Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-47/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nikolini Karpati, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 21. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 736919 potvrđenog od Zdenke Pavelić-Musa, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou-1571/06, koji Ugovor su dana 29.11.2006.g. sklopili pravni prednik tužiteljice pok. FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], i Volksbank d.d. Zagreb - pravni prednik tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb i to:
- Članak 2.1. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 2.4. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 4. u cijelosti
- Članak 8. u dijelu: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb da tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 230,44 eura (dvjestotrideseteuračetrdesetčetiricenta),sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:
- na iznos 1,76 eura od 24.02.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 26.03.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 29.04.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 27.05.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 27.06.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 25.07.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 22.08.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 01.10.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 01.11.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 30.11.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 24.12.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 24.01.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 26.02.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 02.04.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 29.04.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 02.06.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 27.06.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 04.08.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.09.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.10.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.11.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.12.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.12.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.02.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 26.02.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.04.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.04.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 22.05.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.06.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.07.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 22.08.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 23.09.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.10.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.11.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.12.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 25.01.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.02.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.03.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.04.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.06.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.06.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.07.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.09.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.09.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.10.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.11.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.12.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.02.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.03.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.03.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.04.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.06.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.06.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.08.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.08.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.09.2012.g., u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb da tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.456,07 eura (tisućučetiristopedesetšesteurasedamcenti), sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:
- na iznos 7,66 eura od 29.04.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 27.05.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 27.06.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 25.07.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 22.08.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 01.10.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 01.11.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 30.11.2008.g.
- na iznos 8,03 eura od 24.12.2008.g.
- na iznos 8,03 eura od 24.01.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 26.02.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 02.04.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 29.04.2009.g.
- na iznos 8,29 eura od 02.06.2009.g.
- na iznos 6,70 eura od 27.06.2009.g.
- na iznos 8,03 eura od 04.08.2009.g.
- na iznos 21,30 eura od 02.09.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 01.10.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 01.11.2009.g.
- na iznos 19,78 eura od 01.12.2009.g.
- na iznos 12,48 eura od 30.12.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 02.02.2010.g.
- na iznos 19,78 eura od 26.02.2010.g.
- na iznos 6,51 eura od 02.04.2010.g.
- na iznos 19,78 eura od 27.04.2010.g.
- na iznos 22,44 eura od 22.05.2010.g.
- na iznos 26,42 eura od 29.06.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 30.07.2010.g.
- na iznos 29,07 eura od 22.08.2010.g.
- na iznos 23,76 eura od 23.09.2010.g.
- na iznos 30,40 eura od 27.10.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 30.11.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 31.12.2010.g.
- na iznos 37,04 eura od 25.01.2011.g.
- na iznos 39,69 eura od 27.02.2011.g.
- na iznos 34,38 eura od 29.03.2011.g.
- na iznos 45,00 eura od 27.04.2011.g.
- na iznos 46,33 eura od 02.06.2011.g.
- na iznos 58,93 eura od 28.06.2011.g.
- na iznos 52,96 eura od 31.07.2011.g.
- na iznos 48,98 eura od 01.09.2011.g.
- na iznos 47,65 eura od 28.09.2011.g.
- na iznos 45,00 eura od 28.10.2011.g.
- na iznos 46,33 eura od 29.11.2011.g.
- na iznos 51,63 eura od 29.12.2011.g.
- na iznos 51,63 eura od 01.02.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 02.03.2012.g.
- na iznos 51,63 eura od 30.03.2012.g.
- na iznos 52,30 eura od 28.04.2012.g.
- na iznos 51,63 eura od 01.06.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 27.06.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 01.08.2012.g.
- na iznos 47,65 eura od 31.08.2012.g., u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.764,04 EUR, zateznom kamatom tekućom od dana 16. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:„...219,05 …(dvjestodevetnaest i 5/100) – odbija se.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 16. travnja 2021. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je pravni prednik tužiteljice, njezin sada pokojni suprug, FT je dana 29.11.2006.g. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj 736919. Ugovor je potvrđen od Zdenke Pavelić-Musa, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou-1571/06. Temeljem navedenog ugovora, tuženik je tužiteljičinom pravnom predniku odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.250,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate 71 mjesec. Kredit je u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku. Rješenjem o nasljeđivanju broj O-3411/18-4, UPP/OS-139/18 od 14.11.2018.g., tužiteljica je proglašena nasljednicom iza svog pok. supruga ET pa je stoga i tražbina koja je predmetom ovog postupka prešla na nju. Člankom 2. predmetnog ugovora određeno je da kamatna stopa iznosi 5,50 % godišnje i da je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik i tužiteljičin sada pok. suprug nisu pojedinačno pregovarali o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a niti je tuženik klijentu objasnio razloge i parametre zbog kojih će on eventualno mijenjati visinu kamatne stope.Tuženik je tijekom otplate kredita više puta jednostrano mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu na više, a time su rate kredita znatno porasle u odnosu na početni anuitet. Nadalje, predmetnim ugovorom je ugovorena i valutna klauzula, odnosno, tuženik je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.250,00 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, a člankom 7.1. ugovoreno je da anuitet iznosi 219,05 CHF, po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u toč.8. , to jest u odnosu na tuženika te je utvrđeno kako je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima. Nadalje, istom presudom (Pž-6632/2017) je utvrđeno da je tuženik , odnosno, njegov pravni prednik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa (tečaj valute švicarskog franka i promjenjiva kamatna stopa) o kojima ovisi visina obveze potrošača, a o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora. Isto tako, potvrđen je stav da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim Ugovorom ništetna. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U tom smislu i člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“ (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17-2 od 20-03.2018.g., zauzeto je pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, u konkretnom slučaju, od 13.06.2013.g. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. i 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, I 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tuženik je temeljem gore navedenih ništetnih odredbi ugovora stekao iznos od otprilike 12.000,00 kn. Tužiteljica zadržava pravo da nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja specificira tužbu i tužbeni zahtjev sukladno danom nalazu i mišljenju vještaka, a prema odredbama Zakona o parničnom postupku i to čl. 186. b. st. 3. ZPP-a. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da Sud nakon provedenog dokaznog postupka donese slijedeću presudu: I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 736919 potvrđenog od Zdenke Pavelić-Musa, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou-1571/06, koji Ugovor su dana 29.11.2006.g. sklopili pravni prednik tužiteljice pok. FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], i Volksbank d.d. Zagreb- pravni prednik tuženika SBERBANK d.d., OIB: 78427478595 Varšavska 9, 10 000 Zagreb i to:
- Članak 2.1. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 2.4. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 4. u cijelosti
- Članak 8. u dijelu: „...219,05 CHF(dvjestodevetnaest i 5/100) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“
II. Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d., OIB: 78427478595 Varšavska 9, 10 000 Zagreb da tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 12.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, sve to u roku od 15 dana, s tim da će tužiteljica iznose na koje teče kamata i razdoblja tijeka kamata specificirati nakon što se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Navodi da u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:
a. Potraživanje tužitelja je u zastari;
b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;
c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);
g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.
Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 19.4.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 29.11.2006. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 71 mjesec u iznosu od 13.250,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. . Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U pisanom podnesku od 9. siječnja 2025. (stranica 127 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da specificira tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju vještaka Posrednik d.o.o. od 24.11.2024.g., prema tablici na str. 7. i 8. nalaza i mišljenja, bez uračunavanja tzv. „negativnih razlika“,tako da isti glasi:
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 736919 potvrđenog od Zdenke Pavelić-Musa, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou-1571/06, koji Ugovor su dana 29.11.2006.g. sklopili pravni prednik tužiteljice pok. FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], i Volksbank d.d. Zagreb- pravni prednik tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb i to:
- Članak 2.1. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 2.4. u dijelu: „…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
- Članak 4. u cijelosti
- Članak 8. u dijelu: „...219,05 CHF(dvjestodevetnaest i 5/100) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“.
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb da tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 230,44 eura sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:
- na iznos 1,76 eura od 24.02.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 26.03.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 29.04.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 27.05.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 27.06.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 25.07.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 22.08.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 01.10.2008.g.
- na iznos 1,76 eura od 01.11.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 30.11.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 24.12.2008.g.
