REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2673/2024-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, na temelju prijedloga sudske savjetnice Stelle Vujković, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar & Rukavina j.t.d., Zagreb, Masarykova 7, protiv prvotuženika Lovačko društvo "Kamenjarka" Drniš, Drniš, Kralja Zvonimira 31, OIB: 45957124404, kojeg zastupa punomoćnik Jakša Tomić, odvjetnik u Kninu, Getaldićeva 6 i drugotuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika drugotuženika po zaposlenju, s danom objave 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da mu drugotuženik Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, isplati iznos od 1.781,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. listopada 2016. do isplate.

II. Nalaže se prvotuženiku Lovačko društvo "Kamenjarka" Drniš, Drniš, Kralja Zvonimira 31, OIB: 45957124404, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.843,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim od prvotuženika Lovačko društvo "Kamenjarka" Drniš, Drniš, Kralja Zvonimira 31, OIB: 45957124404 zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 937,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem potražuje naknadu troškova parničnog postupka od drugotuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika Lovačko društvo "Kamenjarka" Drniš, Drniš, Kralja Zvonimira 31, OIB: 45957124404, za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 600,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da se 20. kolovoza 2016., na 10.km + 500 metara 3. dionice državne ceste D-33 u mjestu Pakovo Selo, dogodila prometna nesreća na način da je došlo do naleta divljači - srne na osobno vozilo, registracijske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala CE iz mjesta Pakovo Selo prema Šibeniku. Tužitelj je naveo da se predmetna nezgoda dogodila na području kojim upravlja prvotuženik kao lovoovlaštenik (Pakovo Selo - Pokrovnik; oznaka lovišta XV/117), odnosno na državnoj cesti kojom gospodari i koju održava drugotuženik. Naveo je da je tužitelj 18. listopada 2016. na temelju police kasko osiguranja isplatio svom osiguraniku Unicredit Leasing Croatia d.o.o. štetu nastalu u predmetnoj nezgodi u iznosu od 13.423,53 kuna, na temelju čega je tužitelj stekao regresni zahtjev prema tuženicima koje smatra odgovornim za predmetnu nezgodu, s time da se u odnosu na odgovornost prvotuženika poziva na odredbe Zakona o lovstvu, a u odnosu na odgovornost drugotuženika poziva se na Zakon o cestama, navodeći da se na oba tuženika podredno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga, tužitelj je predložio da sud naloži tuženicima solidarnu isplatu iznosa od 13.423,53 kuna (1.781,61 eura) uz naknadu troškova parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 13. ožujka 2020., prvotuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije te je osporio svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja. Ujedno je osporio činjenicu da bi se radilo o naletu vozila na divljač te je naveo da tužitelj nije dokazao da je vozač upravljao vozilom u skladu s propisima. Naveo je da se na dan štetnog događaja nije odvijao lov. Pored navedenog, istaknuo je da se on 25. veljače 2013. obratio drugotuženiku sa zahtjevom za postavljanje prometne signalizacije kroz lovište prvotuženika, pa tako i na području dionice ceste na kojoj se dogodila nezgoda, no da do dana pisanja odgovora na tužbu on nije postupio po njegovom zahtjevu. Istaknuo je da cesta nije sastavni dio lovišta, pa da za sve događaje na cesti odgovara drugotuženik.

3. U odgovoru na tužbu od 17. ožujka 2020., drugotuženik je osporio osnovu, odgovornost i visinu tužbenog zahtjeva te naveo kako iz zapisnika o očevidu proizlazi da je oštećeno vozilo bilo osigurano kod društva CROATIA osiguranje d.d., a ne tužitelja, zbog čega je istaknuo prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja te je naveo da nije dokazano da je vozačica CE u trenutku nezgode imala ovlaštenje upravljati predmetnim vozilom. Naveo je da je dopisom od 11. ožujka 2013. pozvao prvotuženika da odredi koridore, odnosno, mjesta povećane opasnosti od izlaska divljači na javnu cestu, no da se na taj dopis prvotuženik nije očitovao, niti je izradio prometni elaborat, pa da ne postoji odgovornost drugotuženika. Stoga, predložio je da sud po provedenom dokaznom postupku u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Podneskom od 5. svibnja 2020. tužitelj je pojasnio i dopunio navode iz tužbe pritom navodeći da se krivnja drugotuženika sastoji u propustu što nije postavio znak opasnosti "divljač na cesti" kojim bi upozorio ne samo vozača oštećenog vozila već i druge vozače na mogućnost naleta na divljač.

5. U ovom predmetu donesena je presuda, poslovni broj P-1278/2019-41 od 17. studenoga 2022., kojom je prvotuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.781,61 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke presude), dok je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u odnosu na drugotuženika (točka II. izreke presude), dok je u točkama III. -IV. odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.

6. Povodom žalbe tužitelja, rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5116/2022-2 od 5. prosinca 2024., ukinuta je prvostupanjska presuda u točkama II., III. i IV. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, a ujedno je odlučeno da će odluku o troškovima žalbenog postupka donijeti prvostupanjski sud. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja proizlazi kako je navedeni sud zaključio da su nejasni navodi iz obrazloženja prvostupanjskog suda o nepostojanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje drugotuženika i nastale štete.

7. U ponovljenom prvostupanjskom postupku stranke su se ukratko osvrnule na stajališta drugostupanjskog suda izraženim u gore citiranom rješenju te su ostale kod dosad iznesenih navoda i dokaznih prijedloga.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao zapisnik o očevidu od 20. kolovoza 2016. (list 2.-7. spisa), dopis prvotuženika od 14. veljače 2019. (list 8. spisa), zahtjev prvotuženika za postavljanje vertikalne signalizacije od 22. veljače 2013. s povratnicom (list 9.-10. spisa), lovno-gospodarsku osnovu (list 11.-12. spisa), dopis drugotuženika od 21. svibnja 2019. (list 13. spisa), policu automobilskog kasko osiguranja (list 14. spisa), prijavu kasko štete (list 15.-16. spisa), nalog za isplatu od 14. listopada 2016. (list 17. spisa), izvid štete (list 20. spisa), račun (list 21. spisa), dopis drugotuženika od 11. ožujka 2013. (list 37. spisa) i policijski spis povodom predmetne nezgode (list 45.-53. spisa).

9. Također, sud je razgledao fotografije oštećenog vozila (list 18.-19. spisa), policijske fotografije s CD medija (list 54. spisa) te su saslušani svjedoci CE (list 60. spisa) i KE (list 60. -61. spisa).

10. Konačno, sud je izveo dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za promet, vozila i plovila ŠE, dipl. ing. strojarstva iz Zagreba, Zvonigradska 43, koji je 3. svibnja 2022. izradio nalaz i mišljenje (list 89.-95. spisa).

11. Sud nije izveo dokazni prijedlog tužitelja provođenjem vještačenja po vještaku geometru s pribavom podataka o granicama lovnog područja za prvotuženika, kao niti prijedlog za pribavom podataka o granicama lovišta od Hrvatskog lovačkog saveza, budući da je tužitelj na ročištu održanom 11. rujna 2020. odustao od navedenih dokaznog prijedloga.

12. Također, nije niti izveden dokazni prijedlog tužitelja saslušanjem svjedoka ĐE budući da je tužitelj na ročištu od 22. ožujka 2021. odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

13. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja saslušanjem svjedoka PE i NE, kao i dokazni prijedlog prvotuženika saslušanjem svjedoka BE, budući da stranke u smislu odredbe članka 241. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) nisu određeno navele na koje okolnosti predlažu njihovo saslušanje. Osim toga, saslušanje policijskih djelatnika PE i NE nije niti bilo potrebno za donošenje odluke iz razloga što su oni sastavili zapisnik o očevidu i u njemu su naveli sve okolnosti koje su zatekli na mjestu nesreće pa nije bilo potrebno još i njihovo saslušanje o tim okolnostima.

14. Pored navedenog, sud nije izveo dokaz provođenjem uviđaja na licu mjesta iz razloga što su odlučne (pravno-relevantne) činjenice o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu utvrđene na temelju isprava u spisu kao i već provedenih dokaza, stoga izvođenje tog dokaza u konkretnom slučaju nije bilo potrebno niti ekonomično, imajući u vidu da je riječ o sporu male vrijednosti.

15. U ponovljenom postupku, predmet spora predstavlja regresni zahtjev tužitelja prema drugotuženiku za isplatu iznosa od 1.781,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koji iznos je tužitelj prethodno isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja na ime imovinske štete nastale na osiguranom vozilu u prometnoj nezgodi od 20. kolovoza 2016. Tužitelj za nastanak štetnog događaja smatra odgovornim drugotuženika, navodeći da se njegova krivnja sastoji u propustu što nije postavio prometni znak opasnosti "divljač na cesti" kojim bi upozorio vozača oštećenog vozila na mogućnost naleta na divljač.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

17. U ovom postupku između tužitelja i drugotuženika sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odgovornost drugotuženika za štetu, a sporno je postojanje aktivne legitimacije tužitelja te je li tužiteljevo potraživanje u zastari.

18. Prvenstveno, u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, potrebno je navesti kako je isti u cijelosti neosnovan.

19. Iz uvida u zapisnik o očevidu Policijske postaje Drniš od 30. kolovoza 2016. (list 3.-7. spisa), proizlazi da je u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovalo osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu društva UniCredit Leasing Croatia d.o.o.

20. Iz uvida u policu automobilskog kasko osiguranja broj 1190-171793885 (list 14. spisa), proizlazi da je tužitelj s ugovarateljem osiguranja, društvom Prijevozi Stojanović d.o.o., Zagreb, Ulica Antuna Šoljana 7, sklopio ugovor o kasko osiguranju predmetnog osobnog vozila s trajanjem osiguranja od 28. svibnja 2013. do 28. svibnja 2018., dok je kao osiguranik navedeno društvo UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića - Gavrana 14.

21. Iz uvida u osnovni i naknadni izvid štete broj KA08803/16/1/1 (list 20. spisa) vidljivo je da je tužitelj 20. rujna 2016. izvršio pregled oštećenog vozila u kojem je utvrdio dijelove za zamjenu i popravak.

22. Uvidom u nalog za isplatu od 14. listopada 2016. (list 17. spisa) proizlazi da je tužitelj navedenog dana dao nalog za isplatu štete (osigurnine) u iznosu od 13.423,53 kuna (1.781,61 eura) društvu UniCredit Leasing Croatia d.o.o. kao svom osiguraniku. Nije sporna činjenica da je tužitelj upravo po osnovi predmetnog štetnog događaja izvršio isplatu štete u navedenom iznosu.

23. Stoga, povezujući podatke navedene u predmetnoj polici automobilskog kaska s podacima iz izvida štete, kao i činjenicom da je tužitelj po osnovi predmetne štete osiguraniku i vlasniku vozila isplatio osigurninu temeljem police kasko osiguranja broj 1190-171793885, jasno proizlazi zaključak da je u konkretnom slučaju u vrijeme štetnog događaja tužitelj imao sklopljen ugovor o automobilskom kasko osiguranju za oštećeno vozilo u vlasništvu osiguranika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., pa je stoga drugotuženikov prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan.

24. Osim toga, napominje se da okolnost što je u zapisniku o očevidu Policijske postaje Drniš od 30. kolovoza 2016. navedeno da je predmetno vozilo bilo osigurano kod društva CROATIA osiguranje d.d. policom broj [broj police] nije od utjecaja za prethodno iznesena utvrđenja budući da se navedeno odnosi na policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dok je naknada iz osiguranja koju tužitelj regresno potražuje u ovom parničnom postupka isplaćena od strane tužitelja na temelju automobilske police kasko osiguranja.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, potrebno je navesti da je isti također u cijelosti neosnovan.

26. Odredbom članka 963. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - na snazi u vrijeme štetnog događaja; dalje: ZOO) propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

27. Stoga, tužitelj je isplatom iznosa svom osiguraniku po osnovi štetnog događaja stupio u njegov pravni položaj (zakonska subrogacija) pa od osobe koju smatra odgovornom za štetu ima pravo potraživati isplaćeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Dakle, time što preuzima potraživanje svoga osiguranika, tužitelj kao njegov osiguratelj nastupa iz iste pravne pozicije, pa tako i s pozicije zastarnog roka.

28. Na temelju odredbe članka 234. stavak 6. ZOO-a, zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku. Odredbom članka 230. stavak 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je odredbom članka 230. stavak 2. ZOO-a propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

29. S obzirom da je iz spisa razvidno da je tužitelj 20. rujna 2016. izvršio pregled oštećenog vozila i procjenu štete (izvid štete s lista 20. spisa), to proizlazi da je njegov osiguranik najkasnije s navedenim datumom doznao za predmetnu štetu, odnosno za njezin opseg i visinu.

30. Stoga je zastarni rok, sukladno odredbi članka 230. stavak 1. u vezi s člankom 215. stavak 1. ZOO-a, u konkretnom slučaju počeo teći 20. rujna 2016., kao dana kada je osiguranik tužitelja najkasnije saznao za predmetnu štetu na vozilu te njezin opseg.

31. Nastavno na izneseno, uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj isplatom naknade iz osiguranja stupio u pravni položaj svog osiguranika, to proizlazi da tražbina tužitelja nije zastarjela budući da je od dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje navedene obveze, tj. od dana saznanja za štetu - 20. rujna 2016. pa do dana podnošenja tužbe - 18. lipnja 2019., nije proteklo vrijeme koje je propisano za zastaru (trogodišnji zastarni rok).

32. Nadalje, iz spomenutog zapisnika o očevidu Policijske postaje Drniš od 30. kolovoza 2016. (list 3.-7. spisa) sud je utvrdio da se 20. kolovoza 2016. u kasnim večernjim satima, na 10. km + 500 metara 3. dionice državne ceste D-33, dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo, među ostalim, vozilo osiguranika tužitelja, kojim je tom prilikom upravljala CE, kao i da je policija u svom zapisniku konstatirala da se divljač - srna do dolaska policijskih službenika udaljila u nepoznatom smjeru. Iz zapisnika ujedno proizlazi da je kolnik državne ceste na mjestu događaja bio obilježen horizontalnom signalizacijom (neisprekidanom uzdužnom linijom), dok vertikalna signalizacija nije bila postavljena, kao i da je brzina kretanja prometnim pravilom bila ograničena na 90 km/h, a da je kolnik bio neosvijetljen.

33. Iz službene zabilješke od 20. kolovoza 2016. (list 52. spisa) proizlazi da je CE oko 22,55 sati upravljala osobnim automobilom vozeći iz smjera Pakovog Sela prema Šibeniku, a da je izlaskom iz mjesta Pakovo Selo na ravnom dijelu ceste ispred njenog vozila s lijeve strane istrčala srna te udarila u lijevu stranu vozila, kao i da je istog trenutka na navedenu srnu potom naletjelo drugo vozilo koje je dolazio u susret.

34. Iz službene zabilješke od 20. kolovoza 2016. (list 53. spisa) proizlazi da je ĐE upravljao osobnim vozilom iz smjera Šibenika u smjeru Drniša, a da je neposredno prije ulaska u mjesto Pakovo Selo prednjim dijelom svog vozila naletio na srnu koja se u istom trenutku odbila od automobila koji je dolazio u susret.

35. U svom iskazu s ročišta od 11. studenoga 2020. svjedokinja CE (list 60. spisa) navela je da je predmetnog dana s njezine lijeve strane vozila dotrčala srna i udarila u prednju lijevu stranu vozila, s time da se srna tom prilikom odbila od vozila kojim je svjedokinja upravljala u lijevu stranu, uslijed čega je na srnu naletjelo i drugo vozilo iz suprotnog smjera. Svjedokinja je navela da se tom prilikom kretala brzinom od oko 60 km/h, da je srnu opazila neposredno prije same nezgode budući da je bilo mračno, a da je s kočenjem započela po naletu srne, s time da je srna pobjegla s mjesta nezgode. Navela je da se šteta na vozilu kojim je upravljala očitovala u oštećenjima na prednjoj lijevoj limariji vozila, možda i svjetla.

36. Svjedok KE u svom iskazu s ročišta od 11. studenoga 2020. (list 60.-61. spisa) naveo je da je predmetnog dana sudjelovao u prometnoj nezgodi kao suvozač u vozilu kojim je upravljala njegova kćer. Iskazao je da je s lijeve strane vozila u kojem se nalazio dotrčala srna koja je po njegovoj pretpostavci prethodno preskočila kameni suhozid visine od oko 50-60 cm i posljedično udarila u lijevu stranu vozila, a da se potom odbila od tog vozila i naletjela na vozilo koje se kretalo iz suprotnog smjera. Istaknuo je da je srnu uočio tek nakon što je udarila u vozilo u kojem se nalazio.

37. Sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka CE i IE budući da imaju neposredna saznanja o pravno- relevantnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari te su iskazivali objektivno, logično i uvjerljivo. Također, ukazuje se da su iskazi navedenih svjedoka u bitnome suglasni i u skladu s materijalnim dokazima izvedenim tijekom postupka, posebice zapisnikom o očevidu i službenom zabilješkom policije.

38. Stoga, sud je na temelju iskaza navedenih svjedoka utvrdio da je CE predmetne zgode upravljala vozilom u vlasništvu osiguranika tužitelja, a da je njezin otac KE u nezgodi sudjelovao kao suvozač. Također, sud je utvrdio da je na predmetno vozilo naletjela divljač - srna i udarila u prednju lijevu stranu tog vozila, a da se srna potom odbila od navedenog vozila u smjeru prema lijevo i naletjela na vozilo koje je dolazilo iz suprotnog smjera.

39. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za promet, vozila i plovila ŠE, dipl. ing. strojarstva iz Zagreba, Zvonigradska 43 od 3. svibnja 2022. (list 89.-95. spisa; dalje: vještak) proizlazi da se vozilo osiguranika tužitelja u trenutku naleta srne na vozilo kretalo brzinom od 64,00 km/h. Osim toga, vještak je utvrdio da je shodno noćnim uvjetima vožnje, stanju podloge te prometnoj signalizaciji, tehnički primjerena brzina vozila osiguranika tužitelja iznosila najviše 76,00 km/h, slijedom čega se vozilo osiguranika tužitelja kretalo brzinom koja je bila tehnički primjerena stanju podloge, vidljivosti i prometnoj signalizaciji. Vještak je također naveo da bi vozač vozila osiguranika tužitelja u najpovoljnijim uvjetima izbjegao nalet divljači na vozilo pri brzini od najviše 45 km/h, slijedom čega se nalet nije mogao izbjeći pri brzini kojom se kretalo vozilo osiguranika tužitelja. Konačno, vještak je utvrdio visinu štete na predmetnom vozilu koja iznosi 13.423,53 kuna (1.781,61 eura) bez PDV-a, odnosno, 16.779,41 kuna (2.227,01 eura) s uključenim PDV-om.

40. Podneskom od 13. svibnja 2022. tužitelj je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok se drugotuženik nije očitovao na predmetni nalaz i mišljenje.

41. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši da je isti jasan, detaljno argumentiran te sačinjen u skladu s pravilima struke, imajući u vidu i okolnost da stranke na isti nisu imale prigovore. Osim toga, nalaz i mišljenje vještaka u suglasju je s dokazima provedenim tijekom postupka.

42. Slijedom iznesenog, sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da se vozilo osiguranika tužitelja u trenutku naleta srne kretalo brzinom od 64,00 km/h, a da je tehnički primjerena brzina vozila osiguranika tužitelja iznosila najviše 76,00 km/h, slijedom čega se navedeno vozilo kretalo brzinom koja je bila tehnički primjerena stanju podloge, vidljivosti i prometnoj signalizaciji. Osim toga, na temelju nalaza i mišljenja utvrđeno je da se nalet divljači na vozilo mogao izbjeći tek pri brzini kretanja vozila od najviše 45 km/h, pa da se stoga nalet u konkretnom slučaju nije mogao izbjeći. Zaključno, sud je utvrdio da visina štete na ime popravka oštećenog vozila u konkretnom slučaju iznosi 1.781,61 eura bez PDV-a, odnosno 2.227,01 eura s uključenim PDV-om.

43. Stoga, zaključeno je do štete na vozilu osiguranika tužitelja došlo uslijed naleta divljači - srne, da se vozačica koja je upravljala predmetnim vozilom neposredno prije naleta divljači kretala tehnički primjerenom brzinom od 64,00 km/h uzimajući u obzir propisano ograničenje brzine na navedenoj dionici ceste u visini od 90,00 km/h, stanje podloge, vidljivost i prometnu signalizaciju, kao i da se nalet vozila na divljač u konkretnom slučaju nikako nije mogao izbjeći.

44. U odnosu na odgovornost drugotuženika, sud iznosi sljedeće.

45. Kao što je već ranije izneseno, iz zapisnika o očevidu Policijske postaje Drniš od 30. kolovoza 2016. (list 3.-7. spisa) utvrđeno je da je kolnik državne ceste na mjestu štetnog događaja bio obilježen horizontalnom signalizacijom (neisprekidanom uzdužnom linijom), dok vertikalna signalizacija nije bila postavljena.

46. Iz dopisa prvotuženika od 22. veljače 2013. upućenom drugotuženiku (list 9. spisa) sud je utvrdio da je prvotuženik zahtijevao od drugotuženika postavljanje vertikalne prometne signalizacije - znaka opasnosti A44 "divljač na cesti" na točno naznačenim dionicama državnih cesta D-33 i D-56, pa tako i na predmetnoj dionici D- 33 na relaciji između Pakovog Sela (spoj sa županijskom cestom 6078) do Pokrovnika u dužini od 2 km u oba smjera. Iz povratnice s lista 10. spisa proizlazi da je drugotuženik predmetni dopis zaprimio 25. veljače 2013.

47. Iz dopisa drugotuženika od 11. ožujka 2013. upućenom prvotuženiku (list 37. spisa) proizlazi da je drugotuženik obavijestio prvotuženika kako su tražene lokacije i duljine, koje bi trebale pokrivati traženi znak opasnosti, neprihvatljive, a da lovoovlaštenik mora utvrditi koridore prijelaza divljači preko državne ceste u duljinama ne većim od okvirno 500 metara (posebno opasna mjesta na cesti). Stoga, drugotuženik je uputio prvotuženika da preciznije definira koridore prijelaza divljači, kao i da u kontaktu s djelatnikom drugotuženika u sklopu njegove ispostave u Šibeniku na terenu utvrdi stacionaže koridora prijelazi divljači na navedenim državnim cestama.

48. Stoga, iz gore navedenih dopisa utvrđeno je da je prvotuženik 22. veljače 2013. zahtijevao od drugotuženika postavljanje prometne signalizacije - znaka opasnosti "divljač na cesti" na predmetnoj dionici državne ceste na kojoj je došlo do naleta srne na vozilo osiguranika tužitelja, a da drugotuženik nije postupio po navedenom dopisu, već je zatražio od prvotuženika da mu preciznije definira koridore prijelaza divljači, odnosno, posebno opasna mjesta na cesti.

49. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odredbom članka 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost štetne radnje. Stoga, tužitelj je dužan dokazati da su se ispunile kumulativne pretpostavke odgovornosti drugotuženika za štetu u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a, i to subjekte odgovornosti za štetu (štetnika i oštećenika), štetnu radnju, štetu, uzročno-posljedičnu vezu te protupravnost štetne radnje u objektivnom smislu.

50. Prema odredbi članka 50. stavak 1. Zakon o cestama ("Narodne novine" broj 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14.; dalje: ZC), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje. Na temelju odredbe članka 50. stavak 2. ZC-a, pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

51. Stoga, ako pravna osoba koja upravlja javnom cestom ne postupi po zahtjevu lovoovlaštenika, odnosno osobe koja gospodari lovištem i ne postavi odgovarajuće znakove upozorenja "divljač na cesti", kao što je ovdje slučaj, to doista može predstavljati štetnu radnju koja dovodi do odgovornosti osobe koja upravlja cestom za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač.

52. Međutim, pored navedenog, da bi takva štetna radnja dovela do odgovornosti pravne osobe koja upravlja cestom, ta radnja mora biti u uzročnoj vezi sa nastalom štetom.

53. Na temelju policijskog zapisnika o očevidu utvrđeno da je brzina kretanja vozila na mjestu štetnog događaja bila ograničena na 90 km/h, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka zaključeno je da se vozilo osiguranika tužitelja u trenutku naleta na divljač kretalo primjerenom brzinom od 64,00 km/h, s time da bi nezgoda bila izbjegnuta tek pri brzini kretanja od najviše 45 km/h.

54. Po stavu ovog suda, nije opravdano očekivati da bi vozačica, sve i da je u konkretnom slučaju drugotuženik na mjestu nezgode postavio prometni znak opasnosti "divljač na cesti", po uočavanju prometnog znaka smanjila brzinu kretanja u tolikoj mjeri (s propisanih 90 km/h na najviše 45 km/h koju je vještak utvrdio kao realnu za izbjegavanje naleta divljači) da bi potom kočenjem uspjela zaustaviti svoje vozilo prije naleta na divljač te tako izbjegla sudar. Štoviše, takva radnja vozačice kojom bi se na cesti s ograničenjem brzine od 90 km/h kretala brzinom od najviše 45 km/h predstavljala bi opasnost za imovinu i druge sudionike u prometu zbog opasnosti od nailaska drugih vozila na vozilo kojim bi ona upravljala te nije realno niti opravdano očekivati da bi se ona u slučaju postojanja takvog prometnog znaka doista i kretala tom brzinom (ili manjom), sve radi izbjegavanja naleta na divljač.

55. Stoga, s obzirom da bi prema mišljenju ovog suda do predmetnog štetnog događaja došlo sve i da je u konkretnom slučaju bio postavljen prometni znak opasnosti "divljač na cesti" od strane drugotuženika, nalet vozila osiguranika tužitelja na divljač i tada bi bio neizbježan, slijedom čega ne postoji, odnosno, nije dokazano postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje drugotuženika (nepostavljanje prometnog znaka na zahtjev lovoovlaštenika) i nastale štete.

56. Uslijed navedenog, s obzirom da nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a, ocijenjeno je da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od drugotuženika zahtijeva isplatu utuženog iznosa, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

57. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavka 1. i 2., članka 155. te članka 164. stavka 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici u odnosu na prvotuženika, dok je izgubio parnicu u odnosu na drugotuženika, pa mu pripada pravo na naknadu troškova samo u odnosu na prvotuženika, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.; dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.; dalje: Uredba o tarifi).

58. Stoga, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 52.1. i Tbr. 54. Tarife, i to za sastav tužbe od 18. lipnja 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska 5. svibnja 2020. kojim odgovora na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 11. rujna 2020., 11. studenoga 2020. i 22. ožujka 2021. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9.1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 12. svibnja 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 4. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), za sastav žalbe od 25. studenoga 2022. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10.1. Tarife) te za zastupanje na ročištu od 14. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), što iznosi ukupno 1.850,00 eura, odnosno uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) sveukupno 2.312,50 eura.

59. Osim toga, tužitelj ima pravo i na naknadu troškova na ime plaćenog predujma za prometno vještačenje u iznosu od 331,81 eura (potvrda o uplati s lista 83. spisa) te na troškove plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura, sudske pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eura te na sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 66,36 eura, sve na temelju Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. i Tar. br. 3. stavak 1. Uredbe o tarifi te članka 7. stavak 1. ZSP-a.

60. Na ime troškova parničnog postupka tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, koje teku od 16. travnja 2025. kao dana donošenja ove presude, pa do isplate (članak 151. stavak 2. ZPP-a).

61. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka od prvotuženika u iznosu od 2.843,39 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

62. S druge strane, tužitelj nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka za sastav podnesaka od 1. srpnja 2019., 4. ožujka 2020.,18. siječnja 2021., 16. travnja 2021., 2. prosinca 2021. i 23. studenoga 2022. (kojima dostavlja potvrde o uplati pristojbe, predujma, požuruje postupanje vještaka itd.) u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uvećano za PDV, budući da navedeni podnesci u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

63. Osim toga, tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova parničnog postupka za pristup na ročište za objavu presude od 17. studenoga 2022. i 16. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište, uvećano za PDV, budući da taj trošak sukladno odredbi članka 155. ZPP-a također nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, ako stranka koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude na isto ne pristupi, može istoga dana preuzeti sadržaj presude s e-Oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata sa sadržajem presude, sve kako bi eventualno u zakonskom roku podnijela žalbu.

64. Tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova za sastav podneska od 25. studenoga 2024. budući da navedeni podnesak ne prileži ovosudnom spisu, niti se nalazi u sustavu e-Spis.

65. Osim toga, tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 29. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, uvećano za PDV, budući da navedenim podneskom samo citira navode iz drugostupanjskog rješenja kojim je ukinuta pobijana prvostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari, pa stoga nije bio potreban za vođenje ove parnice na temelju odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

66. Drugotuženik, koji je uspio u parnici, nije potraživao naknadu troškova parničnog postupka od tužitelja, dok prvotuženik, koji je u cijelosti izgubio spor nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već ih je u obvezi naknaditi tužitelju.

67. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao pod točkama II. do IV. izreke presude.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Sudac:

Goran Iskra

Nacrt odluke izradila:

Stella Vujković, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se predaje ovom sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. stavak 1. ZPP/14). Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (članak 358. stavak 1. ZPP-a).