Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1506/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: AI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika: OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović Merima Ibrahimoivć, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić iz Pule, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenske punomoćnice tužiteljice KI i punomoćnika tuženika PI, temeljem čl.335. i čl. čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 – dalje: ZPP), dana 16. travnja 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.3.3. Ugovora o kreditu broj 051114055147 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.11.2005.god. a koje glase: « Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje»

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode ni-kakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 051114055147 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.11.2005.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1.2. koja glasi: «Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog ugovora. », u odredbi čl.1.3. koja glasi: «Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule»

te u odredbi čl.1.4. koja glasi: « Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta»,

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 051114055147 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.11.2005.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1.1. koja glasi: « …u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate...».“.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 26.01.2016. godine nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.“.

V Nalaže se tuženiku OTP bank d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju AI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.470,44 (tisućučetristosedamdeset eura i četrdesetčetiri centa) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 4,74 eura od 20.01.2008.do isplate

na iznos od 10,92 eura od 20.02.2008.do isplate

na iznos od 10,90 eura od 20.03.2008.do isplate

na iznos od 10,86 eura od 20.04.2008.do isplate

na iznos od 10,82 eura od 20.05.2008.do isplate

na iznos od 11,31 eura od 20.06.2008.do isplate

na iznos od 27,84 eura od 20.07.2008.do isplate

na iznos od 27,76 eura od 20.08.2008.do isplate

na iznos od 27,69 eura od 20.09.2008.do isplate

na iznos od 27,62 eura od 20.10.2008.do isplate

na iznos od 27,54 eura od 20.11.2008.do isplate

na iznos od 27,47 eura od 20.12.2008.do isplate

na iznos od 27,39 eura od 20.01.2009.do isplate

na iznos od 27,31 eura od 20.02.2009.do isplate

na iznos od 27,23 eura od 20.03.2009.do isplate

na iznos od 27,15 eura od 20.04.2009.do isplate

na iznos od 27,07 eura od 20.05.2009.do isplate

na iznos od 26,99 eura od 20.06.2009.do isplate

na iznos od 26,91 eura od 20.07.2009.do isplate

na iznos od 26,82 eura od 20.08.2009.do isplate

na iznos od 26,74 eura od 20.09.2009.do isplate

na iznos od 26,65 eura od 20.10.2009.do isplate

na iznos od 26,56 eura od 20.11.2009.do isplate

na iznos od 26,48 eura od 20.12.2009.do isplate

na iznos od 26,39 eura od 20.01.2010.do isplate

na iznos od 26,29 eura od 20.02.2010.do isplate

na iznos od 26,20 eura od 20.03.2010.do isplate

na iznos od 26,11 eura od 20.04.2010.do isplate

na iznos od 26,01 eura od 20.05.2010.do isplate

na iznos od 25,92 eura od 20.06.2010.do isplate

na iznos od 25,82 eura od 20.07.2010.do isplate

na iznos od 25,72 eura od 20.08.2010.do isplate

na iznos od 25,62 eura od 20.09.2010.do isplate

na iznos od 25,52 eura od 20.10.2010.do isplate

na iznos od 25,42 eura od 20.11.2010.do isplate

na iznos od 25,31 eura od 20.12.2010.do isplate

na iznos od 24,82 eura od 20.01.2011.do isplate

na iznos od 22,05 eura od 20.02.2011.do isplate

na iznos od 18,15 eura od 20.03.2011.do isplate

na iznos od 18,07 eura od 20.04.2011.do isplate

na iznos od 17,98 eura od 20.05.2011.do isplate

na iznos od 17,89 eura od 20.06.2011.do isplate

na iznos od 17,80 eura od 20.07.2011.do isplate

na iznos od 17,72 eura od 20.08.2011.do isplate

na iznos od 17,63 eura od 20.09.2011.do isplate

na iznos od 17,55 eura od 20.10.2011.do isplate

na iznos od 17,45 eura od 20.11.2011.do isplate

na iznos od 17,37 eura od 20.12.2011.do isplate

na iznos od 17,27 eura od 20.01.2012.do isplate

na iznos od 17,18 eura od 20.02.2012.do isplate

na iznos od 17,08 eura od 20.03.2012.do isplate

na iznos od 16,99 eura od 20.04.2012.do isplate

na iznos od 16,90 eura od 20.05.2012.do isplate

na iznos od 16,80 eura od 20.06.2012.do isplate

na iznos od 16,70 eura od 20.07.2012.do isplate

na iznos od 16,60 eura od 20.08.2012.do isplate

na iznos od 16,50 eura od 20.09.2012.do isplate

na iznos od 16,40 eura od 20.10.2012.do isplate

na iznos od 16,30 eura od 20.11.2012.do isplate

na iznos od 16,19 eura od 20.12.2012.do isplate

na iznos od 16,09 eura od 20.01.2013.do isplate

na iznos od 15,99 eura od 20.02.2013.do isplate

na iznos od 15,88 eura od 20.03.2013.do isplate

na iznos od 15,78 eura od 20.04.2013.do isplate

na iznos od 15,66 eura od 20.05.2013.do isplate

na iznos od 15,56 eura od 20.06.2013.do isplate

na iznos od 15,45 eura od 20.07.2013.do isplate

na iznos od 15,33 eura od 20.08.2013.do isplate

na iznos od 15,23 eura od 20.09.2013.do isplate

na iznos od 15,11 eura od 20.10.2013.do isplate

na iznos od 14,99 eura od 20.11.2013.do isplate

na iznos od 14,88 eura od 20.12.2013.do isplate

za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do is-plate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku OTP bank d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužtelju AI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 2.520,64 (dvijetisućepetstodvadeset eura i šezdesetčetiri centa) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,17 eura od 20.12.2005.do isplate

na iznos od 5,42 eura od 20.01.2009.do isplate

na iznos od 6,41 eura od 20.02.2009.do isplate

na iznos od 2,17 eura od 20.03.2009.do isplate

na iznos od 2,42 eura od 20.04.2009.do isplate

na iznos od 3,05 eura od 20.05.2009.do isplate

na iznos od 1,55 eura od 20.06.2009.do isplate

na iznos od 1,83 eura od 20.07.2009.do isplate

na iznos od 1,36 eura od 20.08.2009.do isplate

na iznos od 1,47 eura od 20.09.2009.do isplate

na iznos od 0,66 eura od 20.10.2009.do isplate

na iznos od 2,04 eura od 20.11.2009.do isplate

na iznos od 2,81 eura od 20.12.2009.do isplate

na iznos od 4,93 eura od 20.01.2010.do isplate

na iznos od 5,99 eura od 20.02.2010.do isplate

na iznos od 8,45 eura od 20.03.2010.do isplate

na iznos od 8,33 eura od 20.04.2010.do isplate

na iznos od 11,68 eura od 20.05.2010.do isplate

na iznos od 13,57 eura od 20.06.2010.do isplate

na iznos od 14,97 eura od 20.07.2010.do isplate

na iznos od 19,04 eura od 20.08.2010.do isplate

na iznos od 19,47 eura od 20.09.2010.do isplate

na iznos od 20,41 eura od 20.10.2010.do isplate

na iznos od 19,27 eura od 20.11.2010.do isplate

na iznos od 28,41 eura od 20.12.2010.do isplate

na iznos od 26,62 eura od 20.01.2011.do isplate

na iznos od 26,78 eura od 20.02.2011.do isplate

na iznos od 27,90 eura od 20.03.2011.do isplate

na iznos od 26,03 eura od 20.04.2011.do isplate

na iznos od 30,57 eura od 20.05.2011.do isplate

na iznos od 37,29 eura od 20.06.2011.do isplate

na iznos od 43,93 eura od 20.07.2011.do isplate

na iznos od 49,38 eura od 20.08.2011.do isplate

na iznos od 39,34 eura od 20.09.2011.do isplate

na iznos od 33,56 eura od 20.10.2011.do isplate

na iznos od 34,93 eura od 20.11.2011.do isplate

na iznos od 37,69 eura od 20.12.2011.do isplate

na iznos od 40,30 eura od 20.01.2012.do isplate

na iznos od 40,78 eura od 20.02.2012.do isplate

na iznos od 39,77 eura od 20.03.2012.do isplate

na iznos od 39,59 eura od 20.04.2012.do isplate

na iznos od 41,01 eura od 20.05.2012.do isplate

na iznos od 40,86 eura od 20.06.2012.do isplate

na iznos od 39,44 eura od2 0.07.2012.do isplate

na iznos od 38,78 eura od 20.08.2012.do isplate

na iznos od 36,54 eura od 20.09.2012.do isplate

na iznos od 39,68 eura od 20.10.2012.do isplate

na iznos od 40,15 eura od 20.11.2012.do isplate

na iznos od 39,69 eura od 20.12.2012.do isplate

na iznos od 35,02 eura od 20.01.2013.do isplate

na iznos od 37,35 eura od 20.02.2013.do isplate

na iznos od 38,75 eura od 20.03.2013.do isplate

na iznos od 40,13 eura od 20.04.2013.do isplate

na iznos od 35,77 eura od 20.05.2013.do isplate

na iznos od 35,14 eura od 20.06.2013.do isplate

na iznos od 35,22 eura od 20.07.2013.do isplate

na iznos od 35,87 eura od 20.08.2013.do isplate

na iznos od 37,84 eura od 20.09.2013.do isplate

na iznos od 37,91 eura od 20.10.2013.do isplate

na iznos od 38,39 eura od 20.11.2013.do isplate

na iznos od 39,65 eura od 20.12.2013.do isplate

na iznos od 33,56 eura od 20.01.2014.do isplate

na iznos od 36,30 eura od 20.02.2014.do isplate

na iznos od 36,66 eura od 20.03.2014.do isplate

na iznos od 35,74 eura od 20.04.2014.do isplate

na iznos od 34,81 eura od 20.05.2014.do isplate

na iznos od 34,95 eura od 20.06.2014.do isplate

na iznos od 36,25 eura od 20.07.2014.do isplate

na iznos od 36,65 eura od 20.08.2014.do isplate

na iznos od 37,35 eura od 20.09.2014.do isplate

na iznos od 38,05 eura od 20.10.2014.do isplate

na iznos od 39,01 eura od 20.11.2014.do isplate

na iznos od 38,60 eura od 20.12.2014.do isplate

na iznos od 69,62 eura od 20.01.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.02.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.03.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.04.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.05.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.06.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.07.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.08.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.09.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.10.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.11.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.12.2015.do isplate

na iznos od 39,13 eura od 20.01.2016.do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku OTP bank d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju AI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova razlike glavnice isplati iznos od 803,96 (osamstotri eura i devedesetšest centi) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26.01.2016. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god., a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SFkojeg su tu-žitelj i tuženik zaključili dana 26.01.2016.god.“.

IX Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije i to iznosa:

- 504,33 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2016. godine do dana prijeboja,

- 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2016. godine do dana prijeboja,

- 496,26 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2016. godine do dana prijeboja,

- 495,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2016. godine do dana prijeboja,

- 498,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2016. godine do dana prijeboja,

- 495,35 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2016. godine do dana prijeboja,

- 490,17 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.08.2016. godine do dana prijeboja,

- 493,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.09.2016. godine do dana prijeboja,

- 493,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10.2016. godine do dana prijeboja,

- 494,32 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.11.2016. godine do dana prijeboja,

- 495,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.12.2016. godine do dana prijeboja,

- 495,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.01.2017. godine do dana prijeboja,

- 485,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2017. godine do dana prijeboja,

- 485,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2017. godine do dana prijeboja,

- 485,92 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2017. godine do dana prijeboja,

- 486,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2017. godine do dana prijeboja,

- 483,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.06.2017. godine do dana prijeboja,

- 484,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2017. godine do dana prijeboja,

- 479,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.08.2017. godine do dana prijeboja,

- 486,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.09.2017. godine do dana prijeboja,

- 74,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 20.10.2017. godine do dana prijeboja.

X Svaka parnična stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o kreditu broj 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, utvrde ništetnima odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.3.3. ugovora, odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u čl.1.1., 1.2, 1.3 i 1.4., da se utvrdi da je Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine, nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, te traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 1.470,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, s osnove preplaćenog tečaja u visini od 2.520,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnove razlike glavnice u visini od 803,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Eventualno kumuliranim tužbenih zahtjevom tužiteljica traži da se utvrdi da je Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine, ništetan.

Tužiteljica navodi kako je kao korisnik kredita i tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.100 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužiteljica dalje navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su u istoj utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope..

Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke.

Nadalje, tužiteljica navodi kako je iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren u valuti CHF, pri čemu je tuženik propustio tužiteljica informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Nadalje tužiteljica navodi kako su dana 26.01.2016. godine tužiteljica i tuženik zaključili Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, kojim je provedena konverzija predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru. Tužiteljica smatra kako ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa odnosno dodatka.

Tužiteljica navodi kako je sud vezan za utvrđenja u navedenim odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Tužiteljica stoga na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, po osnovi i visini, te ističe prigovor zastare. Tuženiku je nesporno da je s tužiteljem zaključio Ugovora o kreditu broj 051114055147 SF od 14.11.2005 godine, iznosa kredita od 23.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti, te promjenjivom kamatnom stopom od 4,89% godišnje, koja se mijenja Odlukom o kamatama tuženika na čiju primjenu tužiteljica bezuvjetno pristaje. Tuženik osporava da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da nisu utvrđeni egzaktni parametri metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te da je promjena kamate stope vršena sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da tuženik nije odluku o promjeni mogao donositi proizvoljno po svojem nahođenju jer su kriteriji za promjenu sadržani u Općim uvjetima i Politikama banke koji su objavljeni na web stranicama tuženika.

Tuženik ističe kako je ugovor o kreditu odraz slobodnih volja ugovornih strana, te kako je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom iako je imao mogućnost ugovarati ugovor o kreditu uz druge uvjete tj. uz fiksnu kamatnu stopu ili u drugoj valuti, te je svojevoljno i samostalno ocijenio da mu upravo takav ugovor najviše odgovara.

Tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) ili Zakona o obveznim odnosima koji u čl.26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik navodi su sudovi u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača utvrđivali apstraktnu pravnu zaštitu, te kako je u svakom pojedinom individualnom postupku sud dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa, jer presude u kolektivnom sporu nemaju učinak prema svima.

Tuženik navodi i kako presude donesene u kolektivnom sporu nisu obvezujuće za prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari, odnosno iste obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, međutim iz tužbe proizlazi da tužitelji tužbu temelje na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi, te traže isplatu s osnova stjecanja bez osnove, tako da se u konkretnom slučaju odluke iz kolektivnog spora ne primjenjuju na pravnu osnovu na kojoj se temelji tužba u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu nije nedopuštena po čl.81 Zakona o zaštiti potrošača, a niti je dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovoren odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Tuženik smatra kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljima bila jasna obzirom da iz same riječi "promjenjiva" proizlazi da ista nije fiksna, već je podložna promjenama, nadalje odredba je uočljiva jer je kao sastavni dio ugovora izričito navedena, a ugovor je pisan uobičajenim slovima i istom veličinom slova, te je odredba i razumljiva obzirom da su se tužitelji svjesno i savjesno odlučili upravo za predmetni ugovor za koji je procijenio da mu najviše odgovara.

Tuženik smatra kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne uzrokuje niti znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim uvjetima, te tuženik odluku o promjeni iste ne može donositi proizvoljno po svojem nahođenju, a činjenica da je tuženik kamatnu stopu mijenjao ne znači da je ista automatski i nezakonita.

Tuženiku je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu broj 051114055147 SF od 14.11.2005 godine ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti, te kako je tužitelj svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnijeg tečaja, te smatra kako su u konkretnom pravnom odnosu obje stranke ravnopravne jer imaju jednaka prava i položaj, te dalje navodi kako se ostvarenje rizika na strani tužitelja ne može prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF, te da bi u suprotnoj situaciji slabljenjem valute CHF rizik pao na tuženika, te tuženik, iako bankarska institucija, nije mogao znati buduća kretanja CHF, slijedom čega osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.

Tuženiku je nesporno da je 26.01.2016. godine provedena konverzija zaključenjem „Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno čl.19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF konvertiran u ugovor o kreditu u valuti euro, te je početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da su konverzijom obuhvaćeni svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovoj pravnoj stvari, te je tužitelj dobrovoljno prihvatio konverziju kredita, te bi usvajanjem tužbenog zahtjeva došlo do dvostruke naplate tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći kako tužitelj potražuje isplatu zajedno sa zakonom zateznom kamatom koja teče od 16.06.2006. godine, a tužba je podnijeta dana 30.05.2019. godine, pa je iz navedenog razvidno da je tužba podnesena nakon skoro 13 godina, pa je zahtjev za isplatom zastario, te tuženik ističe kako potraživanje primljenog temeljem ništetnog ugovora zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, te kako se kolektivnom tužbom ne prekida zastara.

Tuženik stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezu tužitelja da tuženiku nadoknade prouzročeni parnični trošak.

3. Tuženik je tijekom postupka u svojem podnesku od 20.12.2022. godine (stranica 307- 312) istaknuo prigovor radi prijeboja, te ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja traži da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene preplate iz postupka konverzije.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos- 1/2019., od 04.03.2020., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu: Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. (stranica 5-8), Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16), tečajna stranicaa HNB od 11.11.2005. (stranica 18), Opći uvjeti odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu od siječnja 2006. (stranica 40-47), Opći uvjeti odobravanja stambenih kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (stranica 48-50), Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom od 20.02.2012. (stranica 51-54), Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od stranicaopada 2013. (stranica 55-78), Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od studenog 2016. (stranica 79-100), sudske odluke (stranica 101-226), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (stranica 249- 256), opis računa (stranica 257), promet po računu od 01.11.2005. do 01.01.2014. (stranica 258-269), promet po računu od 01.11.2014. do 29.01.2016. (stranica 270- 271), sudske odluke (stranica 313-373), prikaz prometa računa od 01.01.2016. do 31.12.2018. (stranica 374-376), obavijesti o izmjeni kamatne stope (stranica 377- 380), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl.oec., od 24. kolovoza 2024. (stranica 424-445).

