Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1678/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OŠĆ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćniku Dejanu Uljareviću, odvjetniku iz Zagreba, Jurišićeva ulica 2, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupane po punomoćnicima Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Zagreba, Radnička cesta 22 i drugi, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 118.069,82 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 5. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice OŠĆ, zamjenice punomoćnika tužiteljice OŠĆ i zamjenice punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tuženika, dana 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka odredba članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103825919, sklopljenog između tužiteljice OŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 07.02.2008. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o kamatnim stopama, i to u dijelu koji glasi: '' Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.''

II. Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka odredba članak 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103825919 sklopljenog između tužiteljice OŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 07.02.2008. u dijelu u kojem je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF).

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] da isplati tužiteljici OŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos od 118.004,76 € (slovima: sto osamnaest tisuća i četiri eura te sedamdeset i šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 3,79 € od 01.06.2008. pa sve do isplate,

- 231,79 € od 01.11.2008. pa sve do isplate,

- 0,04 € od 01.12.2008. pa sve do isplate,

- 148,63 € od 01.01.2009. pa sve do isplate,

- 355,69 € od 01.02.2009. pa sve do isplate,

- 364,02 € od 01.03.2009. pa sve do isplate,

- 330,44 € od 01.04.2009. pa sve do isplate,

- 387,23 € od 01.05.2009. pa sve do isplate,

- 221,59 € od 01.06.2009. pa sve do isplate,

- 341,93 € od 01.07.2009. pa sve do isplate,

- 337,68 € od 01.08.2009. pa sve do isplate,

- 361,56 € od 01.09.2009. pa sve do isplate,

- 341,90 € od 01.10.2009. pa sve do isplate,

- 337,79 € od 01.11.2009. pa sve do isplate,

- 365,59 € od 01.12.2009. pa sve do isplate,

- 397,17 € od 01.01.2010. pa sve do isplate,

- 417,03 € od 01.02.2010. pa sve do isplate,

- 409,34 € od 01.03.2010. pa sve do isplate,

- 471,79 € od 01.04.2010. pa sve do isplate,

- 449,27 € od 01.05.2010. pa sve do isplate,

- 490,93 € od 01.06.2010. pa sve do isplate,

- 586,30 € od 01.07.2010. pa sve do isplate,

- 565,10 € od 01.08.2010. pa sve do isplate,

- 675,77 € od 01.09.2010. pa sve do isplate,

- 609,28 € od 01.10.2010. pa sve do isplate,

- 520,32 € od 01.11.2010. pa sve do isplate,

- 635,86 € od 01.12.2010. pa sve do isplate,

- 730,24 € od 01.01.2011. pa sve do isplate,

- 665,92 € od 01.02.2011. pa sve do isplate,

- 686,39 € od 01.03.2011. pa sve do isplate,

- 645,80 € od 01.04.2011. pa sve do isplate,

- 684,17 € od 01.05.2011. pa sve do isplate,

- 726,36 € od 01.06.2011. pa sve do isplate,

- 128,82 € od 01.07.2011. pa sve do isplate,

- 103.379,23 € od 05.07.2011. pa sve do isplate,

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se tužiteljica OŠĆ odbija s ostatkom svoga tužbenog zahtijeva.

IV. Nalaže tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) da tužiteljici OŠĆ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 16.038,92 € (slovima: šesnaest tisuća trideset i osam eura te devedeset i dva centa) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 16. travnja 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica OŠĆ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice OŠĆ koji tvrdi da je sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 (nastavno: Ugovor) kojim se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditor obvezuje tužiteljici OŠĆ OŠ kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 479.000,00 CHF (slovima: četristo sedamdeset devet tisuća CHF) po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan puštanja kredita u tečaj. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u članku 8. unaprijed formuliranog i standardiziranog Ugovora naveo visinu kamatne stope na kredit u otplati u iznosu od 5,050% (slovima: pet cijelih nula pet posto) godišnje, upisavši u Ugovor da je ista promjenjiva jedino i isključivo temeljem jednostrane odluke same Banke, a sve bez i jednog suvislog i neovisnog parametra. Dakle, da o promjenama kamatne stope odlučuje jedino i isključivo tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. jednostranom odlukom, bez navođenja ikakvih parametara, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih će se odluka donositi. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditor, u Ugovor je ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa jer nije s tužiteljicom OŠĆ kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o promjenjivosti kamatne stope, ni ugovarao egzaktne parametre, ni metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. o promjeni ugovorene kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužiteljice OŠĆ. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica OŠĆ predlaže da se izvrši uvid u presliku Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008., zatim predmet prometa po partiji kredita, otplatni plan, obavijesti o promjenama kamatnih stopa te po potrebi saslušanje tužiteljice OŠĆ. Tužiteljica OŠĆ ističe da sukladno članku 81. Stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne Novine, broj 96/03 (nastavno: ZZP), smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno članku 81. Stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Navedenim ponašanjem tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je postupio suprotno odredbama ZZP-a, protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane prouzročenja štete, te odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno načelu savjesnosti i poštenja sudionici obveznih odnosa dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5,050%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Naime, tužiteljica OŠĆ bi morala moći izračunati svoju obvezu, ona ne smije biti promjenjiva odlukom banke bez da je utemeljena na egzaktnim podacima, a koji podaci nisu bili poznati tužiteljici OŠĆ u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, tužiteljica OŠĆ predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d.. U dokaz navedenih tvrdnji pored već predloženih dokaza tužiteljica OŠĆ predlaže da se izvrši uvid u izračun preplaćenih iznosa – Podatci o kreditu kao i da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje. U navedenom smislu očekuje se i priznanje tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. te po potrebi saslušanje tužiteljice OŠĆ. Temeljem obavijesti o promjenama kamatnih stopa izdanih od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., prema tvrdnjama tužiteljice OŠĆ vidljivo je da je predmetna Banka mijenjala kamatnu stopu temeljem jednostrano donesenih odluka o primjeni kamatne stope čime je Banka umjetno, protupravno i samovoljno povećavala mjesečne anuitete koje je tužiteljica OŠĆ morala plaćati – a čime je istoj nanesena velika materijalna šteta. Tužiteljica OŠĆ naglašava da je ona podmirila i preplatila sve anuitete od dana zaključenja Ugovora, pa do prijevremene otplate kredita u cijelosti, a što je vidljivo iz pregleda prometa po partiji kredita 5103825919 za razdoblje od 25.02.2008.g. do 18.08.2011. U postupku zbog zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u presudi posl. broj Pž-7129/13-4 od dana 13.06.2014.g., odlučujući o žalbama banaka, Visoki trgovački sud potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, a kojom se utvrđuje da je ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese tužiteljice OŠĆ, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Navedena presuda, kao i ništetnost odredaba o tako promjenjivoj kamatnoj stopi, potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. U dokaz navedenih tvrdnji predlaže se izvršiti uvid u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od dana 13.06.2014. kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249//14-209 od dana 09.04.2015. Unošenjem neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u ugovore o kreditu, a na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, korisnik kredita, ovdje tužiteljica OŠĆ, dovedena je u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovca, obzirom je formulacija ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu bila takva da je tužiteljica OŠĆ jedino na dan zaključenja ugovora znala kolika je visina kamatne stope, dok nije nikako mogla ocijeniti kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati. Tako ugovorena kamatna stopa nije bila ni određena, a ni odrediva. Sukladno članku 296. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne Novine, broj 35/05 i 41/08 (nastavno: ZOO) ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora, koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema tvrdnjama tužiteljice OŠĆ iz sadržaja ugovora kojeg je ona sklopila s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d., razvidno je da isti ne sadrži precizan način utvrđivanja promjenjive kamatne stope, čime je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. postupao nesavjesno i prouzročio neravnopravnost u pravima i obvezama. Tužiteljici OŠĆ su morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da bi tužiteljica OŠĆ na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je kao savjestan gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti elemente za koje se veže promjena kamatne stope i način njihove primjene, no on je iskorištavajući položaj tužiteljice OŠĆ istoj nametnuo ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj. Nepoštena odredba ništetna je od početka, što znači da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. temeljem članka 324. stavka 1. u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici OŠĆ sve ono što je od nje primio uslijed primjene čanka 8. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008., odnosno dužan je vratiti razliku anuiteta koja je nastala povećanjem stope redovne kamate. Iznos koji tužiteljica OŠĆ potražuje od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim nezakonitim odlukama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o promjeni kamatne stope. Nadalje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja na isti način ugovorio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čime je dodatno opteretio tužiteljicu OŠĆ. Člankom 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008., ugovoreno je da iznos kredita koji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. odobrava tužiteljici OŠĆ, iznosi 479.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008. je određeno da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih obroka, gdje glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos od 383.200,00 CHF, a ostatak vrijednosti iznos od 95.800,00 CHF, iznos mjesečnog obroka iznosi 2.654,49 CHF (izračunato na način da se anuiteta -2.251,33 CHF uveća za iznos kamate na ostatak vrijednosti – 403,16), a koji obroci dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac, postupao je protupravno jer nije informirao tužiteljicu OŠĆ kao potrošača, niti prije sklapanja, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nastavno, tužiteljica OŠĆ nije bila informirana niti upozorena ni na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je sklapajući Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008. ugovorio nepoštenu, a slijedom toga i ništetnu odredbu, na način da je s tužiteljicom OŠĆ ugovorio valutu uz koju je vezana valuta švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac nije u cijelosti informirao tužiteljicu OŠĆ kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. postupio suprotno odredbama Zakona o zaštitit potrošača. Dakle, ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici OŠĆ

- budući da tužiteljica OŠĆ, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao banka – trgovac) je o tome niti na koji način nije informirao, nego joj je dao na potpis unaprijed formulirani Ugovor – navedeno se, uz nužne izmjene, odnosi i na promjenjivu kamatnu stopu. Navedenim ponašanjem tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. postupao je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno Direktivama EU ugrađenim prije svega u ZZP. Obzirom da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008., standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica OŠĆ nije imala nikakav utjecaj, niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga, očito je da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru sastavljenom od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., te se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno članku 81. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Sukladno članku 81. stavku 1. ZZP-a odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice OŠĆ kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica OŠĆ kao potrošač bio dužan vratiti tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Zbog predmetnih odredbi kao i odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi, neizvjesna je i cijena budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute CHF. Sukladno Članku 87. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Slijedom navedenog, tužiteljica OŠĆ predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje tužiteljica OŠĆ ističe da u postupku zbog zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u presudi posl. broj Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018., odlučujući o žalbama banaka, Visoki trgovački sud potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, a kojom se utvrđuje da je ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica OŠĆ naglašava utvrđenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – da Banka po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica OŠĆ (kao potrošač) ih ne razumije, te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište u pravnim porecima zemalja srednjoeuropskog kontinentalnog pravnog kruga da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u neravnopravnom položaju koji vodi do pristanka na nepovoljne uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka (CHF) i ukamaćuje promjenjivom kamatnom stopom, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. U dokaz navedenog tužiteljica OŠĆ predlaže uvid u slijedeće presude i to: a) Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i c) Europskog suda br. C-26/13 od 30. 04. 2014. Tužiteljica OŠĆ potom ističe da je ona angažirala vještaka, a koji je izračunao iznos preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, te s osnove valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve temeljem Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008., Pregleda prometa po kreditu, Obavijesti o kreditu, Obavijesti o primjeni kamatne stope, te Otplatnog plana za kredit. U izračunu za sporno razdoblje utvrđeno je kako ukupna protupravna pretplata s osnova preplaćenih promjenjivih kamata iznosi 69.515,31 kuna, protupravna pretplata s osnova preplaćenih kamata zbog povećanja tečaja švicarskog franka iznosi 45.930,74 kuna, protupravna pretplata s osnova valutne klauzule švicarskog franka iznosi 783.618,34 kuna, a što sve ukupno iznosi protupravnu naplatu, tj. stjecanje bez osnove u iznosu od 899.064,39 kuna. Tužiteljica OŠĆ u ovom postupku predlaže naslovnom sudu utvrditi ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., te ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 – obvezati Banku na povrat tužiteljici OŠĆ protupravno naplaćenog i stečenog bez osnove iznosa od 899.064,39 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svake rate do isplate. Prema mišljenju i pravnom stavu tužiteljice OŠĆ, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 5,050 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Tužiteljica OŠĆ ističe da potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata za svaki pojedini iznos od dana kada ga je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stekao pa sve do isplate, temeljem članka 1115. ZOO-a, obzirom da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nepošteni stjecatelj, koji je kao banka bio svjestan da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne od dana sklapanja ugovora, no svejedno je tužiteljici OŠĆ kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje je stavljaju u nepovoljni položaj. Obzirom na sve navedeno, te činjenice da je nepoštena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetna od samoga početka, tj. od kada je ugovorena, te da je tužiteljica OŠĆ korisnik kredita zaključenog u spornom razdoblju od 2004. - 2008.g., a u skladu s Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne Novine, broj 41/14, koji propisuje kako gore navedena odluka suda obvezuje sve sudove u Republici Hrvatskoj, a u postupcima koje potrošač, ovdje tužiteljica OŠĆ, osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., te u skladu s Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku, Narodne Novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 (nastavno: ZPP) koji navodi kako se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, Tužiteljica OŠĆ tvrdi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak individualne pravne zaštite na način da traži povrat sredstava koje je banka, ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., stekla bez osnove obzirom na ništetnost ugovornih odredaba. Na kraju se navodi da je opće poznata činjenica da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u niti jednom istovjetnom predmetu nije u mirnom postupku isplatio iznose koji su predmet ove tužbe već je sve zahtjeve drugih klijenata odbio, radi čega tužiteljica OŠĆ slijedom svega navedenog predlaže naslovnom sudu da zbog ogluhe ili izostanka, a podredno, po izvođenju predloženih donijeti sljedeću presuedu: "1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba Članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5103825919, sklopljenog između Tužitelja i Tuženika dana 07.02.2008., kao i ostali članci Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom Tuženika o kamatnim stopama i to u dijelu 2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba Članak 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103825919, kao i ostali članci Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF). 3. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] da isplati tužiteljici OŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos od 899.064,39 Kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. 4. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknaditi tužiteljici OŠĆ dosuđeni parnični trošak zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. U svom odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2020. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da tužiteljica OŠĆ predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5103825919 zaključenog između tužiteljice OŠĆ i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. dana 07. veljače 2008. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno važećim odlukama Banke. Pozivajući se na ništetnost navedenih odredbi tužiteljica OŠĆ zahtijeva isplatu iznosa od kn 899.064,39 s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Najprije se iznosi prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Već u samom uvodu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. želi istaknuti kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužiteljice OŠĆ već su uplate izvršene od strane sudužnika gospodina GŠ. Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužiteljice OŠĆ, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu, tada tužiteljici OŠĆ nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to ona iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužiteljica OŠĆ bi mogla eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama vršila, pa stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice OŠĆ i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže da se izvrši uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. potom ističe da tužiteljica OŠĆ pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživala zaštitu s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Naime, ZKP se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od kn 1.000.000,00, a tužiteljici OŠĆ je, kao što i sama navodi, predmetnim Ugovorom o kreditu broj 5103825919 isplaćen ugovoreni iznos od CHF 479.000,00 odnosno iznos od kn 2.160.242,10. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da se izvrši uvid u nalog za isplatu kredita kao i pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužiteljice OŠĆ otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranu, slijedom čega se tužbeni zahtjev uopće ne može prosuđivati prema ZPK-u. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužiteljice OŠĆ iz gore navedenih razloga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je cijeloukupno potraživanje tužiteljice OŠĆ u zastari. Na zahtjev tužiteljice OŠĆ za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica OŠĆ OŠ vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2019., to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica OŠĆ vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice OŠĆ u zastari. Što se tiče valutne klauzule izražene u CHF tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Vrhovni sud Republike Hrvatke u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (a kako je to potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužiteljica OŠĆ bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužiteljicu OŠĆ kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njezine kreditne obveze. U vezi informiranosti tužiteljice OŠĆ i postupanju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe se kako su tužiteljici OŠĆ OŠ bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu OŠĆ na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica OŠĆ mora biti svjestna i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da se izvrši uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici OŠĆ prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica OŠĆ je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je tužiteljicu OŠĆ kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008. vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljica OŠĆ je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužiteljici OŠĆ u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je informira potrošače pa tako i tužiteljicu OŠĆ da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da se izvrši uvid u informaciju Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom. Iz brošure Stambeni krediti Erste Banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužiteljica OŠĆ, također je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. U dokaz navedenog predlaže se da se izvrši uvid u citirane brošura Stambeni krediti Erste Banke. Naglašava se da svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica OŠĆ također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužiteljica OŠĆ bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica OŠĆ mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. razvidno je da tužiteljica OŠĆ je itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedenog predlaže se saslušanje tužiteljice OŠĆ. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljica OŠĆ je bila u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. UŠ (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gđe PŠ, direktorice Banke u vrijeme sklapanja ugovora.Predloženim svjedocima i dostavljenim pisanim iskazom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici OŠĆ odnosno da je tužiteljica OŠĆ bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. UŠ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže se izvršiti uvid u mail korespondencija gđe RŠ upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da ne potoji «ekstra profita» Banke. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz navedenog predlaže se izvršiti uvid u dopis HNB-a, zatim očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015., potom grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i po potrebi financijsko vještačenje. Dakle iz svega prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica OŠĆ, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno naglašava se da tužiteljica OŠĆ je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici OŠĆ kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica OŠĆ nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici OŠĆ kako je ranije opisano. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica OŠĆ i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica OŠĆ se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica OŠĆ je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici OŠĆ, prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici OŠĆ je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici OŠĆ kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je to u ovoj stvari uredno činio. Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. navedena činjenica je nesporna, a podredno predlaže se izvršiti uvid u obavijesti o promjeni kamatne stope koje prileže spisu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje ističe kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici OŠĆ rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava Republike Hrvatske, ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije nepošteno. Potom tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. konstatira da deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica OŠĆ u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije1. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,05% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (IŠ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori da bi na strani tužiteljice OŠĆ nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici OŠĆ. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljica OŠĆ prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu OŠĆ nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica OŠĆ želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu OŠĆ o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica OŠĆ imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice OŠĆ dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužiteljice OŠĆ nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Na kraju tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava i navode tužiteljice OŠĆ kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva. Naime, ovakvo zaključivanje tužiteljice OŠĆ ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO- a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužiteljice OŠĆ je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 5,05%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužiteljici OŠĆ da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008. (list sudskog spisa od broja 14 do 17) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je provedeno financijsko vještačenje od strane angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. (list sudskog spisa od broja 185 do 210). Na ročištu dana 19. listopada 2021. saslušani su svjedoci GŠ (list sudskog spisa broj 286 i 287) i PŠ (list sudskog spisa broj 284., 285 i 286) kao i tužiteljica OŠĆ (list sudskog spisa broj 287 i 288).