- na iznos 3,33 eura od 24.01.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 26.02.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 02.04.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 29.04.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 02.06.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 27.06.2009.g.
- na iznos 3,33 eura od 04.08.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.09.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.10.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.11.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.12.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.12.2009.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.02.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 26.02.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.04.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.04.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 22.05.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.06.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.07.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 22.08.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 23.09.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.10.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.11.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.12.2010.g.
- na iznos 4,85 eura od 25.01.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.02.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.03.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.04.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.06.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.06.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.07.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.09.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.09.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.10.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.11.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.12.2011.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.02.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 02.03.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 30.03.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 28.04.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.06.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 27.06.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 01.08.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 31.08.2012.g.
- na iznos 4,85 eura od 29.09.2012.g., u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, [adresa], 10 000 Zagreb da tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.456,07 eura sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:
- na iznos 7,66 eura od 29.04.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 27.05.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 27.06.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 25.07.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 22.08.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 01.10.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 01.11.2008.g.
- na iznos 9,60 eura od 30.11.2008.g.
- na iznos 8,03 eura od 24.12.2008.g.
- na iznos 8,03 eura od 24.01.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 26.02.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 02.04.2009.g.
- na iznos 10,68 eura od 29.04.2009.g.
- na iznos 8,29 eura od 02.06.2009.g.
- na iznos 6,70 eura od 27.06.2009.g.
- na iznos 8,03 eura od 04.08.2009.g.
- na iznos 21,30 eura od 02.09.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 01.10.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 01.11.2009.g.
- na iznos 19,78 eura od 01.12.2009.g.
- na iznos 12,48 eura od 30.12.2009.g.
- na iznos 6,51 eura od 02.02.2010.g.
- na iznos 19,78 eura od 26.02.2010.g.
- na iznos 6,51 eura od 02.04.2010.g.
- na iznos 19,78 eura od 27.04.2010.g.
- na iznos 22,44 eura od 22.05.2010.g.
- na iznos 26,42 eura od 29.06.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 30.07.2010.g.
- na iznos 29,07 eura od 22.08.2010.g.
- na iznos 23,76 eura od 23.09.2010.g.
- na iznos 30,40 eura od 27.10.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 30.11.2010.g.
- na iznos 33,05 eura od 31.12.2010.g.
- na iznos 37,04 eura od 25.01.2011.g.
- na iznos 39,69 eura od 27.02.2011.g.
- na iznos 34,38 eura od 29.03.2011.g.
- na iznos 45,00 eura od 27.04.2011.g.
- na iznos 46,33 eura od 02.06.2011.g.
- na iznos 58,93 eura od 28.06.2011.g.
- na iznos 52,96 eura od 31.07.2011.g.
- na iznos 48,98 eura od 01.09.2011.g.
- na iznos 47,65 eura od 28.09.2011.g.
- na iznos 45,00 eura od 28.10.2011.g.
- na iznos 46,33 eura od 29.11.2011.g.
- na iznos 51,63 eura od 29.12.2011.g.
- na iznos 51,63 eura od 01.02.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 02.03.2012.g.
- na iznos 51,63 eura od 30.03.2012.g.
- na iznos 52,30 eura od 28.04.2012.g.
- na iznos 51,63 eura od 01.06.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 27.06.2012.g.
- na iznos 50,31 eura od 01.08.2012.g.
- na iznos 47,65 eura od 31.08.2012.g., u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude do isplate po istoj stopi kao i na glavni dug, u roku 15 dana.
4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju,rješenje o naknadno pronađenoj imovini, Ugovor o kreditu, Prometnu karticu po kreditu, Plan otplate, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu,proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o.,izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka te saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
5. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 736919 (stranica 9 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 29.studenog 2006. između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita BT iz [adresa]. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je MT iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 13.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.).Efektivna kamatna stopa iznosi 6,53 %(st.2.) Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (st.3.).Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do naplate (st.4.).Namjena kredita: nenamjenski (čl. 3 ugovora).¸ Člankom 4. ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti,a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 8. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 219,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB d.d. za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 01.01.2007..
7. Predmetni ugovor o kreditu solmeniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka dana 1.prosinca 2006. Broj Ou-1.571/06 (stranica 14 spisa).
8. Tužiteljica je aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari kao zakonska nasljednica iza pok. korisnika kredita BT na predmetnom potraživanju temeljem rješenja javnog bilježnika Krešimira Milas iz Osijeka, broj O- 4311/2018-10;UPP/OS-139/2018 od 18.listopada 2024. o naknadno pronađenoj imovini (stranica 6, 114 spisa).
9. Nije sporno da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni sljednik Volksbank d.d. i njezinih pravnih sljednika Sberbank d.d., te Nove Hrvatske banke d.d.,odnosno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. (stranica 111 spisa). Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja,a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.
10. Tužiteljica MT izjavila je saslušana u svojstvu stranke da je nasljednica iza sada pok. BT koji je sklopio ugovor o kreditu sa Volksbank d.d. Zagreb, radi kupovine osobnog automobila. Koliko se sjeća ugovor je sklopljen 2005. ili 2006. godine. Ona nije išla sa suprugom radi kupovine automobila, a niti u banku radi sklapanja ugovora tako da nema neposrednih saznanja o sklapanju ugovora o kreditu. Suprug je preminuo 2018. godine. U vrijeme podizanja kredita suprug je bio zaposlen u OLT-u , te nije imao niti privatnu firmu, niti obrt. Kredit je sam otplatio za života. Sredstvima kredita kupio je osobni automobil koji je koristio za svoje privatne potrebe. Napominje da je kredit otplaćivan tako što je suprug nosio rate kredita otplaćivati u banku, a ponekad je i ona išla sa njegovim novcem i u njegovo ime uplatiti rate kredita. Kao što je rekla nema neposrednih saznanja o sklapanju ugovora o kreditu. Na pitanje tužiteljici vezano za činjenicu da je navedena kao sudužnik za predmetni kredit, tužiteljica je izjavila da se zbog proteka vremena ne može sjetiti. Nakon što joj je predočen potpis na stranici 5 ugovora, u rubrici sudužnik, izjavila je da je to njezin potpis, te da joj je vjerojatno suprug rekao da je potrebno da i ona potpiše ugovor i da je išla potpisati ugovor. Ona nije ništa pregovarala vezano za predmetni ugovor,već je samo potpisala. Ne može se sjetiti zbog proteka vremena (stranica 137 spisa).
11. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 90-104 spisa) naveo:
Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik Nova Hrvatska banka d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,631 naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju BT ĆT iznosi 1.679,10 EUR-a za vremensko razdoblje od mjeseca siječnja 2007. godine do dana otplate kredita u cijelosti, a kako sam to obračunao na stranicama 10. do 12. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.
Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,631 naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju BT ĆT kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 1.456,07 EUR-a u vremenskom razdoblju od mjeseca siječnja 2007. godine do dana otplate kredita u cijelosti mjeseca studenog 2012. godine, a kako je to obračunao na stranicama 12. i 13. Nalaza i mišljenja.
Svakomjesečne datume uplata tužitelja ĆT naveo je na stranicama 6. i 7. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.
11.1. U pisanom očitovanju vještak financijsko-knjigovodstvene struke naveo je da je u ovoj pravnoj stvari dana 30. kolovoza 2024. godine izradio pismeni Nalaz i mišljenje koji je istoga dana putem e-komunikacije dostavio sudu. Na navedeni pismeni Nalaz i mišljenje očitovala se punomoćnica tužiteljice svojim podneskom od 14. studenog 2024. godine, navodeći kako je omaškom, kod predlaganja zadatka vještaku, izostavila zahtjev da se izračunaju i iznosi preplate temeljem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. S obzirom na navedeno u nastavku ovog Očitovanja vrši izračun preplate po osnovi kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 736919 sklopljenog dana 29. studenog 2006. godine između Volksbank d.d., kao Kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i ET, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, te ĆT, kao sudužnika.
Vještak je naveo da mijenja Zaključak dan u pismenom Nalazu i mišljenju na stranici 15. prvotnog pismenog Nalaza i mišljenja iz kolovoza 2024. godine koji sada glasi:
Tužitelj ĆT naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više je uplatila tuženiku Novoj hrvatskoj banci d.d. u razdoblju od mjeseca siječnja 2007. godine do dana otplate kredita u cijelosti iznos od 230,44 EUR-a. Razlika početnog tečaja CHF kojeg je tuženik Nova hrvatska banka d.d. primjenjivao prilikom obračuna svakog anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi i to tečaja 4,631 naspram svakomjesečnog tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik tužitelju BT ĆT kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 1.456,07 EUR-a u vremenskom razdoblju od mjeseca siječnja 2007. godine do dana otplate kredita u cijelosti mjeseca studenog 2012. godine.
Iz navedenog proizlazi da je ĆT po Ugovoru o kreditu broj 736919 sklopljenog dana 29. studenog 2006. godine između Volksbank d.d., kao Kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i ET, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, te BT ĆT, kao sudužnika od prvotnog kredita ukupno više uplatila iznos od 1.686,51 EUR.
Svakomjesečne razlike pobrojao je na stranicama 7. i 8. ovog Očitovanja (stranica 116-124 spisa).
11.2. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje kod svog nalaza i mišljenja, kao i dopune nalaza i mišljenja u kojoj je dao izračun i za preplaćene iznose kamata. U izračun su uzeti u obzir iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Također je u nalazu i mišljenju naveo datume plaćanja, s napomenom da u konkretnom slučaju nije bilo kašnjenja u plaćanju. Vještak je izjavio da je izvršio uvid u postavljeni tužbeni zahtjev putem e-komunikacije, te može reći da je tužbeni zahtjev postavljen sa zateznim kamatama tekućom od svake pojedine uplate, odnosno sljedeći dan nakon svake pojedine uplate (stranica 136 spisa).
12. Dakle, kako je navedeno, tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.
13. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
14. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).
15. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
16. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između prednika tužiteljice i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 29.studenog 2006. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je predniku tužiteljice i tužiteljici koja je bila sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu, na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno predniku tužiteljice kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.
17. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i prednik tužene u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).
18. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, tete čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007).
19. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.
20. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.
21. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
22. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
23. S obzirom da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji izračun u nalazu i mišljenju i dopuni i nalaza i mišljenja je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, a vještak saslušan kod suda dao jasna, logična i stručna objašnjenja utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je prednik tužiteljice po osnovu ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi - preplatio tuženiku ukupno iznos od 230,44 EUR,a zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 1.679,10 EUR,a ako se u izračun uzme u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tada preplata po osnovu razlike tečaja iznosi 1.456,07 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku platiti tužiteljici utužene iznose, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29.,čl.1165 ZOO/05,čl.3. ZID ZOO-NN 78/2015). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene,uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
24. U svezi navoda tuženika da je u izračun potrebno uzeti u obzir kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog, za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP), te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi,te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.). Međutim,za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je vještak financijsko - knjigovodstvene struke na ročištu održanom kod suda izjavio je da je kod izračuna uzeo u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te je i tužbeni zahtjev postavljen u skladu s navedenim.
25. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnim čl. 8 ugovora o kreditu u dijelu o visini mjesečnih anuiteta, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplate preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).
26. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
26.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti navedene presude broj P-1401/12 u odnosu na prednika tuženika Sberbank d.d., dakle nakon 14. lipnja 2018. godine (Pž-6632/17), a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 16. travnja 2021., pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).
27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP (čl.155 ZPP).
27.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.764,04 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 14.11.2024. (Tbr.8.t.4.) 25 bodova i 09.01.2025. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 26.05.2022. (Tbr.9.t.2.) 50 bodova, 09.11.2023. (Tbr.9.t.2.) 50 bodova,11.07.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, 22.11.2024. (Tbr.9.t.2.) 50 bodova i 21.03.2025 (Tbr.9.t.1) 100 bodova, a koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 EUR i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR. Zahtijevani trošak sastava pisanog podneska od 25.05.2020. u visini od 200,00 EUR plus PDV nije priznat tužiteljici,jer takav podnesak ne prileži spisu,s napomenom da je tužba podnijeta dana 16.04.2021.
28. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).
29. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 16. travnja 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
