Poslovni broj: Usž-307/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-266/2024-4 od 24. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-266/2024-4 od 24. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbačena je tužba. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv osporenog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je rješenje suda nezakonito jer se temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju prema kojem je tuženik o njezinom prigovoru podnesenom na temelju članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, 10/18., 20/21. i 25/22.; dalje: Odluka) trebao donijeti rješenje u roku propisanom člankom 121. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da je sud trebao primijeniti članak 122. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP), kojim je propisan rok od osam dana za rješavanje prigovora te članak 122. stavak 4. ZUP-a, koji jamči sudsku zaštitu zainteresiranim strankama koje izjavljuju prigovor. Navodi da je sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nepotpuno utvrdio bitne činjenice i počinio bitnu povredu postupka. Smatra da je rješenje doneseno na temelju selektivnog tumačenja mjerodavnih propisa, što jasno upućuje na arbitrarnost u primjeni prava, neosnovano se pozivajući na odluke istog suda, poslovni broj: Us l-4451/23 od 12. veljače 2024. i Us l-4225/23 od 10. travnja 2024. jer iste nisu od utjecaja na sporno pravno pitanje. Ističe da je ZUP različito i jasno propisao postupak po prigovoru, kao pravnom lijeku u članku 122. Vezano uz članak 121. ZUP-a napominje da je akt na koji je uložila prigovor donio gradski upravni ured Grada Zagreba, pa drugostupanjsko tijelo može biti isključivo tijelo uprave, dok je Gradonačelnik nositelj izvršnih poslova u Gradu Zagrebu te predstavlja i zastupa Grad Zagreb. Ističe da se radi o različitim pravnim lijekovima i različitim drugostupanjskim tijelima, što potvrđuje i mišljenje koje je donositelj Odluke dao Visokom upravnom sudu u postupku ocjene zakonitosti općeg akta (Usoz-8/22), prema kojem u konkretnom slučaju nije riječ o upravnom aktu kojim se odlučuje o nekom pravu, a što proizlazi i iz članka 164. Statuta Grada Zagreba, kojim je u stavku 4. propisano da se protiv pojedinačnog upravnog akta koji donose gradska upravna tijela može izjaviti žalba nadležnom ministarstvu, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano. Navodi nadalje da je sud zanemario načelo supsidijarne primjene propisa te osporava stav suda da je članak 122. ZUP-a ograničen samo na postupanje tijela po prigovorima koje ZUP točno određuje. Smatra da bi prihvaćanje obrazloženja prvostupanjskog suda dovelo do toga da, u slučaju ako se ne bi radilo o prigovoru određenom u ZUP-u, stranke ne bi imale pravo na sudsku zaštitu. Izražava shvaćanje da stranke isključivo u skladu s člankom 122. stavkom 4. ZUP-a i činjenici da prigovorom iniciraju sudsku zaštitu, ostvaruju mogućnost sudske zaštite kada je propušteno odlučiti o njihovom prigovoru te temelju te odredbe, neovisno o odredbama u žalbi Glavi I. četvrtog dijela ZUP-a. Također navodi da mjera propisana Odlukom ulazi u mjere iz članka 62. Ustava Republike Hrvatske, a da u članku 130. Ustav izričito propisuje da su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalne u obavljanju poslova iz svog djelokruga, ali da podliježu nadzoru ustavnosti i zakonitosti, koju vrši upravni sud nadzirući ustavnost postupanja tih tijela kroz pojedinačni sudski spor, do kojeg će u slučaju prigovora doći upravo zbog članka 122. ZUP-a. Izražava shvaćanje da je prigovor stoga dopušten u svakoj upravnoj stvari, osim kada je propisano pravo na žalbu, koja u biti obuhvaća tek usko područje, dok je prigovor dopušten (ex lege) na temelju opće odredbe članka 122. ZUP-a, kao i na temelju članka 48. te članaka 154. do 158. istog Zakona. Ponavlja stajalište da je sud propustio pravilno tumačiti doseg članka 122. ZUP-a i prigovora, kao pravnog lijeka te utvrditi da on ne ovisi o žalbi i rokovima za rješavanje žalbe. Ističe da je u svakom slučaju bila legitimirana izjaviti prigovor, a da je tuženik imao obvezu taj prigovor riješiti u propisanom roku za postupanje po prigovoru. Smatra stoga da joj je sud, odbacujući tužbu nezakonito i nerazmjerno uskratio pravo na pravično suđenje i pristup samom sudu, te da je posljedično nezakonito odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova spora. Ističe da je razvidna nužnost i opravdanost sastavljanja podneska kojim je iznijeto očitovanje na odgovor na tužbu, pa da je zakonitom primjenom ZUS-a sud trebao usvojiti specificirani zahtjev za naknadu troškova. Predlaže da Sud poništi osporeno rješenje i predmet vrati na ponovno postupanje, uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova upravnog spora, a podredno predlaže da se osporeno rješenje preinači na način da se upravni spor obustavi i naloži tuženiku da joj naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

6. Prvostupanjski sud je, utvrdivši da je tužiteljica podnijela tužbu zbog nedonošenja rješenja o njezinom prigovoru izjavljenom protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, klasa: UP/I-551-06/23-014/1891, urbroj: 251-09-22-1/004-23- 03 od 31. listopada 2023. tužbu odbacio kao prijevremenu na temelju članka 46. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima.

7. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.

8. Člankom 10. stavkom 1. Odluke propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove Odluke podnosi Gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta preko nadležnog gradskog upravnog tijela.

9. Rok za donošenje odluke o izjavljenom pravnom lijeku protiv prvostupanjskog rješenja (pojedinačne odluke) propisan je člankom 121. ZUP-a, prema kojem je drugostupanjsko tijelo rješenje o žalbi (pravnom lijeku) izjavljenoj protiv rješenja dužno donijeti i dostaviti stranci putem prvostupanjsko tijela što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje uredne žalbe, ako zakonom nije propisan kraći rok.

10. U konkretnoj upravnoj stvari uređenoj općim aktom (status i pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja) nadležno prvostupanjsko tijelo donijelo je rješenje kojim je odlučeno o pravu i pravnom interesu stranke, a koje se prema pravnom shvaćanju ovoga Suda izraženom u presudi poslovni broj: Usoz-134/22-91 od 17. veljače 2023., potvrđenoj odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 1744/2023 od 14. studenoga 2023. smatra pojedinačnom odlukom (upravnim aktom). Stoga se ne radi niti o jednoj situaciji u kojima ZUP kao pravni lijek propisuje prigovor, odnosno o situaciji iz članka 42. (inicijativa za pokretanje postupka po službenoj dužnosti), članka 155. (traženje obavijesti o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite prava i pravnog interesa zainteresirane osobe u određenoj upravnoj stvari), članka 156. (zaštita od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela) niti članaka 157. i 158. ZUP-a (zaštita od postupanja pružatelja javnih usluga), kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u osporenom rješenju.

11. S obzirom na navedeno, suprotno mišljenju tužiteljice, neovisno o tome što je propisani pravni lijek protiv predmetne pojedinačne odluke u općem aktu nazvan prigovorom, a imajući na umu članak 12. stavak 1. i stavak 3. ZUP-a protiv prvostupanjske odluke, odnosno ako javnopravno tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da u konkretnom slučaju zakonom nije drugačije propisano, ne dolazi do primjene članka 122. stavka 3. ZUP-a, pa javnopravno tijelo za odlučivanje (gradonačelnik) nema obvezu o izjavljenom prigovoru odlučiti u roku od 8 dana od dana izjavljivanja prigovora.

12. Stoga i prema ocjeni ovoga Suda, u vrijeme podnošenja tužbe nisu bili ispunjeni procesni uvjeti za njezino podnošenje jer nije protekao rok za odlučivanje o prigovoru tužiteljice propisan člankom 121. ZUP-a, pa je predmetna tužba zbog propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o redovitom pravnom lijeku (tužba zbog šutnje uprave) podnesena prije isteka roka propisanog člankom 40. stavka 2. ZUS-a.

13. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o predmetnoj tužbi zauzeo pravilno pravno shvaćanje te stoga navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke ovog Suda.

14. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

15. Obzirom da tužiteljica nije uspjela sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu, 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković