REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1808/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Luka Antunović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 2.170,71 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 9,71 EUR tekućim od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR tekućim od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,59 EUR tekućim od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,48 EUR tekućim od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,68 EUR tekućim od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,12 EUR tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,47 EUR tekućim od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,35 EUR tekućim od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,05 EUR tekućim od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,79 EUR tekućim od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,64 EUR tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,95 EUR tekućim od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR tekućim od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,52 EUR tekućim od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,30 EUR tekućim od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,32 EUR tekućim od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,20 EUR tekućim od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,13 EUR tekućim od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,36 EUR tekućim od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,99 EUR tekućim od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,79 EUR tekućim od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,50 EUR tekućim od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,77 EUR tekućim od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,96 EUR tekućim od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,83 EUR tekućim od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,15 EUR tekućim od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 46,52 EUR tekućim od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,02 EUR tekućim od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,32 EUR tekućim od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 46,03 EUR tekućim od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,51 EUR tekućim od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,29 EUR tekućim od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 76,69 EUR tekućim od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 76,69 EUR tekućim od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,64 EUR tekućim od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,17 EUR tekućim od 03. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,18 EUR tekućim od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,59 EUR tekućim od 03. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,57 EUR tekućim od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,59 EUR tekućim od 03. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,80 EUR tekućim od 13. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,96 EUR tekućim od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,77 EUR tekućim od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,71 EUR tekućim od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,43 EUR tekućim od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,63 EUR tekućim od 13. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,73 EUR tekućim od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,14 EUR tekućim od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,04 EUR tekućim od 17. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,60 EUR tekućim od 09. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,50 EUR tekućim od 14. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,50 EUR tekućim od 14. ožujka 2013. godine do isplate, u roku od 15 dana

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos preko stope zatezne kamate dosuđene u točki I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.023,67 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,62 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.170,71 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su pravni prednik tužitelja FŠ, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu br. 9011039410 dna 23. lipnja 2006. godine kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 22.409,68 CHF, da je navedenim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP ), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, IV. S obzirom da je presudama pobliže opisanim u točki III. tužbe utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni / zaključeni u razdoblju između 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

2. Nadalje navodi da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

3. Ističe nadalje da su korisnik kredita, kao Ustupitelj, i tužitelj, kao Primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je Korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dok čl. 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine je izričito ugovoren kako Korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja, kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s Korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer tužitelj nije korisnik kredita. Navodi da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja CHF po osnovu Ugovora o kreditu iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten pozivajući se na odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a. Smatra da je tužitelj svoju tražbinu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi i isključivo na presudama donesenim u povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, odnosno da je ugovor u cijelosti konzumiran i ne postoji pored koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz navedenih predmeta u navedenom kolektivnom sporu da se odnose na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istog. Izričito osporava da bi se utvrđenja iz kolektivne parnice mogla primijeniti na konkretan predmet.

5. U odnosu na tvrdnje tužitelja da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene jer stranke o njima nisu pojedinačno pregovarale te da korisniku kredita nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka navodi da su te tvrdnje netočne, jer je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao korisnika kredita s rizikom od eventualnog rasta tečaj, a da je korisnik kredita potpisujući ugovor prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Također navodi da je korisnik kredita imao mogućnosti izbora jer je tuženik imao u ponudi više ugovora kreditu, a da je prednik tužitelja između ponuđenih svjesno odabrao predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima. U odnosu na valutnu klauzulu, smatra da je ugovaranje iste dopušteno i poziva se na odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

6. Ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje i poziva se na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine o početku tijeka zateznih kamata u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Smatra da tužitelj nije dokazao niti osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Tužitelj se u podnesku od 29. prosinca 2023. i u nastavku postupka očitovao na navode odgovora na tužbu, osporivši sve prigovore tuženika u smislu nedostatka aktivne legitimacije statusa potrošača, polemiziranja tuženika o odlukama sudova donesenim u kolektivnom sporu, osporio i i prigovor zastare, a tuženik je u nastavku postupka ostao kod svih iznesenih prigovora.

8. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o preuzimanju tražbine (list 6 spisa), obavijest o ustupu (list 8 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 9-13 spisa), Ugovor o kreditu (list 15-19 spisa), Opće uvjete poslovanja (list 62-72 spisa), pisanu izjavu svjedoka FŠ (list 88-89 spisa), financijsko-knjigovodstveno vještačenje (list 101-131 spisa).

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za a isplatu iznosa od 2.170,71 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita FŠ preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz navedenog ugovora o kreditu br. 9011039410 od 23. veljače 2006.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita FŠ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 9011039410 od 23. veljače 2006. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.409,68 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF. Nije sporno da je kredit otplaćen.

12. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja FŠ prenosiva ili je strogo osobne naravi. Sporno je je li ugovor o cesiji valjan. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

13. Uvidom u ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja FŠ i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 9-13 spisa) vidljivo je da je korisnik kredita FŠ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 9011039410 od 23. veljače 2006. Neosnovano upire tužitelj da ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnov i visinu tražbine pritom opisno opisujući na ništetnost navedenog ugovora o ustupu. Naime, ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. sadrži podatke o točnom broju kredita i datumu kredita kada je korisnik kredit digao kod tuženika te sadrži navod da ustupitelj primatelju prenosi novčane tražbine na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Time je novčana tražbina koja se prenosi ugovorom o ustupu između pravnog prednika tužitelja i tužitelja od 10. lipnja 2023. odrediva, te se može izračunati, a suprotno svim paušalnim i nedokazanim upiranjima tuženika. Stoga je stav ovog suda da je ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. valjan te da nije ništetan, sve primjenom odredbe iz čl. 269. st. 1. u vezi s odredbama čl. 270. i 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14. Također, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja FŠ strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja FŠ, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača FŠ na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 9011039410 od 23. veljače 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

21. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

22. Nadalje, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d. (ovdje tuženik), Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. Presudom posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu: "Drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., među ostalim, je odlučeno:

"Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u ovom predmetu tuženik) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Societe generale-Splitska banka d.d. u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

27. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik FŠ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

29. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

30. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili FŠ i tuženik.

31. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 23. veljače 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

32. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja FŠ, odnosno da je tuženik FŠ dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

33. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

36. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZPa/03).

37. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZPa/03).

38. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

39. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja FŠ navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li FŠ bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

40. U slučaju da sud utvrdi da FŠ valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

41. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su pravnom predniku tužitelja nuđeni drugi proizvodi, odnosno i drugi krediti tj. krediti u drugim valutama. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika iz listopada 2004. (listovi 63- 72 spisa, dalje: Opće uvjete). Uvidom u navedene Opće uvjete proizlazi da se njima uređuju osnove obveznih poslovnih odnosa između banke i građana (čl. 1. st. 1. Općih uvjeta). Navedenim Općim uvjetima uređuje se depozitno poslovanje (razrađeno kroz čl. 2. Općih uvjeta) te kreditno poslovanje (razrađeno u čl. 3.). Uvidom u odredbe čl. 3. st. 1. Općih uvjeta vidljivo je da je u njima naznačeno da su informacije o uvjetima i potrebnoj dokumentaciji za odobrenje kredita dostupne tražiteljima kredita u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke (čl. 3. st. 1. t. 1. Općih uvjeta). Nakon odobrenja kreditnog zahtjeva, banke i klijent zaključuju ugovor o kreditu. Krediti se ugovaraju uz valutnu klauzulu ili u kunama, ovisno o vrsti kredita, a sukladno odluci banke o odobravanja kredita građanima (čl. 3. st. 1. t. 7. Općih uvjeta). Ovakva odredba Općih uvjeta je uopćena, odnosi se na sve kredite, u njoj nije razrađeno što znači pojam valutne klauzule, posebice nisu ni na koji način objašnjeni i razrađeni rizici dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF (kao u konkretnom slučaju), niti objašnjenja kredita tečaja valute CHF kroz vrijeme, a sve kako bi klijent, odnosno korisnik kredita dobio potpune, jasne i razumljive informacije o samoj valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, tuženik dostavlja i objavu Hrvatske narodne banke od 25. kolovoza 2006. naziva "Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 (listovi 71. i 72. spisa). Međutim, tuženik uz Opće uvjete i objavu HNB ne dostavlja dokaze da je navedene isprave uručio korisniku kredita FŠ prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu odnosno prije samog sklapanja ugovora o kreditu. Dapače, tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s korisnikom kredita i u konačnici sudjelovao pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Uz sve navedeno, iz Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika nije ništa jasnije i razumljivije u odnosu na spornu odredbu ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Dapače, objava HNB-a koju dostavlja tuženik datira s 25. kolovozom 2006. dok je sam ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen 23. veljače 2006., dakle, prije objave HNB-a zbog čega nije jasno na koji način bi nešto što je objavljeno nakon što je pravni posao već sklopljen razjasnilo i objasnilo korisniku kredita spornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno rizik dizanja kredita s takvom valutnom klauzulom i/ili kretanje tečaja CHF u određenom vremenskom razdoblju.

42. Radi utvrđenja odlučnih činjenica je li sporna odredba ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita, kao i je li korisnik kredita s djelatnikom tuženika pregovarao oko pojedine odredbe, sud je pročitao ovjerenu izjavu svjedoka korisnika kredita FŠ (list 88-89 spisa) , jer su se stranke suglasile da se navedena izjava koristi kao dokaz u ovom postupku. Iz navedene izjave proizlazi da je FŠ kredit uzeo u valuti Švicarski franak jer mu je kao takav ponuđen dok u nekoj drugoj valuti od strane tuženika isti nikada nije bio ponuđen, da mu tijekom sklapanja ugovora ništa posebno nije objašnjeno vezano uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu, miti mu je dana mogućnost d a pojedinačno pregovara o bilo kojoj odredbi ugovora, nego je dobio već formulirani, tipizirani ugovor na potpis, a također mu nitko nije objasnio što znači da je kredit vezan uz stranu valutu kao i da je kamata promjenljiva. Dakle nije mu spomenuto da se kamatna stopa može mijenjati, nije mu objašnjeno značenje valutne klauzule, niti su se spominjali bilo kakvi parametri ili rizici tečaja, pa uopće nije bio svjestan da bi rata kredita mogla tako puno rasti. Isto tako nitko od djelatnika tuženika nije mu objasnio što znači da je ugovor u valuti švicarski franak povoljniji od ugovora u eurima, a njemu je bilo važno da mu se kredit odobri. Isto tako nitko mu nije objasnio niti odredbu o naknadi za bradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti je o bilo čemu mogao pregovarati. Isto tako iz njegove izjave proizlazi da ga nitko od djelatnika banke nije upozorio da bi s eon trebao posebno informirati o tome što predstavljaju pojedini uvjeti kredita, promjenljiva kamatna stopa, ulazna naknada, izlazna naknada kao i povezanost sa stranom valutom, a također navodi da mu je prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika pročitan ugovor bez obrazloženja i objašnjenja istog.

43. Sud je prihvatio iskaz svjedoka FŠ kao istinit jer je iskazivao životno i logično te sukladno ispravama u spisu, kao i utvrđenjima iz kolektivnog spora zaštite potrošača, dok istovremeno tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao suprotno, zbog čega je sud o odlučnim činjenicama odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

44. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita FŠ, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora. Dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

45. Pritom je valjalo otkloniti kao neosnovane prigovor tuženika kada navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok je svjedok FŠ u svojoj izjavi izričito naveo da mu tuženik nije nudio kredite u drugim valutama ili kredite s valutnim klauzulama, niti da je imao mogućnost o bilo kojoj odredbi ugovora pregovarati sa bankom.

46. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

47. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja FŠ i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

48. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

49. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

50. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

51. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

52. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 28. listopada 2024. (list 101-132 spisa) vidljivo je da je vještak izračunao ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, u iznosu od 2.170,71 EUR. Vještak je ujedno izračunao ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita od 211,27 EUR (posebice list 107 spisa).

53. Na nalaz i mišljenje od 28. listopada 2024. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, te je u podnesku od 30. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu s pisano izrađenim nalazom i mišljenjem na način da je predložio da sud naloži tuženiku da mu naknadi iznos od 2.170,71 EUR sa zateznim kamatama.

54. Tuženik je prigovore na nalaz i mišljenje iznio u podnesku od 13. prosinca 2024. (list 138-140 spisa). Razmatranjem navedenog podneska proizlazi da su prigovori koje je tuženik iznio u stvari pravne prirode te da nemaju utjecaj i veze na pisano izrađeni nalaz i mišljenje.

