Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2600/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Radnička cesta 48, Zagreb, OIB: 87064273078, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice Martine Radić Šunjić te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude, dana 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 sklopljenog dana 02.10.2007.g. i Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine, sklopljenog između tužitelja i HYPO LEASING KROATIEN DRUŠTVO ZA FINANCIRANJE d.o.o. podružnica Split (sada BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o.) i to:

- članka 3. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je vrijednost leasinga, iznos PDV-a i ukupna vrijednost objekta leasinga s PDV-om ugovorena uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- članka 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je ukupni iznos naknada bez PDV-a, iznos PDV-a te ukupni iznos naknada s PDV- om ugovoren uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- članka 6. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je propisana specifikacija otplate leasinga i to leasing obrok neto, PDV, leasing obrok mjesečno ukupno uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- članka 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je način isplate ugovorenih obroka za leasing, bez PDV-a, PDV, ukupni bruto obrok, ugovoren uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- članka 8. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je ugovoreno da se sva plaćanja prema ovom ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate;

- članka 9. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je visina jamčevine na dan uplate ugovorena uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- članka 13. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 u kojem je navedeno da Primatelj leasinga svojim potpisom izjavljuje da je ugovor i opće uvjete pomno pročitao da razumije njihove odredbe, te je s istima suglasan;

- članka 6.6. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da za svaku izvršenu uplatu obroka ili troškova obrade Davatelj leasinga obračunava razliku po valutnoj klauzuli;

- članka 6.7. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedena obveza plaćanja računa za troškove obrade i to protuvrijednost u kunama deviznog iznosa računa po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;

- članka 6.8. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da ukoliko dođe do promjene tečaja valute i/ili uvjeta na tržištu kapitala, odnosno ukoliko dođe do promjena troškova refinanciranja, ili ako se prodajna cijena objekta leasinga povisi prije isporuke, Davatelj leasinga može uskladiti obračun obroka. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je obrok za leasing vezan uz kretanje tečaja tromjesečnog EURIBOR/LIBOR-a te će se usklađivanje rate vršiti kvartalno; Ugovorne strane ugovaraju mogućnost izmjena nekog od elemenata izračuna iznosa ukupne naknade, a koji utječu na iznos pojedinog obroka i ukupne naknade, stoga je davatelj leasinga dužan primatelju leasinga pri sklapanju ugovora ponuditi mogućnost odabira načina obavještavanja o navedenim promjenama. O načinu obavještavanja Primatelj će se pismeno izjasniti prilikom zaključenja ugovora o leasingu; Primatelj leasinga je dužan u roku od 3 dana po pismenom pozivu Davatelja leasinga uplatiti troškove iz ove točke Davatelju leasinga ili u korist tijela koje ima pravo tražbine;

- članka 12.6. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da primatelj leasinga/sudužnik/jamac, potpisom ugovora potvrđuju da su pročitali i preuzeli Opće uvjete te prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njih proizlaze;

- članka 12.7. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine koji u kojem je navedeno da se usklađivanje visine iznosa obroka ili drugih plaćanja iz ugovora uslijed primjene valutnih tečajeva, promjene valute plaćanja, uvjeta refinanciranja, kamatne stope ne smatraju izmjenom ili dopunom ugovora i da za takva usklađenja nije potrebna suglasnost Primatelja leasinga.

II. Dužan je tuženik Blue Iris Resolution d.o.o., OIB: 87064273078, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja leasing obroka uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF-u isplatiti tužiteljici BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 2.436,59 EUR i to sa kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od po:

− 1,02 EUR-a teče od 07.11.2007.god.

− 2,30 EUR-a teče od 05.12.2007.god.

− 2,20 EUR-a teče od 3.1.2008.god.

− 3,38 EUR-a teče od 6.2.2008.god.

− 9,52 EUR-a teče od 4.3.2008.god.

− 8,77 EUR-a teče od 7.4.2008.god.

− 4,20 EUR-a teče od 9.5.2008.god.

− 4,84 EUR-a teče od 10.6.2008.god.

− 3,76 EUR-a teče od 19.6.2008.god.

− 4,61 EUR-a teče od 4.7.2008.god.

− 2,17 EUR-a teče od 11.8.2008.god.

− 2,66 EUR-a teče od 9.9.2008.god.

− 9,23 EUR-a teče od 10.10.2008.god.

− 15,84 EUR-a teče od 10.11.2008.god.

− 12,46 EUR-a teče od 8.12.2008.god.

− 24,75 EUR-a teče od 12.2.2009.god.

− 27,21 EUR-a teče od 13.3.2009.god.

− 19,52 EUR-a teče od 20.4.2009.god.

− 21,06 EUR-a teče od 13.5.2009.god.

− 17,52 EUR-a teče od 6.8.2009.god.

− 19,59 EUR-a teče od 15.9.2009.god.

− 17,97 EUR-a teče od 6.10.2009.god.

− 18,00 EUR-a teče od 6.11.2009.god.

− 20,07 EUR-a teče od 7.12.2009.god.

− 20,03 EUR-a teče od 7.12.2009.god.

− 23,34 EUR-a teče od 12.1.2010.god.

− 24,75 EUR-a teče od 3.3.2010.god.

− 26,16 EUR-a teče od 18.3.2010.god.

− 31,09 EUR-a teče od 2.4.2010.god.

− 33,63 EUR-a teče od 19.5.2010.god.

− 36,97 EUR-a teče od 11.6.2010.god.

− 42,37 EUR-a teče od 12.7.2010.god.

− 36,58 EUR-a teče od 9.8.2010.god.

− 55,93 EUR-a teče od 9.9.2010.god.

− 46,12 EUR-a teče od 11.10.2010.god.

− 48,48 EUR-a teče od 12.11.2010.god.

− 53,62 EUR-a teče od 6.12.2010.god.

− 53,99 EUR-a teče od 16.2.2011.god.

− 56,50 EUR-a teče od 7.3.2011.god.

− 56,49 EUR-a teče od 7.3.2011.god.

− 56,41 EUR-a teče od 15.3.2011.god.

− 74,10 EUR-a teče od 1.7.2011.god.

− 69,14 EUR-a teče od 5.7.2011.god.

− 83,47 EUR-a teče od 31.8.2011.god.

− 74,62 EUR-a teče od 22.9.2011.god.

− 74,62 EUR-a teče od 22.9.2011.god.

− 75,03 EUR-a teče od 22.9.2011.god.

− 71,43 EUR-a teče od 11.10.2011.god.

− 71,43 EUR-a teče od 11.10.2011.god.

− 79,69 EUR-a teče od 26.3.2012.god.

− 79,69 EUR-a teče od 26.3.2012.god.

− 79,60 EUR-a teče od 26.3.2012.god.

− 79,60 EUR-a teče od 26.3.2012.god.

− 79,87 EUR-a teče od 10.4.2012.god.

− 80,61 EUR-a teče od 10.7.2012.god.

− 80,59 EUR-a teče od 26.7.2012.god.

− 81,52 EUR-a teče od 30.7.2012.god.

− 75,11 EUR-a teče od 25.9.2012.god.

− 75,68 EUR-a teče od 26.9.2012.god.

− 75,68 EUR-a teče od 26.9.2012.god.,

do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 5. studenoga 2024.

III. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o., OIB: 87064273078, naknaditi tužiteljici BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 1.972,85 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja, dakle od 16. travnja 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 5. lipnja 2023. navodi se u bitnome da su stranke sklopile Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 od 2.listopada 2007. Temeljem tog ugovora da je tuženik odobrio leasing za kupnju motornog vozila u iznosu od 20.526,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu.

1.1. Iako tuženik nije jedna od banaka tuženih u kolektivnom sporu, u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.2. Iako se spomenute presude Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH ne mogu izravno primijeniti na ovaj spor u smislu odredbe čl.502.c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), valja naglasiti da su stavovi zauzeti u tim presudama odlučni za ocjenu ništetnosti ugovornih o valutnoj klauzuli u svakom pojedinom sporu. Odredbama ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

1.3. Tužitelj kao potrošač prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, te posljedično tome tužitelj kao prosječan potrošač od tuženika, koji je kao kreditor prema klijentima imao sve obveze kao i ostale novčarske institucije, nije dobio obavijesti o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih je tužitelj mogao procijeniti rizike valutne klauzule, te odlučiti o svojim obvezama koje iz takvog ugovora proizlaze. Tužitelj je predmetni ugovor s tuženikom realizirao bez ikakvih pojašnjenja koji tržišni uvjeti mogu utjecati na tečaj CHF. Takvo postupanje tuženika uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene vezane za tečaj CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, a tuženik je morao znati da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve koji preuzima rizik bez potrebnog znanja o tome. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla tuženik je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazao kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

1.4. Dakle, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF, što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor. Prema tome, jasno je da neodređena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod bez pojašnjenja te odredbe primatelju leasinga, suprotna načelima savjesnosti i poštenja, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca i ta odredba je bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu kako će se tečaj CHF kretati. Pritom valja istaknuti da prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv pa takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava, pa su u tom smislu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetne.

1.5. Budući da su ništetne odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetne, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate. Da bi tužitelj u konkretnom slučaju mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potreban mu je podatak - kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni ugovor, a s kojim podacima/kreditnom dokumentacijom tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno raspolaže, slijedom čega su ispunjeni uvjeti propisani čl.186.b.ZPP-a za postavljanjem tzv.stupnjevite tužbe.

1.6. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da donese rješenje kojim će naložiti tužitelju da u roku od 15 dana u spis predmeta dostavi kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o leasingu, nakon čega da će isti , u smislu članka 186.b. ZPP, po pribavi dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, točno odrediti tužbeni zahtjev. Tužitelj nadalje predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka dijelove odredaba Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 od 2.listopada 2007., a kojima je ugovoreno plaćanje mjesečnih obroka leasinga vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) te da mu isplati na ime rzalike uvećanja mjesečnih obroka leasinga uslijed nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku iznos koji će specificirati nakon dostave dokumentacije, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. st. 1., za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, dok članak 48.st.1. ZPP navodi da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu članka 186.b.st. 3. ZPP, jer da je tuženik na traženje punomoćnice tužiteljice , istoj dana 28.travnja 2023. dostavio dokumentaciju po Ugovoru o leasingu HR / 020100624, potrebnu za postavljanje tužbenog zahtjeva, i to: Ugovor o leasingu HR/020100624, Opće uvjete leasinga, Otplatni plan, Pregled uplata, Simulirani obračun kamata. Obzirom na navedeno, da tužiteljica u konkretnom slučaju nema uvjeta da postavi stupnjevitu tužbu, jer je u vrijeme podnošenja tužbe raspolagala dokumentacijom koja joj je bila potrebna za uređenje tužbenog zahtjeva te da nema govora o tome da joj tuženik istu izbjegava dati, tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci kao nedopuštenu.

2.2. Nadalje, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnov i visinu kao i sve navode iz tužbe. Ističe kako se u konkretnom slučaju ne mogu izravno ni neizravno primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog postupka „Franak“. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Navedene uvjete niti tužiteljica niti tuženik u konkretnom slučaju ne ispunjavaju.

2.3. Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužiteljici da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužiteljica s tuženikom nije zaključila ugovor o kreditu, već ugovor o leasingu, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova. Imajući u vidu prethodno navedeno, tuženik ističe kako su netočni navodi tužiteljice da: „Budući da su ništetne odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetne, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora“, a sve s obzirom na to da ništetnost navedenih odredbi nije utvrđena u odnosu na predmetni Ugovor o operativnom leasingu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika te je na tužiteljici teret dokaza da u ovoj pravnoj stvari dokaže navodnu ništetnost tih odredaba.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da isti, kao leasing društvo, u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu pa sve do 2014. nije bio zakonski obvezan biti upoznat sa valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom , a slijedom čega da nije bio niti dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente. Nadalje, da su sporne odredbe Ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužiteljici bile jasne, razumljive, lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

2.5. Osim što su tužiteljica i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužiteljica i vršila otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te je time konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF. Stoga, niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o leasingu, i to u članku 13., tužiteljica je izjavila da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitala, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasna, dakle suglasna je i s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 10. travnja 2024., tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da je predložila sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka pojedine dijelove odredaba Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624, sklopljenog dana 2.10.2007. i pojedinih Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila / pokretnine, sklopljenog između tužiteljica i Hypo Leasing Kroatien Društvo za financiranje d.o.o., Podružnica Split (sada Blue Iris Resolution d.o.o.), kako je navedeno u podnesku , kao i da joj tuženik na ime razlike uvećanja leasing obroka uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplati iznos od 2.398,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u podnesku.

4. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 5. studenoga 2024., nakon nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II. izreke i zatražila isplatu iznosa od 2.436,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini iznos, kako je to specificirano u navedenom podnesku.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 od 2.listopada 2007. (list 7-10); Opće uvjete operativnog leasinga motornog vozila / pokretnine (list 53-57); plan otplate za tužiteljicu (list 58-59); pregled plaćenih potraživanja (list 60-71); potvrde o plaćanjima po predmetnom ugovoru (list 73-75). Nadalje, izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.) te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi iz Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 sklopljen dana 2.listopada 2007. i Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine sklopljenog između tužitelja i Hypo Leasing Kroatien Društva za financiranje d.o.o., Podružnica Split, sada Blue Iris Resolution d.o.o., kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF te zahtjev za isplatom iznosa od 2.436,59 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike uvećanja leasing obroka uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF.

9.

Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika - Hypo Leasing Kroatien Društva za financiranje d.o.o., Podružnica Split, kao davatelja leasinga, i tužiteljice, kao primatelja leasinga, dana 2. listopada 2007. godine sklopljen Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624, u kojemu je u odredbama članka 3., 4., 6., 7., 8., 9., ugovorena valutna klauzula u CHF, za objekt leasinga - motorno vozilo marke Suzuki Swift 1,3; da je ugovorena vrijednost objekta leasinga bez PDV 16.826,63 CHF, što uvećano za PDV po stopi od 22 %, daje iznos od 20.526,05 CHF, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, sa ratom za leasing obrok u iznosu od 319,31 CHF. Nije sporno ni da su Opći uvjeti operativnog leasinga koji su priloženi navedenom ugovoru njegov sastavni dio.

10. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 o ugovaranju valutne klauzule u CHF te odredbe Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila / pokretnine, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog uvećanja leasing obroka uslijed nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.

11. Čitanjem Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624 od 2.listopada 2007., pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije Ines Lozić od 10. listopada 2024. te analizom provedenih dokaza, sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće činjenice:

- da su tužiteljica , kao primatelj leasinga, i tuženik, kao davatelj leasinga, dana 2. listopada 2007. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624, kojim je ugovoreno da davatelj leasinga kao vlasnik objekta leasinga, daje primatelju leasinga na korištenje u obliku operativnog leasinga motorno vozilo marke Suzuki Swift 1,3; da vrijednost objekta leasinga sa PDV-om iznosi 20.526,05 CHF, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; da je ugovoren mjesečni leasing obrok u iznosu od 319,31 CHF, koji se primatelj leasinga obvezuje isplatiti davatelju leasinga u 60 mjesečnih obroka, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; da je mjesečni obrok vezan za 3 – mjesečni libor; da se sva plaćanja preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je prednik tuženik sklapao sa potrošačima,

-da je tužiteljica u svome stranačkom iskazu u bitnome navela kako je predmwetni ugovor o leasingu zaključila radi kupnje osobnog vozila, koje je kupila u Autokući Prižmić, službenici u banci su joj sugerirali da je za nju najpovoljniji ugovor u valuti CHF, vjerovala im je te je pristala na zaključenje takvog ugovora, a nitko joj od službenika nije objasnio značenje valutne klauzule u CHF te da će mjesečne rate, u slučaju rasta valute CHF, jednako tako rasti. Ugovor je zaključen na unaprijed pripremljenom obrascu, nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi. Ugovor je pročitala prije potpisivanja, ali je laik, pa joj nije bilo jasno značenje valutne klauzule u valuti CHF. Na poseban upit, tužiteljica navodi da je vozilo kupljeno za osobne potrebe, nije nikada bila vlasnik obrta niti je imala udjele u nekom trgovačkom društvu.

12. Obzirom da se ovdje radi o zahtjevu za utvrđenjem ništetnim pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o operativnom leasingu, koji je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika, te koji, kao ni tuženik, nije bio obuhvaćen i nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P.1401/12 (Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske), učinci odluka donesenih u navedenom kolektivnom sporu se, u smislu čl. 502.c ZPP, ne odnose na predmetni ugovorni odnos. No, prema stavu ovog suda, u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. te čl. 97. ZZP/07.

13. Da bi se, temeljem čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje: ZZP/07) , ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatrala nepoštenom, potrebno je utvrditi da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 96. st. 2. ZZP/07). Prema članku 102. st. 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Prema članku 4. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje: ZOO), u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, članak 10. st. 1. ZOO određuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Prema stavku 2., sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Nadalje, sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika (st. 3.).

15. Značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije moglo prouzročiti samo ugovaranje valutne klauzule u CHF, uzimajući u obzir da je ugovaranje novčane obveze u navedenom razdoblju uz navedenu valutnu klauzulu bilo istovremeno ekonomski opravdano i pravno dopušteno. U okolnostima u kojima je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i nije suprotno zakonskim odredbama, već se temelji na jamstvu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO, valutna klauzula ugovara se sa svrhom osiguranja vrijednosti novčane obveze od mogućih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice na koju obveza glasi vezivanjem uz protuvrijednost druge, stabilnije novčane jedinice tako da se ne bi radilo o ugovaranju valutne klauzule suprotno njezinoj svrsi.

16. No, valutna klauzula nosi i rizik moguće oscilacije te druge novčane jedinice za koju se obveza veže. Do remećenja ravnoteže u pravima ugovornih stana doći će onda kada je jedna ugovorna stana u takvom položaju da u skladu s načelima pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO i savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO ima mogućnost steći saznanja odnosno da je stekla saznanja o navedenim rizicima valutne klauzule a da s tim saznanjima ne upozna drugu ugovornu stranu dovodeći ju time u neravnopravni položaj.

17. Budući da je prednik tuženika društvo registrirano za financiranje i financijsko posredovanje, on je kao trgovac u smislu čl. 3. alineja 16 ZZP/07, bio dužan potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe (duty of disclosure) koji su mu, s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost, morali biti poznati.

18. U tom smislu, polazeći od sadržaja iskaza tužiteljice, valja zaključiti da je tuženik propustio obavijestiti tužiteljicu kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone, iako su tuženiku i predniku tuženika kao financijskoj instituciji koja se profesionalno bavi financijskim poslovanjem, ovi rizici valutne klauzule vezane uz CHF trebali biti ili bili poznati. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača kao što je to tužitelj s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti prednika tuženika.

19. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese, a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Budući da iz predmetnog Ugovora kao i iz Općih uvjeta operativnog leasinga, koji su njegov sastavni dio, proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati , a niti je isti bio informiran o razlozima koji opravdavaju ugovaranje valutne klauzule u CHF (tužiteljica u stranačkom iskazu navodi da su joj službenici banke sugerirali zaključenje ugovora u valuti CHF kao najpovoljnijoj za nju).

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li davatelj leasinga kao kreditna institucija uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (stranački iskaz tužiteljice), može se zaključiti da davatelj leasinga o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zaključenje ugovora o leasingu).

23. Ovdje je za navesti da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli u CHF te da ju je upoznao sa značenjem iste. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza na navedenu okolnost (odustao je od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika).

24. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

25. Konkludira, propuštanje odgovarajućeg informiranja tužiteljice kao potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, predstavlja takvo postupanje prednika tuženika kao trgovca koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kojem se obveza otplate u ratama povećavala uslijed konstantnog rasta tečaja CHF, kao što je utvrđeno u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, i to na način da je ukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, 2.436,59 eura. U tim su razlozima ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 te čl. 4. ZOO.

26. Zbog svih iznesenih razloga, sud je utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020100624, koje se odnose na ugovaranje u valutnoj klauzuli CHF sadržane u članku 3., 4., 6., 7., 8., 9., i 13., kao i dijelovi Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila / pokretnine , sadržani u članku 6.6., 6.7., i 6.8., te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

27. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, koji ovaj sud smatra u cijelosti neosnovanim.

27.1. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

27.2. Na sjednici od 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

27.3. Dakle, kako se na potraživanje tužiteljice na ime ništetne ugovorne odredbe u valuti CHF ne primjenjuju učinci sudske odluke donesene povodom kolektivne tužbe, zastara restitucijskog zahtjeva i nije počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x-999/12 od 10. listopada 2019.).

28. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužiteljica, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za valutnu klauzulu u CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnom, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

29. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradila stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo Ines Lozić.

30. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Ines Lozić u bitnome proizlazi kako, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj:

-ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, u razdoblju otplate iznosi 2.436,59 eura (Tabela 1, stupac „13“);

-da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu ukupno iznoi 0,00 eura;

-da je sveukupan iznos koji je višeplaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, iznosi 2.436,59 eura.

31. Tužitelj je, nakon sačinjenog nalaza i mišljenja, sukladno navedenom, podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 5. studenoga 2024., specificirao tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II. izreke, na isplatu ukupnog iznosa od 2.436,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u petitu uređenog tužbenog zahtjeva.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti. Dodatno prednjem, stranke na nalaz i mišljenje nisu imale prigovora (izuzev prigovora tuženika koji su pravne naravi, dakle nisu u domeni sudskog vještaka).

33. Obzirom na naprijed navedeno, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka vezano uz visinu i tijek kamata te je stoga tužiteljici dosudio ukupni traženi iznos od 2.436,59 eura.

34. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

35. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

36. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

37. Nadalje, u odnosu na objektivnu preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koju je tužiteljica izvršila podneskom od 5. studenoga 2024., kada je primitka nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić, preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, na način da potražuje iznos od 2.436,59 eura , umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 2.398,81 eura, za navesti je kako je navedena preinaka dopuštena.

38. Člankom 191. st. 1. ZPP određeno je da je preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Nadalje, člankom 190. st. 1. i 2. ZPP-a, određeno je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

39. Obzirom da je tužiteljica tek nakon primitka nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, saznala za visinu utuženog potraživanja, to je u konkretnom slučaju, u smislu citirane odredbe članka 190. st. 2. ZPP-a, preinaka dopuštena te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

40. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći u bitnome da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari , prema članku 46. st. 1., nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, te da članak 48.st.1. ZPP navodi da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

40.1. Člankom 12.8. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine, koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100624 od 2. listopada 2007., određeno je da davatelj leasinga i primatelj leasinga suglasno izjavljuju da će, u slučaju povrede bilo koje obveze regulirane ugovorom o operativnom leasingu ili Općim uvjetima, ugovaraju nadležnost stvarno i mjesno nadležnog suda u skladu sa zakonom.

41. Glede pravnog pitanja smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.), upravo je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020., poslovni broj Su-308/2020, zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

42. Tužiteljica u svome iskazu navodi kako nije mogla utjecati na ugovorne odredbe, stoga je valjalo cijeniti odredbu članka 50. toč. 19. ZZP, koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.

43. Osim toga, odredbom članka 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega, prema stavu ovog suda, odredba članka 12.

8. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine, kojom je ugovorena stvarna i mjesna nadležnost u skladu sa zakonom, za tužiteljicu, koja ima prebivalište u [adresa], predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz članka 50. toč. 19. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom članka 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom, i ništetnom.

44. Ovome valja dodati kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa], stoga bi joj pristup sudu u Zagrebu (kao sjedištu tuženika) svakako otežavao položaj u ovoj parnici, a time i pravo i mogućnost na ostvarivanje zaštite svojih interesa sudskim putem.

45. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra kako je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

46. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima parničnog postupka.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužiteljici pripada cjelokupan trošak postupka.

48. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.436,59 eura te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

49. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 5. lipnja 2023. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 11. travnja 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 9. srpnja 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 eura,

-sastav podneska od 5. studenoga 2024. (Tbr. (8/1 Tarife) iznos od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 3. veljače 2025. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje (Tbr. 9/5 Tarife) iznos od 50,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 17. ožujka 2025. (Tbr 9/1 Tarife) iznos od 200,00 eura,

-pristup na ročište radi objave presude od 16. travnja 2025. (Tbr 9/3 Tarife), iznos od 100,00 eura, odnosno ukupni iznos od 1.150,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25% (287,50 eura), daje iznos od 1.437,50 eura.

50. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 464,53 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,82 eura, dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da je ista plaćena.

51. Dakle, tužiteljici je na ime troškova ovog parničnog postupka priznat iznos od 1.972,85 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2024., kao dana presuđenja (članak 151. st. 3. ZPP).

52. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 10. travnja 2024. jer je isti predan sud jedan dan prije održavanja pripremnog ročišta dana 11. travnja 2024. (dakle protivno članku 299.a.st. 3. ZPP), za koje joj je u cijelosti priznat trošak zastupanja.

53. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.

U Splitu 16. travnja 2025.

Sutkinja

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis