REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1478/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza TRANSAMICE d.o.o. u stečaju, OIB: 30513710827, Sesvete, Kašinska 7., kojeg zastupa punomoćnica Mirjana Helebrant, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika COCA - COLA HBC HRVATSKA d.o.o., OIB: 00228269289, Zagreb, Sachsova 1., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šurjak & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate i poništaja Ugovora, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1794/2020-27 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1794/2020-27 od 15. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa (naknade štete) od 1.033.000,00 kn / 137.102,66 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća do isplate kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za poništenje Ugovora o obavljanju i plaćanju otpremničkih usluga sklopljenog 1. ožujka 2012. između stranaka. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 27.152,50 Eur, u roku od 8 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tuženik u spornom razdoblju nije postupao protivno svojim ugovornim obvezama, odnosno da nije povredom svojih ugovornih obveza ili kakvim drugim protupravnim postupanjem, prouzročio tužitelju imovinsku štetu. Sud zaključuje da je tuženik plaćao ispostavljene fakture prema ugovorenim cijenama, čime je postupao sukladno ugovorenim uvjetima, stoga je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu ocijenio neosnovanim. Sud je ujedno utvrdio da su neosnovane i ničim dokazane tvrdnje tužitelja da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za poništaj sklopljenog Ugovora o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga od 1. ožujka 2012. sukladno odredbama čl. 280. i 284. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) jer prilikom sklapanja Ugovora tuženik nije doveo u zabludu tužitelja. Stoga je i ovaj eventualno kumulirani zahtjev sud odbio kao neosnovan. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Tvrdi sve i kada bi se utvrdilo da je došlo do sklapanja Ugovora od 1. ožujka 2012., a što tužitelj drži da nije, predmetni je Ugovor u svakom slučaju ništetan jer u trenutku navodnog sklapanja predmetnog Ugovora od **.**.2012. ŠJ koji je sklopio taj ugovor u ime tuženika nije bio ovlašten zastupati tuženika. Tvrdi kako Ugovor od 1. ožujka 2012. u svojoj biti predstavlja ugovor o trgovinskom zastupanju i ukazuje na čl. 806. ZOO-a koji propisuje da Ugovor o trgovinskom zastupanju mora biti sklopljen u pisanom obliku. Kako tuženik nikada nije potpisao Ugovor od 1. ožujka 2012., to taj Ugovor nije sklopljen u propisanom obliku, uslijed čega isti temeljem čl. 290 st. 1 ZOO-a nema pravni učinak. Ugovorom od 7. svibnja 2004. propisano je da je za prestanak njegovog važenja potreban pisani oblik, a isti nije prije listopada 2012. godine pismenim putem opozvan ili otkazan od strane tužitelja ili tuženika, niti su tužitelj i tuženik sklopili novi ugovor u pisanom obliku kojim bi se stavio izvan snage taj ugovor. Neovisno o tomu radi li se o ugovoru o trgovinskom zastupanju ili o ugovoru o otpremi, ističe kako predmetni Ugovor od 1. ožujka 2012. nikako nije mogao osnažiti primjenom odredbe čl. 294. ZOO-a kako to neosnovano tvrdi tuženik jer tužitelj u svojem poslovnom odnosu s tuženikom u utuženom razdoblju nije ispunjavao obveze iz Ugovora od 1. ožujka 2012., već je ispunjavao obveze iz Ugovora od 7. svibnja 2004. Da je tužitelj u utuženom razdoblju izvršavao obveze iz Ugovora od 7. svibnja 2004., a ne iz Ugovora od 1. ožujka 2012., jasno upire i činjenica što je do prestanka poslovne suradnje između stranaka došlo jer je tuženik odbijao za utuženo razdoblje tužitelju isplatiti cijenu za pružene usluge po Ugovoru od 7. svibnja 2004. nakon čega je tužitelj krajem srpnja 2012. godine prestao obavljati bilo kakve usluge za tuženika, pa je tuženik dana 17. listopada 2012. uputio tužitelju raskid ugovora o obavljanju i plaćanju otpremničkih usluga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 2.580,00 Eur + PDV 25% iznos od 645,00 Eur, uvećano za pristojbu na žalbu u iznosu od 1.500,00 Eur.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu na osnovi odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.033.000,00 kn / 137.102,66 Eur s pripadajućim zateznim kamatama koji iznos štete predstavlja razliku između cijena usluga tužitelja u spornom razdoblju po ugovoru od 7. svibnja 2004. i stvarno isplaćene cijene od strane tuženika. Tužitelj podredno postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim za slučaj da sud ne prihvati prvo postavljeni tužbeni zahtjev traži poništaj Ugovor o obavljanju i plaćanju otpremničkih usluga sklopljen 1. ožujka 2012. između tužitelja i tuženika, te isplatu utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o obavljanju i plaćanju otpremničkih usluga 7. svibnja 2004. u kojem je među strankama bila ugovorena cijena usluga carinskog posredovanja u visini do 0,5% od fakturne vrijednosti, pri čemu je minimalni iznos cijene ove usluge 30,00 Eur po pošiljci, a maksimalni iznos 1.000,00 Eur po pošiljci; usluga pregleda sanitarne inspekcije 260,00 kn po pošiljci, usluga pregleda tržne inspekcije 220,00 kn po pošiljci, te usluga održavanja kompjutorskog programa „ovlašteni primatelj“ 1.400,00 kn mjesečno.

