je bila hrpa papira i trebalo je potpisati svaku stranicu, sjećao se da je u banci razgovarao o iznosu, a sam sadržaj ugovora nije mu predočen, već je ugovor vidio kod javnog bilježnika, a da je kredit otplatio prijevremeno.
10. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
11. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,63% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (76.700,00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03-dalje:ZZP/03), koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž- 3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
12. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada), sud utvrđuje da je formulacija navedena u odredbi čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sastavljena od (prednika) tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
14. Tuženik je naveo da uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu. Međutim, tuženik je paušalno napomenuo "čak i da je mogao novčana sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište 2006. godine, tuženik bi i tada također pretrpio štetu jer su se tržišne okolnosti promijenile odnosno kamatna stopa za EUR stambene kredite se snizila.", priloživši dokumentaciju kojom ne argumentira konkretnu štetu. Dakle, tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, slijedom čega je i njegov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja irelevantan. Stoga ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu osnovan.
16. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
17. Tuženik je osporavao visinu utuženog potraživanja.
18. Međutim, tuženikov prigovor glede visine utuženog potraživanja je paušalan jer je visinu potraživanja tužitelj činjenično obrazložio i dokumentirao priležećom dokumentacijom (list 18 i 19 spisa).
19. Slijedom navedenog, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa zateznim kamatama koje teku od izvršenih uplata do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
20. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).
21. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, u iznosu od 187,50 eura, trošak zastupanja na ročištu 5. 2. 2025. i 24. 3. 2025., prema Tbr. 9.1. Tarife, svaki u iznosu od 187,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 17. 1. 2025. prema Tbr.8.1.Tarife, u iznosu od 187,50 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, također je priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura i na presudu u iznosu od 19,91 eura, a što čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 789,82 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.
22. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak prijevoza njegove punomoćnice iz [adresa] u [adresa] i natrag, a za dolazak na ročišta 5. 2. 2025. i 24. 3. 2025. u ukupnom iznosu od 47,52 eura (2x23,76 eura), kao i izbivanja iz ureda navedenih dana u trajanju od ukupno 4 sata (2x125,00 eura) jer navedeni trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1037/2023-2 od 6. studenoga 2024.).
Ivanec, 16. travnja 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina
2. Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić & Partneri iz Zagreba
