REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-896/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza AER MARINA d.o.o., Split, Ulica Domovinskog rata 52, OIB 02407675915, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-182/2022-58 od 13. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-182/2022-58 od 13. prosinca 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-182/2022-58 od 13. prosinca 2024. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 98.214,88 eura / 740.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 28. travnja 2012. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke), odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem na iznos glavnice od 98.214,88 eura / 740.000,00 kuna tužitelj traži plaćanje zateznih kamata za razdoblje od 28. ožujka 2012. do 27. travnja 2012. (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od d 20.453,99 eura, sa zateznim kamatama od 13. prosinca 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dale u točkama I. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka kojima se protivio tužbenom zahtjevu, prije svega zato što smatra da je postupak trebalo obustaviti na temelju članka 215.b Zakona o parničnom postupku jer je do obustave došlo na temelju samog zakona, zatim da podnesak tužitelja o preuzimanju postupka predstavlja novu tužbu, pa je sud trebao odlučiti o tuženikovom prigovoru zastare. Također tvrdi kako je ugovor o osiguranju prestao po samom zakonu jer tužitelj nije platio premiju osiguranja, te posebno da tužitelj nema pravo na isplatu osigurnine zato što je do štetnog događaja došlo namjerno i/ili prijevarno, a dokaze koje je u prilog tome tuženik predlagao, prvostupanjski sud nije izveo nego je radi utvrđivanja uzroka nastanka štetnog događaja u kojemu je tužiteljev zrakoplov uništen u požaru, koristio nalaz i mišljenje vještaka Josipa Miloševića dan u kaznenom postupku, iako se tuženik tome izričito protivio. Žalitelj dalje navodi kako presuda nema razloga nego se obrazloženje presude svodi na prepisivanje zaključaka vještaka, dok uopće nije odgovoreno na prigovore tuženika i zašto sud odluku nije donio na temelju vještačenja Centra za kriminalistička istraživanja „Ivan Vučetić“ koje je također izrađeno za potrebe kaznenog postupka i koje se razlikuje od vještačenja vještaka Josipa Miloševića. Tvrdi da su time učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku, te povrijeđena tuženikova prava na pravično suđenje, pristup sudu, prava na dokaz i kontradiktoran postupak, kao i pravo na obrazloženu presudu, zatim da je riječ o suđenje protivno ujednačenoj sudskoj praksi, a sve to je imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nezakonitost prvostupanjske presude. Žalitelj dalje tvrdi kako je i visina štete nezakonito utvrđena, posebno zato što sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka Miljenka Čopa koji je utvrdio znatno nižu vrijednost uništenog zrakoplova i na kojem je tuženik utemeljio svoje prigovore na utvrđivanje visine štete, zatim da vještak Josip Milošević nije otklonio prigovore koji se odnose na porez na dodanu vrijednost i pobijana presuda ni o tome nema razloga. Pobija i odluku o zateznim kamatama, jer smatra da je tek pribavljanjem kaznenog spisa tužitelj dokazao da se dogodio osigurani slučaj i u prilog tome poziva se na članak 943. Zakona o obveznim odnosima. Odluku o troškovima postupka tuženik pobija zbog odluke o glavnoj stvari, a uz to posebno ukazuje na nezakonitost stajališta prvostupanjskog suda o retroaktivnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme donošenja presude glede vrijednosti boda na one parnične radnje koje su bile poduzete prije njenog stupanja na snagu. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da tu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguranika i ugovaratelja osiguranja, da mu tuženik, kao osiguratelj, nadoknadi štetu odnosno isplati osigurninu zbog potpunog oštećenja njegove zračne letjelice model i tip CESNA 172, registarske oznake [registarska oznaka], serijski broj motora 10-360-HB, godina proizvodnje 1973. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama koje uglavnom ponavlja u žalbi.