9. Sporno je, je li od 1. ožujka 2012. njihov poslovni odnos bio uređen novosklopljenim ugovorom s cijenama različitim odnosno nižim u odnosu na prethodni ugovor, te je li tuženik plaćanjem usluge po novougovorenim nižim cijenama tužitelju prouzročio štetu u utuženom iznosu. Sporno je i jesu li se kod sklapanja novog ugovora od 1. ožujka 2012. ostvarile pretpostavke za poništaj Ugovora zbog zablude.

10. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, niti u pobijanoj presudi nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva žalitelj. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Žalbeni navod da je među strankama bio sklopljen Ugovor o trgovinskom zastupanju, a ne Ugovor o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga nije osnovan.

12. Naime, pravilno je sud zaključio da je Ugovor od 1. ožujka 2012. Ugovor o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga koji je među strankama sklopljen prihvatom ponude i kojim Ugovorom se tužitelj obvezao pružati usluge otpremnika, a tuženik se obvezao za pružene usluge plaćati tužitelju ugovorenu cijenu. Sklapanju ugovora prethodio je natječaj, kojeg je proveo tuženik, sa svrhom prikupljanja ponuda pružatelja špediterskih usluga. Tužitelj je svoju ponudu tijekom trajanja natječajnog postupka revidirao na način da je cijene svojih usluga pružanje kojih je nudio tuženiku snizio na način da iste budu konkurentne, obzirom na druge ponuđače. Tuženik je u provedenom natječajnom postupku prihvatio ponudu tužitelja, kao cjenovno prihvatljivu, te je potom tužitelju poslao na potpis Ugovor o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga, s početkom primjene od 1. ožujka 2012., s Cjenikom usluga čime je ugovor sklopljen na temelju odredbi čl. 262. i 247. ZOO-a. Dostavljeni Ugovor s pripadajućim Cjenikom potpisan je od strane tadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja VJ (str. 11. -14. spisa).

13. Žalbeni navod da Ugovor od 7. svibnja 2004. nije prije listopada 2012. pismenim putem opozvan ili otkazan od strane tužitelja ili tuženika, niti su tužitelj i tuženik sklopili novi ugovor u pisanom obliku kojim bi se stavio izvan snage taj ugovor, nije osnovan.

14. Dakle, temeljem isprava u spisu i cijeneći iskaze saslušanih svjedoka pravilno je sud utvrdio da je od 1. ožujka 2012. poslovni odnos između stranaka bio uređen novosklopljenim Ugovorom o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga, s Cjenikom različitim od Cjenika koji se primjenjivao za raniji Ugovor od 7. svibnja 2004., čime je među strankama prestao važiti ranije sklopljen Ugovor od 7. svibnja 2004. te pripadajući mu Cjenik.

15. Žalbeni navod da se predmetni Ugovor od 1. ožujka 2012. nikako nije mogao osnažiti primjenom odredbe čl. 294. ZOO-a jer tužitelj u svojem poslovnom odnosu s tuženikom u utuženom razdoblju nije ispunjavao obveze iz Ugovora od 1. ožujka 2012., već je ispunjavao obveze iz Ugovora od 7. svibnja 2004., također nije osnovan.

16. Odredbom čl. 294. ZOO-a propisano je Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

17. Iz iskaza svjedoka ŠJI (str. 424.-426. spisa), GJ (str. 426.-428. spisa), proizlazi da je dogovorima oko promjene uvjeta i usuglašavanju novih uvjeta prethodio poziv na prikupljanje ponuda za izvršenje predmetne usluge, na koji poziv je svoju ponudu (uz ostale dvije špediterske tvrtke – Intereuropa i Zagrebšped) poslao i tužitelj. Iz ponude tužitelja se može utvrditi da je isti spustio svoje cijene kako bi bio konkurentan, oko čega su se onda stranke usuglasile i sukladno kojim uvjetima je onda sastavljen novi Ugovor temeljem kojeg je tužitelj izdavao račune, a tuženik ih uredno plaćao. Da je tužitelj suprotno žalbenim navodima u tuženom razdoblju ispunjavao obveze iz Ugovora od 1. ožujka 2012., a ne iz Ugovora od 7. svibnja 2004. proizlazi iz iskaza svjedoka zaposlenika tužitelja FJ (str. 433.-434. spisa) i ČJ (str. 434.-436. spisa) koji su iskazali da je tužitelj tuženiku u nastavnom razdoblju fakture za svoje usluge pružao po novougovornim (nižim) cijenama, te da je takvu uputu djelatnicima tužitelja dao tadašnji zakonski zastupnik tužitelja HJ. Stoga sud pravilno nije prihvatio kao istinite navode svjedoka ranijeg zakonskog zastupnika tužitelja HJ.

