Poslovni broj: Us I-2368/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, te Ljiljani Lijić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja NŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Gržiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Tus & Gržić d.o.o. Zagreb, Ulica baruna Trenka 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, Split, OIB:36162371878 zastupanog po opunomoćeniku ZŠ (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi lakše povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Maria Bašure, odvjetnika u Splitu i opunomoćenika tuženika, 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja, Split, Klasa: UP/II-114-04/23-01/2, Urbroj: 511-01-158-23-2 od 3. srpnja 2023. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Klasa: UP/I-114-04/23-01/6, Urbroj: 511-03-100-23-9 od 26. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II- 114-04/23-01/2, Urbroj: 511-01-158-23-2 od 3. srpnja 2023. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Klasa: UP/I-114-04/23-01/6, Urbroj: 511-03-100-23- 9 od 26. travnja 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

3. Prvostupanjskim rješenjem je tužitelj utvrđen odgovornim što je dana 13. veljače 2023. u 23:33 sati u Dubrovniku tijekom obavljanja službe na dijelu Ulice branitelja Dubrovnika od kbr. 2. do kbr. 10., upravljajući službenim vozilom marke “Škoda” tip “Octavia’’, reg. oznake [registarska oznaka], krećući se smjerom istok – zapad, udario prednjim desnim kotačem u uzdignuti kameni rub nogostupa kojom prilikom je oštetio prednji desni kotač na vozilu, pa da je time počinio lakšu povredu službene dužnosti iz čl. 95. st. 1. toč. 3. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11, 130/12, 8/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19), opisano kao „nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima”, pa mu je temeljem čl. 110. st. 1. toč. 1. Zakona o policiji izrečena disciplinska sankcija- pisana opomena.

4. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja tužitelj u bitnom navodi da je prvostupanjsko tijelo u odgovarajućem vremenskom roku, sukladno odredbama iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku, trebalo pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari te na taj način utvrditi materijalnu istinu, a što je isto propustilo učiniti, pa je stoga tužitelj u cijelosti neosnovano proglašen odgovornim da bi opisanim radnjama počinio lakšu povredu službene dužnosti opisanu u čl. 95. st. 1. toč. 3. Zakona o policiji, iako za takvo što nema osnova. Osim toga, nedostatnim i ishitrenim cijenjenjem dokazne građe u spisu došlo je do povrede iz čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, pobijanim rješenjima tužitelj je proglašen odgovornim da bi počinio lakšu povredu službene dužnosti opisanu kao „nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima“, iako za takvu kvalifikaciju po utvrđenju tužitelja nema bilo kakve osnove. Na navedene procesne povrede i potpuno pogrešno utvrđeno činjenično stanje tužitelj je ukazivao u žalbi podnesenoj 17. travnja 2023., no tuženik je u pobijanom drugostupanjskom rješenju u potpunosti ignorirao gotovo sve žalbene navode tužitelja, a koji navodi su u cijelosti osnovani i imaju utemeljenja u zakonu, kao i materijalnoj dokumentaciji u spisu. U predmetnoj žalbi se u bitnom navodi kako tužitelj nije počinio disciplinsku povredu kako mu se pobijanim rješenjem stavlja na teret, obzirom sporne prilike nije postupao niti s namjerom a niti iz krajnje nepažnje, odnosno nisu ispunjenje pretpostavke za odgovornost za povredu službene dužnosti, nego se isključivo radilo o nenamjernom i nepredviđenom događaju u prometu koji se može dogoditi bilo kome, a o kojem je pravovremeno i vjerodostojno izvijestio svoje nadređene. Međutim, i pored utemeljenih i detaljno obrazloženih žalbenih navoda tužitelja, drugostupanjsko tijelo se gotovo niti jednom riječju nije osvrtalo na iste niti ih je pokušalo razjasniti stoga je po stavu tužitelja došlo do grubog kršenja odredbi iz čl. 120. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku. Pri tome, tužitelj bitnim napominje kako su postupanjem prvostupanjskog tijela na najgrublji način povrijeđena procesna prava tužitelja, osobito pravo na obranu, a koja prava su istom zajamčena domaćim i međunarodnim propisima, s posebnim osvrtom na načelo „jednakosti oružja“ koje je u konkretnom slučaju u cijelosti zanemareno. Isto postupanje prvostupanjskog tijela također je u koliziji s praksom ESLJP-a (odluke Perić protiv Hrvatske, LB Interfinanz protiv Hrvatske, Olujić protiv Hrvatske i dr.). Naime, obzirom je povod za pokretanje disciplinskog postupka bila prometna nezgoda policijskog službenika, koji kao sudionik iste suprotno odredbama Prekršajnog zakona nije bio potpisnik Zapisnika o očevidu, a kojemu također suprotno odredbi čl. 150. Prekršajnog zakona nije omogućen uvid u spis sve do 15. svibnja 2023., dakle nakon održane rasprave prvostupanjskog tijela. Zbog navedenog, tužitelj je bio u objektivnoj nemogućnosti predlagati dokaze u svoju korist obzirom mu isti nisu bili dostupni te stoga nije jasno iz kojeg razloga prvostupanjsko tijelo nije po službenoj dužnosti pribavilo Zapisnik o očevidu navedene prometne nezgode, a sve kako bi na objektivan način utvrdilo stanje konkretne stvari. Obzirom na navedeno, prvostupanjsko je tijelo u konkretnom slučaju propustilo postupati sukladno odredbama iz čl. 47. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku. Na taj način da je tužitelj stavljen u bitno lošiji položaj u odnosu na tuženika, koji je pak kao ovlašteni tužitelj bio dostaviti dužan dostaviti i dokaze koji tužitelju idu u prilog – a što je propustio učiniti, pri čemu je tužitelju na ranije opisan način uskraćeno pravo na obranu, dok službena osoba, u ovom slučaju prvostupanjsko tijelo, suprotno odredbi čl. 47. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, nije pribavilo podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi javnopravno tijelo kod kojeg se vodi postupak, odnosno drugo javnopravno tijelo ili sud. Osim toga, tužitelj je na usmenoj raspravi od 25. travnja 2023. temeljito iskazivao kako je pravovremeno i istinito izvijestio operativno dežurstvo PP Dubrovnik o svim okolnostima koje su dovele do predmetnog događaja, pa je tim više službena osoba u svrhu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja trebala postupiti sukladno odredbama iz čl. 47. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku te po službenoj dužnosti pribaviti sve podatke o spornim činjenicama, a ne bezrezervno pokloniti vjeru sadržaju službenih zabilješki policijskih službenika KŠ i IŠ uopće ne provjerivši navode tužitelja. Nastavno na navedeno, isti iskaz je morao biti sastavnim dijelom obrazloženja pobijanog rješenja obzirom se kao personalni dokaz imao cijeniti u vezi s ostalim prihvaćenim i provedenim dokazima, no iz pobijanog rješenja proizlazi da prvostupanjsko tijelo navedeni dokaz uopće nije cijenilo niti dovodilo u vezu s ostalim dokazima u spisu, čime je došlo do grube povrede elementarnih propisa Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj bitnim navodi kako je činjenično stanje u postupku u cijelosti pogrešno i proizvoljno utvrđeno, a što prvenstveno proizlazi iz okolnosti da prvostupanjsko tijelo nije razmotrilo i valoriziralo iskaz tužitelja dan na raspravi 25. travnja 2023. u kojem isti navodi kako je do oštećenja službenog vozila došlo isključivo uslijed izbjegavanja autobusa koji mu je dolazio u susret prešavši na njegovu stranu kolnika, odnosno da je podnositelj kao odgovoran vozač izbjegao teže posljedice koje bi se manifestirale većom materijalnom štetom i tjelesnim povredama njega i kolegice N, a možda bi došlo i do smrtnog ishoda da tužitelj nije trezveno reagirao. U istom iskazu tužitelj također ističe kako je pravovremeno i istinito izvijestio operativno dežurstvo PP Dubrovnik o prometnoj nezgodi. Budući da je tužitelj vjerodostojno iskazivao vezano za okolnosti nesretnog događaja, pojašnjavajući kako se radilo o nenamjernom i nepredviđenom događaju čiji je teži ishod spriječen upravo tužiteljevom pravovremenom radnjom, a koji iskaz je prvostupanjsko tijelo u potpunosti zanemarilo, tužitelj je iste navode istaknuo u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, predlažući pri tome dokaze koje prvostupanjsko tijelo nije izvelo, a koji samostalno i/ili u svojoj ukupnosti potvrđuju tužiteljeve navode. Međutim, suprotno navodu drugostupanjskog tijela kako je prilikom odlučivanja prihvatilo i u obzir uzelo predložene dokaze, u naravi isti dokazi nisu razmatrani niti valorizirani, a što nesporno proizlazi iz konfuznih navoda iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja kojim se suprotno ranije iznesenoj tvrdnji kako ,,prvostupanjsko tijelo na okolnosti djela koje je stranci stavljeno na teret nije po navodima žalitelja izvelo sve dokaze koji su po njemu bili bitni za potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, no žalitelj je spomenute dokaze dostavio uz žalbu” odmah zatim navodi kako je „prvostupanjsko tijelo analiziralo je izvedene dokaze, te obrazložilo kojim dokazima je i iz kojih razloga je poklonilo vjeru i utvrdilo činjenično stanje, a s kojim obrazloženjem se slaže i ovo Vijeće.” Uzimajući u obzir sadržaj prvostupanjskog rješenja nesporno proizlazi kako isti dokazi nisu cijenjeni niti analizirani obzirom je tužitelj de facto bio onemogućen u predlaganju istih, a kako je obrazloženo žalbom, a prvostupanjsko tijelo ih po službenoj dužnosti, suprotno odredbi iz čl. 47. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, nikada nije pribavilo, dok sam iskaz tužitelja dan na raspravi 25. travnja 2023. nije razmatran niti valoriziran prilikom odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, a što je sve u svojoj ukupnosti doprinijelo pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da drugostupanjsko tijelo navodi kako je predložene dokaze koje prvostupanjsko tijelo nije izvelo prihvatio i cijenio, a potom navodi kako prihvaća obrazloženje prvostupanjskog tijela glede analize izvedenih dokaza (a koje dokaze prvostupanjsko tijelo nikada nije cijenilo) drugostupanjsko tijelo propustilo je ispraviti pogrešno utvrđeno činjenično stanje te je na taj način postupio suprotno odredbi čl. 120. st.3. Zakona o općem upravnom postupku. Nastavno, u pobijanom prvostupanjskom rješenju tek se šturo navodi kako je prvostupanjsko tijelo poklonilo vjeru sadržaju službenih zabilješki pol. službenika KŠ i IŠ budući da navedeni događaj nakon dojave nije okarakteriziran kao prometna nesreća pa je očevid prometne nesreće obavljen tek naknadno, a što predstavlja svojevrsni non sense. Naime, tužitelj iste navode smatra paušalnim i pravno neutemeljenim, obzirom je kao sudionik prometne nezgode, a uzimajući u obzir da je u tom trenutku obavljao službu, pravovremeno i istinito izvijestio operativno dežurstvo PP Dubrovnik, punomoćnika šefa smjene KŠ o svim okolnostima koje su dovele do predmetnog događaja. Tužitelj je pritom na upit pomoćnika gosp. KŠ može li sam promijeniti puknutu gumu, ili mu netko treba doći pomoći, odgovorio kako će gumu promijeniti sam te da mu nije potrebna pomoć, pa se stoga tužitelj ne može smatrati odgovornim za okolnost da u tom trenutku postupajuće osobe u operativnom dežurstvu navedeni događaj nisu okarakterizirale kao prometnu nesreću te odmah obavile očevid, te ista okolnost ne može predstavljati otegotnu okolnost pri odlučivanju o disciplinskoj odgovornosti tužitelja. Navod tuženika kako je tužitelju kao policijskom službeniku ,,trebalo biti poznato da u slučaju prometne nesreće ne može i ne smije sam otklanjati oštećenja na vozilu prije dolaska policije i eventualnog vršenja očevida” čini se neuvjerljivim ako se uzme u obzir kako je tužitelj u terećeno vrijeme uputio samo dva poziva – oba prema korisničkom broju pomoćnika šefa smjene KŠ. Dakle, tužitelj je prvenstveno u svojstvu sudionika nesreće a potom i u svojstvu policijskog službenika, obavijestio nadležne, ali i nadređene osobe o predmetnom događaju te okolnostima istoga te je potom, nakon što isti nisu utvrdili da se radi o prometnoj nesreći i naredili očevid, zamijenio gumu i nastavio službu, a kakvo postupanje se ukazuje u cijelosti profesionalnim i nadasve odgovornim. S tim u vezi, tužitelj napominje kako on ne implicira da bi njegovi nadređeni trebali disciplinski ili na bilo koji drugi način odgovarati jer isti događaj nisu odmah identificirali kao prometnu nesreću, a tome u prilog ide i navod iz službene zabilješke o obavljenom razgovoru sa vozačem autobus GŠ koji navodi da sporne prigode nije zamijetio nikakav događaj niti prometnu nesreću, iz čega proizlazi kako i same okolnosti predmetnog slučaja nisu nedvojbeno upućivale da se radilo o prometnoj nesreći. Međutim, tužitelju je nedopustivo da mu se ta okolnost nameće kao otegotna pri odlučivanju o disciplinskoj odgovornosti, obzirom je on sa svoje strane učinio sve prvenstveno kako bi spriječio veću materijalnu štetu ili štoviše životnu opasnost, a potom o svemu vjerodostojno obavijestio nadređene, koji su u konačnici donijeli odluku i dali uputu tužitelju za daljnje postupanje. Osim toga, tužitelj je na raspravi osporavao sadržaj službene zabilješke pol. službenika KŠ koji u istoj ne spominje dojavu NŠ o oštećenju pneumatika i naplatka uslijed prometne nesreće, međutim prvostupanjsko tijelo se nije očitovalo o navodu podnositelja, bezrezervno poklanjajući vjeru sadržaju službenih zabilješki pol. službenika KŠ i Z. Za razliku od prvostupanjskog tijela koje uopće nije obrazložilo zašto je poklonilo vjeru sadržaju službenih zabilješki pol. službenika KŠ i IŠ, pritom zanemarujući navode tužitelja kojima isti opravdano dovodi u sumnju sadržaj navedenih zabilješki, drugostupanjsko tijelo pak u svom obrazloženju iznosi iznenađujuće obrazloženje navodeći kako je prvostupanjsko tijelo u pravu kada je poklonilo vjeru sadržaju službenih zabilježbi pol. službenik K „Upravo iz razloga koje navodi i sam žalitelj, odnosno iz činjenice da se radi o policijskim službenicima koji su nadređeni žalitelju, koji su sigurno iskusni i educirani za obavljanje svojih poslova, ovo vijeće je poklonilo vjeru njihovim iskazima.” Okolnost da su navedeni rukovodeći policijski službenici, kao izravno nadređeni podnositelju, bili obvezni nakon dojave rasporediti policijskog službenika da obavi očevid, obzirom se radilo o vozilo tijela državne uprave, a sukladno čl. 30. st. 3. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama ("Narodne novine" br. 141/11.), a što isti nisu učinili, za drugostupanjsko tijelo nije sporna budući da isti „nisu imali nikakvog logičnog razloga prešutjeti ili ignorirati navodnu dojavu žalitelja o prometnoj nesreći.” S druge strane, tužitelj koji tijekom cijelog postupka nije sporio da je sam zamijenio gumu, međutim da je isto učinio po nalogu svog pretpostavljenog kojeg je odmah obavijestio, a koji iskaz je dao i na Zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 21. travnja 2023. pred Općinskim sudom u Dubrovniku, prema mišljenju drugostupanjskog tijela iste navode ističe isključivo kako bi umanjio ili otklonio odgovornost od sebe, a isto se odnosi i na policijsku službenicu CŠ koja se s njim u trenutku događaja nalazila u vozilu. Tužitelj stoga još jednom ističe kako je pravovremeno i istinito izvijestio operativno dežurstvo PP Dubrovnik, pomoćnika šefa smjene KŠ o svim okolnostima koje su dovele do oštećenja službenog vozila, a do kojeg je došlo isključivo kako bi se izbjegle teže posljedice koje bi se manifestirale većom materijalnom štetom i tjelesnim povredama njega i kolegice. Pored navedenog, tužitelj se ne može smatrati odgovornim za okolnost da u tom trenutku postupajuće osobe u operativnom dežurstvu navedeni događaj nisu okarakterizirale kao prometnu nesreću te odmah obavile očevid, već su dale uputu tužitelju da sam zamjeni gumi, što je tužitelj u konačnici i učinio, te u njegovu postupanju ne postoje elementi bio čega nepropisnog ili nezakonitog. Uzimajući u obzir navode tužitelja, neosnovanim se ukazuje zaključak tuženika da tužitelju nadređene osobe, kao iskusne i educirane u obavljanju svojih poslova, a koje nisu postupile sukladno čl. 30. st. 3. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama te nakon dojave naredile obavljanje očevida, nemaju nikakvog logičnog razloga isto prešutjeti ili ignorirati, dok s druge strane smatra kako tužitelj o događaju nije dojavio onako kako ga je naknadno opisao u svojoj zabilješci, iako iz svih dokaza u spisu proizlazi upravo suprotno. Dakle, tuženik nekritički poklanja vjeru službenim zabilješkama nadređenih rukovoditelja, dovodeći pri tom u pitanje vjerodostojnost policijskih službenika koji su bili neposredni sudionici predmetnog događaja. Štoviše, drugostupanjsko tijelo ide i korak dalje te u cijelosti banalizira okolnost da je tužitelj iznijeo određene sumnje u zakonitost provedenog očevida navodeći kako ,,drži zapisnik o očevidu valjanim i relevantnim dokazom koji je sačinjen od strane stručne osobe i koji, suprotno navodima žalitelja, nije trebao biti potpisan od njegove strane (žaliteljeve)”. Tužitelju prvenstveno ističe kako nikada nije tvrdio da bi trebao biti potpisnikom zapisnika, obzirom mu je poznato da sudionici prometnih nesreća nisu potpisnicika zapisnika o očevidu, već je navedenu okolnost naveo pojašnjavajući da, upravo stoga što nije potpisnik zapisnika o očevidu, a uvid u isti mu nije omogućen sve do 15. svibnja 2023., bio je onemogućen isti predložiti kao dokaz u postupku pred prvostupanjskim tijelom. Nastavno, vezano uz okolnosti provedenog očevida kao i sadržaja Zapisnika o istome, obzirom na određene nedosljednosti u istom u odnosu na druge materijalne dokaze u spisu, a koje se poglavito odnose na naznačeno vrijeme, pa se tako primjerice u Zapisniku navodi kako je očevid izvršen 14. veljače 2023. u 14:15 sati, što nije istinito obzirom je isti obavljen tek 16. veljače 2023. u 9,30 sati, a što proizlazi iz iskaza kako tužitelja, tako i RŠ, građana- očevica. Osim toga, tužitelj izražava sumnju u provedeno vještačenje mjesta kontakta vozila s rubnjakom, budući se u Zapisniku navodi da je kao fiksna točka mjerenja uzet kut kamenog zida kbr. 10, a koje mjesto je pokriveno kamerama na kojima nije zabilježeno da je vještačenje obavljeno na označenom mjestu. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj izražava čvrstu sumnju u vjerodostojnost sadržaja navedenog Zapisnika kao i preostale dokumentacije koja se odnosi na predmetni događaj, smatrajući istu nevjerodostojnom. Osim toga, tužitelj je dojma kako mu je na teret stavljena povreda službene dužnosti kako bi se prikrio propust vezano uz karakterizaciju nesretnog događaja kao prometne nesreće, iako u stvarnosti tužitelj nije ostvario obilježja terećenog djela. S tim u vezi, tužitelj ističe kako, u svom radnom okruženju uživa besprijekornu reputaciju od strane svih rukovoditelj kao policajac koji je marljiv, te koji pošteno i savjesno obavlja svoj posao, a čemu u prilog govori i da je neposredno prije podnošenja ove tužbe odlikovan od strane načelnika PU dubrovačko-neretvanske zbog doprinosa u službi glede suzbijanja trgovine drogama. Tim više ga pogađa nepravda koja mu se nanosi stavljanjem na teret disciplinskog djela koje nije počinio. Suprotno navodima iz pobijanog rješenja, smatra kako se tužitelj u navedenoj situaciji ponio časno i odgovorno, te je kao odgovoran čovjek i policijski službenik odreagirao na način da je spriječio nastanak veće materijalne štete ili eventualno gubitak ljudskog života. Nejasno je stoga zašto se takav potez i odgovorno postupanje imenovanog podnositelja stigmatizira i na teret mu se stavlja povreda službene dužnosti. Tužitelj smatra neosnovanim navode iz pobijanog rješenja u dijelu koji se tiče kvalifikacije same povrede koja je označena kao lakša povreda službene dužnosti iz čl. 95. st. 1. toč. 3. Zakona o policiji, tako da se navodi kako opisane radnje doista predstavljaju nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima, a za kakvu kvalifikaciju nema bilo koje osnove te se u naravi uopće ne radi o povredi službene dužnosti. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 93. st. 2. Zakona o policiji kojom je decidirano propisano kako ,,Policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.” Iako je drugostupanjsko tijelo navod tužitelja ocijenio neosnovanim napominjući kako je nesporno da je tužitelj povredu počinio iz krajnje nepažnje, odnosno da nije postupio s dužnom pažnjom prilikom uporabe službenog vozila, tužitelj smatra važnim ponovno napomenuti kako do predmetnog događaja nije došlo niti s namjerom niti iz krajnje nepažnje, odnosno nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost za povredu službene dužnosti. Naime, upravo zahvaljujući dobrom vozačkim manevru tužitelja spriječena je veća šteta, a što jasno proizlazi iz fotografije s mjesta događaja iz koje je vidljivo kako je vozač autobusa zadnjim krajem autobusa gazio uzdužnu linije na kolniku, dakle prije ulaska u sami zavoj, te se prilikom mimoilaženja prema svim parametrima fizike, isti u jakom zavoju nije mogao državi sredine svoje kolničke trake, te je samim time natjerao tužitelja na trzaj volanom u desno kako ne bi udario u njega. S tim u vezi, tužitelj ističe kako se radi o zaista velikom i nepreglednom zavoju te je uvjeren da bi u datim okolnostima na isti način postupila svaka druga osoba kojoj je cilj prvenstveno spasiti ljudske živote, a potom i spriječiti veću materijalnu štetu. Stoga tužitelj još jednom napominje kako smatra da se stupanj pažnje nije ispravno cijenio te se s pravom pita kakvu bi sankciju snosio u slučaju da je namjerno skrivio prometnu nezgodu. Nastavno, podnositelj još jednom izražava iskreno kajanje za prouzročenu prometnu nezgodnu koja svakako nije prouzročena s namjerom ili iz krajnje nepažnje, već se radi isključivo o nesretnom događaju koji se dogodio kao posljedica postupanja podnositelja kojim je želio spriječiti veće zlo. Slijedom svega navedenog, tuženik je propustio obrazložiti i činjenično potkrijepiti dio odluke koji se odnosi na to da bi policijski službenik NŠ počinio povredu službene dužnosti, a što smatramo u cijelosti neprihvatljivim obzirom isti događaj nema bilo kakve poveznice s ponašanjem navedenog policijskog službenika već se radilo o nenamjernom i nepredviđenom događaju u prometu koji se može svakome dogoditi, te će o eventualnoj odgovornosti za predmetni prekršaj odlučiti nadležni prekršajni sud, dok u konkretnom slučaju nisu ispunjenje odgovornosti za disciplinsku odgovornost. Na koncu, tužitelj napominje kako je slijedom svega navedenog uvjeren kako će svoju nedužnost dokazati i u prekršajnom postupku koji se protiv njega vodi vezano za isti događaj te će o svim odlukama u istom postupku pravodobno izvijestiti ovaj sud. IV/ Slijedom svega iznijetog tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te poništiti u cijelosti osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te naknadi tužitelju troškove upravnog spora.

5. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da tužitelj u tužbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka odnosno u žalbi, a koje je Drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa se radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog upravnog tijela. Protivi se izvođenju predloženih dokaza kao suvišnih. Posebno ističe da je tužitelj saslušan u upravnom postupku, a šef smjene IŠ i pomoćnik šefa smjene KŠ čiji su iskazi životni i logični i nemaju razloga lažno teretiti tužitelja su suglasno iskazali da ih je tužitelj doveo u zabludu odnono da im nije prijavio prometnu nesreću. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja lakše povrede službene dužnosti, za koju mu je u pravilno provedeno postupku zakonito i pravilno izrečena propisana kazna, predlaže se podredno tužbu odbiti kao neosnovanu.

6. U sporu je održana rasprava 19. ožujka 2025. a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja, saslušanjem svjedoka KŠ i CŠ , kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a, prema ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenih rješenja.

12. Među strankama je sporno je li tužitelj kao policijski službenik, počinio lakšu povredu službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točka 3. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11, 130/12, 8/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19; dalje: Zakon o policiji) opisanu kao „nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima", na način kako mu se to stavlja na teret prvostupanjskim rješenjem, a koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem tuženika.

13. Odredbom članka 93. Zakona o policiji propisana je odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe. Stavkom 2. istog članka je propisano da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

12. Odredbom članka 95. stavka 1. točke 3. Zakona o policiji propisano je da je lakša povreda službene dužnosti nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima.

13. Odredbom članka 110. stavka 1. Zakona o policiji propisano je da se za lakše povrede službene dužnosti mogu izreći sljedeće kazne: 1. pisana opomena, 2. novčana kazna u visini do 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu.

14. Nadalje, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o policiji je propisano da se pri određivanju vrste kazne uzimaju u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

15. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu prijedloga načelnika Policijske uprave dubrovačko-neretvanske za pokretanje postupka zbog lakše povrede službene dužnosti protiv tužitelja radi lakše povrede službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točke 3. Zakona o policiji.

16. Prema ocjeni ovog suda, polazeći od podatka spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, pravilno i zakonito je prvostupanjskim rješenjem tužitelj utvrđen odgovornim za lakšu povredu službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točke 3. Zakona o policiji na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, odnosno pravilno i zakonito je osporenim rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje koje u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj sud.

17. Naime, prema ocjeni ovog suda, tuženik i prvostupanjsko tijelo su za svoja utvrđenja sadržana u osporenim rješenjima imali uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka, te je prvostupanjsko tijelo analiziralo izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te obrazložilo kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdilo činjenično stanje, a koje obrazloženje je u cijelosti kao pravilno i zakonito prihvatio i tuženik, dok se tuženik u osporenom rješenju osvrnuo na žalbene navode tužitelja te obrazložio razloge zbog kojih žalbu drži neosnovanom.

18. Osporeno drugostupanjsko rješenje kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja se u bitnom obrazlaže na način da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo analiziralo izvedene dokaze zasebno i u njihovoj povezanosti te je pojasnilo kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonilo vjeru. Tuženik drži da je prvostupanjsko tijelo u pravu kada je poklonilo vjeru sadržaju službenih zabilješki policijskih službenika KŠ i IŠ. Upravo iz razloga koje navodi i sam tužitelj, odnosno iz činjenice da se radi o policijskim službenicima koji su nadređeni tužitelju, koji su sigurno iskusni i educirani za obavljanje svojih poslova, ovo vijeće je poklonilo vjeru njihovim iskazima. Naime, ne nalazi se nikakvog razloga da bi isti u konkretnom slučaju neistinito iskazivali. Navedeni policijski službenici nisu imali nikakvog logičnog razloga prešutjeti ili ignorirati navodnu dojavu tužitelja o prometnoj nesreći, odnosno da bi oštećenje pneumatika i felge nastalo kao posljedica izbjegavanja gradskog autobusa. U prilog ovakvom stavu vijeća govori i činjenica da je IŠ događaj evidentirao u Dnevnom izvješću, kao i činjenica da je iz službene zabilješke koju je tužitelj sačinio dana 13.02.2023., dakle neposredno po terećenom događaju, razvidno da je sam zamijenio puknuti pneumatik rezervnom. Kao policijskom službeniku, tužitelju bi trebalo biti poznato da u slučaju prometne nesreće ne može i ne smije sam otklanjati oštećenja na vozilu prije dolaska policije i eventualnog vršenja očevida, a što je tužitelj, baš suprotno, učinio. U prilog ovakvom stavu govore i navodi iz službene zabilješke o obavljenom razgovoru sa vozačem autobusa GŠ koji navodi da se sporne prigode na uobičajen način spustio autobusom sredinom ulice, da se tom prigodom mimoišao sa nekoliko vozila, te da nije zamijetio nikakav događaj niti prometnu nesreću a niti da je bilo što vidio na povratku. Bez obzira što je izvršen naknadno, tuženik drži zapisnik o očevidu valjanim i relevantnim dokazom koji je sačinjen od strane stručne osobe i koji, suprotno navodima tužitelja, nije trebao biti potpisan od njegove strane. Tuženik je mišljenja da su navodi tužitelja usmjereni isključivo prema umanjivanju ili otklanjanju odgovornosti od sebe, a isto se odnosi i na policijsku službenicu N koja se s njim u trenutku događaja nalazila u vozilu. Nadalje, tuženik ne spori da je tužitelj o događaju obavijestio operativno dežurstvo postaje, no drži da događaj nije dojavio onako kako ga je naknadno opisao u svojoj službenoj zabilješci. Ujedno ističe da su u upravnom postupku svi dokazi izjednačeni, pa službena osoba koja vodi postupak može neke dokaze prihvatiti a neke ne prihvatiti, pa prema tome odlučiti jesu li neke činjenice dokazane ili ne, što ovisi o njezinom slobodnom uvjerenju, a sve da bi se utvrdile relevantne činjenice odnosno pravo činjenično i pravno stanje stvari. Nastavno na navedeno, tuženik drži, a suprotno mišljenju tužitelja, da je isti povredu počinio iz krajnje nepažnje, odnosno da nije postupao s dužnom pažnjom prilikom uporabe službenog vozila, dakle nije uložio niti pažnju prosječnog građanina, uslijed čega je na službenom vozilu nastala materijalna šteta. Stoga, drži nesporno utvrđenim da je policijski službenik NŠ, ovdje tužitelj, odgovoran za terećenu povredu službene dužnosti iz članka 95. stavak 1. točka 3. Zakona o policiji, opisanu kao nepravilno ili neuredno postupanje sa sredstvima za rad i službenim aktima.

19. Ovakvo obrazloženje osporenog rješenja tuženika kao pravilno i zakonito u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer isto ima uporište u rezultatima provedenog dokazanog postupka.

20. Ovaj sud dijeli stav tuženika da je potpuno nelogično da bi tužitelj izvijestio operativno dežurstvo, odnosno pomoćnika šefa smjene o prometnoj nesreći a da bi isti, zajedno sa šefom smjene to prešutio (iako je događaj evidentirao u Dnevnom izvješću), te da bi tužitelj kao policijski službenik, iako je prema njegovim navodima bila riječ o prometnoj nesreći, sam promijenio oštećeni pneumatik i nastavio dalje sa službom.

21. Ne stoje prigovori tužitelja da bi mu u konkretnom slučaju bilo povrijeđeno pravo na obranu jer mu je uvid u spis omogućen tek nakon održane rasprave prvostupanjskog tijela, iz razloga jer se tužitelj na sve okolnosti konkretnog slučaja imao mogućnost očitovati se kroz žalbu (kao i predlagati dokaze), kao i tijekom ovog spora, a koju mogućnost je tužitelj i iskoristio, te je tuženik prilikom donošenja osporenog drugostupanjskog rješenja cijenio i sve žalbene prigovore tužitelja, suprotno tužbenim prigovorima

22. Kod ovakvog stanja stvari, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja, prema ocjeni ovog suda, nije počinjena povreda pravila postupka, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, osporeno rješenje je valjano obrazloženo, te je pravilno primijenjen materijalni propis, upravo suprotno tužbenim prigovorima.

23. Naposljetku, za navesti je da su upravna tijela prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imala u vidu težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena, kao i sve olakotne i otegotne okolnosti na strani prijavljenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, a sve temeljem članka 111. Zakona o policiji. Pri tome za ukazati je ovdje i na odredbu članka 4. ZUS- a prema kojoj se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke (izabrane odnosno izrečene disciplinske kazne) donesene primjenom slobodne (diskrecione) ocjene javnopravnog tijela. Upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS- a). S obzirom na navedeni normativni okvir, sud ne nalazi da bi izbor disciplinske kazne u konkretnom slučaju bio nezakonit odnosno da bi izišao iz okvira propisanih zakonom.

24. Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

25. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

26. Kako tužitelj nije uspio u sporu, valjalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora kao neosnovan, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke presude.

U Splitu 16. travnja 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.