REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10468/2023- 17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupano po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su- 2307/18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Hrvoja Karduma, odvjetnika u Zagrebu i OH, odvjetničke vježbenice i zz za Miroslava Plašćara, odvjetnika u Zagrebu u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-2307/18, dana 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 5.2 i 9.2 Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja aktom tuženika.

II. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 59,78 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,11 eur od 11.10.2008 godine pa do isplate

- 0,11 eur od 13.11.2008 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 16.1.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 13.2.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 11.3.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate

- 1,67 eur od 13.5.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 10.6.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 9.7.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 14.8.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 12.9.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 15.10.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.11.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.12.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 14.1.2010 godine pa do isplate

- 2,85 eur od 12.2.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 12.3.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 13.4.2010 godine pa do isplate

- 2,73 eur od 13.5.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 12.6.2010 godine pa do isplate

- 2,71 eur od 13.7.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 11.8.2010 godine pa do isplate

- 2,74 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 2,75 eur od 8.10.2010 godine pa do isplate

- 2,76 eur od 12.11.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 14.12.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 11.1.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 12.2.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 16.2.2011 godine pa do isplate

- 5,41 eur od 18.2.2011 godine pa do isplate

na sve iznose od dospjelosti pa do isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi koja je do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,00% iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade temeljem Ugovora o kreditu br. 64916/07 od 20.12.2007. isplati iznos od 115,39 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 21. prosinca 2007. sve do isplate, koja kamata je određena po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 609,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je dana 22.11.2023. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br.: 64916/07 od 20.12.2007. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

2. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati, niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Tužiteljica navodi da nijedna odredba Ugovora o kreditu, dakle, nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika, već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.

3. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o kamatnoj stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 5.2 i 9.2 Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 59,79 EUR na osnovu preplaćenih anuiteta, a tužitelj za slučaj da bi tuženik osporavao iznos preplate, opreza radi predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope.

4. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 7.1 tuženik je prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 869,40 kn dana 21.12.2007. godine s osnove troška obrade kredita („Ulazna naknada“). Iznos Ulazne naknade od 869,40 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 115,39 eura, a da nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 3,00% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi.

5. Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C- 224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“.

6. Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču, jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna.

7. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 7.1. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.

8. Ako bi tuženik osporavao iznos ili datum naplate Ulazne naknade, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko vještačenje na okolnost datuma i iznosa naplate troška obrade kredita.

9. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka, donese sljedeću presudu: „I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 5.2 i 9.2 Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja aktom tuženika.

II Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 59,79 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,11 eur od 11.10.2008 godine pa do isplate

- 0,11 eur od 13.11.2008 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 16.1.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 13.2.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 11.3.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate

- 1,67 eur od 13.5.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 10.6.2009 godine pa do isplate

- 1,67 eur od 9.7.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 14.8.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 12.9.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 15.10.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.11.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.12.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 14.1.2010 godine pa do isplate

- 2,85 eur od 12.2.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 12.3.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 13.4.2010 godine pa do isplate

- 2,73 eur od 13.5.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 12.6.2010 godine pa do isplate

- 2,71 eur od 13.7.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 11.8.2010 godine pa do isplate

- 2,74 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 2,75 eur od 8.10.2010 godine pa do isplate

- 2,76 eur od 12.11.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 14.12.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 11.1.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 12.2.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 16.2.2011 godine pa do isplate

- 5,41 eur od 18.2.2011 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 11.10.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,00% iznosa kredita.

IV Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade temeljem Ugovora o kreditu br. 64916/07 od 20.12.2007. isplati iznos od 115,39 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 21.12.2007. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

10. Tužitelj se svojim podneskom od 23.01.2024. godine očituje na tuženikov odgovor na tužbu, te osporava osnovanost tuženikovih prigovora istaknutih u samom odgovoru na tužbu. Tužitelj napominje da je točno da se tužitelj poziva na pravomoćnu kolektivnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o kamatnoj stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika, ali tužitelj i ne tvrdi da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena valutna klauzula CHF. Nadalje, iako je Kolektivna presuda primjenjiva automatski samo na ugovore o kreditu koji imaju i odredbu o valuti CHF i odredbu o kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika, utvrđenja iz Kolektivne presuda su također primjenjiva i na Ugovor o kreditu na način da je odredba čl. 5.2 i 9.2 iz Ugovora o kreditu o kamatnoj stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika ništetna zbog istih onih razloga zbog kojih je takva odredba tuženika proglašena ništetnom u Kolektivnoj presudi. Stoga utvrđenja iz Kolektivne presude iako nemaju automatsku primjenu na Ugovor o kreditu, imaju važnost jer utvrđenja iz Kolektivne presude su primjenjiva u smislu utvrđivanja razloga ništetnosti odredbi čl. 5.2 i 9.2 Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Vezano uz navode tuženika o nastupanju zastare za potraživanje tužitelja, tužitelj ističe neosnovanost i tog prigovora tuženika, pa napominje da Zakon o obveznim odnosima u čl. 328. navodi izričito kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, nema zastare za isticanje i utvrđivanje ništetnosti ugovora i pojedinih ugovornih odredbi, a Vrhovni sud RH je pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od dana 30.1.2020. godine zauzeo stav kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga nema zastare niti za ništetnost Ugovora o kreditu niti za restitucijski zahtjev temeljem Ugovora o kreditu, te zastara za restitucijski zahtjev temeljem preplate zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog odredbe o Ulaznoj naknadi ne samo da nije nastupila nego nije niti počela teći, te će početi teći tek pravomoćnošću presude kojom se utvrdi ništetnost odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika i ništetnost odredbe o Ulaznoj naknadi.

12. U odnosu na tuženikov prigovor za tužiteljev status potrošača, tužitelj napominje da je već iz samog Ugovora o kreditu vidljivo kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi refinanciranja ranijih kreditnih obaveza tužitelja i svakodnevnih životnih potreba i redovnih životnih troškova tužitelja, dakle radi se o standardnom potrošačkom kreditu, a isto će potvrditi i tužiteljev iskaz.

13. U kontekstu ranijih i nedavnih odluka viših sudova po tom pitanju, tužitelj se ne protivi eventualnim prijedlozima tuženika iz odgovora na tužbu ili tijekom postupka za saslušanjem tužitelja osobno i saslušanjem svjedoka osobnog bankara, te javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor o kreditu ovjeren.

14. Tužitelj navodi kako on nije imao mogućnosti pregovarati o bilo kojim ugovornim odredbama, Ugovor o kreditu mu je bio ponuđen takav kakav jest, bez mogućnosti pregovora ili izmjene bilo kojih ugovornih uvjeta, kao i da tužitelj nije imao saznanja u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o ništetnosti odredbe o Ulaznoj naknadi, te da su te odredbe naknadno proglašene ništetnim. Nadalje, tužitelj svojim potpisom na Ugovoru o kreditu ili plaćanjem Ulazne naknade nije izvršio nikakvo priznanje duga niti odricanje od potraživanja. Odredba o Ulaznoj naknadi nije jasna razumljiva niti je obrazloženo od čega se ona sastojala odnosno koje je to točno troškove tuženik imao da bi naplatio Ulaznu naknadu. Stoga je odredba o Ulaznoj naknadi ništetna kako je detaljnije elaborirano u tužbi i kako su uostalom već pravomoćno utvrdili sudovi u postupcima na koje se tužitelj poziva u tužbi.

15. Tužitelj opetovano navodi kako odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika nije ni jasna, ni razumljiva i iz tog razloga i jest proglašena ništetnom u Kolektivnoj presudi. Nadalje, tuženik je svojom samovoljnom odlukom mijenjao visine kamatnih stopa kako je želio, na navedeno ni tužitelj ni bilo koja treća osoba nisu imali utjecaja. Tuženik se poziva na tržišne uvjete, a tužitelj naglašava da je EURIBOR padao, a tuženik je povećavao svoju kamatnu stopu i profitnu maržu, dok sada tvrdi kako je „uvažavao odredbe Ugovora o kreditu i da je vodio računa o tržišnim uvjetima“.

16. Tužitelj ustraje u ostalim navodima iz tužbe, predlaže usvojiti tužbu i tužbene zahtjeve kako je predloženo tužbom i specificirano tijekom postupka, te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

17. U daljnjem tijeku postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja po financijskom vještaku DARFIN d.o.o., tužitelj svojim podneskom od 23.06.2024. godine navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te da usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom vještaka te predlaže da sud nakon provedenog postupka, donese sljedeću presudu:

„I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 5.2 i 9.2 Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja aktom tuženika.

II Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 59,78 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,11 eur od 11.10.2008 godine pa do isplate

- 0,11 eur od 13.11.2008 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 16.1.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 13.2.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 11.3.2009 godine pa do isplate

- 0,12 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate

- 1,67 eur od 13.5.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 10.6.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 9.7.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 14.8.2009 godine pa do isplate

- 1,66 eur od 12.9.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 15.10.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.11.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 12.12.2009 godine pa do isplate

- 1,65 eur od 14.1.2010 godine pa do isplate

- 2,85 eur od 12.2.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 12.3.2010 godine pa do isplate

- 2,83 eur od 13.4.2010 godine pa do isplate

- 2,73 eur od 13.5.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 12.6.2010 godine pa do isplate

- 2,71 eur od 13.7.2010 godine pa do isplate

- 2,72 eur od 11.8.2010 godine pa do isplate

- 2,74 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 2,75 eur od 8.10.2010 godine pa do isplate

- 2,76 eur od 12.11.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 14.12.2010 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 11.1.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 12.2.2011 godine pa do isplate

- 2,78 eur od 16.2.2011 godine pa do isplate

- 5,41 eur od 18.2.2011 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 11.10.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 64916/07 od 20.12.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,00% iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju OHB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade temeljem Ugovora o kreditu br. 64916/07 od 20.12.2007. isplati iznos od 115,39 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 21.12.2007. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

18. Kod konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 23.06.2024. godine ustraje do zaključenja glavne rasprave, kao i kod svih svojih navoda i očitovanje, te predlaže da sud temeljem stanja spisa donese odluku i dosudi tužitelju i troškove postupka zatražene prema troškovniku dostavljenom u spis prije zaključenja glavne rasprave, te na iste troškove potražuje i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

19. Tuženik daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, u skladu s navodima iz ovog odgovora.

20. Tuženik navodi da tužitelj se neosnovano referira na presudu Pž-7129/13 i Revt 249/14. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovoru o kreditu broj 64916/07 (dalje kao: „Ugovor o kreditu“) kojim je bilo ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, te da je tuženik tijekom razdoblja otplate periodički mijenjao (povisio) prvotno ugovorenu kamatnu stopu, a kao razlog osnovanosti svojeg tužbenog zahtjeva, tužitelj se u Tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i pokušava svoj tužbeni zahtjev „podvesti“ pod utvrđenja iz navedene presude tvrdnjom da je naslovni sud dužan držati se utvrđenja iz te parnice prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu.

21. Tuženik navodi da se u postupku pred VTSRH odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF). Upravo je bit cijele parnice pred VTSRH bila tvrdnja tamo tužitelja da su ugovori koji sadrže i valutnu klauzulu u CHF i odredbu o jednostranoj metodologiji promjene kamatne stope pretegotni za potrošače, jer sadrže dva varijabilna elementa, od kojih je kod prvog, uslijed financijske krize, došlo do drastičnih promjena.

Naime, za razliku od CHF-a tečaja, EUR tečaj je već godinama stabilna valuta slijedom čega u konkretnom slučaju nema govora o mogućnosti primjene utvrđenja i sudskih stajališta u konkretnom predmetu, a time i mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog.

22. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, tužitelj, pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11; dalje kao: „ZOO“) o stjecanju bez osnove potražuje iznose koje je tuženik navodno osnove bez stekao u razdoblju od travnja 2008. do podnošenja tužbe. Tužitelj tvrdi da su pojedini dijelovi Ugovora ništetni te temeljem toga traži vraćanje uplaćenih iznosa. Naime, u slučaju da bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala. Ovo stajalište potvrđeno je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi

VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi:

„Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st.1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim.

Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

23. Slijedom toga, imajući u vidu petogodišnji zastarni rok - svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika prije 2014. godine po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli. Tuženik navodi, da ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, pa su slijedom navedenog, svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika prije 2016. godine po osnovi Ugovora o kreditu - zastarjeli.

24. Tuženik smatra važnim napomenuti kako tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač. Kao što je već prethodno navedeno, predmetom spora u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica Potrošač) bili su ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori s valutnom klauzulom u EUR, pa slijedom toga, kako ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili predmetnom tužbenog zahtjeva i raspravljanja u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa, nesporno je da podnošenjem tužbe u parnici Potrošač nije prekinut tijek zastare za tražbine po osnovi Ugovora o kreditu koji je predmetnom ovog spora, te bi tužbeni zahtjev tužitelja makar u odgovarajućem dijelu trebalo odbiti zbog nastupa zastare, te se tuženik poziva na sudsku odluku ŽS u Rijeci.

25. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da pravna utvrđenja iz presuda Pž-7129/13 i Revt 249/14 nisu dala subjektivna prava tužitelju, te da tužitelj u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž-7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici najprije iz razloga navedenih u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu, te ističe da je tužitelj sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove, a da tužitelj ništa od ovoga nije niti pokušao dokazati sudu, a da u tome ne bi ni uspio.

26. Tuženik ističe da prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“, a u ovom slučaju je, kako tvrdi tuženik, prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž-7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo.

27. Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava.

28. Presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva.

29. Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga, a ovdje to tužitelj nije ni pokušao.

30. Osporena odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena, odnosno ništava 3.4. Što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/2007 pa nadalje; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 99. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 96. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno drži da se može pozivati naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude broj Pž-7129/13 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, dok suprotno ovoj tezi, tuženik drži da je u ovom je predmetu tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva.

31. U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to iz sljedećih razloga. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik tvrdi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a.

32. Zahtjev tužitelja da se ništetnim utvrdi sporna odredba Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu kao takvu, protivan je prisilnim propisima, jer je isto dopušteno pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

33. Nadalje, tuženik ističe da Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je kamatna stopa redovna koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, jer je člankom 19.1. ugovorne strane izrijekom su ugovorile i da „prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, Pravilnika o odobravanju kredita građanima te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana (…)“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, proizlazi da su pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale:

• odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene;

• interni akti tuženika te

• sve ostale isprave i podnesci tuženika.

34. Tuženik smatra da je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Transparentnost u izmjenama kamatne stope vidljiva je iz Obavijesti o izmjeni kamatne stope (koju je tuženik dostavio uz Tužbu), u kojoj tuženik jasno navodi kojim se parametrima vodio temeljem izmjena.

35. Slijedom navoda tuženik tvrdi da je očito da je osnovana teza tuženika da se o spornoj odredbi prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

36. Tuženik tvrdi da je osporavana odredba Ugovora i jasna, uočljiva i lako razumljiva, a sam ugovor je i solemniziran – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe.

37. S obzirom da je očito da je osporava odredba Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti opisanom u članku 3.5. ovog Odgovora.

38. Tuženik osporava i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

39. Kao što je tuženik prethodno naveo, posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti sporne ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a ona u ovom slučaju nije ispunjena, pa da je objašnjenje promjene kamata koje su se mijenjale Odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i drugih internih akata Banke, a poglavito vodeći računa o tržišnim uvjetima, pa tako tuženik nije zloupotrijebio svoj položaj, a promjena kamatnih stopa bila u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Kamatna stopa je, baš u skladu sa svojom promjenjivošću, kroz vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa kako padala, tako i rasla.

40. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovoj parnici.

41. U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima, pa tuženik opravdano tvrdi da odredba članka 3.3. Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

42. U skladu sa svim prethodnim navodima iz ovog odgovora na tužbu, proizlazi da

- bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti jer tužitelj raspolaže zahtjevima s kojima u skladu sa čl.3. ZPP-a ne smije raspolagati, odnosno,

- bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti jer uopće ne sadrži obrazloženje osnove tužbenog zahtjeva, nego se samo uopćeno poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i uopćeno tvrdi da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna, odnosno podredno, da

- bi tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cijelosti jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 1111. st. 3. ZOO-a o osnovi koja je naknadno otpala (ugovorna odredba o promjeni kamatne stope nije ništetna slijedom svih gore navedenih razloga), pa je tuženik sve iznose anuiteta stekao osnovano i nema mjesta njihovom vraćanju tužitelja, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

43. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj, jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe, te da je konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik osporava osnovanost ovih tvrdnji tužitelja navodeći da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, a tužitelj je na te okolnosti u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja.

44. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

45. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a tuženik smatra da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena.

46. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

47. Člankom 8. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1, % iznosa kredita, te je ta odredba jasno koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

48. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti.

49. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno.

50. Nadalje, tuženik navodi da je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“).

51. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 5. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 5. Ugovora o kreditu.

52. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

53. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

54. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora, a tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

55. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, na istu ne može očitovati, jer visina nije ni utvrđena. Međutim, osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj namjerava specificirati tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj namjerava utužiti „razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta i to sve do utuženja“.

56. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom, navodeći da je tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene.

57. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja na naknadu troška vođenja ovog parničnog postupka tuženiku.

58. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih navoda, te istaknutih prigovora. Tuženik navodi da na nalaz i mišljenje nema prigovora vezano uz točnost matematičkog izračuna, dok ostaje kod svih prigovora vezanih za osnov, zastaru i tijek zatezne kamate, kao i svojstvo potrošača tužiteljice. Predlaže temeljem stanja spisa donijeti odluku te tuženik potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis i na te troškove potražuje zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

59. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumentaciju, proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o., saslušao tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

60. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

61. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila predmetni ugovor o kreditu vezan uz valutu EUR, da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je ugovorena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

62. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te visina, kao i da li je nastupila zastara potraživanje tužiteljice, da li su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja aktom tuženika, kao i o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade, odnosno trošak naknade za obradu kredita, tijek zatezne kamate zatražen po tužitelju, da li tužiteljica ima status potrošača u predmetnom ugovoru o kreditu, kao i da li je od utjecaja na uspješnost isticanja ništetnosti činjenica da je ugovor solemniziran pred javnim bilježnikom. Tuženik u tijeku postupka čini nespornim točnost matematičkog izračuna financijskog vještaka. Tuženik osporava tužiteljevo referiranje na presudu Pž-7129/13 i Revt 249/14, neosnovanost tvrdnje tužitelja da bi tuženik novčana sredstava utužena u ovoj parnici stekao od tužiteljice bez pravne osnove, da bi tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, kao i da li treba kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu voditi računa i o tzv. negativnim razlikama.

63. Sud je u tijeku postupka proveo dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke, te je utvrdio da je tužiteljica rođena 1966. po zanimanju građevinski tehničar za visokogradnju, te da je bila klijent banke tuženika i prije dizanja kredita, jer je tamo imala otvoren tekući račun preko kojeg je primala plaću. Kredit je bio nenamjenski i utrošila ga je na sređivanje troškova koji su joj nastali prilikom ukopa roditelja, i supruga, a koji su samo rasli. Tužiteljica iskazuje da je ona sredstva kredita utrošila u privatne svrhe. Navodi da je došla u banku i rekla koliko joj treba kuna, ali su joj rekli da ne može dobiti kunski kredit, već onaj vezan uz valutu EUR, pa je tužiteljica tako digla 4.000,00 EUR, koji je kredit otplatila sama i to prije roka.

64. Iskazuje da je bilo davno, ali da ona misli da je bila promjenjiva kamatna stopa, a u kreditu je bila navedena početna kamatna stopa. Tužiteljica iskazuje da je ona platila i ulaznu kamatu za obradu kredita u postupku koji je bio naveden. Tužiteljica navodi da je ona za ulaznu naknadu mislila da je to normalno da joj to banka naplaćuje i to je platila prilikom same isplate samog kredita za koji iznos joj je umanjen ukupni iznos novca koji sam kreditom bila dužna vraćati.

65. Tužiteljica je iskazala da je ona gledala iznos kredita i visinu anuiteta, te je znala da je promjenjiva kamatna stopa, ali nije očekivala tako velike promjene, niti joj je itko rekao na koji način će se i kako mijenjati kamatna stopa, kao i da nije znala kako će se mijenjati kamatna stopa, samo je dobila obavijest da se promijenila, no mislila je da će promjene biti manje. Tužiteljica iskazuje da je ona pročitala Ugovor koji je solemnizirala. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je radila u Alliazu Zagreb d.d. Podružnica Filijala Rijeka.

66. Sud je ovaj iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinite, jer je uvjerljiv, logičan i životan, te je potvrđen i dokumentacijom koja prileži spisu kao i provedenim financijskim vještačenjem. Sud je utvrdio da je tužiteljica obzirom na način dizanja kredita te način trošenja sredstava kredita, dokazala da je u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača i to prosječnog potrošača, a što potvrđuje i sam sadržaj ugovora, da je tuženik u tipskom ugovoru ugradio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na osnovi akta Kreditora (tj. akta tuženika), da se promjena zasniva na samostalnoj procjeni tuženika kao kreditora i dr. pa je tako sud utvrdio da se radi o tipskom ugovoru u kojem je tuženik sam mijenjao visinu kamatne stope koja promjena ni na koji način nije ovisila o tužiteljici kao potrošaču, niti je tužiteljica na te promjene imala utjecaja, a tuženik bi joj, kao i sama iskazuje samo dostavio obavijest da je do promjene došlo. Potpuno je jasno na temelju izvedenih dokaza u ovoj parnici da tužiteljica nije znala niti je mogla znati kako će, kada i pod kojim uvjetima tuženik mijenjati redovnu kamatnu stopu, pa pozivanje tuženika na tržišne uvjete i sl. nisu od značaja za odluku suda o ništetnosti ovih ugovornih odredbi, jer kada jedna ugovorna strana sama sebi ugovorom koji je ona sastavila i dala drugoj ugovornoj strani na potpis, odredi kada će, kako i na koji način mijenjati kamatnu stopu temeljem svojih akata, koje također donosi sama, bez ikakvog utjecaja potrošača, ovdje tužiteljice, na isto, čini nepoštenu poslovnu praksu tuženika kao i njegovo ponašanje protivno osnovnim načelima ZOO-a, vezano uz savjesnost, jednakost ugovornih stranaka, jednakomjernost davanja, zabranu nanošenja štete, te postupanje u skladu sa zakonom (ZOO) i moralom društva.

67. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženik na način na koji je u sadržaj ugovora ugradio odredbe o samostalnoj promjeni kamatne stope, ugradio i odredbe o obvezi potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu, tj. trošak naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3% od ukupnog iznosa kredita, a najmanje 200,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Potpuno je jasno da tuženik nije obrazložio od čega bi se predmetna naknada sastojala, zašto upravo u visini od 3% od ukupnog iznosa kredita, ali je tužiteljica, kao korisnica kredita tu naknadu morala platiti, ako je htjela dobiti isplatu preostalih 97% iznosa ukupno odobrenog kredita. Tuženik je banka, koja se bavi sklapanjem ugovora o kreditu, koja nije dokazala zbog čega je naplaćivala tu naknadu, osim zbog sticanja imovinske koristi, jer u banci rade njezini zaposlenici koji su zaduženi za obradu kredita, a banka im za to isplaćuje plaću. Od čega bi se sastojao neki poseban trošak za tako obavljen posao i uslugu banke, tuženik ne dokazuje sudu u ovoj parnici, pa je tako sud i tu odredbu ugovora utvrdio ništetnom, jer je izraz nejednakosti stranaka u ugovornom odnosu i dovođenja tužiteljice kao potrošača u nepovoljniji položaj, uz primjenu principa „uzmi ili ostavi“. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnog pregovaranja o pojedinim dijelovima ugovorni odredbi obuhvaćenih deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja, a na način kako to sada tumači postojeća bogata sudska praksa, jer nije dokazao tuženik da bi tužiteljica pismeno utjecala na sadržaj ugovora, a tuženik joj na tako stavljene prijedloge i prigovora odgovarao i sl. 68. Potpuno jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu sačinjenom po tuženiku, koji je kao jedna varijanta kreditnog proizvoda ponuđen od strane tuženika na sklapanje, ali sama činjenica što je tužitelj prihvatio upravo taj ugovor, ne znači, kao to netočno pokušava prikazati i interpretirati tužitelj, osnovanost tvrdnje tuženika, da se pojedinačno pregovaralo o sada spornim odredbama po kojima tuženik u tipskom ugovoru stavlja odredbe kojima ima ovlaštenje samostalno mijenjati ugovorne kamate, a da nisu jasno naznačeni kriteriji, uvjeti i razlozi koji će dovoditi to tih promjena. Prema utvrđenju ovog suda, po tužitelju je i dokazano, da tužitelj nije mogao znati, niti da je znao do kraja isplate ovog kredita, na koji način, temeljem kojih parametara i njihovih kretanja dolazi do promjene kamatne stope odlukom tuženika, odnosno aktom tuženika.

69. Sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, te da ima svojstvo prosječnog potrošača, ali da se obzirom da se radi o eurskom kreditu ne može direktno primijeniti utvrđenja iz parnice pokrenute radi kolektivne zaštite potrošača, ali da je nesporno da postoje ista utvrđenja te da je prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno voditi računa o stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim aktom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

70. Sud je utvrdio da i u ovom konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču nisu bili (ne njegovom krivnjom ili nemarom), poznati kriteriji temeljem čega će se te promjene redovne kamate i pod kojim uvjetima kao i kako vršiti, te je isto prema utvrđenju ovog suda nepošteno, da su te odredbe ugovora neodređene i neodredive, te da je takva poslovna praksa tuženika nepoštena, pa da su prigovori tuženika vezano uz isto neosnovani u cijelosti. Sud je utvrdio da su ovdje pojedinačnom parnicom obuhvaćeni dijelovi ugovornih odredbi u svojoj biti svojim sadržajem, načinom primjene i utjecajem na ugovorni odnos, nisu bili različiti od onih odredbi koje su u sporu kolektivne zaštite bili utvrđeni ništetnim od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u konačnici i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske. Okolnost da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru u kunama, a u kolektivnom sporu u ugovorima vezanima uz valutu CHF, nisu od značaja za potvrdu stava ovog suda odlukama navedenih sudova u kolektivnom sporu, o ništetnosti pojedinačno navedenih ugovornih odredbi, kao u izreci ove presude. Do utvrđenja ništetnosti ovaj sud je došao kroz dokazni postupak proveden u ovoj parnici, a utvrđenja ovog suda, samo dodatno, upravo kao postavljeni standard, potvrđuju dosuđujuće odluke u tzv. kolektivnom sporu. Dakle, u ovoj pojedinačnoj parnici, sud je utvrdio, da je nepošten i ništetan način ugovaranja promjene redovne kamate jednostranim odlukama banke, tj. tuženika, kroz tipske ugovore, bez obzira na valutu u kojoj su ti ugovori. Ova ništetnost ugovaranja samostalne promjene kamatne stope u potrošačkim ugovorima od strane jedne ugovorne strane i to one koja je sastavila tipski ugovor, bez naznake elemenata i kriterija koji su bitni za uvjetovanje takve promjene i način i vrijeme njezine promjene, nema nikakve veze s valutom ugovora, već o nepoštenom i ništetnom ugovaranju upravo navedenih dijelova ugovornih odredbi, a kako je to sud i utvrdio i presudio pod toč. I. izreke ove presude.

71. Ovaj sud je stava da je za utvrđenje ništetnosti dovoljno utvrditi da postoji barem jedan uvjet i razlog za to utvrđenje, a ne svi mogući razlozi. Sud je utvrdio da je način ugovaranja u kojem jedna strana sama sastavlja tipski ugovor, stavlja u njega ugovorne odredbe u kojima sebi daje daleko veća prava nego što ih ima druga ugovorna strana, postojanjem tih ugovornih odredbi i njihovim prihvaćanjem od strane potrošača, tj. ovdje tužitelja, uvjetuje sklapanje samog ugovora, je u cijelosti, protivno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, te ispunjava se uvjet iz čl. 296. st. 1. i st. 2. ZOO-a, da se utvrdi ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kao pod toč. I. izreke ove presude. Tuženik je prema utvrđenju ovog suda postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zanemario ravnopravnost u pravnima o obvezama na račun tužitelja, a koja se definitivno ogleda u povećanju kamatne stope redovne kamate kroz otplatno razdoblje. Tužiteljica je tuženiku platila temeljem tuženikovih samostalnih promjena kamatne stope s načinom koje promjene, uvjetima i kriterijima po kojima je ista promjena vršena, tužitelj nije bio upoznat, već je to tuženik vršio prema svojim Odlukama, na koje tužitelj nije mogao utjecati.

72. Dakle, za ovaj sud nije sporno da je dolazilo do brojnih promjena rasta kamatne stope do prijevremene otplate kredita, a koje povećanje je proizlazilo iz nedefiniranih uvjeta nepoznatih tužitelju kada će se isto događati, a jedino je sigurno da će ih samostalno vršiti prema svojim aktima, a da kasniji pad kamatne stope spram početno ugovorene nije od značaja za nepoštivanje načela ravnopravnosti ugovornih stranaka, savjesnost tuženika prilikom unošenja tih ugovornih odredbi u tipski ugovor koji je sam sastavio i ostalo.

73. Da je kao posljedica takvog ponašanja tuženika, kao i neravnoteže došlo na štetu tužitelja i to značajne, ukazuje utvrđenje ovog suda iz po tužitelju dostavljene dokumentacije u vidu financijskog nalaza i mišljenja, da je tužitelj tuženiku temeljem promjena kamatne stope jednostranim odlukama tuženika platio više od početne kamatne stope koja je jedina tužitelju bila poznata u vrijeme sklapanja ugovora, iznos od ukupno 59,78 EUR, do kraja obračuna. Sud je stava i utvrđenja da ovako više plaćeni iznosi za svakog čine nastalu štetu, te čini značajnu neravnotežu na strani tužitelja kao korisnika kredita, jer je taj iznos mogao biti i drugačiji i veći, a radi se o kratkom otplatnom razdoblju od dizanja do zatvaranja kredita, kao i relativno malom iznosu kredita od 4.000,00 EUR.

74. Slijedom već iznesenog, kao i ranije citiranih odredbi ZOO-a, kao i odredbi čl. 322 ZOO-a, kao i odredbama čl. 81., čl. 84., čl. 83. i čl. 85. - sve ZZP-a, sud je utvrdivši:

- da je predmetni ugovor sklopljen u periodu od 10.09.2003. do 31.12.2008.,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetna odredba ostala za tužitelja nejasna, jer mu nije bilo poznato niti mu je moglo biti poznato po kojim će se unaprijed dogovorenim kriterijima od strane tuženika jednostrano mijenjati ista kamatna stopa, iako je ista odredba bila lako uočljiva,

- te je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, što je ovdje tužitelj.

75. Sud je u ovom ponovnom suđenju utvrdio da su ništetne tužbenim zahtjevom obuhvaćene ugovorne odredbe konkretnog ugovora o kreditu, a kada jedna ugovorna strana ostavi i da sebi ovlast da sama, u tijeku ugovornog odnosa prema nepoznatim kriterijima mijenja visinu obveze dužnika, tj. druge ugovorne strane, a toj drugoj ugovornoj strani kao posljedica istog nastane značajna šteta tj. umanjenje imovine, to je prema ocjeni ovog suda i provedenim testovima, zasigurno nepošteno postupanje tuženika kao ugovorne strane, kao i nezakonito, a time i ništetno. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača i sudskoj praksi najviših sudova Republike Hrvatske te Ustavnog suda Republike Hrvatske, ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke je nepoštena i ništetna.

76. Treba napomenuti, da bez obzira što je sud u ovom suđenju o ništetnosti donio odluku temeljem dokaznog postupka provedenog u ovom pojedinačnom parničnom postupku, da je točno da u odnosu na jednostrane promjene kamatnih stopa od strane banaka, da se ta utvrđenja primjenjuju na sve ugovore o kreditu, kako sklopljene do dana podnošenja ove tužbe tako i nakon, kao i da je iste tvrdnje tužitelja potvrdio i presudom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojoj sud navodi sljedeće: „Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca - ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima.“; „Smisao kolektivne zaštite je generalno onemogućavanje trgovaca da u formalnim ugovorima koriste nepoštene ugovorne odredbe - sada i ubuduće, dakle i preventivno. U tom smislu tužbeni zahtjev sadrži i nalog tuženicima da prekinu s korištenjem predmetnih odredaba i zabranu takvog i sličnog postupanja ubuduće. Tako se, iako indirektno i posredno, štite se i pojedinačna prava i interesi potrošača.“

77. Neovisno o upravo citiranom, ovaj sud je utvrđenja iz kolektivnog spora iz citirane pravomoćne presude imao samo i isključivo kao orijentir i potvrdu utvrđenja do kojih je ovaj prvostupanjski sud došao kroz dokaze provedene i činjenice utvrđene u ovoj pojedinačnoj parnici, a ne kao utvrđenje oko kojeg više ne treba raspravljati, tj. ne direktnom primjenom utvrđenja iz pravomoćne presude iz kolektivne parnice.

78. Za ovaj sud nije sporno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope Zakonom o obveznim odnosima (ZOO) i to čl. 26. izričito dopušteno, ali ne na način kako je predvidio i u svoje tipske ugovore ugradio tuženik, na način da ista promjena od 01.08.2008. godine ovisi isključivo o samostalnim odlukama tuženika, bez jasno naznačenih kriterija po kojima će se to činiti, dok od 01.01.2013. godine je propisano navesti kriterije i obavijestiti i drugu ugovornu stranu o načinu i razlozima promjene redovne kamatne stope.

79. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da i u ovom konkretnom slučaju, su tužitelj i tuženik nesporno sklopili eurski Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. S obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe ZOO-a, što su potvrdile i ranije navedene presude.

80. Konkretan Ugovor o kreditu nije sadržavao niti kriterij na temelju kojeg bi se predmet obveze mogao odrediti, a ni u kojem slučaju kriterij koji bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao razumjeti, te isto nije bilo sadržano niti u općim aktima tuženika, koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio konkretnog ugovora.

81. Za ovaj prvostupanjski sud nije sporno da su o nerazumljivosti takvih odredbi zauzeli stav Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju, posl. broj: Revt 249/14-2, od 09. travnja 2015. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju posl. broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014. te u presudi posl. broj Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018. kako slijedi:

„Terminologija koja je korištena u ovim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.“

82. Nije sporno da je primjenom Direktive i presudom Europskog suda pravde, posl. broj: C-26/13, u predmetu MH i MHB protiv OTP Jelzálogbank Zrt, od dana 30. travnja 2014. utvrđeno jasno i nedvosmisleno, da ugovorna odredba potrošaču ne treba biti samo i isključivo gramatički razumljiva, već mu na transparentan način trebaju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

83. Tužitelj točno navodi da iz svega navedenog proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, a koja se mijenjaju jednostranom odlukom tuženika nisu bile razumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, a niti su mogle biti razumljive ikome, te ističe da odredbe formulirane na način kao u navedenom Ugovoru o kreditu nisu bile razumljive niti osobi koja bi bila stručnjak u ekonomskom području, obzirom je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope isključivo akt tuženika na koju tužitelj nije imao, niti mogao imati bilo kakav utjecaj.

84. Nije sporno, da je o ovim odlukama o promjeni kamatne stope i anuiteta otplate tuženik je obavještavao tužitelja, dopisom, a da tužitelj nije imao mogućnost prigovora niti utjecaja na isti, te u kojim obavijestima tuženik nije naveo zbog čega je došlo do promjene kamatne stope. Na navedeni način, tuženik je opisanim postupanjem propustio kamatnu stopu vezati uz neku tržišnu referentnu vrijednost na temelju koje bi tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno provjeriti opravdanost njezine promjene. Iz navedenog proizlazi da je rizik promjenjivosti ovog bitnog elementa ugovora ugovoren i u ovom konkretnom slučaju, ugovoren suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isto je dovelo i do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a ovdje se ne radi samo o novčanom tj. financijskom ekvivalentu davanja, već o činjenici da je tužitelj kao potrošač doveden u štetan pravni položaj, a što je nesporno točno u ovom slučaju.

85. U odnosu na utvrđenje nitetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

85. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7.1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,00% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

86. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odn osa.

87. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 3,00%, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužiteljici i naplaćena u iznosu od 115,39 EUR, odnosno tadašnjih 869,40 kuna, što je eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju konverzije utvrđenih i konačno utuženih 115,39 EUR, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,00% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

88. Pozivanje tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade od utuženih 115,39 EUR, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

89. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

90. Sud je slijedom iznesenog utvrdio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 7.1. Ugovora, kao i onih iz čl. 5.2. i 9.2. predmetnog Ugovora u kreditu, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. i III. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

91. Sud je utvrdio da je tuženik pridržavanjem prava da kamatnu stopu mijenja jednostrano svojom odlukom bez da su konkretizirani podaci i metodologija izračuna, postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 3,00%. Prema tome, navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope su nepoštene i ništetne, kao i odredba o obvezi plaćanja tzv. jednokratnih troškova obrade kredita od 3,00 %, a primjenom i propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio da su ništetni tužbenim zahtjevom obuhvaćeni pojedini dijelovi konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužiteljice vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i III. izreke ove presude.

92. Sud je iz provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku DARFIN d.o.o. utvrdio da je isti vještak nakon provedenog vještačanja donio zaključak, tj. da je mišljenja da:

1) Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je

Nalazom utvrđen više uplaćen iznos:

- Ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 61,13 EUR odnosno kunska protuvrijednost iznosi 450,45 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 59,78 EUR. 2) Člankom 7. Ugovora je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva po stopi od 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah prije korištenja kredita. Vještaku je naknadno dostavljena dokumentacija iz koje je vidljiva isplate kredita te plaćanje naknade u iznosu od 120,00 EUR:

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 120,00 EUR odnosno 869,40 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 115,39 EUR.

93. Tužitelj je ovaj financijski nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti i s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 23.06.2024. godine, dok je tuženik izjavio da na ovaj financijski nalaz i mišljenje nema prigovora vezano uz točnost matematičkog izračuna, dok ostaje kod svih prigovora vezanih uz osnov, zastru i tijek zatezne kamate, kao i svojstvo potrošača tužiteljice.

94. Sud je ovaj financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivan, detaljno obrazložen, dan na osnovi spisu priležeće dokumentacije i u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke, a iz istog je, uz ostalo vidljivo da u otplati ovog kredita nisu nastala tzv. negativne razlike na koje neosnovano upire tužitelj.

95. Obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavljen na isplatu postavio u cijelosti u skladu s navedenim financijskim nalazom i mišljenjem, kako u odnosu na ukupnu zatraženu visinu, tako i na pojedine mjesečne iznose, te zatražni tijek zateznih kamata, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti.

96. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

97. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore, od osnova, svojstva potrošača, osporavanja ništetnosti, itd., a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

98. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne (toč. I. i III. izreke), to tužiteljica u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužiteljice stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.

99. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.12.2007. po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude.

100. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu.

101. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 23.01.2024., ročište 14.03.2024., podnesak 23.06.2024., ročište 12.03.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 125 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 250,00,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što je iznos 62,50,00 EUR, te čini zbir od 312,50,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 270,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 609,04 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. V. izreke ove presude. 102. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 16. travnja 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

103. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. travnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.