18. S tim u vezi neosnovan je i žalbeni navod da je do prestanka poslovne suradnje između stranaka došlo upravo zbog toga što je tuženik odbijao za utuženo razdoblje tužitelju isplatiti cijenu za pružene usluge po Ugovoru od 7. svibnja 2004. pa je tuženik 17. listopada 2012. uputio tužitelju raskid ugovora o obavljanju i plaćanju otpremničkih usluga.

19. Naime, iz isprava u spisu suprotno navodima žalitelja proizlazi da je do raskida ugovora došlo jer tužitelj nije plaćao svoju ugovornu obvezu, odnosno nije plaćao sanitarnog inspektora, premda je tuženik uredno predujmljivao te troškove tužitelju te da je štetu iz ovog odnosa pretrpio tuženik, a ne tužitelj, radi čega je tuženik podnio protutužbu što je predmet drugog postupka.

20. S obzirom na to da tuženik u spornom razdoblju nije postupao protivno svojim ugovornim obvezama, niti je drugim protupravnim postupanjem, prouzročio tužitelju imovinsku štetu, kako to neosnovano tvrdi tužitelj, pravilno je sud zahtjev tužitelja za naknadom štete u utuženom iznosu ocijenio neosnovanim, te ga odbio.

21. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za poništaj ugovora.

22. Odredbom čl. 284. st. 1. ZOO-a propisano je da, ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zablude nije bitna.

23. Prvostupanjski sud je, polazeći od gore citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima uvidom u isprave u spisu i iskazu saslušanih svjedoka pravilno zaključio da se niti iz onog što je sam tužitelj isticao tijekom postupka, a na čemu ustraje u žalbi ne može zaključiti da je na strani tužitelja postojala zabluda o onome glede čega je potpisao ugovor. Kako je to prethodno navedeno tužitelj nije s uspjehom dokazao da u vrijeme potpisivanja navedenog Ugovora od strane direktora tužitelja u prilogu Ugovora nije bilo novog cjenika za obavljanje otpremničkih usluga, uslijed čega je smatrao da će se plaćanje obavljati prema dosadašnjem cjeniku, odnosno da je doveden u zabludu. Da nije riječ o zabludi o tome u prilog govori i činjenica da je nakon sklopljenog ugovora, 1. ožujka 2012. tužitelj pružao otpremničke usluge i ispostavljao tuženiku fakture za pružene usluge prema nižem Cjeniku iz tog Ugovora.

24. Žalbeni navod da je ugovor ništetan obzirom da ga je u ime i za račun tuženika sklopila osoba koja u to vrijeme nije bila ovlaštena zastupati tuženika nije osnovan.

25. Kao što je prethodno navedeno sklapanju ugovora prethodio je natječaj, kojeg je proveo tuženik, sa svrhom prikupljanja ponuda pružatelja špediterskih usluga. Tužitelj je svoju ponudu tijekom trajanja natječajnog postupka revidirao na način da je cijene svojih usluga pružanje kojih je nudio tuženiku snizio na način da iste budu konkurentne, obzirom na druge ponuđače. Tuženik je u provedenom natječajnom postupku prihvatio ponudu tužitelja, kao cjenovno prihvatljivu, te je potom tužitelju poslao na potpis Ugovor o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga, s početkom primjene od 1. ožujka 2012., s Cjenikom usluga, koji Ugovor je tužitelj potpisao čime je ugovor sklopljen na temelju odredbi čl. 262. i 247. ZOO-a. Žalbeni navod kako je ugovor sklopila osoba koja u to vrijeme nije bila ovlaštena zastupati tuženika nije osnovan. Iz e-mail korespondencije u spisu (str. 459.-474. spisa) proizlazi da je u prvotnom ugovoru koji je u ime tužitelja poslao ČJ bilo pravilno navedeno ime osobe ovlaštene za zastupanje tuženika BJ koji ugovor je GJ u ime tuženika vratila tužitelju na ispravak jer su pojedine odredbe ranijeg ugovora bile izbačene i tužitelj je u nacrtu novog ugovora kao osobu ovlaštenu za zastupanje naveo novog direktora VJI jer je u međuvremenu došla do promjene u zastupanju tuženika. Međutim, nesporno je da je ugovor sklopljen 1. ožujka 2012. u vrijeme dok je društvo zastupao UJ čija ovlast za zastupanje je prestala 2. travnja 2012. (str. 498. spisa).

26. Stoga je sud pravilno odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za poništajem Ugovora o obavljanju i plaćanju špediterskih usluga, od 1. ožujka 2012.

27. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koju je sud dosudio tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa), a žalitelj osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud bio nepravilan.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković