REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3505/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martinu Lukinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Martina Lukina, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika HČS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, dana 16. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 13.3 Ugovora o kreditu br.9013286506 od 14.11.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 5, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 398,16 eur / 3.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.11.2007. godine do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja

. / .

se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 5, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.033,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja HČ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 9.06.2024. godine navodi da je dana 14.11.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9013286506, s kojim je tuženik kao Kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 660.600,00 kn. Dana 27.04.2017. I.(prvi) dodatak Osnovnom ugovoru, dana 11.01.2018. II.(drugi) Dodatak Osnovnom ugovoru, dana 12.06.2018. III. (treći) Dodatak Osnovnom ugovoru, dana 17.10.2018.

IV. (četvrti), Dodatak Osnovnom ugovoru, te dana 31.12.2018. V.(peti) Dodatak Osnovnom ugovoru. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 192 mjeseca. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97. utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl.272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Obzirom da je u čl. 13.3. predmetnog Ugovora ugovoreno „…..Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.“ nema nikakve dvojbe da je takva odredba ništetna. Nadalje, navedena odredba u cijelosti je u suprotnosti s čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana. Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 13.3. Osnovnog Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Također, nije sporno da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvom naplatom naknade tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita, te je odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 398,16 EUR, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će Utvrđuje se da je ništetna odredba 13.3 Ugovora o kreditu br.9013286506 od 14.11.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn" te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 398,16 eur / 3.000,00 kn zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 29.11.2007. godine do isplate te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 398,16 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Nadalje, tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu sa jedinim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Slijedom navedenog, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom pozitivnim propisima dopušteno, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja te samim time ne može niti biti riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje, a vezano uz (ne)poštenost ugovorne odredbe za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe kako Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, toč. 18. Preambule kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama te Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u ugovorni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Osim Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također propisuje kako je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Također, Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u čl. 4. st. 2. propisano je: „Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“ Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao i Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetne Direktive i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno je ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, treba naglasiti kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužitelj imao mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan u cijelosti. Tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 0,50% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 660.000,00 kuna, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 398,16 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se ponovno poziva na Direktivu o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu 398,16 EUR, stoga je tužitelju, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je iz istog razloga donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to tuženik ponavlja kako sudu nije niti dozvoljeno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Da ne postoji rizik ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da sporna naknada ne predstavlja bitnu činidbu ugovora o kreditu, a što je potvrdio Sud EU u presudama C-259/19 i C-224/19. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 398,16 EUR. Ujedno, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu i I., II., III., IV. i V. dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu (list 5-20 spisa), u pregled uplata po kreditu na dan 4.05.2022. godine (list 21-24 spisa), u Plan otplate (list 25-27 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 42-49 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 109-110 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da da je tužitelj dana 14.11.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9013286506, s kojim je tuženik kao Kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 660.600,00 kn, da je dana 27.04.2017. sklopljen I.(prvi) dodatak Osnovnom ugovoru, dana 11.01.2018. II.(drugi) Dodatak Osnovnom ugovoru, dana 12.06.2018. III. (treći) Dodatak Osnovnom ugovoru, dana 17.10.2018.

IV. (četvrti), Dodatak Osnovnom ugovoru, te dana 31.12.2018. V.(peti) Dodatak Osnovnom ugovoru, da je navedenim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 192 mjeseca, da je u čl. 13.3. predmetnog Ugovora ugovoreno „…..Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn," te nije sporna sama po sebi visina tužbenog zahtjeva od 398,16 eur / 3.000,00 kn zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 29.11.2007. godine do isplate.

6. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te osnovanost istaknutog prigovora zastare.

7. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007. godine podigao kod tuženika stambeni kredit radi kupnje stana. S tom djelatnicom banke tada je razgovarao o iznosu kredita i mjesečnoj rati, međutim više se ne sjeća da su pričali o toj naknadi za obradu kredita. Navodi da nije mogao utjecati na visinu te naknade, odnosno da je primjerice smanji ili ne plati, jer je znao da banka naplaćuje nešto za te svoje usluge. Pročitao je taj ugovor o kreditu, međutim ne sjeća se više da bi pročitao nešto o toj naknadi za odobravanje kredita. Ne sjeća se više jesu li mu taj iznos naknade uzeli iz iznosa kredita ili ga je posebno platio. S tim ugovorom o kreditu otišao je na solemnizaciju kod javnog bilježnika. Taj stan je kupio za svoje osobne potrebe stanovanja, stan je i dalje u njegovom vlasništvu i u istom živi i dan danas. Tada je radio u Croatia osiguranju kao pravni zastupnik za mjesečnu plaću. Stan nije koristio u neke poslovne svrhe niti za iznajmljivanje. Taj kredit je prijevremeno otplatio i zatvorio negdje 2019. godine. Zaključno, tužitelj navodi da nije čitao opće uvjete poslovanja banke, jer je njemu bitna bila visina kredita i rata kredita.

8. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

10. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

12. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 28.11.2005. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 0,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

15. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

16. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 398,16 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 29.11.2007. godine do isplate.

20. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa stoga zastara u ovom predmetu još nije ni počela teći.

21. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 9.06.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 29.08.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 11.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 400 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur, koliko je tužitelj već i platio, dobije se iznos od 1.033,18 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

22. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

23. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama trošak sudske pristojbe nije dužan platiti, niti je pozvan da ga plati. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.02.2025. godine, budući isti nije temeljem čl. 155. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice. Naime, navedenim podneskom ponavlja navode iz prijašnjeg podneska.

24. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 16. travnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika