REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-4434/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice NL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB:02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon 9. travnja 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužiteljice JL, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika NLR, odvjetničke vježbenice, 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012437878 sklopljenog 24. travnja 2007. između tužiteljice NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 829,64 eur, sa zateznim kamatama od 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je s tuženikom 24. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu, broj 9012437878 kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 16.093,84 CHF po srednjem tečaju Banke važeći na dan korištenja kredita, a što je na dan isplate kredita 4. svibnja 2007. iznosilo 71.812,61 kn, kao i da je tplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te da je kredit iskorišten za kupnju vozila. Nadalje navodi da je odredbom u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu tuženik nametnuo ugovornu odredbu prema kojoj je tužiteljica u obvezi „prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita“ te je tužiteljici prilikom isplate kredita odobreni iznos umanjen za 1.077,19 kn na ime naknade za obradu kredita.

Tužiteljica navodi da o navedenoj odredbi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ona nije pregovarala niti je uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja već joj je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Ističe da navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužiteljica može shvatiti koji joj se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedenu odredbu smatra nejasnom i nerazumljivom, kao i da obradom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita jer je upravo tužiteljica snosila sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora pa za uvrštenjem ove odredbe tuženik nije imao bilo kakav opravdan razlog.

Tužiteljica smatra da je nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03), kao i da je navedeni stav potvrđen u odlukama više županijskih sudova, ali i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost ništetnom odredbu u članku 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012437878 sklopljenog 24. travnja 2007. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te navodi da je:

-ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima;

-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna:

-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Tuženik ističe da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te da je stoga jasno da je ta odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, kao i da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima.

Tuženik naglašava da je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Ističe da su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika.

S obzirom da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te s obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je upravo naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Ističe i da Zakon o zaštiti potrošača (NN/03)ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da Zakon o potrošačkom koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti.

Smatra da s obzirom da je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te ističe i prigovor zastare.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknaditi parnične troškove ovoga postupka, sa zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u knjigovodstvenu karticu (list 4-18 spisa), ugovor o kreditu (19-23 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 24-25 spisa), punuda Autocentra Rajković od 23.4.2007. (list 26 spisa), potvrdu - solemnizaciju privatnih isprava od 3.5.2007. (list 27 spisa), presude OGS Zagreb, br. P-3390/17-40 (ništetnost ulazne naknade), presuda ŽS Zagreb, br. Gž- 1368/2021 (ništetnost ulazne naknade), presuda ŽS Split, br. Gž-617/2022-3 (ništetnost ulazne naknade), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (list 29-69 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima PBZ d.d. (list 81-89 spisa), saslušana je tužiteljica na ročištu održanom 9. travnja 2025. (list 109-110 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnice kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012437878 od 24.04.2007., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 16.093,84 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,10% godišnje i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužiteljici ugovoreni iznos kredita umanjen za ugovoreni iznos naknade u visini od 1,50%.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 11. st. 3. Ugovora ništetna na temelju koje bi tužiteljici pripadalo pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužiteljica, koja je sada umirovljenica, a prije toga bila je ugostiteljski radnik, iskazala je da je predmetni Ugovor sklopila s tuženikom 24. travnja 2007. s valutnom klauzulom u CHF i da prije sklapanja Ugovora nitko iz banke tuženika nije joj rekao da će morati platiti i naknadu za obradu zahtjeva. Tužiteljica misli da je Ugovor prije potpisivanja pročitala te se ne sjeća se da je bila ugovorena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita.

Tužiteljica zbog proteka vremena misli da je to saznala tek u auto kući u kojoj je predmetnim kreditom kupila vozilo za osobne potrebe, a inače je cijeli život radila u ugostiteljstvu, ali nije imala nikada privatni obrt niti je bila vlasnica trgovačkog društva. Vozilo je kupila upravo za potrebe odlaska i dolaska na posao koji joj je od mjesta stanovanja bilo udaljeno četiri kilometra te je vozilo i inače koristila za osobne potrebe.

Isto tako zbog proteka vremena ne sjeća se je li netko u javnobilježničkom uredu prije solemnizacije ugovora joj rekao da bi u ugovoru bila navedena odredba o naknadi obrade zahtjeva.

Naknadno naplaćena naknada za obradu kredita bila joj je dodatni financijski teret s obzirom na njena niska primanja, a i trošak koji nije očekivala. Ne sjeća se je li tražila da joj se obrazloži u banci zašto je taj trošak morala podnijeti.

Tužiteljica se ne sjeća kada je saznala za ništetnost odredbe o naknadi obrade zahtjeva, a isto tako ne zna ni što je ništetnost.

17. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio u bitnom kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog, da nije niti financijski bila pripremljena za to, odnosno očekivala taj trošak, to plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita u članku 11. st. 3. Ugovora o kreditu očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Pritom valja istaknuti i da nije od utjecaja je li tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada ili ne, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku i tužiteljici bi na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

19. Također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 3. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja odredba je prema članka 87. stavak 1. ZZP ništetna.

21. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 11. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

24. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 9.12.2024 i 9.4.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 600,00 eur, uvećano za 25% PDV 150,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 829,64 eur.

25. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 19.11.2024., jer u istom ponavlja navode iz tužbe i nije bio potreban za vođenje ove parnice, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer na isto za tužiteljicu punomoćnik nije pristupio.

26. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 16. travnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika