Poslovni broj: P-9221/2019-60

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Cvjetku Lupiju, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. ožujka 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Predraga Jurića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika iz Zagreba, dana 16. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207279959/06, zaključenom dana 01.09.2006. godine između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužiteljice FA iz [adresa] (adresa u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207279959/06, Zagreb, Gajnice 9), OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.046,74 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 35,24 eur od 16.10.2007. do isplate,

- na iznos od 35,91 eur od 16.11.2007. do isplate,

- na iznos od 35,15 eur od 18.12.2007. do isplate,

- na iznos od 36,09 eur od 18.2.2008. do isplate,

- na iznos od 72,89 eur od 16.3.2008. do isplate,

- na iznos od 72,19 eur od 16.4.2008. do isplate,

- na iznos od 69,56 eur od 16.5.2008. do isplate,

- na iznos od 70,15 eur od 16.6.2008. do isplate,

- na iznos od 69,18 eur od 16.7.2008. do isplate,

- na iznos od 68,75 eur od 16.8.2008. do isplate,

- na iznos od 68,43 eur od 16.9.2008. do isplate,

- na iznos od 70,75 eur od 16.10.2008. do isplate,

- na iznos od 72,02 eur od 16.11.2008. do isplate,

- na iznos od 69,47 eur od 16.12.2008. do isplate,

- na iznos od 75,17 eur od 16.1.2009. do isplate,

- na iznos od 74,89 eur od 16.2.2009. do isplate,

- na iznos od 72,54 eur od 16.3.2009. do isplate,

- na iznos od 72,66 eur od 16.4.2009. do isplate,

- na iznos od 72,40 eur od 16.5.2009. do isplate,

- na iznos od 71,27 eur od 16.6.2009. do isplate,

- na iznos od 71,05 eur od 16.7.2009. do isplate,

- na iznos od 92,61 eur od 16.8.2009. do isplate,

- na iznos od 93,23 eur od 16.9.2009. do isplate,

- na iznos od 91,58 eur od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 91,87 eur od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 91,28 eur od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 92,84 eur od 16.1.2010. do isplate,

- na iznos od 93,65 eur od 16.2.2010. do isplate,

- na iznos od 92,86 eur od 16.3.2010. do isplate,

- na iznos od 93,63 eur od 16.4.2010. do isplate,

- na iznos od 95,44 eur od 16.5.2010. do isplate,

- na iznos od 83,96 eur od 16.6.2010. do isplate,

- na iznos od 85,85 eur od 16.7.2010. do isplate,

- na iznos od 85,26 eur od 16.8.2010. do isplate,

- na iznos od 89,64 eur od 16.9.2010. do isplate,

- na iznos od 86,24 eur od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 86,35 eur od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 62,48 eur od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 62,25 eur od 16.1.2011. do isplate,

- na iznos od 61,07 eur od 16.2.2011. do isplate,

- na iznos od 61,10 eur od 16.3.2011. do isplate,

- na iznos od 60,69 eur od 16.4.2011. do isplate,

- na iznos od 61,61 eur od 16.5.2011. do isplate,

- na iznos od 64,02 eur od 16.6.2011. do isplate

- na iznos od 66,78 eur od 16.7.2011. do isplate,

- na iznos od 69,81 eur od 16.8.2011. do isplate,

- na iznos od 63,83 eur od 16.9.2011. do isplate,

- na iznos od 61,53 eur od 16.10.2011. do isplate,

- na iznos od 61,21 eur od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 61,00 eur od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 62,08 eur od 16.1.2012. do isplate,

- na iznos od 62,06 eur od 16.2.2012. do isplate,

- na iznos od 61,08 eur od 16.3.2012. do isplate,

- na iznos od 29,87 eur od 29.3.2012. do isplate,

- na iznos od 22,72 eur od 16.4.2012. do isplate,

- na iznos od 22,03 eur od 16.5.2012. do isplate,

- na iznos od 21,42 eur od 16.6.2012. do isplate,

- na iznos od 20,44 eur od 16.7.2012. do isplate,

- na iznos od 19,62 eur od 16.8.2012. do isplate,

- na iznos od 18,42 eur od 16.9.2012. do isplate,

- na iznos od 17,97 eur od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 17,33 eur od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 1,92 eur od 21.11.2012. do isplate,

- na iznos od 13,42 eur od 16.12.2012. do isplate,

- na iznos od 10,87 eur od 16.1.2013. do isplate,

- na iznos od 10,25 eur od 16.2.2013. do isplate,

- na iznos od 9,63 eur od 16.3.2013. do isplate,

- na iznos od 6,50 eur od 29.3.2013. do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.956,80 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice FA za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. lipnja 2019. godine navodi da je na temelju Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207279959/06 sklopljenog s tuženikom dana 1.09.2006. godine, koristila kredit od 103.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, uz valutnu klauzulu vezanu za CHF. Predmetnim ugovorom tužiteljica se obvezala platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a koje su na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosile 4,90 % godišnje. Tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenljiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga, navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a na koju sud mora paziti i po službenoj dužnosti. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine s tim da je Vrhovnih sud RH u tom dijelu odbio reviziju tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovorih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 5.02.2025. godine (list 212-216 spisa), traži da sud presudom utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207279959/06, zaključenom dana 01.09.2006. godine između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužiteljice FA iz [adresa] (adresa u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207279959/06, Zagreb, Gajnice 9), OIB: [osobni identifikacijski broj], te da naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.046,74 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice, a dospjeli su prije 13. lipnja 2014. godine. Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da tužiteljica nije uopće dokazala da bi po predmetnom kreditu izvršila niti jednu uplatu na ime dospjelih anuiteta. Ističe prigovor zastare, navodeći kako kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za tražbinu tužiteljice, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. Smatra da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužiteljice usmjerena na ostvarenje njenih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao, ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenje iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Ujedno u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik stiče kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Tuženik ističe da je vidljivo kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Nadalje, tuženik ističe da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu s zakonom i ugovorom. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora, a u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 23.J Ugovora o kreditu navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužiteljica potpisom ugovora potvrdila primitak istih. Dakle, banka se po mišljenju tuženika obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Zaključno, tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetnim Ugovor o namjenskom kreditu (list 6-15 spisa), u Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8.01.2013. godine (list 30 spisa), u Opće uvjete poslovanja (list 31-43 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranu Marijanoviću (list 84-96 spisa), na ročištu dana 5. prosinca 2023. godine saslušan je vještak OA i tužiteljica FA kao stranka (list 134-136 spisa), te je pročitana dopuna nalaza i mišljenja vještaka Gorana Marijanovića (list 140-155 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22). Naime, stranke na zadnjem ročištu nisu imale nikakvih dokaznih prijedloga i predložile su zaključenje glavne rasprave.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207279959/06, zaključenom dana 01.09.2006. godine između tuženika i tužiteljice, te s tim u vezi isplata preplaćene zatezne kamate u iznosu od 4.046,74 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit broj 3207279959/06 od 1.09.2006. godine, da je tužiteljica koristila kredit od 103.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, uz valutnu klauzulu vezanu za CHF, kao i da se predmetnim ugovorom tužiteljica obvezala platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a koje su na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosile 4,90 % godišnje, a što sve među strankama i nije sporno.

8. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

9. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

10. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, navodeći da povreda kolektivnih interesa potrošača koja se utvrdi u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne znači automatski i postojanje povrede pojedinačnog interesa potrošača u svakom pojedinom slučaju, što je i učinio teje stoga i odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

11. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

15. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope.

16. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovoj sud. Pored toga valja reći da tuženik adekvatnim dokazima nije dokazao suprotno. Naime, tuženik na zadnjem ročištu nije imao nikakvih dokaznih prijedloga, dok tužiteljica u svom iskazu ističe upravo suprotno.

17. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. godine odlučila kupiti stan u [adresa], površine 79 m2, pa joj je trebao kredit, otišla je u Zagrebačku banku kod svoje osobne bankarice koja joj je savjetovala da uzme kredit u CHF, da je taj najpovoljniji, pa ju je poslušala i podigla kredit u CHF. Stan je koštao oko 160.000,00 eura, a ona je imala dio novca, a za dio je digla taj kredit u CHF. Ta njena bankarica nije joj ništa govorila o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, a nije joj ništa govorio ni taj javni bilježnik gdje je ovjeravala taj ugovor, samo mu je platila i potpisala se. U početku joj je rata bila oko 1/3 plaće, a kasnije gotovo 2/3 plaće, pa to više nije mogla plaćati i pozajmila je privatno novac i prijevremeno zatvorila taj kredit. Kada je potpisivala taj ugovor o kreditu kod javnog bilježnika nije pročitala taj ugovor prije nego što ga je potpisala. Stan je kupila za stanovanje sebe i svoje kćeri, koja se nedavno udala pa živi i ona sa svojim suprugom i sa tužiteljicom u tom stanu. U to vrijeme bila je zaposlena u Austrijskom veleposlanstvu i primala je mjesečnu plaću, a predmetni stan je koristila samo za stanovanje, a ne za nekakav biznis ili slično. Nadalje, tužiteljica navodi da je imala trajni nalog u banci, te da joj je banka svaki mjesec 15. u mjesecu skidala tu svaku mjesečnu ratu kredita. Zaključno, tužiteljica navodi da nije prigovarala povećanju mjesečnog anuiteta kada su nastupili, da prilikom sklapanja ovog ugovora nije tražila kredit u nekoj drugoj valuti, da nije ispitivala svoju bankarica zašto je ovaj kredit u CHF najpovoljniji, već da je ona tako rekla, a tužiteljica je prihvatila, budući da nije iz tog bankarskog svijeta, kao i da na toj adresi gdje je taj stan nikada nije bilo registrirano sjedište nekog društva ili obrta.

18. Sud je prihvatio u bitnome iskaz tužiteljice kao logičan i uvjerljiv budući je isti u suglasju i s drugim izvedenim dokazima.

19. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

20. Međutim u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti tuženiku.

22. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, pri čemu valja dodati da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

23. U odnosu na Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom valja reći da je i u njima tuženik samo općenito naveo da visina kamatnih stopa ovisi o tekućim tržišnim prilikama, te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. Iz istih razloga za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nisu relevantni niti Pravilnici o obračunu kamata i naknada. Isto tako iz promotivnih uvjeta je vidljivo da se korisnike kredita, odnosno potrošače nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužiteljicu ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne.

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

26. Radi utvrđivanja visine razlike između promijenjene i početno ugovorene kamatne stope, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranu Marijanoviću, koji u svom nalazu i mišljenju od 14. siječnja 2021. godine ističe da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja da temeljem usporedbe obračunatih i plaćenih anuiteta od strane banke (uplate korisnika kredita evidentirane u poslovnim knjigama banke obračunate po promjenjivoj kamatnoj stopi) i obračunatih anuiteta temeljem redovno ugovorene kamatne stope da je korisnik kredita preplatio iznos od 5.882,04 CHF, što preračunato po tečaju CHF na dan obračuna anuiteta iznosi 30.490,28 kn / 4.046,76 eur.

27. Nalazu i mišljenju vještaka Marijanovića prigovarao je tuženik u podnesku od 28.04.2022. godine u kojemu između ostalog navodi da vještak koristi tečajeve od prvog u mjesecu dok je trebao koristiti tečaj na datum isplate jer je tužiteljica vršila uplate putem trajnog naloga sredinom mjeseca, a ne prvog u mjesecu kako vještak navodi.

28. U vezi s navedenim prigovorima tuženika na ročištu dana 5.12.2023. godine saslušan je vještak Marijanović, koji ističe da je nesporna činjenica koja je navedena u prigovoru da su uplate vršene sredinom mjeseca, međutim zadatak je bio utvrditi razliku anuiteta odnosno uplaćenog iznosa kamate između redovno ugovorene kamate i promjenjive kamate. S obzirom da bi s prvom promjenom kamatne stope došlo do preplate po uplaćenim iznosima, tečaj koji je korišten za obračun iznosa u kunama je datum zaduženja obveze za kamate, a to je prvi u mjesecu prema otplatnom planu. Slijedom navedenog, vještak Marijanović u dopuni nalaza i mišljenja od 20.12.2023. godine daje izračun uzimajući u obzir točne datume svake pojedine uplate, tako da je mišljenje vještaka da je korisnik kredita preplatio iznos od 5.882,04 CHF, što preračunato po tečaju CHF na dan obračuna anuiteta iznosi 30.492,46 kn / 4.047,04 eur, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u tablicama koje su priložene uz nalaz i mišljenje.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Gorana Marijanovića, posebice njegovu dopunu nalaza i mišljenja, jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka na dopunu nije imala primjedbi na matematički izračun niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Naime, tuženik nije prigovarao dopuni nalaza i mišljenja, niti je predlagao da se vještaka ponovno poziva na ročište.

30. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 30.492,46 kn / 4.047,04 eur, a tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio nešto manji iznos od 4.046,74 eur (očito krivo pretvaranje kuna u eur), pa mu je navedeni iznos od 4.046,74 eur i dosuđen. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno navedenoj Tabeli dopune nalaza i mišljenja vještaka Marijanovića, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Ovdje još valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare. Ovo stoga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, a s obzirom da je ovom presudom utvrđena ništavost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope. Pored toga valja reći da i kada se ne bi primjenjivalo navedeno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je i u tom slučaju neosnovan prigovor zastare. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., koja je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (tako i VSRH u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13.06.2019. godine, razvidno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Isto tako i glede preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za preinačeni dio po mišljenju suda nije nastupila zastara, jer je već u tužbi utužena ukupna razlika preplaćen kamate u odnosu na početno ugovorenu, a ista je samo izražena u apsolutnom iznosu nakon provedenog financijskog vještačenja kada ju je tužiteljica postavila tužbenim zahtjevom.

32. U vezi s navodima tuženika kojim tuženik osporava statusa potrošača tužiteljici, valja reći da je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana koji je tužiteljica koristila za osobne potrebe sebe i svoje kćeri, da je u to vrijeme bila je zaposlena u Austrijskom veleposlanstvu i primala je mjesečnu plaću, a predmetni stan je koristila samo za stanovanje, a ne za nekakav biznis ili slično. Slijedom navedenog, odbijen je u cijelosti i navedeni prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača.

33. Isto tako, tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala trajni nalog u banci, te da joj je banka svaki mjesec 15. u mjesecu skidala tu svaku mjesečnu ratu kredita, a što i tuženik tijekom postupka ne osporava, pa se stoga i prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti ukazuje kao neosnovan.

34. Glede višekratnog protivljenja tuženika preinaci tužbe od strane tužiteljice, valja reći da je tužiteljica još u tužbi navela da ne raspolaže dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama na temelju kojih je moguće utvrditi visinu preplate, pa je postavila u tužbi tužbeni zahtjev sukladno čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, a tek nakon što je vještak Marijanović sukladno rješenju suda od 4.01.2022. godine (list 81 spisa) izradio nalaz i mišljenje, tužiteljica je sukladno istom postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 12.05.2022. godine (list 109-112 spisa), kojoj se preinaci tuženik protivio u podnesku od 23.11.2023. godine (list 124-129 spisa), pa je tužiteljica ponovno u podnesku od 27.11.2023. precizirala tužbeni zahtjev zbog promjene valute u eur (list 130-133 spisa), kojoj se preinaci tuženik opet protivio na ročištu 5.12.2023. godine, da bi tužiteljica opet na ročištu dana 10.07.2024. godine smanjila tužbeni zahtjev (djelomično povukla tužbu) glede tijeka zateznih kamata, kojem se djelomičnom povlačenju tuženik nije protivio. Zatim je opet tužiteljica podneskom od 27.08.2024. godine precizirala tužbeni zahtjev u skladu s dopunom i mišljenjm vještaka Marijanovića, te konačno podneskom od 5.02.2025. godine, a svim se tim preinakama tuženik protivio. Međutim, po mišljenju suda tu se nije radilo o preinakama tužbe jer je tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev u skladu s dopunom vještaka Marijanovića, koju je dopunu izradio isključivo u skladu s prigovorima tuženika da vještak nije uzeo u obzir dan plaćanja već prvi dan u mjesecu, dok su sva ostala preciziranja tužbenog zahtjeva nastala zbog otklanjanja nejasnoća i krivog pretvaranja kunskih iznosa iz nalaza i mišljenja vještaka u eure, a radi se zaista o neznatnim iznosima.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema troškovniku tužiteljice, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je tužiteljici za sastav tužbe od 13.06.2019. godine priznato 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 19.11.2019. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 17.09.2020. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 5.10.2020. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 16.03.2021. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 12.05.2022. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za podnesak od 17.05.2022. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 27.11.2023. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 5.12.2023. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za podnesak od 31.01.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za podnesak od 9.04.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 10.07.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 27.08.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 17.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 5.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 1050 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 2.625,00 eur. Kada se navedenom iznosu doda trošak nužnog financijskog vještačenja od 199,08 eur / 1.500,00 kn i troška dopunskog vještačenja od 79,63 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eur, koliko je pristojbe i platila, dobije se iznos od 2.956,80 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

36. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

37. Tužiteljici temeljem čl. 155. ZPP-a nije priznat trošak sastava podneska od 21.09.2020. godine kojim dostavlja podatke o financijskom vještaku, podneska od 9.09.2021. godine kojim požuruje sud, podneska od 18.05.2023. godine kojim požuruje ročište, podneska od 10.06.2024. kojim također požuruje sud, budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice. Zaključno tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama trošak sudske pristojbe nije dužna platiti, niti je pozvana da ga plati.

38. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.,

U Zagrebu, 16. travnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika