Poslovni broj: 1 P-144/2021-25

 

                                                                                                       Poslovni broj: 1 P-144/2021-25

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice M. B. iz V., OIB: …., zastupana po punomoćniku V. B., odvjetniku u V., protiv tuženika OTP B. d.d., , S., OIB: …, zastupana po punomoćniku B. T., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 28. rujna 2023. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika D. Ć., odvjetnika u V.,            10. studenog 2023.

                                                                     

p r e s u d i o     j e

 

I. Nalaže se tuženiku OTP B. d.d., S., . OIB: … da tužiteljici M. B. iz V., OIB: …, zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj …, o valutnoj klauzuli, isplati - vrati preplaćeni iznos od 3.488,34 eura[1]/26.282,95 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako slijedi:

- na iznos od 0,51 eura/3,87 kn tekućim od 11. listopada 2006.

- na iznos od 4,45 eura/33,53 kn tekućim od 11. studenog 2006.

- na iznos od 5,67 eura/42,74 kn tekućim od 11. prosinca 2006.

- na iznos od 2,79 eura/21,04 kn tekućim od 11. siječnja 2007.

- na iznos od 2,06 eura/15,50 kn tekućim od 11. veljače 2007.

- na iznos od 1,33 eura/10,05 kn tekućim od 11. ožujka 2007.

- na iznos od 0,36 eura/2,73 kn tekućim od 11. travnja 2007.

- na iznos od 2,06 eura/15,52 kn tekućim od 11. veljače 2008.

- na iznos od 6,68 eura/50,35 kn tekućim od 11. ožujka 2008.

- na iznos od 2,69 eura/20,23 kn tekućim od 11. travnja 2008.

- na iznos od 5,39 eura/40,63 kn tekućim od 11. listopada 2008.

- na iznos od 11,42 eura/86,06 kn tekućim od 11. studenog 2008.

- na iznos od 9,18 eura/69,16 kn tekućim od 11. prosinca 2008.

- na iznos od 21,99 eura/165,67 kn tekućim od 11. siječnja 2009.

- na iznos od 26,87 eura/202,47 kn tekućim od 11. veljače 2009.

- na iznos od 32,86 eura/247,58 kn tekućim od 11. ožujka 2009.

- na iznos od 22,35 eura/168,38 kn tekućim od 11. travnja 2009.

- na iznos od 20,48 eura/154,28 kn tekućim od 11. svibnja 2009.

- na iznos od 19,42 eura/146,34 kn tekućim od 11. lipnja 2009.

- na iznos od 21,54 eura/162,30 kn/ tekućim od 11. srpnja 2009.

- na iznos od 17,31 eura/130,43 kn tekućim od 11. kolovoza 2009.

- na iznos od 19,23 eura/144,90 kn tekućim od 11. rujna 2009.

- na iznos od 15,94 eura/120,07 kn tekućim od 11. listopada 2009.

- na iznos od 18,87 eura/142,15 kn tekućim od 11. studenog 2009.

- na iznos od 17,19 eura/129,48 kn tekućim od 11. prosinca 2009.

- na iznos od 24,60 eura/185,32 kn tekućim od 11. siječnja 2010.

- na iznos od 29,19 eura/219,90 kn tekućim od 11. veljače 2010.

- na iznos od 28,21 eura/212,57 kn tekućim od 11. ožujka 2010.

- na iznos od 32,12 eura/241,98 kn tekućim od 11. travnja 2010.

- na iznos od 37,73 eura/284,27 kn tekućim od 11. svibnja 2010.

- na iznos od 42,73 eura/321,98 kn tekućim od 11. lipnja 2010.

- na iznos od 52,33 eura/394,27 kn tekućim od 11. srpnja 2010.

- na iznos od 42,95 eura/323,58 kn tekućim od 11. kolovoza 2010.

- na iznos od 66,78 eura/503,16 kn tekućim od 11. rujna 2010.

- na iznos od 54,27 eura/408,93 kn tekućim od 11. listopada 2010.

- na iznos od 56,69 eura/427,17 kn tekućim od 11. studenog 2010.

- na iznos od 67,07 eura/505,31 kn tekućim od 11. prosinca 2010.

- na iznos od 80,78 eura/608,61 kn tekućim od 11. siječnja 2011.

- na iznos od 65,36 eura/492,46 kn tekućim od 11. veljače 2011.

- na iznos od 70,15 eura/528,53 kn tekućim od 11. ožujka 2011.

- na iznos od 63,38 eura/477,51 kn tekućim od 11. travnja 2011.

- na iznos od 78,70 eura/592,94 kn tekućim od 11. svibnja 2011.

- na iznos od 89,20 eura/672,05 kn tekućim od 11. lipnja 2011.

- na iznos od 93,96 eura/707,94 kn tekućim od 11. srpnja 2011.

- na iznos od 146,91 eura/1.106,89 kn tekućim od 11. kolovoza 2011.

- na iznos od 96,69 eura/728,50 kn tekućim od 11. rujna 2011.

- na iznos od 89,20 eura/672,05 kn tekućim od 11. listopada 2011.

- na iznos od 91,04 eura/685,95 kn tekućim od 11. studenog 2011.

- na iznos od 90,36 eura/680,81 kn tekućim od 11. prosinca 2011.

- na iznos od 96,90 eura/730,06 kn tekućim od 11. siječnja 2012.

- na iznos od 101,45 eura/764,48 kn tekućim od 11. veljače 2012.

- na iznos od 102,87 eura/775,09 kn tekućim od 11. ožujka 2012.

- na iznos od 99,55 eura/750,07 kn tekućim od 11. travnja 2012.

- na iznos od 101,32 eura/763,43 kn tekućim od 11. svibnja 2012.

- na iznos od 103,15 eura/777,20 kn tekućim od 11. lipnja 2012.

- na iznos od 100,41 eura/756,56 kn tekućim od 11. srpnja 2012.

- na iznos od 100,16 eura/754,62 kn tekućim od 11. kolovoza 2012.

- na iznos od 94,99 eura/715,74 kn tekućim od 11. rujna 2012.

- na iznos od 96,76 eura/729,01 kn tekućim od 11. listopada 2012.

- na iznos od 100,59 eura/757,91 kn tekućim od 11. studenog 2012.

- na iznos od 99,37 eura/748,72 kn tekućim od 11. prosinca 2012.

- na iznos od 101,13 eura/761,99 kn tekućim od 11. siječnja 2013.

- na iznos od 96,13 eura/724,29 kn tekućim od 11. veljače 2013.

- na iznos od 94,20 eura/709,71 kn tekućim od 11. ožujka 2013.

- na iznos od 100,33 eura/755,93 kn tekućim od 11. travnja 2013.,

 

i to od 11. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku OTP B. d.d., S., OIB: …, da tužiteljici M. B. iz V., OIB: …, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.616,23 eura/12.177,48 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude tj. od 10. studenog 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelji je 7. travnja 2021. podnio tužbu u kojoj navodi su 22. ožujka 2006. tužitelj i prednik tuženika HVB S. b. d.d. zaključili u V. Ugovor o kreditu broj …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navodi da je navedenim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca i da se kredit trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 1.800,00 kuna, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune povećali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili i do 3.000,00 kuna. Tužitelj je kredit otplatio 15. travnja 2013.

1.1. Tužitelj navodi da je u ugovor o kreditu banka ugradila odredbu - valutnu klauzulu koja je proglašena ništetnom. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Tužitelj navodi da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a s obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. travnja 2005. – 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takve ništetne odredbe Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046 ZOO-a.

1.3. Tužitelj navodi da kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, te će tužitelj po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju specificirati tužbeni zahtjev na način da će potraživati svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta s pripadajućom zateznom kamatom, počevši od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, sve to sukladno odredbi članka 186.b stavka 3 Zakona o parničnom postupku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani. Čini nespornim  da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

2.1.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga predlaže da sud utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.

2.2.Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 25.810,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 11. listopada 2022. specificirao tužbeni zahtjev, te temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 3.488,34 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

4. Tuženik je na ovaj način izvršio preinaku tužbe, te se tuženik protivio preinaci. Na glavnoj raspravi od 28. rujna 2023. sud je dopustio preinaku tužbe, sukladno odredi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje u tekstu: ZPP., dalje u tekstu: ZPP), budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama

              5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj: … (list 66.-8. spisa), otplatni plan (list 9.-24. spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 25.-27. spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (list 28.-30. spisa), pisani nalaz i mišljenje vještaka T. B. (list 72.-77. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

              6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

              7. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika HVB S.a b.d.d., 22. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu broj …, da je tuženik pravni slijednik HVB S. b. d.d., da je ugovor zaključen na iznos 25.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena redovna kamata u visini od 6,88%, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nije sporno da je ugovoreno kako će tužitelj kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Također nije sporno da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem     P-1401/12 od 4. srpnja 2013, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

              8. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

              9. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o  valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

              11. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

              12. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

              12.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

12.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je odlučila dignuti kredit u tadašnjoj S. b. iz razloga što je ova banka bila najpovoljnija odnosno imali si najniže kamatne stope na kredit. Navela je da je ona račun imala otvoren u P. b. Z., ali kredit nije dignula u toj banci budući je S. b. bila povoljnija. Najpovoljniji kredit što se tiče kamatne stope je upravo bio kredit s valutnom klauzulom u CHF. Prilikom uzimanja kredita razmatrala je i druge opcije odnosno kredit sa valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit, ali se odlučila za kredit sa valutnom klauzulom u CHF jer je bio najpovoljniji. U banci su joj ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF te su joj rekli da je on najpovoljniji. Ugovor je pisala banka da je prije potpisivanja ona pročitala ugovor. Njoj je bilo jasno da je ugovor sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, ali nije očekivala da bi moglo doći do tolike promjene tečaja CHF ili promjene kamatne stope. Navela je da ju u banci nisu posebno upozorili da bi moglo doći do povećanja kamatne stope ili tečaja CHF, naprotiv, rečeno joj je da se ne očekuje veliko povećanje. Navela je da ne bi pristala na sklapanje ovakvog ugovora da je znala da će joj rata narasti na 3.000,00 kuna. Odgovarajući na pitanja zamjenika punomoćnika tuženika navela je da je po zanimanju medicinska sestra i da je uzimanje kredita razmatrala nekih pet do šest mjeseci. Nakon što je dobila ugovor o kreditu, nije se s nikim izvan banke savjetovala oko toga. Informirala se i kod drugih banaka o uvjetima kredita. Navela je da je razumjela odredbe ugovora i  da joj je poznato što znači promjenjiva kamata i da je bila svjesna rizika uzimanja ovakvog kredita, ali ponovno napominje da joj je i sam bankar rekao da ne bi trebalo doći do nekih velikih promjena.

13.1. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je sklapanje predmetnog ugovora predloženo od strane službenika banke, jer je ovakav ugovor najpovoljniji. Također proizlazi da je ugovor sastavila banka i da se nije posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora.

14. Odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

14.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu razumljive, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Nadalje, kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba također ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena.

              15. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Slijedom navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 9. travnja. 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 13. rujna 2019. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku broj; Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

              17. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. B. iz V.. U svom nalazu vještak navodi da su prednik tuženika HVB S. b. d.d., S. kao kreditor i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu broj …, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 25.810,00 CHF protuvrijednosti u HRK po kupovnom deviznom tečaju kreditora na dan isplate kredita. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 390,31 CHF i jednog preostalog od 388,08 CHF.             

              17.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 3.531,26 eura/26.606,27 kuna. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan dospijeća po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 42,92 eura/323,32 kuna. Vještak navodi da razlike anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta utvrđene su u ukupnom iznosu od 3.488,34 eura/26.282,95 kuna.

              17.2. Na glavnoj raspravi od 28. rujna 2023. vještak je usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje navodeći da je nalaz i mišljenje sačinio primjenom metodologije sukladno pravilima struke, te je ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.

18. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 11. listopada 2023. i uskladio sa istim, dok je tuženik istakao da na računski dio nalaza nema primjedbi a prigovara metodologiji po kojoj je izračun napravljen. Tuženik također navodi da je kod donošenja odluke u ovom predmetu potrebno uzeti u obzir i i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 42,92 eura/323,32 kuna.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

20. Dakle, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita pa do dana izrade nalaza vještaka tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 3.531,26 eura/26.606,27 kuna, a također je platio i manji iznos od 42,92 eura/323,32 kuna.

21. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 3.488,34 eura/26.282,95 kuna, odnosno upravo iznos koji se dobije kada se od iznosa više plaćenih anuiteta odbije iznos manje plaćenih anuiteta.

22. Tuženik je temeljem odredbe članka 323. stavka 1., članka 1111. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine) broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

23. Obzirom na navedeno sud je donio odluku da tuženik isplatu tužitelju iznos od 3.488,34 eura/26.282,95 kuna koji iznos predstavlja razliku između više plaćenih anuiteta i manje plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, zajedno sa zateznim kamatama.

              24. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle u odnosu na prednika tuženika  14. lipnja 2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10, kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje ništetnim odredbi koje se na ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom toga, rok zastare za tužiteljevo potraživanje istječe 14. lipnja 2023. Obzirom da je tužba u ovom predmetu zaprimljena u sudu 7. travnja 2021. to nije nastupila zastara potraživanja, radi čega je prigovor zastare tuženika neosnovan u cijelosti.

              25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi trošak. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova  sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 16. ožujka 2022. i 11. listopada 2022. u vrijednosti od 100 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2022. i 28. rujna 2023. u vrijednosti od 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 500 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću bod od 1,99 eura/15,00 kuna daje iznos od 995,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 248,75 eura sukladno Tbr. 42. Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 107,03 eura, odnosno ukupno 1.616,23 eura/12.177,48 kuna.

              26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

             

U Vinkovcima 10. studenog 2023.

 

                                                                                                                                                     Sudac:

                                                                                                                                                   Ivan Katičić

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

 

DOSTAVITI:

1. O. V. B., V. – pun. tužitelja

2. O. B. T., O. – pun. tuženika