4. Saslušana na ročištu dana 19. listopada 2020. svjedokinja PŠ je iskazala da je ona bila direktor savjetodavnog centra tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u Karlovcu i to u periodu od 2002. do 2012. godine Osobno nije kontaktirala sa klijentima, osim izuzetno ukoliko je to netko baš tražio. Razgovor sa klijentima su obavljali njihovi savjetnici. Zna da tužiteljica OŠĆ je preporučena od strane njihovog komercijalnog odjela koji se bavio gospodarstvom, budući je ona imala tzv. VIP status te je bila vlasnica tvrtke Vinarije Zdjelarević. Njezin odjel se bavio isključivo sa građanstvom, tako da tužiteljici OŠĆ kredit je odobren kao fizičkoj osobi, a ne kao poduzetnici. Prema tvrdnjama svjedokinje PŠ načelno govoreći stranke su bile upoznate da njihova rata kredita će ovisiti o tečaju CHF prema HRK na dan plaćanja svake pojedine rate. U ono vrijeme koliko se sjeća bile su u ponudi valutne klauzule u CHF, EUR pa čak i u jenima, a bili su i kunski krediti. Kod stambenih kredita kamatna stopa je bila isključivo promjenjiva, a nije bila fiksna. Ta kamatna stopa se mijenjala odlukom same banke. Na koji način se izračunavala promjena kamatnih stopa ona osobno ne zna, budući je to donosila uprava banke, a njima je samo prezentirala odluke radi provedbe. Poznato joj je da iz njihove centrale o svakoj promjeni kamatnih stopa stranke su uredno obavještavane. Ugovori o kreditu su bili tipskog karaktera koje je sastavio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. Posebno svjedokinja PŠ naglašava da nitko nije mogao pretpostaviti da će tečaj CHF naglo narasti, a što uključuje i njih kao djelatnike banke. Primjera radi, čak i njezina kćerka je zaključila ugovor o kreditu vezanu uz valutnu klauzulu u CHF što sigurno ne bi učinila da je mogla pretpostaviti da će CHF u odnosu na HRK naglo i nekontrolirano rasti. Nadalje svjedokinja PŠ je iskazala da koliko se sjeća u nekim periodima je bila i fiksna kamatna stopa, čak i kod stambenih kredita. Međutim, koliko zna kod fiksne kamatne stope ta kamatna stopa je bila bitno veća nego da se klijent odlučio za kredit uz promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, zna da u ono vrijeme kamatna stopa na valutu CHF je bila nešto niža nego kod promjenjive kamatne stope vezano uz valutu EUR ili jen. Iz navedenih razloga većina klijenata se odlučivala za promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz valutnu klauzulu u CHF. Prema tvrdnjama svjedokinje PŠ obaveza je savjetnika bila da informiraju klijente o svim onim odredbama ugovora o kreditu, a naročito o valutnoj klauzuli i da je moguće da se kamatna stopa i promijeni tijekom vremena zbog tržišnih okolnosti. Samo odobrenje kredita je proces tako da klijenti su dolazili i više puta u banku i njima su dati odgovori na sva pitanja, a ukoliko savjetnik ne bi mogao trenutno odgovoriti na neko pitanje, onda bi se klijentu odgovorilo naknadno na to pitanje. Osim toga, svjedokinja PŠ naglašava da u samoj banci su postojale i brošure iz kojih su se također klijenti mogli informirati o uvjetima odobrenja stambenih kredita, kao i svih drugih kredita koji su se nudili građanstvu. Što je sve pisalo na tim letcima više se zbog odmaka vremena ne sjeća. Međutim zna da najviše vremena sa klijentima je potrošeno radi razgovora i objašnjavanja instrumenata osiguranja povrata tog kredita, kao i posljedicama ukoliko se kredit ne bude uredno otplaćivao. Posebno svjedokinja PŠ naglašava da kasnije ti ugovori su išli na solemnizaciju kod javnog bilježnika kako bi i on detaljno upoznao stranke sa svim pravnim posljedicama zaključenja takvog ugovora o kreditu. Na upit punomoćnika tužiteljice OŠĆ zbog čega je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. stavio manju kamatnu stopu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, nego uz EUR, budući su u to vrijeme te valute bile cijeli niz godina prilično stabilne, svjedokinja PŠ je iskazala da ne može odgovoriti na to pitanje. Naime, njena je pretpostavka da banka osim što je odobravala kredite iz depozita građana se morala zaduživati na inozemnom tržištu tj. najvjerojatnije se zaduživala upravo u valuti CHF. Na kraju svjedokinja PŠ ističe da savjetnici banke su imali kompjuterske programe pa su klijentima mogli izlistati otplatni plan za bilo koju valutu koja je tada bila u ponudi. Prema tadašnjim izračunima proizlazilo je da je za klijente najpovoljnija valutna klauzula u CHF, ali naglašava kakvo će stanje biti tijekom otplate kredita ovisilo je o tečaju te valute, a što je bila neizvjesna okolnost, kako za banku, tako i za klijente. Njoj osobno u to vrijeme nije bilo poznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj EUR prema HRK, a ne i CHF prema HRK. Nadalje svjedokinja PŠ je ustvrdila da joj je nepoznat pojam "valuta utočišta".

5. Saslušan na ročištu dana 19. listopada 2021. svjedok GŠ je učinio nespornim Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. koji je predmet ove parnice (list sudskog spisa od 14 do 17). Naime, iako su on i njegova supruga OŠĆ dugogodišnji poduzetnici oni su taj kredit uzeli kao fizičke osobe tj. kao stambeni kredit. Sjeća se da su razgovarali sa svjedokinjom koja je svjedočila prije njega. Zna da ta svjedokinja je gradonačelnica u Ozlju, pa je zna iz viđenja. Naime, on i supruga kao poduzetnici su u životu podigli preko 3.000.000,00 EUR raznoraznih kredita koje su sve uredno vratili, uključujući i ovaj sporni koji su vratili prije nego je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, poznato mu je što znači valutni rizik, ali on osobno, a kao niti njegova supruga nisu mogli niti naslutiti da bi tečaj CHF mogao naglo narasti. Naime, oni su očekivali neke neznatne oscilacije tečaja, a ne tako naglu promjenu tečaja na više, a što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao banka znao. Dakle, smatra da se radilo o manipulaciji budući im je banka tajila informacije koje je ona znala. Naime, u tom kreditu on je bio sudužnik, a njegova supruga je bila nosioc kredita. Svjedok GŠ je učinio nespornim da neke rate kredita je on osobno uplatio sa svog računa, ali ga je uplatio u ime i za račun svoje supruge. Naglašava da banka nikad nije imala primjedbi na takav način uplate, a osim toga naveden je i poziv na broj tako da se točno zna u koju svrhu su išle te njegove uplate. Što se tiče promjenjive kamatne stope koje je donijela sama banka, potpuno mu je nejasno na koji način je dolazilo do promjene tih kamatnih stopa, a niti mu je to objašnjeno. Svjedok GŠ naglašava da su oni uredno dobivali obavijesti prilikom promjene kamatnih stopa, ali napominje da oni niti ni na koji način nisu mogli utjecati na promjenu tih kamatnih stopa. Prema tvrdnjama svjedoka GŠ taj ugovor o kreditu je bio krajnje rizičan samo za njih klijente, a ne i za banku budući je istovremeno naglo rastao tečaj CHF u odnosu na HRK, a također sama banka je samovoljno određivala kamatnu stopu koja se u pravilu povećavala, a ne smanjivala. Orijentaciono svjedok GŠ naglašava da početna rata od 7.000,00 kn godišnje su se tijekom vremena udvostručile te upravo iz navedenog razloga su e oni odlučili da prijevremeno otplate taj kredit koji je za njih bio krajnje nepovoljan. Nadalje svjedok GŠ je iskazao da od strane djelatnika banke on i njegova supruga nisu upozoreni da Hrvatska narodna banka štiti samo tečaj HRK prema EUR, a ne i HRK prema valuti CHF. Nadalje svjedok GŠ je učinio nespornim da su bili kod javnog bilježnika koji je izvršio solemnizaciju tog ugovora. Posebno se naglašava da sama djelatnica banke tj. svjedokinja koja je svjedočila prije njega, je njemu priopćila da je CHF stabilna valuta koja nije podložna nekim većim oscilacijama i da upravo zbog dugogodišnje stabilnosti te valute je kamata na taj kredit nešto manja, nego primjerice na EUR budući je i tečajni rizik puno manji. Međutim, iz današnje perspektive on je uvjeren da je to bila manipulacija kako bi se stranke navelo da upravo zaključe ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF. Na kraju svoga iskaza svjedok GŠ je ustvrdio da on i njegova supruga imaju između ostaloga i ekonomsku zajednicu života tako da svi njihovi prihodi kao i rashodi su zajednički.

6. Saslušana na ročištu dana 19. listopada 2021. tužiteljica OŠĆ je iskazala da je slušala iskaz svog supruga te može potvrditi istinitost njegovog iskazivanja. Napominje da su oni imali namjeru zaključiti ugovor o kreditu vezan uz valutu EUR. Neka savjetnica banke ih je uputila upravo na svjedokinju PŠ. Prilikom razgovora PŠ im je pokazala prikaz tečaja CHF prema HRK unazad zadnjih 20 godina te ih je uvjerila da je CHF izuzetno stabilna valuta i da je njima najpovoljnije da zaključe kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Štoviše priopćila im je da je i njezina kćerka uzela kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF pa je i to bio razlog zbog čega su oni zaključili ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Tužiteljica OŠĆ napominje da je netočna tvrdnja svjedokinje PŠ da u to vrijeme je bila neka fiksna kamatna stopa na ugovore o stambenom kreditu, već je kamatna stopa bila isključivo promjenjiva i to odlukom same banke. Dakle, oni su samo mogli prihvatiti ili ne prihvatiti one uvjete koje je banka nudila, a ni na koji način nisu mogli utjecati na sam sadržaj ugovora o kreditu. Oni su bili potpuno svjesni valutnog rizika tj. da tečaj CHF u odnosu na HRK će se tokom vremena mijenjati, ali su bili uvjereni da te razlike će biti nebitne, a ni na koji način nisu mogli ni naslutiti da će doći do drastičnog povećanja tečaja CHF prema HRK za koju sama djelatnica banke je tvrdila da je izuzetno stabilna valuta. Nadalje tužiteljica OŠĆ napominje da neki kunski krediti im nisu niti ponuđeni. Razmotrili su i opciju ukoliko bi zaključili ugovor vezan uz valutnu klauzulu EUR te im je objašnjeno da je za njih najpovoljnije da uzmu upravo kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF. Dakle, oni su imali praktično samo dvije mogućnosti tj. da izaberu ili ugovor o kreditu vezan uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF koji je bio najpovoljniji ili da uopće ne uzmu taj ugovor o kreditu. S tim novcem su oni kupili upravo stan u [adresa] u kojem i danas žive.

7. U svom nalazu i mišljenju od 23. studenog 2020. angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. ističe da financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem bilo je potrebno utvrditi povećane kamatne stope, kao i razliku između kamatne stope za prvu ratu kredita i svih ostalih, povećanje iznosa rate zbog povećanja tečaja valute sukladno prvoj rati, te povećanje kamatne stope zbog povećanja tečaja valute obzirom da je kamatna stopa izražena u CHF a sukladno prvoj rati. Isto tako potrebno je utvrditi po datumima i novčanim iznosima koje uplate za zatvaranje kredita nije izvršila osobno OŠĆ nego druga osoba. Prema utvrđenju angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. kao osnov vještačenja poslužio mu je cjelokupan spis koji mu je cijelo vrijeme vještačenja bio na raspolaganju. Prema utvrđenju angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, kao Banka i O OŠĆ, kao korisnik kredita i GŠ, kao sudužnik, te G U, kao založni dužnik sklopili su dana 07. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103825919. Navedenim Ugovorom Banka odobrava stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 479.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju za Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 6. navodi se da je rok vraćanja kredita 300 mjeseci, dok u članku 8. se navodi da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja ista iznosi 5,050%. Razvidno je da tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je tužiteljici OŠĆ dostavila za Ugovor o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. Otplatni plan. Naprijed navedeni Otplatni plan je sa danom 05. srpanj 2011. godine iz razloga što je naprijed navedenog datuma došlo do otplate kredita. Prema dostupnim mu podacima tijekom izrade ovog pismenog Nalaza i mišljenja Obavijestima o promjenama kamatne stope te Otplatnih planova sa promijenjenim kamatnim stopama Erste&Steiermarksiche bank d.d. po Ugovoru o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. mijenjala se je kamatna stopa u vremenskom razdoblju od dana zaključenja Ugovora do 05. srpnja 2011. godine (dana otplate kredita) i to kako slijedi: 1) 25.02.2008. kamatna stopa je 5,05% te obrok u CHF 2.654,49, 2) 01.05.2009. kamatna stopa je 6,30% te obrok u CHF 3.031,35, 3) 01.11.2010. kamatna stopa je 6,05% te obrok u CHF 2.956,96 i 4) 01.06.2011. kamatna stopa je 5,75% te obrok u CHF 2.869,71. Potom angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. je prikazao tablicu sukladno Otplatnom planu po promijenjenim kamatnim stopama tuženika Erste&Steiermarksiche bank d.d. Zagreb, tj. razlika između ugovorene i naknadno obračunate kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103825919 tužitelja OŠĆ u CHF. Iz tabelarnog prikaza prema utvrđenju angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. vidljiva je razlika između ugovorene i naknadno obračunate kamatne stope po Ugovoru o kreditu tužitelja OŠĆ a koje su obračunate po tuženiku Erste&Steiermarksiche bank d.d. u valuti CHF iznosi 12.057,98 CHF. Nadalje uUkoliko se početni anuitetni plan koji je tužitelj OŠĆ dobila od tuženika Erste&Steiermarksiche bank d.d. prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103825919 dana 25. veljače 2008. godine preračuna s početnim srednjim tečajem naprijed navedene Banke (tečaj na dan isplate kredita) koji je iznosio 4,509900, te se od istog oduzme anuitetni plan s promijenjenom kamatnom stopom preračunat sa srednjim tečajem Banke na dan dospijeća svakog anuiteta vidljiva je razlika koja je prikazana u tablici. Tužiteljica OŠĆ po zaključenom Ugovoru o kreditu po kojem je bila zaključena stopa u visini od 5,05% i srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. na dan isplate i promijenjena kamatna stopa i tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta više je uplatila iznos od 1.031.362,64 kuna. S obzirom na dostavljene uplate tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. u nastavku Nalaza i mišljenja angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. je izvršio izračun razlike između početnog otplatnog plana i početnog tečaja te uplata koje su svakomjesečno uplaćivane na ime Ugovora o kreditu i to na način da je prvotno zatvarao dospjelu kamatu, zateznu kamatu, te glavnicu koja je prikazana u tablici. Angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. ističe da iz prednjeg tabelarnog prikaza vidljivo je da je na ime Ugovora o kreditu tužiteljica OŠĆ tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. više uplatila od prvog otplatnog plana iznos od 889.065,73 kune. Analizom Pregleda prometa po partiji kredita 5103825919 za razdoblje od 25.2.2008. do 17.8.2011. Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka od 11. ožujka 2019. godine evidentirane su uplate OŠĆ GŠ i to kako slijedi: a) **.**.2011. GŠ, stambeni kredit 2.202.239,37 kn i b) **.**.2011. GŠ, otplata stambenog kredita 605.288,47 kn odnosno ukupno uplate Davora Zdjelarevića 2.807.527,84 kn. Kako je već naveo tijekom otplate kredita tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. je tužiteljici OŠĆ mijenjala kamatnu stopu. S obzirom na navedeno u nastavku angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. je dao izračun razlike početnog otplatnog plana s tečajem na dan isplate i promijenjenog otplatnog plana s tečajem na dan isplate kredita, a koja razlika čini razliku u kamati koja je prikazana u tablici. Iz prednjeg tabelarnog prikaza angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. ističe da je vidljivo da tužiteljica EŠ OŠĆ na ime kamate u vremenskom razdoblju od dana dospjele prve rate kredita do dana otplate kredita mjeseca srpnja 2011 godine više uplatio iznos od 54.380,28 kuna. S obzirom na sve gore navedeno tečajna razlika koju je tužiteljica OŠĆ platila tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iznosi: a) Razlika početnog ug. plana i teč. na dan isplate umanjeno za preplatu iznosi 889.065,73 kn i b) Razl. poč. ug. plana i teč. na dan ispl. i prom. otpl. plana i teč. na dan isplate 54.380,28 kn tako da je tečajna razlika 834.685,45 kn. Tužiteljica OŠĆ po Otplatnom planu sa promijenjenom kamatnom stopom po Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103825919 sklopljenom dana 07. veljače 2008. godine od prvotnog kredita više je uplatila: a) na ime kamate 54.380,28 kuna i b) na ime tečajne razlike 834.685,45 kuna odnosno ukupno 889.065,73 kuna. Sukladno naprijed navedenom angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. u nastavku je dao tabelarni pregled svako mjesečnih razlika. Zaključno angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. je utvrdio da tužiteljica OŠĆ naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više je uplatila tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iznos od 54.380,28 kuna. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,509900 iznosi 834.685,45 kuna. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica OŠĆ uplatila po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103825919 sklopljenom dana 07. veljače 2008. godine više od prvotno zaključenog kredita iznos od 889.065,73 kuna. Prema Pregledu prometa po partiji kredita 5103825919 za razdoblje od 25.2.2008. do 17.8.2011. Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka od 11. ožujka 2019. godine evidentirane su uplate LŠ dana 27. lipnja 2011. u iznosu od 2.202.239,37 kuna, te 05. srpnja 2011. u iznosu od 605.288,47 kuna, odnosno sveukupno 2.807.527,84 kune. Svako mjesečne razlike angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. ističe da je pobrojao na stranicama 19. do 20. svoga pismenog Nalaza i mišljenja. Obje stranke su prihvatile u cijelosti nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec., a prihvatio ga je i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

8. Svojim podneskom od 24. rujna 2021., nakon provedenog vještačenja od strane angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec., tužiteljica OŠĆ je izvršila konačno specificiranje svoga tužbenog zahtjeva.

9. Na ročištu dana 19. listopada 2021. bila je uredno pozvana svjedokinja RŠ, koju je predložio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. radi saslušanja ali ista nije pristupila, već je svojim podnescima navela da nije u mogućnosti pristupiti zbog zabrinutosti za vlastito i zdravlje i trenutne epidemiološke situacije. Ista je bile uredno pozvana i na ročište dana 23. listopada 2020. kada također nije pristupila iz istih razloga. U smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnika tužiteljice OŠĆ i zamjenicu punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Zamjenica punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je ustrajala na tome da se sasluša svjedokinja RŠ te sam tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nije imao daljnjih dokaznih prijedloga. Punomoćnik tužiteljice OŠĆ je predložio da sud na ročištu dana 19. listopada 2021. i zaključi glavnu raspravu, a što je ovaj sud i prihvatio budući je stao na stajalište da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri. Budući na ročištu 19. listopada 2021. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (osim dokaznog prijedloga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za saslušanjem svjedokinja RŠ i od čega je sud odustao) to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužiteljice OŠĆ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice OŠĆ u cijelosti. Zamjenica punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice OŠĆ kao neosnovanog u cijelosti. Naglašava se da tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. prije svega prigovara iskazu tužiteljice OŠĆ i svjedoka GŠ u dijelu koji je suprotan navodima iz odgovora na tužbu, a osobito zato što je životno nelogično s obzirom na kredite koji su podignuti od strane tužiteljice OŠĆ i sudužnika da ne bi bili informirani o valutnom riziku predmetnog kredita. Također, ustraje u istaknutom prigovoru aktivne legitimacije te svim navodima iz podneska od 21. prosinca 2020.

10. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3158/2019-36 od 30. studenog 2021. u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice OŠĆ te u obrazloženju navedene presude između ostalog se navodi: „.....11. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. 12. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. 13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice OŠĆ te saslušanih svjedoka GŠ i PŠ. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica OŠĆ nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za tužiteljicu OŠĆ, a ne i za tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. 14. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. 15. Sukladno navedenom Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak. Takav pravni stav potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. te se između ostaloga navodi: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je tom odlukom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. između ostaloga ističe: "....„22. Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).... 25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača...“ 16. Identično navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. gdje se između tvrdi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." 17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. po prosudbi ovoga suda evidentno je da se radi o potrošačkom ugovoriu. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. u navedenom smislu svoj iskaz je dala i saslušana svjedokinja PŠ koja je bila direktor savjetodavnog centra tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u Karlovcu čiji se odjel bavio isključivo građanstvom. Pri tome valja naglasiti da prema čl. 3. st. 1. alineja 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZZP) u smislu toga Zakona "potrošač" je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Točno je da kasnije je čl. 3. st. 1 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZPK) propisano da ovaj se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita manji od 1.500,00 kuna ili veći od 1.000.000,00 kuna. Međutim, valja naglasiti da objava ZPK-a u narodnim novinama je bila 30. lipnja 2009. dok je sam navedeni zakon stupio na snagu 1.1.2010. dok sam Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 je zaključen prije toga tj. 7. veljače 2008. 18. Nije sporno da od 1.1.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka. 19. Istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je po prosudbi ovoga neosnovan. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Naime, valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Iz navedenih razloga po prosudbi ovoga suda neosnovan je istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. budući tužbeni zahtjev tužiteljice OŠĆ u ovom sporu nije u zastari. 20. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i ĆŠ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1131262160 / 51400607-5102056440 od 20. rujna 2004. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice OŠĆ kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice OŠĆ na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetne odredbe naplaćeno. 21. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...." 22. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica OŠĆ je bio dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena kamatne stope i/ili promjenama tečaja valute CHF-a, koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. 23. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ Iz svih navedenih razloga valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice OŠĆ. 24. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. 25. Istaknuti prigovor tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o djelomičnom nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice OŠĆ da potražuje preplatu i onih novčanih iznosa koje nije ona uplatila nego njezin suprug GŠ je po prosudbi ovoga suda neosnovan. Naime iz nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. razvidno je da svjedok GŠ je na ime otplate Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103825919 od 7. veljače 2008. uplatio ukupno 2.807,527,84 kn. Međutim valja naglasiti da je on bio sudužnik po tom Ugovoru, a navedene uplate je izvršio u ime i za račun svoje supruge OŠĆ. Osim toga navedene uplate je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredno i zaprimio te ih je kao takve i proknjižio te nikada nije niti smatrao da je te uplate on primio bez neke pravne osnove......“

11. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-119/2022-5 od 3. listopada 2024. ukinuta je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 3158/2019-36 od 30. studenog 2021. te je predmet vraćen ovome prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-119/2022-5 od 3. listopada 2024. se između ostaloga navodi: „....8. U pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) time što pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje UŠ, zaposlenice tuženika radi dokazivanja tuženikove tvrdnje da je tužiteljica, prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu bila obaviještena o svim rizicima sklapanja takvog ugovora. Tuženik tvrdi da je tužiteljica bila obaviještena o riziku intervalutornih promjena u valutnoj klauzuli, vezanoj za švicarski franak. Dakle, tuženik tvrdi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo pa da iste nisu nepoštene, a samim tim i ništetne, kao što je to zaključio prvostupanjski sud. Navedeni dokazni prijedlog tuženik je podnio temeljem odredbe članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj: 96/03. 9. Odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a je propisano da, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. 10. Taj dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio na ročištu za glavnu raspravu od 19. listopada 2021. (stranica 284 spisa), a da za to nije dao razloge, niti te razloge navodi u obrazloženju presude, što je bio dužan učiniti na temelju odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a. 11. Time što nije izveden navedeni dokaz povrijeđeno je tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost, i primjenom odredbe članka 81. stavak 4. ZZP-a. Jednako pravno stajalište glede navedenoga, zauzela je i sudska praksa (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-120/2023-2 od 28. veljače 2023. i Rev- 1091/2023-2 od 13. veljače 2024. te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022.). 12. Uslijed ovog propusta prvostupanjskog suda činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno pa je, barem za sada, upitna i pravilnost primjene materijalnog prava. 13. Kao što to ukazuje žalitelj, nejasno je i obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem obrazlaže odbijanje istaknutog prigovora zastare te i glede tijeka zakonske zatezne kamate. Budući da se tužiteljičino potraživanje temelji na ništetnim odredbama ugovora o kreditu kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula za ukazati je na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014. (kamate) i Pž-6632/2017 od 15. lipnja 2018. (valutna klauzula). 14. Glede prigovora promjene aktivne legitimacije koji se odnosi na preplatu i onih iznosa koje tuženiku nije uplatila tužiteljica već njezin suprug pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je taj prigovor odbio. Ovo stoga što je suprug tužiteljice bio sudužnik u predmetnom ugovoru, a uplate koje je izvršio učinio je u ime i za račun svoje supruge - tužiteljice.

15. Također je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tuženikov prigovor kojim tuženik odriče tužiteljici status potrošača jer je predmetni ugovor sklopljen na iznos veći od tadašnjih 1.000,000,00 kn. Naime, odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj: 75/09. je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita manji od 1.500,00 kn ili veći od 1.000,000,00 kn. No, taj zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a sporni ugovor je sklopljen 7. veljače 2008., pa se navedena odredba ne primjenjuje u ovom slučaju. 16. Također, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da tužiteljica nema pravo na potraživanje isplate utuženih iznosa jer da su tužitelji u ovakvim sporovima bili ovlašteni postaviti jedino zahtjev za naknadu štete, a za isplatu tek od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj:70/19.). Ovo pravno stajalište tuženika je pogrešno jer se pravna osnova tužbe podnesene u ovome sporu može podvesti i pod naknadu štete, koju je tužiteljica pretrpjela neosnovanim isplatama u korist tuženika. 17. Ovdje je za ukazati na odredbu članka 186. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da će sud po tužbi postupati i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. 18. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je uvažena, ukinuta je pobijana presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 369. stavak 1. ZPP-a) jer je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred postupajućim sucem (članak 370. ZPP-a). 19. Posljedično, uvažena je žalba tuženika i ukinuto je pobijano prvostupanjsko rješenje (članak 380. točka 3. ZPP-a), te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 20. U ponovnom postupku će prvostupanjski sud, postupajući po ovom ukidnom rješenju (članak 377. stavak 2. ZPP-a), nakon provedenog postupka donijeti novu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu i o troškovima postupka, a tu odluku će valjano i jasno obrazložiti, u odnosu na sva sporna pitanja. Pri tome će prvostupanjski sud otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano. 21. Na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a ostavljeno je o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.....“

12. Ovaj prvostupanjski sud ne vidi nikakvu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 324. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući su dati razlozi zbog čega je odbijen dokazni prijedlog tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za saslušanjem predložene svjedokinje JŠ. Naime, citirani su upravo oni razlozi koje navodi sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. odnosno kasnije i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2233/2019. od 10. lipnja 2020. Dakle, ukoliko je neku bitnu povredu parničnog postupka napravio ovaj prvostupanjski sud onda je viši sud mogao konstatirati da su istu takvu povredu napravili Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske. Točna je konstatacija višega suda da u međuvremenu tj. nakon donošenja ove prvostupanjske presude došlo je do promijene pravnog stava kako Vrhovnog tako i Ustavnog suda koji sada tvrde da se trebaju saslušavati djelatnici banke koji su razgovarali s tužiteljicom. Naime, u predmetu „franak“ već do sada u svezi mnogobrojnih pravnih instituta došlo je do tzv. kopernikanskih obrata tako da ovaj prvostupanjski sud želi vjerovati da je to i konačno pravno mišljenje najviših sudskih instanci u Republici Hrvatskoj u svezi toga da li treba ili ne treba usvajati prijedlog tuženika tj. banke za saslušanjem njihovih djelatnika koji su razgovarali s tužiteljem kao klijentom. Međutim da je to htio viši sud je mogao primijetiti da prema navodima samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz njegovog odgovora na tužbu predložena svjedokinja RŠ je bila voditelj Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji te u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste. Dakle, evidentno je da svjedokinja RŠ nikada nije niti razgovarala s tužiteljicom OŠĆ te nema nikakvih osobnih saznanja što je neka anonimna službenica banke (naime tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. niti ne navodi tko bi to bio) razgovarala s tužiteljicom OŠĆ prije nego je zaključen sporan ugovor o kreditu. Viši sud prihvaća pravni stav tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da je navodno nejasno obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se obrazlaže odbijanje istaknutog prigovora zastare te i glede tijeka zakonske zatezne kamate. Po prosudbi ovoga suda objektivno u svezi istaknutog prigovora zastare i tijeka zatezne kamate je jasan pravni stav prvostupanjskog suda, a uzgred rečeno takav isti pravni stav je u činjenično i pravno identičnim slučajevima ovaj prvostupanjski sud već u bezbroj navrata napisao (po sistemu copy-paste) te takvo obrazloženje niti jednom drugom drugostupanjskom sudu nije bilo nejasno iako se samo neki od njih nisu složili sa takvim pravnim stavom ovoga prvostupanjskog suda. Međutim, valja primijeti da viši sud sukladno čl. 375. st. 4. ZPP-a uopće niti ne navodi u svezi pravnog pitanja zastare i tijeka zakonske zatezne kamate koji je njegov pravni stav a koji bi bio razumljiv i ispravan. Da je u svezi toga viši sud iznio svoj pravni stav ovaj prvostupanjski sud dopušta mogućnost da bi možda prihvaćajući argumente drugostupanjskog suda u ubuduće promijenio svoj pravni stav. Naravno, sve u nadi da u nekoj drugoj parnici u činjenično i pravnoj istoj situaciji neki drugostupanjski sud koji se s tim pravnim stavom ne slaže ne bi opet naveo da je učinjena bitna povreda parničnog postupka umjesto da utvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te preinači prvostupanjsku presudu sukladno svom pravnom stavu.

13. Valja naglasiti da sukladno čl. 377. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Iz navedenih razloga nezavisno od svoga mišljenja na raspravu zakazanu za dan 5. ožujka 2025. ovaj sud je pozvao s naznakom saslušanja i svjedokinju ŠŠ. Međutim ista nije saslušana isključivo iz razloga što je sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. odustao od potrebe za njezinim saslušanjem budući je notorno da ona nema nikakvih osobnih saznanja o tome što je neka službenica tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. razgovarala sa tužiteljicom OŠĆ prije zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i OŠĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103825919 od 7. veljače 2008. Na novom ročištu dana 5. ožujka 2025. zamjenica punomoćnika tužiteljice OŠĆ je predala sudu i protivnoj strani svoj podnesak kojim je prema njenim tvrdnjama samo preciziran tužbeni zahtjev u smislu da umjesto kunskih iznosa sada su navedeni novčani iznosi u eurima. Zamjenica punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. zbog navedenog nije tražila da se to ročište odgodi već su zamjenici punomoćnika obiju stranaka suglasno iskazali da nemaju nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga te su zatražili da sud zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu. Budući nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga stranka ovome prvostupanjskom sudu nije preostalo ništa drugo nego da zaključi glavu raspravu iako nije saslušao svjedokinju ŠŠ. Međutim, valja naglasiti da Županijski sud u Sisku u smislu čl. 7. st. 2. ZPP-a u obrazloženju svoga rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-119/2022-5 od 3. listopada 2024. nije naveo da bi taj dokaz trebalo neizostavno provesti po službenoj dužnosti tako da nije bilo potrebe da sam prvostupanjski sud unatoč svemu inzistira na provođenju toga dokaza (tj. u slučaju potrebe da novčano kažnjava svjedokinju ŠŠ koja se ne odaziva na pozive ovoga suda radi davanja iskaza, da je privodi putem policije itd.).

14. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice OŠĆ je osnovan u pretežnom dijelu.

15. Ovaj sud ostaje u cijelosti kod svojih obrazloženja navedenih u citiranoj presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3158/2019-36 od 30. studenog 2021. Međutim, prema utvrđenju ovoga suda u svom podnesku predanom na ročištu dana 5. ožujka 2025. tužiteljica OŠĆ kunske iznose preplate koje je utvrdio angažirani vještak za financije i knjigovodstvo KŠ dipl. oec. nije preračunala sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022, 88/2022) primjenom fiksnog tečaja konverzije (1,00 € = 7,53450 kn) sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Naime, preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Iz navedenih razloga to je učinio prvostupanjski sud tako da zbir svih utuženih stavaka je 118.004,76 €. Budući je tužiteljica OŠĆ utužila iznos od 118.069,82 € to je valjalo odbiti njezin tužbeni zahtjev za iznos od 65,06 €. Iz svih prethodno navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

16. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužiteljici OŠĆ je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranom punomoćniku i to: 1) za sastav tužbe tužiteljice OŠĆ od 14.06.2019. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 1.778,00 €, 2) za sastave podnesaka tužiteljice OŠĆ od 30.09.2020., 10.11.2020. i 23.12.2021. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 1.778,00 € za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužiteljice OŠĆ dana 7.10.2020. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. t. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 889,00 € i 4) za pristupe ročištima punomoćnika tužiteljice OŠĆ dana 19.10.2021. i 5.03.2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. t. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 1.778,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 11.557,00 €. Kada se navedeni iznos uveća za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 2.889,25 € dođe se do iznosa od 14.446,25 € koliko su iznosili priznati troškovi odvjetničkog zastupanja tužiteljice OŠĆ. Nadalje tužiteljici OŠĆ je priznat i trošak sudske pristojbe na njezinu tužbu od 14.06.2019. u iznosu od 663,61 € kao i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €. Također tom iznosu valja još pribrojiti i trošak sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3158/2019-36 od 30. studenog 2021. u iznosu od 663,61 €. Ovaj sud nije priznao zatraženi trošak tužiteljice OŠĆ za sastav podneska od 26.05.2020. budući je to tužiteljica OŠĆ mogla napisati i odmah u svojoj tužbi od 14. lipnja 2019. Također ovaj sud nije priznato niti zatraženi troška tužiteljice OŠĆ za sastav podneska od 24.09.2021. budući je specificirati svoj tužbeni zahtjev tužiteljica OŠĆ mogla napraviti i u podnesku od 23.12.2020. Nadalje tužiteljici OŠĆ nije priznat niti zatraženi trošak njezinog odgovora od 9.01.2022. na žalbu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. protiv prvostupanjske presude budući je jedinstven pravni stav svih viši sudova da je to nepotrebno. Iz svih navedenih razloga tužiteljici OŠĆ je dosuđen ukupan panični trošak u iznosu od 16.038.92 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice OŠĆ i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.