7. Prvostupanjski sud je najprije odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije zato što je utvrdio da je ovaj postupak, nakon prekida zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, pravilno i zakonito nastavljen preuzimanjem postupka od strane stečajnog upravitelja. S obzirom na to da je u međuvremenu tužitelj prestao postojati brisanjem iz sudskog registra postupak je nastavljen u odnosu na stečajnu masu. Rješenje prvostupanjskog suda o nastavku postupka u odnosu na stečajnu masu tužitelja, kao stečajnog dužnika, potvrđeno je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-4411/2021 od 29. listopada 2021., pa je tada pravomoćno odlučeno o tome da se ovaj postupak nastavlja u odnosu na stečajnu masu. Tvrdnje žalitelja kako je riječ o stupanju novog tužitelja u parnicu, nemaju nikakvog uporišta u činjenicama ni u pravilima parničnog postupka. Nakon što je tužitelj prestao postojati, parnica je nastavljena u odnosu na njegovu imovinu-stečajnu masu kojoj se priznaje parnična sposobnost u skladu s člankom 77. stavkom 3. ZPP-a.

8. Neosnovane su i tvrdnje žalitelja da je ovaj postupak trebalo obustaviti zato što postupak nije preuzet u roku iz članka 215.b stavka 2. ZPP-a, nakon što je ponovo nastupio prekid postupka na temelju zakona, ovaj put zato što je tužitelj prestao postojati brisanjem iz sudskog registra 11. studenog 2016. (prekid je prvi put nastupio zbog otvaranja stečajnog postupka). Međutim, žalitelj prešućuje činjenicu da je postupak pravomoćno nastavljen 29. listopada 2021., dakle nakon što je tužitelj prestao postojati. Osim toga, prema odredbi članka 215.b stavka 2. ZPP-a rok od tri mjeseca računa se od pravomoćnosti rješenja o prekidu, a ne od dana kada je tužitelj koji je pravna osoba prestao postojati. Pogrešno se tužitelj poziva i na odredbu članka 119. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) jer i ta odredba polazi od činjenice da je u trenutku stupanja na snagu tog zakona bilo doneseno pravomoćno rješenje o prekidu postupka zbog razloga iz članka 212. točke 4. ZPP-a. Takvo rješenje u ovoj pravnoj stvari nije doneseno. Ovome treba dodati i da je pravomoćno rješenje o nastavku postupka doneseno nakon stupanja na snagu toga Zakona.

9. Točne su tvrdnje žalitelja da prvostupanjski sud nije odlučivao o prigovoru zastare, ali nije ni trebao, budući da taj svoj prigovor tužitelj zasniva na potpuno pogrešnom shvaćanju pravila parničnog postupka i pravnog instituta pravnog sljedništva prema kojem podnesak od 1. lipnja 2021. kojim stečajni upravitelj preuzima postupak u ovoj pravnoj stvari, predstavlja novu tužbu i da zato zastarni rok treba računati od podnošenja tog podneska. Kako ni sam tuženik nije tvrdio da je tužiteljeva tražbina zastarjela ako se prekid zastarijevanja računa od podnošenja tužbe, izostanak odluke o prigovoru zastare ne znači da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kako to tvrdi žalitelj.

10. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i prigovor tuženika da je ugovor o osiguranju prestao zato što tužitelj nije uplatio premiju u cijelosti, točnije nije platio zadnju ratu premije koja je dospjela nakon štetnog događaja. Uz ono što je o tome navedeno u točki 12. obrazloženja prvostupanjske presude, treba dodati da su u članku 17. Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica koje su sastavni dio ugovora o osiguranju, sadržane odredbe o plaćanju premije, između ostalog i ona u stavku 1. prema kojoj u slučaju nastanak osiguranog slučaja, osiguratelj ima pravo na premiju za cijelo razdoblje trajanja osiguranja, neovisno je li ugovoreno obročno plaćanje ili ne i jesu li svi obroci naplaćeni ili ne, kao i u stavku 6. kojom je ugovoreno da je, ako nastane osigurani slučaj, ugovaratelj dužan prije likvidacije štete platiti cijelu premiju za zrakoplov koji je osiguran i pretrpio štetu i da osiguratelj ima pravo odbiti od osigurnine iznos dužne premije za osigurani zrakoplov.

11. Odredba stavka 8. tog članka Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica odgovara odredbi članka 937. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), na koju se tužitelj i prvostupanjski sud pogrešno pozivaju zato što se na pravni odnos među strankama ne primjenjuju odredbe o ugovorima o osiguranju iz tog zakona jer je člankom 923. ZOO-a izričito propisano da se te odredbe ne primjenjuju na druga osiguranja na koja se primjenjuju pravila o pomorskom osiguranju. Prema odredbi članka 126. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj: 132/98, 63/08, 134/09 i 94/13) određeno je da se ukoliko tim Zakonom nije određeno drugačije, na ugovore o osiguranju u zračnom prometu na odgovarajući način primjenjuju odredbe o ugovorima o plovidbenom osiguranju iz Pomorskog zakonika, osim posebnih odredaba o osiguranju brodova. S druge strane, Pomorskim zakonikom nije propisano da ugovor o osiguranju može prestati zbog neplaćanja premije po samom zakonu. Stoga bi se odredba stavka 8. mogla primijeniti kao ugovorna odredba onda kada premija uopće nije plaćena. U protivnom bi odredbe općih uvjeta o posljedicama neplaćanja premije bile međusobno proturječne i zbog toga se ne bi mogle primijeniti.

12. Točne su tvrdnje žalitelja da je ostalo „neodgovoreno“ zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da se naknada štete prebije s neplaćenom premijom osiguranja. Međutim, u podnesku od 16. listopada 2024. tuženik je takav prigovor postavio za slučaj da sud ne prihvati njegov prigovor o tome da je ugovor raskinut po samom zakonu. O uvjetno podnesenom prigovoru radi prijeboja, jednako kao i o tužbi, ne može se valjano odlučivati. Osim toga, prema odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP-a taj prigovor tuženik je mogao staviti do zaključenja prethodnog postupka.

13. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da štetni događaj nije izazvan namjerno i/ili prijevarno što bi prema članku 9. Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica bila osnova za isključenje štete iz osiguranja. Bitne činjenice potrebne za takav zaključak prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem po vještaku Josipu Miloševiću. To vještačenje je provedeno u ovom postupku tako da je sud odredio vještaka i zadatak vještaku, vještak izradio pisano mišljenje i usmeno saslušan na glavnoj raspravi, pa žalitelj neosnovano tvrdi da je riječ o vještačenju koje je provedeno za potrebe kaznenog postupka i da je sud trebao uzeti u obzir da se tuženik protivio korištenju tog vještačenja. Okolnost što se vještak u svojem mišljenju o tome da požar na tužiteljevoj zračnoj letjelici nije izazvan namjerno, pozvao na ono što je utvrdio prilikom vještačenja u kaznenom predmetu, ne oduzima neposrednost tome vještačenju. Ista je situacija kada se vještak poziva na druge isprave i podatke do kojih je došao u ispunjavanju zadataka koje mu je odredio sud. Također, tuženik je imao mogućnost postavljati pitanja vještaku, pa neosnovano tvrdi da je onemogućen u raspravljanju i da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a i povrijeđeno pravo na sudjelovanje u kontradiktornom sudskom postupku.

14. Na pravilnost i zakonitost presude ne utječe ni okolnost što vještačenjem nije sa sigurnošću utvrđen uzrok požara. Bitno je da je utvrđeno da požar nije izazvan namjerno ili prijevarno, kako je tvrdio tuženik. Naime, za postojanje tuženikove odgovornosti za isplatu osigurnine, bilo je bitno utvrditi odlučnu činjenicu da požar na zrakoplovu nije nastao izravno ili posredno zbog namjernog postupka ili zbog grube nepažnje osiguranika, osobe koja se koristi zrakoplovom uz osiguranikovu suglasnost te osobe za čije postupke on odgovara, što predstavlja razlog za isključenje štete iz članka 9. stavka 1. točke 1. Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica i u skladu je s odredbama članka 708. Pomorskog zakonika.

15. Neosnovano žalitelj tvrdi kako bi on uspio dokazati da je štetni događaj namjerno uzrokovan da je prvostupanjski sud prihvatio njegov prijedlog i proveo novo vještačenje ili svoju odluku zasnovao na vještačenju koje je proveo Centar za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“. Riječ je o nalazu i mišljenju koje je izrađeno po nalogu nadležnog državnog odvjetništva za potrebe kaznenog postupka i na kojem je bila zasnovana optužnica protiv tužitelja i odgovorne osobe, kao optuženika. Međutim, žalitelj upornim inzistiranjem na tome vještačenju, svjesno prešućuje da je državno odvjetništvo odustalo od optužbe u kaznenom postupku.

16. U takvoj pravnoj situaciji doista nije jasno kako bi to vještačenje na koje se uporno poziva tuženik tijekom postupka i u žalbi, moglo utjecati na odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Vodeći se načelom ekonomičnosti postupka prvostupanjski sud je pravilno odbio izvesti dokaze saslušanjem vještaka iz Centar za kriminalistička vještačenja „KA“, koji su izradili predmetno vještačenje, kao i ponovnim vještačenjem po drugim vještacima. Kraj zaista jasnog, nedvosmislenog, izrazito stručnog i kompetentnog vještačenja koje je proveo vještak Josip Milošević i koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio, izvođenje drugih dokaza radi utvrđivanja istinitosti tuženikovih tvrdnji o namjernom podmetanju požara u kabini predmetne zračne letjelice, ni po ocjeni ovoga suda, ne bi dovelo u sumnju istinitost činjenica na kojima se zasniva pobijana presuda.

17. Posebno istaknute tvrdnje žalitelja o tome da je ostalo neodgovoreno zašto se sud nije opredijelio da svoju odluku donese na temelju vještačenja Centra za kriminalistička vještačenja „KA“, doista nisu relevantne za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Kao što je već prethodno navedeno, riječ je o vještačenju na temelju kojega je nadležno državno odvjetništvo podnijelo optužnicu protiv tužitelja i odgovorne osobe, ali je nakon što su u kaznenom postupku provedena tri vještačenja (po vještacima Branku Rapiću, Miri Borkoviću i Josipu Miloševiću), te provedeno usuglašavanje tih vještaka, državno odvjetništvo je odustalo od kaznenog progona, upravo zato što su dva vještaka kvalificirana za zrakoplovne nesreće utvrdila da do požara nije došlo onako kako je to utvrdio Centar za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“, a ni vještak Branko Rapić, nije isključio tu mogućnost (zapisnik o glavnoj raspravi pred Općinskim sudom u Dubrovniku od 12. ožujka 2020. u predmetu poslovni broj K-139/13, koji je priklopljen ovom predmetu).

18. Neosnovano žalitelj tvrdi da su bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP-a učinjene i prilikom odlučivanja o visini štete. Pobijana odluka zasnovana je na nalazu i mišljenju vještaka Josipa Miloševića, koje je provedeno u skladu s pravilima o izvođenju dokaza vještačenjem. I u odnosu na dio nalaza i mišljenja ovoga vještaka koji sadrži utvrđivanje činjenica o vrijednosti zrakoplova na dana nesreće, tuženik je imao mogućnost sudjelovanja u izvođenju tog dokaza, postavljanjem pitanja i isticanjem prigovora. Nalaz vještaka Miljenka Čopa koji je izrađen po nalogu tuženika, mogao je i trebao poslužiti tuženiku da prilikom izvođenja vještačenja postavlja stručna pitanja vještaku i time se tuženik u ovom postupku koristio. Međutim, pitanje koje je tuženik postavio vještaku Josipu Miloševiću i koje prvostupanjski sud nije dopustio (raspravni zapisnik od 29. travnja 2024.), da se očituje o tome zašto se njegov nalaz razlikuje od nalaza i mišljenja vještaka Miljenka Čopa, ne spada u utvrđivanje ili razjašnjavanje činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojima sud ne raspolaže (članak 250. ZPP-a). Stoga se žalitelj neosnovano poziva na te okolnosti u prilog svojim tvrdnjama da je prvostupanjska presuda nepravilna i nezakonita.

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka Josipa Miloševića razvidno je da visina štete u vidu vrijednosti zrakoplova u vrijeme nastanka štetnog događaja utvrđena bez poreza na dodanu vrijednost pa su neosnovane tvrdnje žalitelja da je visinu štete trebalo umanjiti za taj porez i da ta, po njegovu mišljenju, važna činjenica nije pravilno utvrđena. Uostalom, u članku 20. Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica navedeno je kako se iznos materijalne štete obveznicima poreza na dodanu vrijednost isplaćuje umanjen za obračunati porez na dodanu vrijednost, ako nije drukčije ugovoreno u polici. Prema tome, tuženik bi, prije svega, trebao dokazati da je stečajna masa iza tužitelja, kao stečajnog dužnika, obveznik plaćanja tog poreza da bi se s pravom mogao pozivati na nužnost umanjenja štete po toj osnovi.

20. Pogrešno je stajalište žalitelja o tome da bi se njegovo zakašnjenje u ispunjavanju obveze za isplatu osigurnine (naknade za štetu koja je nastala na predmetu osiguranja), trebalo računati tek nakon što je prvostupanjski sud pribavio kazneni predmet u kojem je donesena oslobađajuća presuda, jer je tužitelj tek tada dokazao da se dogodio osigurani slučaj. Pri tome se žalitelj ponovo nepravilno poziva na odredbu članka 943. ZOO-a koja se ne primjenjuje na osiguranja u zračnom prometu. Suprotno tome, prvostupanjski sud je dospijeće obveze osiguratelja za isplatu osigurnine, pravilno utvrdio primjenom odredbe članka 721. Pomorskog zakonika.

21. Prema tome, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o tome da je požar bio uzrok štete na tužiteljevoj zračnoj letjelici, a taj rizik pokriven je policom kasko osiguranja (članak 4. stavak 1. točka 4. Uvjeta za kasko osiguranje zračnih letjelica), kao i valjane razloge o visini štete.

22. Činjenice potrebne za odluku suda u ovoj pravnoj stvari pravilno su i potpuno utvrđene. Iako na tako utvrđene činjenice prvostupanjski sud nije primijenio odredbe Pomorskog zakonika, osim glede dospijeća tuženikove obveze, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

23. Neosnovano žalitelj osporava i odluku o troškovima postupka tvrdnjom da prvostupanjski sud nije trebao nagradu za parnične radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) računati prema vrijednosti boda od 2,00 eura kako je propisana Tbr. 52. te Tarife, nego primijeniti onu vrijednost boda koja je bila propisana u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje. Pogrešno žalitelj smatra da je riječ o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i na radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu važeće tarife. Naime, o troškovima se odlučuje zajedno s odlukom o glavnoj stvari (osim zakonom posebno propisanih izuzetaka) na temelju popisa troškova koje stranke podnose prije zaključenja raspravljanja odnosno u prijedlogu o kojem se odlučuje bez raspravljanja (članak 164. ZPP-a), pa tek tada nastaje njihovo pravo na naknadu troškova, a ne poduzimanjem svake pojedinačne parnične radnje.

24. Osim ovog pitanja, žalitelj nije određeno naveo druge razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka. Ta odluka je valjano obrazložena tako da je prvostupanjski sud naveo parnične radnje za koje je tužitelju priznao naknadu troškova i kako je odmjerio visinu naknade za svaku parničnu radnju, te kako je odredio naknadu ostalih troškova postupka, pa odluka nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

25. Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a.

Zagreb, 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić