REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ul. Ivana Gundulića 27
21000 Split
Posl. broj: P-3728/2022-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, pravnoj stvari tužitelja IUM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupani po pun. Kruno Knežević, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 21. siječnja 2025. godine u prisustvu zamjenice punomoćnice tužiteljice IU, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnice tuženika VU, odvjetničke vježbenice, dana 16. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482 (kreditna partija: 7103413512), koji je zaključen između stranaka dana 22.11.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita pod br. OU- 519/06, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 315.500,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te u dijelu čl. 7. kojim je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF (švicarski franak) na dan plaćanja.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207930482 (kreditna partija: 7103413512), koji je zaključen između stranaka dana 22.11.2006. god., a potvrđen od javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita pod br. OU- 519/06, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 2. tog ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika.
III. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici, IUM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 47.038,01 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01. 2023. god. do 30. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. god. pa do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine):
- na iznos od 82,63 EUR od 19.12.2007. god. do isplate,
- na iznos od 57,26 EUR od 16.01.2008. god. do isplate,
- na iznos od 12,34 EUR od 22.01.2008. god. do isplate,
- na iznos od 56,39 EUR od 17.02.2008. god. do isplate,
- na iznos od 159,41 EUR od 15.03.2008. god. do isplate,
- na iznos od 151,24 EUR od 16.04.2008. god. do isplate,
- na iznos od 116,17 EUR od 15.05.2008. god. do isplate,
- na iznos od 1,49 EUR od 26.05.2008. god. do isplate,
- na iznos od 127,42 EUR od 17.06.2008. god. do isplate,
- na iznos od 117,78 EUR od 15.07.2008. god. do isplate,
- na iznos od 116,87EUR od 15.08.2008. god. do isplate,
- na iznos od 116,47 EUR od 15.09.2008. god. do isplate,
- na iznos od 158,17 EUR od 15.10.2008.d. do isplate,
- na iznos od 183,55 EUR od 15.11.2008. god. do isplate,
- na iznos od 147,49 EUR od 15.12.2008. god. do isplate,
- na iznos od 244,77 EUR od 15.01.2008. god. do isplate,
- na iznos od 245,77 EUR od 15.02.2008. god. do isplate,
- na iznos od 213,10 EUR od 15.03.2009. god. do isplate,
- na iznos od 220,60 EUR od 16.04..2009. god. do isplate,
- na iznos od 1,52 EUR od 18.05.2009.god. do isplate,
- na iznos od 223,70 EUR od 19.05.2009.god. do isplate,
- na iznos od 203,16 EUR od 16.06.2009. god. do isplate,
- na iznos od 129,42 EUR od 15.07.2009. god. do isplate,
- na iznos od 81,95 EUR od 16.07.2009. god. do isplate,
- na iznos od 272,13 EUR od 17.08.2009. god. do isplate,
- na iznos od 286,64 EUR od 15.09.2009. god. do isplate,
- na iznos od 255,49 EUR od 16.10.2009. god. do isplate,
- na iznos od 16,67 EUR od 18.10.2009. god. do isplate,
- na iznos od 280,94 EUR od 15.11.2009. god. do isplate,
- na iznos od 279,27 EUR od 15.12.2009. god. do isplate,
- na iznos od 307,40 EUR od 15.01.2010. god. do isplate,
- na iznos od 325,47 EUR od 15.02.2010. god. do isplate,
- na iznos od 321,56 EUR od 15.03.2010. god. do isplate,
- na iznos od 339,50 EUR od 15.04.2010. god. do isplate,
- na iznos od 372,39 EUR od 15.05.2010. god. do isplate,
- na iznos od 180,65 EUR od 15.06.2010. god. do isplate,
- na iznos od 166,37 EUR od 17.06.2010. god. do isplate,
- na iznos od 385,29 EUR od 15.7.2010. god. do isplate,
- na iznos od 384,02 EUR od 15.8.2010. god. do isplate,
- na iznos od 445,89 EUR od 16.09.2010. god. do isplate,
- na iznos od 416,68 EUR od 15.10.2010. god. do isplate,
- na iznos od 427,22 EUR od 15.11.2010. god. do isplate,
- na iznos od 402,11 EUR od 15.12.2010 god. do isplate,
- na iznos od 406,30 EUR od 15.01.2011. god. do isplate,
- na iznos od 319,33 EUR od 18.02.2011. god. do isplate,
- na iznos od 79,79 EUR od 21.02.2011. god. do isplate,
- na iznos od 423,58 EUR od 18.03.2011. god. do isplate,
- na iznos od 405,EUR od 19.04.2011. god. do isplate,
- na iznos od 431,09 EUR od 15.05.2011. god. do isplate,
- na iznos od 496,67 EUR od 15.06.2011. god. do isplate,
- na iznos od 571,29 EUR od 15.07.2011. god. do isplate,
- na iznos od 614,15 EUR od 15.08.2011. god. do isplate,
- na iznos od 488,61 EUR od 15.09.2011. god. do isplate,
- na iznos od 446,37 EUR od 15.10.2011. god. do isplate,
- na iznos od 449,19 EUR od 15.11.2011.god. do isplate,
- na iznos od 455,02 EUR od 15.12.2011. god. do isplate,
- na iznos od 491,46 EUR od 15.01.2011. god. do isplate,
- na iznos od 502,43 EUR od 15.02.2012.. god. do isplate,
- na iznos od 490,48 EUR od 15.03.2012. god. do isplate,
- na iznos od 488,41 EUR od 16.04.2012. god. do isplate,
- na iznos od 494,74 EUR od 15.05.2012. god. do isplate,
- na iznos od 505,25 EUR od 15.06.2012. god. do isplate,
- na iznos od 492,13 EUR od 15.07.2012. god. do isplate,
- na iznos od 229,53 EUR od 15.08.2012. god. do isplate,
- na iznos od 258,43 EUR od 21.08.2012. god. do isplate,
- na iznos od 456,33 EUR od 15.09.2012. god. do isplate,
- na iznos od 484,07 EUR od 15.10.2012. god. do isplate,
- na iznos od 496,99 EUR od 15.11.2012. god. do isplate,
- na iznos od 488,41 EUR od 15.12.2012. god. do isplate,
- na iznos od 462,73 EUR od 15.01.2013. god. do isplate,
- na iznos od 15,23 EUR od 17.01.2013. god. do isplate,
- na iznos od 474,57 EUR od 15.02.2013. god. do isplate,
- na iznos od 470,90 EUR od 15.03.2013. god. do isplate,
- na iznos od 496,52 EUR od 15.04.2013. god. do isplate,
- na iznos od 458,83 EUR od 15.05.2013. god. do isplate,
- na iznos od 452,67 EUR od 15.06.2013. god. do isplate,
- na iznos od 419,10 EUR od 15.07.2013. god. do isplate,
- na iznos od 37,15 EUR od 21.07.2013. god. do isplate,
- na iznos od 452,48 EUR od 15.08.2013.god. do isplate,
- na iznos od 419,10 EUR od 15.07.2013. god. do isplate,
- na iznos od 37,15 EUR od 21.07.2013. god. do isplate,
- na iznos od 452,48 EUR od 15.08.2013.god. do isplate,
- na iznos od 466,26 EUR od 16.09.2013. god. do isplate,
- na iznos od 432,65 EUR od 15.10.2013. god. do isplate,
- na iznos od 42,58 EUR od 21.10.2013. god. do isplate,
- na iznos od 481,37 EUR od 22.11.2013.god. do isplate,
- na iznos od 493,55 EUR od 20.12.2013.god. do isplate,
- na iznos od 419,98 EUR od 15.01.2014. god. do isplate,
- na iznos od 59,43 EUR od 20.01.2014. god. do isplate,
- na iznos od 132,69 EUR od 20.02.2014. god. do isplate,
- na iznos od 116,09 EUR od 26.02.2014. god. do isplate,
- na iznos od 252,93 EUR od 20.03.2014. god. do isplate,
- na iznos od 247,92 EUR od 15.04.2014. god. do isplate,
- na iznos od 237,90 EUR od 20.06.2014. god. do isplate,
- na iznos od 247,22 EUR od 15.07.2014. god. do isplate,
- na iznos od 252,94EUR od 15.08.2014. god. do isplate,
- na iznos od 254,40 EUR od 15.09.2014.god. do isplate,
- na iznos od 260,53 EUR od 15.10.2014. god. do isplate.
- na iznos od 269,33 EUR od 17.11.2014.god.do isplate,
-na iznos od 270,80 EUR od 16.12.2014. god. do isplate,
-na iznos od 271,62 EUR od 03.02.2015. god.do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.02.2015. god.do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.03.2015. god.do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.04.2015.god. do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.05.2015.god.do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.06.2015.god. do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.07.2015.god. do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.08.2015.god. do isplate,
-na iznos od 271,61 EUR od 15.09.2015.god. do isplate,
-na iznos od 15.176,83 EUR od 30.09.2015.god. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici IUM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 6.248,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine).
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za isplatom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu s prilozima (listovi 1-7 spisa) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. Tužiteljica je kao korisnik kredita s tuženikom (Poslovnica Split) kao davateljem kredita dana 22.11.2006. god. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207930482 (kreditna partija: 7103413512), koji je potvrđen od javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita pod br. OU-519/06 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tužiteljici od strane tuženika odobren i stavljen na raspolaganje kredit iskazan kao novčani iznos od 315.500,00 CHF (švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te su stranke dana 22.12.2015. god. zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu. Ugovor i dodatak Ugovoru su zaključeni prema unaprijed formuliranom, standardiziranom tekstu (adhezijski ugovor) sastavljenom od tuženika.
1.2. Ugovorom je među ostalim ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak) i otplata kredita vezana za ovu valutu (čl. 1. i čl. 7. Ugovora) te promjenjiva kamatna stopa i to na način da promjenjivost ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način kamata mijenjati (čl. 2. Ugovora).
1.3. Povodom kolektivne tužbe „POTROŠAČA HRVATSKOG SAVEZA UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. god. temeljem koje je utvrđeno:
1.4. - da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god.,
1.5. - da je tuženik u razdoblju od 01.04.2005, do 31.12.2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god.
1.6. Slijedom prednjih sudskih utvrđenja, kojima je i Naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br.:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; dalje: ZPP) i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br.: 41/2014, 110/2015, 14/2019; dalje: ZZP) proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak).
1.7. Kako su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takvih ugovornih odredbl.
1.8 Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" br.: 35/2005, 41/2008125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
1.9. Dakle, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početnoj stopi od 4,40 % za redovnu kamatu.
1.10. Također, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
1.11. Na temelju dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izvršila obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF (švicarski franak), ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama te razlike glavnice, a slijedom kojeg proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na teret tužiteljice iznos od 246.331,19 kuna.
1.12. Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
1.13. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je dala u podnesku od 28. svibnja 2024. godine (listovi 437 do 441 spisa).
2. U svom odgovoru na tužbu (listovi 132-140 spisa) tuženik navodi kako slijedi.
2.1. Tuženik i tužitelj sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3207930482 od 22.11.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 315.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
2.2. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 246.331,19 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2.3. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
2.4. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.
2.5. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane CU, a na tužitelju je teret dokaza da je upravo on stvarno izvršio te uplate.
2.6. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje.
2.7. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje:
„Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“
2.8. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
2.9. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.
2.10. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.
2.11. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.12. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
2.13. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
2.14. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u tom dijelu u zastari.
2.15. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2014. godine nastupila zastara.
2.16. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 22. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).
2.17. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.18. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.
2.19. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.20. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.
2.21. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.
2.22. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.
2.23. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.
2.24. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.
2.25. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.
2.26. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).
2.27. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.
2.28. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.
2.29. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.
2.30. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.
2.31. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:
"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”
2.32. odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
2.33. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.
2.34. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.
2.35. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.
2.36. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).
2.37. U tom dijelu VSRH navodi:
„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa zautvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ 2.38. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.
2.39. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
2.40. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - I) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.
2.41. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.
2.42. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.43. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
2.44. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.
2.45. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:
2.46. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
2.47. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
2.48. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; 2.49. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.
2.50. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
2.51. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“
2.52. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).
2.53. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž- 706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).
2.54. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.
2.55. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan.
2.56. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 9-62 spisa), pregledao rješenje OSST P-3943/19 od 14. siječnja 2020. (listovi 66-67 spisa), pregledao žalbu tužitelja od 27. siječnja 2020. godine (listovi 120-122 spisa), pregledao rješenje Županijskog suda u Rijeci Gž-2928/2020-2 od 4. studenog 2020. godine (listovi 124-126 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 141-222 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 1. kolovoza 2022. godine (listovi 233-317 spisa), saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke na ročištu od 15. svibnja 2023. godine (listovi 337-338 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 30. prosinca 2020. godine (listovi 356-370 spisa), pregledao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Darke Cecić (listovi 372-385 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 22. travnja 2024. godine (listovi 404-430 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 5. lipnja 2024. godine (listovi 448-464 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu na ročištu od 21. siječnja 2025. godine (listovi 474- 483 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika kao kreditora.
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne precizirane odredbe ugovora o kreditu te je li tuženik obvezan vratiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
8. Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 45-50 spisa) zaključen je 22. studenog 2006. godine između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i IUM iz [adresa] kao korisnika kredita, dok je BU iz [adresa] bio sudužnik, a KU iz [adresa] – založni dužnik.
8.1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 315.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. ugovora).
8.2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u obrocima iznos od 315.500,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,40 % godišnje, interkalarnu kamatu, po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. ugovora).
8.3. Namjena kredita je kupnja stana (čl. 6. ugovora).
8.4. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF 1.590,36, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos obroka sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (čl. 7. st. 1. ugovora).
8.5. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos obroka iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu obroka kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 7. st. 2. ugovora).
9. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
11. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
13. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
14. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
15. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
16. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
17. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
18. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
19. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
20. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
21. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
23. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
24. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
25. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
26. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
27. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
28. Tome u prilog govori i iskaz saslušanog tužitelja (listovi 337, 338 spisa) u dijelu gdje navodi da mu u banci prilikom zaključivanja ugovora ništa nisu objašnjavali niti ga informirali o eventualnim rizicima vezanima uz otplatu kredita u švicarskim francima.
28.1. Naprotiv, prikazali su mu tu opciju, koju je naposljetku odabrao, kao financijski povoljniju.
29. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke te odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica - ništetne, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke.
30. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
31. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
31.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
31.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
32. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 12. lipnja 2019. godine.
33. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
33.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).
33.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
33.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
34. Vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva (listovi 372-286 spisa) napravljeno je sukladno zadatku suda naloženog Rješenjem Općinskog suda u Splitu od 15. svibnja 2023. godine, a na temelju dostavljene dokumentacije u spisu.
34.1. Uvidom u dokumentaciju nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207930482 dana 22. studenog 2006. godine u iznosu od 315.500,00 CHF od čega je iskorišteno 314.740,81 CHF na dan 30. studenog 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a od 4,613451 te da je u obračunskom razdoblju od 1. rujna 2006. do dana konverzije 30. rujna 2015. godine tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute.
34.2. U obračunskom razdoblju tuženik je mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na usporavanje otplate glavnice kredita. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama.
34.3. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, za cijelo vrijeme od početka do otplate kredita tj. u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. godine, utvrdila sam sljedeće:
34.4. pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni iznosi ukupno 240.058,57 kn (31.861,18 EUR*), a kako je po mjesecima vidljivo u Tablici 2; 34.5. negativna razlika anuiteta u kunama iznosi ukupno -2.283,04 kn (- 303,01 EUR*), a sve kako je po mjesecima vidljivo u Tablici 3,
34.6. razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu i preostale neotplaćene glavnice utvrđene u konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 114.349,80 kn (15.176,83 EUR*) pretplate od strane tužitelja;
34.7. konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravljena je u skladu s Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), odnosno tuženik je ispravno proveo konverziju;
34.8. utužene pretplate po kreditu u ovom predmetu nisu vraćene od strane tuženika po ovdje utuženoj osnovi jer se priznati iznos preplate utvrđen u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 32.096,02 kn (4.259,87 EUR*) na dan potpisivanja Dodatka Ugovora o kreditu odnosi na razliku u do tada plaćenim anuitetima između izvršenog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR.
35. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
36. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.
37. Štoviše, tužitelj je na izloženi način dokazao da mu je ostala nepodmirena šteta i nakon izvršene konverzije kredita, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu (listovi 9-14 spisa), temeljem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
37.1. Naime, sklapanjem takvog ugovora ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu kada takva razlika postoji.
38. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.
39. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
40. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
41. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.
42. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.
42.1. Pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška od tuženika (čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).
43. Na ime popisanog parničnog troška (list 472 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP., tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 24. ožujka 2021. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 15. veljače 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 15. svibnja 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 21. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 8. veljače 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 28. svibnja 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 17. rujna 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava žalbe od 28. siječnja 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 10. toč. 4. O.T.), odnosno ukupno iznos od 4.300,00 EUR.
43.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 1.075,00 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 500,00 EUR na ime troška vještačenja, iznos od 373,32 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu.
44. Tako se dobije sveukupni iznos od 6.248,32 EUR.
45. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana presuđenja, tj. od 16. travnja 2025. godine do isplate (čl. 129. st. 1. i 2. ZOO).
46. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
47. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu.
47.1. Ne pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st.1. ZPP.)
48. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.
U Splitu, dana 16. travnja 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;
