Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-684/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Luana Šepek, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koga zatupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1958/23- 15 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1958/23-15 od 31. siječnja 2025. se:

a) potvrđuje pod toč. II. izreke,

b) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke za iznos od 153,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 16. lipnja 2007. do isplate,

c) potvrđuje pobijana odluka o trošku pod toč. IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor sklopili 5. lipnja 2007. u dijelu kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor sklopili 5. lipnja 2007. u dijelu u kojem tuženik naplaćuje tužitelju jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.170,92 eura (tisuću sto sedamdeset eura i devedeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od:

- na iznos od 153,49 EUR od 16. lipnja 2007.

- na iznos od 0,37 EUR od 1. kolovoza 2007.

- na iznos od 0,66 EUR od 01. rujna 2007.

- na iznos od 0.,90 EUR od 01. listopada 2007.

- na iznos od 0,10 EUR od 01. studenoga 2007.

- na iznos od 0,10 EUR od 01. prosinca 2007.

- na iznos od 0,85 EUR od 01. siječnja 2008.

- na iznos od 1,23 EUR od 01. veljače 2008.

- na iznos od 2,00 EUR od 01. ožujka 2008.

- na iznos od 3,66 EUR od 01. travnja 2008.

- na iznos od 3,36 EUR od 01. svibnja 2008.

- na iznos od 1,11 EUR od 01. lipnja 2008.

- na iznos od 2,06 EUR od 01. srpnja 2008.

- na iznos od 1,77 EUR od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 0,69 EUR od 02. rujna 2008.

- na iznos od 1,20 EUR od 27. rujna 2008.

- na iznos od 2,24 EUR od 04. studenoga 2008.

- na iznos od 5,55 EUR od 29. studenoga 2008.

- na iznos od 9,91 EUR od 30. prosinca 2008.

- na iznos od 8,76 EUR od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 10,28 EUR od 26. veljače 2009.

- na iznos od 11,94 EUR od 02. travnja 2009.

- na iznos od 9,29 EUR od 29. travnja 2009.

- na iznos od 8,37 EUR od 23. svibnja 2009.

- na iznos od 8,11 EUR od 27. lipnja 2009.

- na iznos od 7,48 EUR od 29. srpnja 2009.

- na iznos od 7,95 EUR od 29. kolovoza 2009.

- na iznos od 7,15 EUR od 29. rujna 2009.

- na iznos od 8,14 EUR od 03. studenoga 2009.

- na iznos od 7,87 EUR od 01. prosinca 2009.

- na iznos od 9,92 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 10,94 EUR od 28. siječnja 2010.

- na iznos od 12,45 EUR od 27. veljače 2010.

- na iznos od 12,52 EUR od 03. travnja 2010.

- na iznos od 14,75 EUR od 06. svibnja 2010.

- na iznos od 15,46 EUR od 25. svibnja 2010.

- na iznos od 17,92 EUR od 29. lipnja 2010.

- na iznos od 21,69 EUR od 04. kolovoza 2010.

- na iznos od 22,41 EUR od 28. kolovoza 2010.

- na iznos od 20,00 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 21,58 EUR od 06. studenoga 2010.

- na iznos od 26,25 EUR od 02. prosinca 2010.

- na iznos od 26,64 EUR od 04. siječnja 2011.

- na iznos od 24,52 EUR od 01. veljače 2011.

- na iznos od 27,36 EUR od 26. veljače 2011.

- na iznos od 26,84 EUR od 24. ožujka 2011.

- na iznos od 30,04 EUR od 28. travnja 2011.

- na iznos od 34,32 EUR od 02. lipnja 2011.

- na iznos od 41,30 EUR od 29. lipnja 2011.

- na iznos od 47,85 EUR od 02. kolovoza 2011.

- na iznos od 36,99 EUR od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 33,80 EUR od 04. listopada 2011.

- na iznos od 34,17 EUR od 29. listopada 2011.

- na iznos od 36,07 EUR od 24. studenoga 2011.

- na iznos od 38,72 EUR od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 39,57 EUR od 02. veljače 2012.

- na iznos od 39,48 EUR od 01. ožujka 2012.

- na iznos od 39,15 EUR od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 39,89 EUR od 27. travnja 2012.

- na iznos od 40,88 EUR od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 40,79 EUR od 29. lipnja 2012.

pa do isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 eura (devetsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Presudu prvostupanjskog suda pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik pod toč. II. izreke, dio toč. III. izreke za iznos od 153,49 eur koji se odnosi na jednokratnu ulaznu naknadu, te u odluci o trošku u toč. IV. izreke, zbog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Tuženik navedenu presudu prvostupanjskog suda pobija i zbog relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 326. a u vezi sa čl. 186. c ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i vrati predmet na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu (toč. II., dio toč. III. i toč. IV. izreke), postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća, proturječnosti ni drugih nedostataka, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. U vezi s pozivanjem tuženika na relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 326. a ZPP-a, ukazuje se tuženiku da ta odredba nije sadržana u ZPP-u pa stoga prvostupanjski sud nije mogao ni počiniti povredu iste.

7.1. Osim toga, vezano za povredu čl. 186. c st. 2. ZPP-a, koju žalitelj obrazlaže navodeći da ako zastara tužiteljeve tražbine dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, prvostupanjski sud je trebao odbaciti tužbeni zahtjev za isplatu, jer da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da stoga tužitelju ne pripadaju ni kamate koje teku prije dospijeća tražbine, valja istaći da pozivanje tuženika na navedenu odredbu nije relevantno, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi zbog nedospjele tražbine.

7.2. Naime, po stavu ovog suda, pogrešno žalitelj smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužiteljici zateznu kamatu već od 16. lipnja 2007.

7.3. Ovo stoga što je tuženik nesavjestan stjecatelj već od dana dana plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 153,49 eur pa je pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) vratiti isplaćeni iznos tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, tako da zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja 16. lipnja 2007. do do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

7.3. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanom dijelu presude u toč. III. izreke presuđeno.

8. Među strankama je sporno da li je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da tuženik naplaćuje tužiteljici jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu te naknade uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja do isplate.

9. Prvostupanjski sud je izvedenim dokazima utvrdio kao nesporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu od 5. lipnja 2007., na temelju kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.911,05 CHF obračunatog prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci i uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Nesporno je utvrđeno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana. Među strankama nije sporan ni sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. Kako tuženik žalbom ne pobija prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, kojom je odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, niti o isplati preplaćenih iznosa po osnovi te ništetne odredbe (toč. III. izreke) to je u žalbenoj fazi postupka sporno samo da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu vezana za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetna (toč. II. izreke), te da li je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđen iznos.

11. Po stavu ovog suda, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud - prema svom uvjerenju - na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, a kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i postupio.

11.1. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je saslušanjem tužiteljice te ocjenom njezinog iskaza u svezi s drugim dokazima i ocjenom svih dokaza zajedno pravilno zaključio da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer se o sadržaju te ugovorne odredbe nije pregovaralo, a iz samog ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita, niti je vidljivo koje to troškove ona pokriva, budući da tuženik kao banka nije dokazao kakve je stvarne troškove imao vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao ni visini istih.

11.2. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena, budući omogućuje tužiteljici da odredi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja, po stavu ovog suda, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena, jer ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice iz razloga što je za iznos te naknade umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužiteljici.

11.3. Naime, tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačno jasno određenom iznosu pa je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, a što ukazuje na ništetnost te ugovorne odredbe.

11.4. Da se radilo doista samo o stvarnim troškovima koje je tuženik imao vezano za obradu zahtjeva i korištenje kredita, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

11.3. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu sadržanu u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u toč. II. izreke, a u toč. III. naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 153,49 eura, koja visina među strankama nije bila sporna, već je bio sporan samo tijek zakonske zatezne kamate.

11.4. Ovaj sud je stava, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva teku od 16. lipnja 2007. (kada je ta naknada naplaćena) pa do isplate, sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema rezultatima dokaznog postupka, iz samog ugovora o kreditu, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba, radi kupnje novog automobila. Pri tome se prvostupanjski sud valjano pozvao i na praksu Suda Europske unije u toč. 32. i 33. obrazloženja pobijane presude, jer su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo s pravom Europske unije i obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Tužena banka nije na transparentan način obavijestila tužiteljicu kao potrošača o od čega se sastoji jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita od 3,30 % od iznosa kredita. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi pa zbog toga postoji obveza vraćanja plaćenog iznosa ulazne naknade od 153,49, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

17. U odnosu na žalbene navode vezano za jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita da zastara još nije ni počela teći, već da zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, isti nisu relevantni za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva i tijeka zateznih kamata od dana plaćanja iste, obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj.

18. Dakle, ocjenom odlučnih žalbenih navoda, kako je naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio da nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost presude u pobijanom dijelu te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno (čl. 81., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 te čl. 1111. u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO-a).

19. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužiteljici trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspjela u sporu. Odredbom Tbr. 52. citirane Tarife propisano je da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku. Vezano za trošak sastava podneska tužiteljice od 25. lipnja 2024., koji tuženik ne smatra nužnim, i po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno priznao taj trošak tužiteljici, jer je isti bio opravdan za vođenje ove parnice.

20. U nepobijanom dijelu u toč. I. izreke i toč. III. u dijelu koji se odnosi na dosuđeni iznos od 1.017,43 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečne iznose prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

21. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP- a. Tuženiku ne pripada taj trošak, jer nije uspio sa žalbom.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac