Poslovni broj: Usž-4482/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Danijelu Sočancu, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 191B/I, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama, Zagreb, Savska cesta 41, OIB: 69331375926, radi propuštanja donošenja pojedinačne odluke u propisanom roku, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2866/2024-9 od 23. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 2866/2024-9 od 23. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o prigovoru tužitelja od 8. siječnja 2024., izjavljenog zbog neizdavanja obavijesti o načinu i uvjetima ostvarivanja prava (točka I.) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II.).

2. Tužitelj osporava presudu prvostupanjskog suda zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da korespondencija putem elektroničke pošte ne predstavlja dovoljno formaliziranu komunikaciju s upravnim tijelom na temelju koje bi za upravno tijelo nastale obveze koje su propisane Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21.; dalje: ZUP). Ističe da javnopravno tijelo kojem je upućen podnesak, koji sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, po njemu mora postupati i onda kada je, sukladno članku 71. stavku 3. ZUP-a, dostavljen elektroničkom poštom. Shvaćanje prema kojem ne postoji obveza postupanja po podnesku koji ne sadržava sve što je pobrojano u članku 71. stavku 2. ZUP-a, iako se po istome može postupiti, nužno dovodi do nepostupanja i do povrede prava pojedinca na pristup sudu. Pozva se na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hasan Tunc i drugi protiv Turske, 2017., stavci 32.-33., sukladno kojem sudovi moraju izbjegavati pretjerani formalizam, kojim bi se narušila poštenost postupka, i prekomjernu fleksibilnost, kojom bi se procesne pretpostavke utvrđene statutima učinile ništavnima. Smatra da bi zbog nejednakog položaja države, njezinih tijela i pojedinca, za državu trebala vrijediti stroža pravila nego za fizičku osobu. Navodi da je u konkretnom slučaju upravno tijelo moglo shvatiti da je podnesak upućen upravo njemu te kao dokaz tome da ovakva komunikacija ne predstavlja „fleksibilnost kojom bi se procesne pretpostavke utvrđene propisima učinile ništavnim“ navodi praksu prvostupanjskog suda u presudi, poslovni broj: UsI-1331/2024-7, u kojem predmetu način komunikacije tužitelja i tuženika nije bio sporan. S tim u vezi, poziva se na članak 73. stavak 1. ZUP-a kojim je propisano postupanje javnopravnog tijela u situaciji kad podnesak stranke sadrži kakav nedostatak koji onemogućuje postupanje po podnesku, odnosno ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun. Mišljenja je da nedostaci u podnescima nisu mogli biti razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, a da se cjelokupno obrazloženje prvostupanjske presude svodi upravo na ovu okolnost. Poziva se na praksu ovog Suda, poslovni broj: Usž-4514/2029 od 29. siječnja 2020., u kojem predmetu je ovaj Sud ocijenio da nije bilo mjesta odbačaju tužbe zbog neurednosti te na praksu ovog Suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske iz koje proizlazi da je e-mail prepiska prihvatljiv vid komunikacije između građana i javnopravnih tijela. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, a podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da Zakon o subvencioniranju stambenih kredita („Narodne novine“, 65/17., 61/18., 66/19., 146/20.; dalje: ZSSK) propisuje postupak dobivanja subvencioniranja stambenih kredita u kojem korisnik podnosi kreditnoj instituciji zahtjev po kojem ona dalje postupa. Tuženik je u kontaktu s korisnikom kredita posredstvom kreditnih institucija te odluke o odobravanju ili neodobravanju subvencioniranja kredita donosi posredstvom odabranih kreditnih institucija korisnika kredita. Odluka o odobravanju subvencioniranja kredita br. 3097/2017, KLASA: 370-06/17-03/280, URBROJ:356-05/17-4, te Odluka o dopuni odluke br. 3097/2017, KLASA: 370-06/17-03/280, URBROJ: 356-05/21-6 koju je tuženik donio u korist tužitelja još uvijek je na snazi. Tužitelj se obratio tuženiku telefonski i posredstvom elektroničke pošte jer su ga zanimale određene informacije u svezi primjene zakona na koje upite mu je tuženik redovito i promptno odgovarao, a jednako tako i odabranoj kreditnoj instituciji korisnika kredita. Mišljenja je da su predmeti upita i odgovori na njih neformalnog karaktera, ne donose se u formi odluka te na iste nije moguće ni uložiti prigovor. Smatra da nije povrijeđeno pravo tužitelja na ostvarivanje sudske zaštite jer je Odluka još uvijek na snazi. Slijedom navedenog, smatra da nije bio u obvezi donošenja odluke jer zakon nije predvidio da se na upite odlučuje odlukama/rješenjem te da se na njih ulažu prigovori. Predlaže odbiti žalbu tužitelja u cijelosti kao neosnovanu. .