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, zatim da se utvrdi da je Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine, nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, te kondemnatorni zahtjev kojim traži isplatu novčanog iznosa s osnove preplaćene kamate u visini od 1.470,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, s osnove preplaćenog tečaja u visini od 2.520,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnove razlike glavnice u visini od 803,96 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Između parničnih stranaka je nesporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. na iznos od 23.100,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,89% godišnje;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c ZPP-a, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok tuženik tvrdi kako presude iz kolektivnog spora obvezuju samo one prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača za naknadu štete;

- da li je u svakom pojedinom individualnom postupku sud dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, budući da je tuženik ističe kako presude u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnim interesa potrošača nemaju učinak prema svakome;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;

- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja;

- visina tužbenog zahtjeva;

- da li Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine ima pravni učinak odnosno podredno da li je isti ništetan;

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.

11. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita od 23.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju, a u čl.3. ugovora promjenjiva kamatna stopa od 4,89% godišnje koja je promjenjiva izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

13. Iz iskaza tužiteljice AI proizlazi kako je kredit imao stambenu namjenu, isti je poslužio za adaptaciju kuće koja se nalazi u [adresa], u [adresa], u vrijeme kada je kredit podizala dio kuće je već postojao, međutim sa tim kreditom, kao i sa kreditom njezinog supruga uspjeli su predmetnu kuću osposobiti za stanovanje, te ista kuća služi u svrhu stanovanja tužiteljice i njezinog supruga, te njihove dvoje djece.

14. Iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8), kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila adaptaciju kuće za stanovanje, a ne neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužiteljice, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. S druge strane tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije to osporavao, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

16. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

17. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8), utvrđeno je da je vjerovnik bila OTP banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila sedmotuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

18. Isto tako iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 14.11.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.

19. Stoga sud utvrđuje kako u ovoj pravnoj stvari ne postoje okolnost koje bi isključivale vezanost za pravomoćne odluke donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, već se radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenim pravomoćnim presudama u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje se protežu se na sve potrošačke ugovore jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. U odnosu na istaknutu spornu okolnost da li se odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c. ZPP-a odnose samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama, kao u ovoj pravnoj stvari radi stjecanja bez osnove, sud smatra kako tuženikov prigovor nije osnovan.

21. Odgovor na tuženikovu tvrdnju sadržan je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. koji je izrazio stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove,

22. Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

23. Nadalje, sud smatra kako se odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl.502.c ZPP-a u ovoj pravnoj stvari ne mogu tumačiti čisto gramatički obzirom da tužitelji, kao potrošači, radi zaštite svojih prava traže vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe (koja ništetnost je utvrđena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), a osnovna posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, pa se i zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove.

24. Stoga ovaj prvostupanjski sud, prihvaćajući stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. godine, zaključuje kako odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, pa stoga niti tuženikov prigovor nije osnovan, te se tužitelji i u parnici koji vode radi stjecanja bez osnove mogu pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

25. Vezano uz spornu okolnost kako presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnim interesa potrošača nemaju učinak erga omnes, te da bi stoga sud u svakom pojedinom individualnom postupku bio dužan ispitati i utvrditi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud smatra kako je u ovoj pravnoj stvari takav prigovor neosnovan.

26. Kao što je već navedeno tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te su naprijed već navedeni razlozi zbog kojih sud smatra kako se tužitelji imaju pravo pozvati na navedene presude i u ovoj individualnoj parnici.

27. Te su presude donesene na temelju čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 58/2013 i 41/2014).

28. Temeljem čl.138.a. istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze, niti je bio dužan ispitati i utvrditi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, kako to tvrdi tuženik.

32. S tim u vezi ovaj sud u cijelosti prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

33. Takav stav je potvrđen i Odlukom Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

34. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

35. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud utvrđuje kako se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa niti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o odredbi o valutnoj klauzuli.

36. Sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika, te broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

37. Nadalje iz iskaza tužiteljice AI utvrđeno je da je tuženik u svojoj ponudi stambenih kredita imao u valuti gdje je glavnica vezana za EUR kao i za CHF, te da ju je službenica tuženika uputila na dizanje kredita kod kojeg je glavnica vezana uz valutu CHF, a o valuti švicarskog franka ju je informirala rekavši da se radi o stabilnoj valuti, dok joj je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu službenica informirala da se ista mijenja po Odluci banke, te da su promjene moguće ali minimalno do nekih najviše 100,00 HRK, međutim joj ništa rekla o tome kada se ta promjenjiva kamatna stopa može mijenjati.

Iz iskaza tužiteljice dodatno je utvrđeno kako nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu,, te je nakon odobrenja kredita kada je došla u poslovnicu tuženika predmetni ugovor već bio napisan i takav joj je uručen radi potvrde kod javnog bilježnika.

38. Iskaze tužiteljice sud prihvaća i iste ocjenjuje kao vjerodostojne budući da je na uvjerljiv, jasan i logičan način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazima nije bilo proturječnosti.

39. S druge strane tuženik je tvrdio da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo i to o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, međutim tuženik nije sudu predložio nikakav dokaz takvoj svojoj tvrdnji, iako je teret dokaza te činjenice na tuženiku, a što proizlazi iz čl.81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik.

Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, dok je s druge strane iz iskaza tužitelja utvrđeno kako je ugovor unaprijed bio sastavljen i odštampan od strane tuženika tj. trgovca, pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81.st.2. ZZP/03 kojim je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

40. Nadalje, tuženik neosnovano ističe i kako je u ugovoru o kreditu utvrđeno na koji s način mijenja kamatna stopa – izmjenama i dopunama odluka o kamatama tuženika.

41. Okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na Odluku o visini kamatnih stopa ili svoje druge akte (čl.17. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da Odluka o visini kamatnih stopa predstavlja interni opći akt tuženika, te se o istome niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

42. Osim toga tuženik nije u spis dostavio Odluku o visini kamatnih stopa, tako da isti ničim nije dokazao da su u istoj odluci sadržane jasne i precizne odredbe o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik u postupku nije dokazao da se kamatna stopa mijenjala temeljem jasnih i preciznih parametara i kriterija.

43. Nadalje, tuženik se neosnovano poziva i na Opće uvjeti odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu od siječnja 2006. (stranica 40-47), te Opći uvjeti odobravanja stambenih kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (stranica 48-50), jer su navedeni opći uvjeti doneseni nakon što je sklopljen predmetni ugovor o kreditu tako da u vrijeme zaključenja istog ugovora nisu bili definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze vezane uz promjenjivu kamatnu stopu.

Osim toga i navedene opće uvjete tuženik može mijenjati u bilo koje vrijeme i bez prethodne obavijesti kako je to navedeno u istim općim uvjetima pod toč. 2. „Izmjene“.

44. Isto tako čitanjem Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom od 20.02.2012. (stranica 51-54), Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od 2013. (stranica 55-78), te Politika mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od studenog 2016. (stranica 79-100), sud utvrđuje kako su i ti interni opći akti tuženika doneseni nakon što je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a kao što je prethodno navedeno o općim uvjetima se ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

45. Nadalje, nije osnovana niti tvrdnja tuženika da se o ugovoru pojedinačno pregovaralo jer su tužitelji sami izabrali predmetni ugovor sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, te fiksnu/promjenjivu kamatnu stopu, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužiteljica mogla samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

46. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koja su konvertirala kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

47. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

48. Uvidom i čitanjem Radnje kojom se provodi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16) sud je utvrdio:

- da se radnja provodi odnosno da je predmetni sporazum zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine,

- da istim sporazumom ne nastaje novacija u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima, već se radi o istoj tražbini kao iz Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8).

49. Nadalje, sud utvrđuje da se Radnjom kojom se provodi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatkom br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16) provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Dodatka, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

50. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

51. Prema shvaćanju ovoga suda koje je sukladno i shvaćanju iznesenom povodom izvanredne revizije u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/18, od 12. veljače 2019., tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, a činjenica da su stranke sklopile predmetni sporazum o konverziji, a što je između stranaka nesporno, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u euro, ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe glavnog ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane po čl. 326. st. 1. ZOO-a, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

52. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

53. Ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

54. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

55. Prema stajalištu naslovnog suda tužiteljica se sklapanjem predmetne Radnje tj. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16) nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja aneksa proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.52. ovog obrazloženja.

56. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine – op. suda), do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, ako takva razlika postoji.

57. Čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl.oec., od 24. kolovoza 2024. (stranica 424-445), vještak je utvrdio da je tužiteljica tijekom razdoblja otplate kredita do dana sa kojim je provedena konverzija temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, na ime kamata više uplatila 1.470,44 eura, dok je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, na ime tečajnih razlika, više uplatila iznos od 2.520,64 eura.

Vještak je utvrdio da nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 803,96 eura, za koji je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

Vještak je utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te da je pri provedbi konverzije uzeo u obzir sve uplate, pa tako i one iznose preplata po kamati i valuti po ništetnim ugovornim odredbama, ali da time nije obeštetio tužiteljicu jer bi za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznos od 1.470,44 eura na ime više uplaćenih kamata i 2.520,64 eura na ime tečajnih razlika, te iznos od 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine.

58. Tužiteljica je prihvatila izračun napravljen po stalnom sudskom vještaku u kojem je utvrđena preplata u sveukupnom iznosu 3.991,01 eura, dok razlika glavnice na dan 26.01.2016. (kada je provedena konverzija) iznosi 803,96 eura, te je u podnesku od U Puli, 21.11.2024. godine (stranica 455-462) te je specificirala svoj tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

59. Tuženik je u cijelosti prigovorio vještačkom nalazu i mišljenju u svojem podnesku od 22.01.2025. godine (stranica 463-468) u kojemu od bitnoga navodi kako je navedenu pretplatu loju je izračunao vještak potrebno umanjiti za iznos pretplate priznate po konverziji kredita. Utvrđena pretplata po konverziji kredita (29.01.2016.g) iznosi 9.903,01kn / 1.314,35 eura i koristit će se isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

60. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

61. Vještak je u Nalazu i mišljenju od 24. kolovoza 2024. (stranica 424-445), utvrdio da je tuženik u procesu provedene konverzije na dan 26.01.2016. godine utvrdio preplatu u visini od 9.903,01 kn / 1.314,35 eura, te je tužiteljici izvršio povrat preplate kako je to prikazano u Tablici 9 na str. 17 nalaza i mišljenja.

62. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 1.470,44 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 2.520,64 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos, te 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine.

63. Sud stoga odbija kao neosnovan prigovor tuženika da je zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti, te da su konverzijom kredita ujedno su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku obzirom je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja.

64. Sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužiteljica ima pravo na povrat razlike između iznosa preplaćenih kamata, te s osnova promjene tečaja CHF, te s osnove nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužiteljici, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužiteljice, kao što je to navedeno u toč.57. ovog obrazloženja.

65. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine (stranica 5-8), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

66. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela dana 28.05.2019. godine (preporučenom pošiljkom), što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora ( što uključuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita – op. suda) nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

67. Vezano uz spornu okolnost da li Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine ima odnosno nema pravni učinak odnosno podredno da li je isti ništetan, ovaj sud se u cijelosti priklanja stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju u oglednom sporu broj Gos-1/2019, od 04. ožujka 2020., gdje je navedeni sud odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tužitelja da navedeni Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 26.01.2016. godine, prati sudbinu odredbi glavnog ugovora (Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine - op.suda), odnosno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa odnosno dodatka.

68. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl.oec., od 24. kolovoza 2024. (stranica 424-445), vještak je utvrdio da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.314,35 eura na dan 26.01.2016. koja je realizirana umanjenjem pojedinih anuiteta konvertiranog euro kredita koje je vršila banka dok se nije „istrošila“ utvrđena preplata.

Sud istaknuti prigovor radi prijeboja od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te tuženik nije u pravu kada tvrdi da je pretplatu koju je utvrdio vještak u nalazu i mišljenju u iznosu od 1.314,35 eura na dan 26.01.2016. potrebno umanjiti za iznos pretplate priznate po konverziji kredita, a to iz razloga jer se utvrđena preplata ne odnosi na razdoblje do provedene konverzije 30.09.2015. godine, već na razdoblje nastalo nakon zaključenja Radnje kojom se provodi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16). O visini glavnice i preplate utvrđene sklapanjem navedenog radnje tj. Dodatka br.1 ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u kolektivnom sporu potrošača, nije obuhvaćena razlogom ništetnosti, niti to tužiteljica tvrdi tijekom postupka.

69. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 14.11.2005. godine zaključile Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF;

- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita od 23.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te ugovorena redovna kamatna stopa od 4,89% godišnje koja je promjenjiva izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena adaptaciju kuće za stanovanje, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi iz članka 1 i članka 3. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016.;

- da tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku iznosi 1.470,44 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 2.520,64 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine;

- da za novčano potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara;

- da je zaključena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16) postojeće i ima pravni učinak, te nije ništetna;

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.

70. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

(Narodne novine 102/2015) koji propisuje:

(1) Vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

(2) Također, zajedno s izračunom konverzije vjerovnik je dužan dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije.

(3) Vjerovnik je dužan izračun konverzije iz stavka 1. ovoga članka zajedno s pregledom stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača, odnosno izvodom otvorenih stavaka u skladu sa stavkom 2. ovoga članka dostaviti preporučenom pošiljkom s povratnicom i osobama od kojih je zahtijevao ili ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz kredita u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF. (4) Izračun konverzije iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

(5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka.

(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. (7) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

- učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

- razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. (8) Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.

(10) Svi popratni troškovi konverzije kredita ne smiju se zaračunati potrošaču.

71. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. i odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i poslovni broj: Pž-6632/2017- 10, od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te 105. stavkom 1. ZOO/91, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi u čl.3.3. Ugovora o kreditu broj koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica u čl.1.2., 1.3., i 1.4., uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

72. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 1.1.. Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine, u dijelu koji glasi u odredbi čl.1.1. koja glasi: « …u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate...», .

Člankom 1.1.. predmetnog ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.100,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

Sporni članak 1.1. ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača, pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 2. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

73. Nadalje, sud utvrđuje da je Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16), sklopljen u skladu s prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) kojim je uređena konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sud temeljem čl.19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) odbija kao neosnovan glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da bi Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16) bio nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV i točkom VIII izreke ove presude.

74. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da bi za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznos od 1.470,44 eura na ime više uplaćenih kamata i 2.520,64 eura na ime tečajnih razlika, te iznos od 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem 210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 1.470,44 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te od 2.520,64 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i od 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine, koje iznose je tuženik naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V, i točkom VI i točkkom VII izreke ove presude.

75. Vezano uz tijek zateznih kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate sud smatra kako se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo sedmotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 1.470,44 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te od 2.520,64 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i od 803,96 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V, točkom VI i točkkom VII izreke ove presude.

76. Sud istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer pretplatu koju je utvrdio vještak u nalazu i mišljenju u iznosu od 1.314,35 eura na dan 26.01.2016. nije potrebno umanjiti za iznos pretplate priznate po konverziji kredita, a to iz razloga jer se utvrđena preplata ne odnosi na razdoblje do provedene konverzije 30.09.2015. godine, već na razdoblje nastalo nakon zaključenja Radnje kojom se provodi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu, od 26.01.2016. (stranica 14-16). O visini glavnice i preplate utvrđene sklapanjem navedenog radnje tj. Dodatka br.1 ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u kolektivnom sporu potrošača, nije obuhvaćena razlogom ništetnosti, niti to tužiteljica tvrdi tijekom postupka, slijedom čega sud utvrđuje da tuženik nema prema tužiteljici nepodmireno potraživanje, uslijed čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP- a odlučeno kao u točkom IX izreke ove presude.

77. Vezano uz parnične troškove tužiteljica je tužbom istaknula 6 glavnih tužbenih zahtjeva, od kojih se 3 ne odnose na novčanu svotu iz točke I tužbe koji se odnose na utvrđenje ništetnosti iz Ugovora o kreditu broj: 051114055147 SF, od 14.11.2005. godine članka čl.3.3. odredaba o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom tuženika, iz točke II tužbe koji se odnose na utvrđenje ništetnosti članka 1.1, 1.2., 1.3 i 1.4. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te iz točke II tužbe o utvrđenja da je Radnja kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 26.01.2016. godine nepostojeći ugovor, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.

78. Međutim tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora 3 nenovčana tužbena zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP- a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura odnosno ukupno 19.908,42 eura.

79. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, dana 26.01.2016. godine, čiju vrijednost tužiteljica nije naznačila, pa se po čl.40.st.4. ZPP-a smatra da je vrijednost predmeta spora tog eventualno kumuliranog nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura.

80. Tužbeni zahtjevi iz točke IV, točke V i točke VI tužbe odnose se na novčanu svoju, što je uzeto kao vrijednost predmeta spora, tako da ukupna vrijednost novčanih tužbenih zahtjeva iznosi 4.795,04 eura.

81. Sud stoga utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora – i nenovčanih i novčanih tužbenih zahtjeva - u visini od 31.339,60 eura.

82. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela u cijelosti s nenovčanim tužbenim zahtjevom iz točke I u ukupnoj vrijednosti od 6.636,14 eura, dok je te s tužbenim zahtjevom iz točke II tužbe uspjela djelomično tj. u 3/4 u vrijednosti od 4.977,12 eura (utvrđena ništetnost čl.1.2, 1.3. i 1.4. predmetnog ugovora, nije utvrđena za čl.1.1. – op. suda), te je u cijelosti uspjela s novčanim tužbenim zahtjevima u iznosu od 4.795,04 eura.

83. Tužiteljica nije uspjela u sporu niti s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti Radnje kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 26.01.2016. godine, u vrijednosti od 6.636,14 eura.

84. Tužiteljica je obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 31.339,60 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 16.408,30 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 52%, dok je tuženik uspio u omjeru od 48% odnosno razlika uspjeha tužiteljice u sporu utvrđuje se u omjeru od 4%.

85. Stoga sud ocjenjuje da je uspjeh stranaka u ovoj parnici podjednak, te je temeljem čl.154.st.4. ZPP-a odredio da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom X izreke ove presude.

86. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

U Bujama – Buie, 16. travnja 2025. godine.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.