55. Stranke su se na ročištu dana 10. ožujka 2025. suglasile da nije potrebno provoditi usmeno saslušanje vještaka.

56. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke u odnosu na stručnost i matematički izračun nalaza i mišljenja nisu imale prigovore i primjedbi te na glavnoj raspravi, održanoj radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, vještakinji nisu postavljali nikakva pitanja, to je sud prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti.

57. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 28. listopada 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 2.170,71 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, kao što je posebice navedeno na listu 106. spisa (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

58. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalazu i mišljenju proizlazi da je iznos od 211,27 EUR – posebice list 107 spisa). Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja.

59. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

60. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

61. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

62. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

63. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 04. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

64. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

65. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

66. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

67. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

68. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

69. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

70. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

71. Slijedom svega naprijed navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 2.170,71 EUR.

72. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO- a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, stog je odlučeno kao u točki I. i II. izreke.

73. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

74. Zbog prigovora tuženika u odnosu na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora, valja naglasiti da je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 13.406,00 EUR i to iz razloga jer u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj nije mogao određeno odrediti tužbeni zahtjev (njegovu visinu), jer tuženik do podnošenja tužbe nije postupio po zahtjevu tužitelj i dostavio mu potrebnu dokumentaciju temeljem koje bi mogao točno odrediti tužbeni zahtjev. Dakle, tužitelj je samo naznačio vrijednost predmeta spora, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno tužitelj je tužbeni zahtjev i njegovu visinu mogao odrediti tek nakon provedenog vještačenja, a što je tužitelj učinio u podnesku od 30. prosinca 2024., stoga je sud temeljem čl. 40. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta ovog spora iznosi tijekom cijelog postupka 2.170,71 EUR, a što nadalje znači da konkretnom slučaju tužitelj konačno specificirajući tužbeni zahtjev nije djelomično povukao tužbu, pa je suglasnost tuženika sa djelomičnim povlačenjem tužbe bespredmetna.

75. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).

76. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u parnici ima pravo na naknadu opravdanih troškova postupka za za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podnesaka od 29. prosinca 2023. i 30. prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 EUR, svaki (Tbr. 8.1. Tarife), trošak zastupanje na ročištima dana 04. lipnja 2024. i 10. ožujka 2025., u iznosu od 200,00 EUR, svako (Tbr. 9.1. Tarife), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife), što ukupno iznosi 1.100,00 EUR, a što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.375,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,51 EUR koliko je tužitelj i uplatio, kao i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 68,16 EUR.

77. Dakle ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.023,67 EUR, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

78. Odluka o kamatnoj stopi na parnični trošak, odnosno stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima.

79. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 21. rujna 2023. u iznosu od 625,00 EUR, jer se ne radi ni o kakvom obrazloženom podnesku nego o prigovoru koji je tužitelj izjavio na rješenje o sudskoj pristojbi a koji prigovor je ujedno odbijen kao neosnovan, i navedeni trošak ne može pasti na teret tuženika.

80. Nadalje, tužitelju nije priznat previsoko zatraženi trošak (preko dosuđenog) za tužbu u iznosu od 375,00 EUR s uračunatim PDV-om, za obrazloženi podnesak od 29. prosinca 2023, u iznosu od 375,00 EUR, s uračunatim PDV-om, te za ročište od 04. lipnja 2024. u iznosu od 375,00 EUR, s uračunatim PDV-om, budući je sud utvrdio da je vrijednost predmeta spora za trajanja cjelokupnog postupka 2.170,71 EUR.

81. Tužitelju nadalje nije priznat previsoko zatraženi trošak s osnova sudskih pristojbi u iznosu od 112,35 EUR, te mu nije priznat trošak rješenja u iznosu od 13,27 EUR budući tužitelj odmah po podnošenju tužben nije platio cjelokupni iznos pristojbi pa je pozvan rješenjem ovog suda.

82. Dakle, ukupno nepriznati trošak tužitelja iznosi 1.875,62 EUR, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke..

U Zagrebu, 16. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a). Žalba protiv presude odnosno rješenja ne odgađa ovrhu. (čl. 467.a. ZPP-a, odnosno čl. 97. ZID ZPP-a, NN 70/19)

DNA:

-tužitelju po odvj. uz nalog za pristojbu na presudu u iznosu od 68,16 EUR

-tuženiku po odvj.