4. Ispitujući presudu Upravnog suda u Zagrebu u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima, („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud smatra da pobijana presuda nije na zakonu utemeljena.

5. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi nedonošenja rješenja o prigovoru od 8. siječnja 2024., poslanom tuženiku na adresu elektroničke pošte [adresa elektroničke pošte], koji je izjavio jer mu nije izdana odgovarajuća obavijest na upit od 21. prosinca 2023., odnosno na zahtjev za izdavanjem obavijesti o načinu i uvjetima ostvarivanja prava sukladno članku 155. ZUP-a. Tužitelj je 12. prosinca 2023., poslao tuženiku elektroničkim putem upit o postojanju mogućnosti i načinu prijevremene otplate njegovog kredita čija subvencija je odobrena odlukom tuženika o odobravanju subvencioniranja kredita od 14. rujna 2017. Tuženik je na isti način, elektroničkom poštom, odgovorio na upit tužitelja sljedećeg dana, 13. prosinca 2023., no nezadovoljan sadržajem zaprimljenog odgovora tužitelj je 21. prosinca 2023. zatražio dodatna pojašnjenja. Smatrajući da mu nije izdana odgovarajuća obavijest na upit od 21. prosinca 2023., tužitelj je 8. siječnja 2024. izjavio prigovor na koji je odgovorio tuženik elektroničkom poštom 8. siječnja 2024. i poslao tužitelju dodatno pojašnjenje svog odgovora.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da e-mail komunikacija predstavlja neformalnu komunikaciju iz koje za drugu stranu ne mogu proizaći formalne obveze, u konkretnom slučaju, obveza javnopravnog tijela da postupa po strogo postavljenim formalnim rokovima. Navodi da se standardi potpunosti podnesenih podnesaka moraju strogo poštivati u onim situacijama u kojima tužitelj traži odluku u zakonom propisanim rokovima jer upravo o njihovoj formalnoj potpunosti ovisi mogućnost pravovremenog odgovora. S druge strane, prvostupanjski sud je obrazložio da okolnost da tuženik formalno donosi odluke, a ne rješenja, nema utjecaj na primjenu ZUP-a budući da formalni naziv odluke koja se donosi ne utječe na njen sadržaj pa da bi tuženik bio u obvezi postupiti po članku 155. ZUP-a, pod pretpostavkom da je tužiteljev zahtjev u formalnom smislu bio podoban za postupanje.

7. Ovaj Sud se ne može usuglasiti s takvim pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda.

8. ZUP uređuje pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti, u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima (članak 1.).

8.1. Upravna stvar je definirana člankom 2. ZUP-a kao svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (stavak 1.). Upravnom stvari smatra se i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar (stavak 2.).

8.2. Sukladno članku 3. ZUP-a, isti se primjenjuje u postupanju u svim upravnim stvarima, samo se pojedina pitanja upravnog postupka mogu zakonom urediti drukčije, ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima te ako to nije protivno temeljnim odredbama i svrsi toga Zakona (stavak 1.). ZUP se na odgovarajući način primjenjuje na sklapanje upravnih ugovora i na svako drugo postupanje javnopravnih tijela iz područja upravnog prava, koje ima neposredan učinak na prava, obveze ili pravne interese stranaka, ako zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.).

9. Iz citiranih zakonskih odredba proizlazi da se pravna stvar može smatrati upravnom ako o istoj rješava javnopravno tijelo, u upravnom postupku i da rješava o pojedinačnim pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke osobe ili pravne osobe ili drugih stranaka, neposredno primjenjujući propise i druge opće akte iz određenog upravnog područja, odnosno da se radi o postupanju iz područja upravnog prava.

10. Sukladno članku 155. stavcima 1. i 2. ZUP-a, javnopravno tijelo dužno je obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari te u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva izdati obavijest u pisanom obliku. Ako javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku ili javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest, zainteresirana osoba u roku od osam dana ima pravo izjaviti prigovor (stavci 3. i 4.).

11. Sukladno članku 3. stavku 1. ZSSK-a, na ugovorne odnose uređene tim Zakonom primjenjuje se zakon kojim se uređuju obvezni odnosi i zakon kojim se uređuje stambeno potrošačko kreditiranje, osim ako je tim Zakonom propisano drukčije.

12. Člankom 14. stavkom 1. ZSSK-a propisano je da sredstva odobrena za subvencioniranje kredita tuženik isplaćuje odabranoj kreditnoj instituciji unaprijed za tekuću kalendarsku godinu u roku od osam dana od dana dospijeća na naplatu prvog obroka ili anuiteta kredita u tekućoj kalendarskoj godini.

13. Sukladno članku 21. stavku 1. ZSSK-a, odabrana kreditna institucija, korisnik kredita i Republika Hrvatska sklapaju ugovor o subvencioniranom kreditu u skladu s tim Zakonom, zakonom kojim se uređuje stambeno potrošačko kreditiranje, posebnim zakonom, ugovorom iz članka 10. stavka 3. tog Zakona i uvjetima kreditne institucije. U ime Republike Hrvatske ugovor sklapa tuženik.

14. S obzirom na to da ZSSK ne propisuje izrijekom drugačije, a niti iz Naputka o načinu rada Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama u provedbi Zakona o subvencioniranju stambenih kredita („Narodne novine“, 76/17.) proizlazi da se radi o upravnoj stvari, ovaj Sud je stava da se u konkretnom slučaju radi o obveznopravnim, a ne javnopravnim odnosima između stranaka te su i eventualni sporovi vezani uz te odnose u nadležnosti redovnih sudova.

15. Budući da je tužitelj podnio zahtjev za tumačenje odredbi ugovora o subvencioniranom kreditu kojeg je sklopio s kreditnom institucijom te s Republikom Hrvatskom, stav je ovog Suda da zahtjev, kao i prigovori tužitelja te odgovori tuženika na zahtjev i na prigovore tužitelja u vezi s danim odgovorima tuženika, ne predstavljaju postupanje iz područja upravnog prava, niti upravnu stvar. Stoga se prigovor tužitelja, iako podnesen pozivom na članak 155. ZUP-a, ne može smatrati prigovorom podnesenim sukladno odredbama ZUP-a po kojem bi tuženik morao postupati donošenjem upravnog akta jer takav prigovor mora biti podnesen u vezi s postupanjem iz područja upravnog prava, o čemu se ovdje ne radi.

16. Slijedom navedenog, u konkretnoj stvari ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora s obzirom na to da tužitelj sudsku zaštitu u slučaju bilo kakvog spora u pogledu tumačenja odredbi ugovora o subvencioniranom kreditu može zatražiti pred redovnim sudom (sudska zaštita je osigurana izvan upravnog spora) te je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

17. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora uzevši predmetnu tužbu u meritorno razmatranje bez da je prethodno ocijenio pretpostavke za vođenje upravnog spora propisane odredbom članka 46. stavka 1. ZUS-a te je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno nije uzeo u obzir odredbe ZSSK-a iz kojih proizlazi da konkretna stvar nije upravna stvar.

18. Ujedno, prvostupanjski Sud pogrešno smatra da elektroničkom komunikacijom za javnopravno tijelo ne mogu proizaći formalne obveze, u slučaju kada bi se radilo o upravnoj stvari, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

19. Stoga je ovaj Sud ocijenio nezakonitom presudu prvostupanjskog upravnog suda pa je istu valjalo poništiti na temelju članka 135. stavka 2. ZUS-a, kako je to odlučeno u izreci presude.

20. Budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za vođenje spora, ovaj Sud je, pozivom na članak 46. stavak 1. točke 4. i 7. ZUS-a, točkom I. izreke rješenja, odbacio tužbu u predmetnoj upravnoj stvari.

21. Tužitelj nije uspio u upravnom sporu pa sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, nema pravo na naknadu troškova upravnog te je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja ovog Suda.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić