REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-330/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Pregrade, Pregrada, Josipa Karla Tuškana 2, OIB:01467072751, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog Telekoma d.d. Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB:81793146560, kojeg zastupa Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5245/2019-3 od 14. srpnja 2021. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-38/18 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 16. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5245/2019-3 od 14. srpnja 2021. i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5245/2019-3 od 14. srpnja 2021. u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-38/18 od 7. lipnja 2019. u dijelu pod točkama I. i II. izreke, pa se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 508.680,33 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 101.569,56 kn od 1. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 101.569,56 kn od 1. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 101.569,56 kn od 1. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 101.569,56 kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 101.569,56 kn od 1. siječnja 2016. do isplate

- na iznos od 832,53 kn od 1. siječnja 2017. do isplate

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana."

II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 28.406,25 kn, u roku 8 (osam) dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 22.268,75 kn, kao neosnovan.".

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-38/18 od 7. lipnja 2019. u točkama I. i II. izreke.

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

"I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-38/18 od 7. lipnja 2019.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 17.948,12 kn kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 6.326,50 kn kao neosnovan.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4968/2021-3 od 17. svibnja 2022., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5245/2019-3 od 14. srpnja 2021. zbog pravnih pitanja:

"1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – "Narodne novine" broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – "Narodne novine" broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operater dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?".

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, a tuženiku naložiti da mu naknadi trošak revizijskog postupka.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio je reviziju odbiti.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade koristi koju smatra da je tuženik stekao korištenjem nekretnina u vlasništvu tužitelja ili na općim dobrima pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta u utuženom razdoblju odnosno u razdoblju od 2011. do 4. siječnja 2016. u iznosu od 508.680,33 kuna, bez pravne osnove. Podredno, postavlja zahtjev za naknadu štete.

9. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je na nekretninama u vlasništvu tužitelja odnosno kojima tužitelj upravlja sagradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu prije 2008. i da se njome koristi,

- da je tužitelj 4. siječnja 2016. podnio zahtjev HAKOM za utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu,

- da je HAKOM 22. studenog 2017. donio djelomično rješenje kojim je utvrdio da je tuženik infrastrukturni operator u odnosu na opremu sagrađenu na nekretnini navedenoj u točki I. izreke tog rješenja koje su u vlasništvu tužitelja te je utvrđena godišnja naknada u iznosu od 20.944,29 kuna za pravo puta za korištenje tih nekretnina od 4. siječnja 2016.,

- da je tuženik protiv tog rješenja podnio upravnu tužbu te da je tuženikov tužbeni zahtjev radi poništenja navedenog djelomičnog rješenja odbijen rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj UsII-353/17 od 22. studenog 2018.,

- da je HAKOM rješenjem od 1. ožujka 2019. utvrdio da je tuženik infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nerazvrstanim cestama u vlasništvu tužitelja i na nekretninama u vlasništvu tužitelja te je utvrđena obveza tuženika da sačini obračun godišnje naknade za pravo puta koju je dužan plaćati od 4. siječnja 2016., koju je tuženik obračunao sukladno rješenju HAKOM u iznosu od 82.220,00 kuna godišnje,

- da je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 37. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koje donosi vijeće Hrvatske regulatorne agencije,

- da je navedena odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 90/11 - dalje: ZID ZEK/11) te je propisano: "Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ovoga Zakona plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.",

- da je odredba čl. 29. st. 1. ZEK ponovno izmijenjena čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 72/17 - dalje: ZID ZEK/17) na način da se riječi "naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta" zamjenjuje riječima "naknada za pravo puta",

- da je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 odredbom čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11 - dalje: ZEK/11) propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona.

10. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tuženik ima valjanu pravnu osnovu za korištenje prava puta jer je takvo pravo stekao na temelju čl. 28. st. 1. alineja druga Zakona o elektroničnim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 89/2013, 71/2014 – dalje: ZEK). Prema ocjeni nižestupanjskih sudova obveza plaćanja naknade za pravo puta, u utuženom razdoblju odnosno od stupanja na snagu ZEK/08 do stupanja na snagu ZID ZEK/17 za infrastrukturnog operatora, nastajala je tek izdavanjem potvrde o pravu puta, dok ta obveza za period nakon 22. srpnja 2017. nastaje, sukladno Pravilniku/17, od dana podnošenja zahtjeva HAKOM, u ovom slučaju 4. siječnja 2016. U odnosu na potraživanje s osnova naknade štete, sudovi su ocijenili da u ovom predmetu nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) jer se s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim. Stoga su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.

11. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja druga ZEK/08.

11.1. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

12. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZID ZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, te da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

12.1. Naime, predlagatelj ZID ZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta." Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

13. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

14. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11 - dalje: Pravilnik), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

14.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima koje propisuje odredba čl. 29. st.1. ZEK/11.

15. Slijedom iznesenog odgovor na prvo pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

16. Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta.

17. Stoga odgovor na drugo pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14 i 95/17) nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

18. Budući da su zbog pogrešnog pravnog pristupa o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta i pogrešne primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi propustili raspraviti visinu naknade, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane odluke. Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena revizija tužitelja, ukinute su obje nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina