Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-1028/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Maravić & Maravić iz Ogulina, Zrinski trg 4, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4456/2022-58 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalbe tuženice ABC [adresa], i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4456/2022-58 od 24. srpnja 2024. pod toč. I., II. te u dijelu pod toč. III. izreke do iznosa od 2.744,39 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. srpnja 2024. pa do isplate.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4456/2022-58 od 24. srpnja 2024. u dijelu pod toč. III. izreke preko iznosa od 2.744,39 eura do iznosa od 3.119,39 eura tj. za iznos od 375,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. srpnja 2024. pa do isplate i sudi tako da se u navedenom dijelu odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja GČ za naknadom parničnog troška.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice ABC [adresa] za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 029-50-3149967 sklopljen 18.11.2005. između tužitelja KČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditora, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (tuženika) te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju KČ [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.426,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta i to na iznos od:

- 15,14 EUR od dana 1.11.2008. pa do isplate,

- 19,58 EUR od dana 1.1.2009. pa do isplate,

- 22,77 EUR od dana 1.2.2009. pa do isplate,

- 24,22 EUR od dana 1.3.2009. pa do isplate,

- 26,29 EUR od dana 1.4.2009. pa do isplate,

- 27,07 EUR od dana 1.5.2009. pa do isplate,

- 20,86 EUR od dana 1.6.2009. pa do isplate,

- 16,30 EUR od dana 1.7.2009. pa do isplate,

- 17,51 EUR od dana 1.8.2009. pa do isplate,

- 19,92 EUR od dana 1.9.2009. pa do isplate,

- 19,71 EUR od dana 1.10.2009. pa do isplate,

- 17,28 EUR od dana 1.11.2009. pa do isplate,

- 21,84 EUR od dana 1.12.2009. pa do isplate,

- 25,50 EUR od dana 1.1.2010. pa do isplate,

- 30,71 EUR od dana 1.2.2010. pa do isplate,

- 29,52 EUR od dana 1.3.2010. pa do isplate,

- 36,59 EUR od dana 1.4.2010. pa do isplate,

- 35,24 EUR od dana 1.5.2010. pa do isplate,

- 37,86 EUR od dana 1.6.2010. pa do isplate,

- 60,48 EUR od dana 1.7.2010. pa do isplate,

- 55,82 EUR od dana 1.8.2010. pa do isplate,

- 70,05 EUR od dana 1.9.2010. pa do isplate,

- 65,13 EUR od dana 1.10.2010. pa do isplate,

- 57,23 EUR od dana 1.11.2010. pa do isplate,

- 73,91 EUR od dana 1.12.2010. pa do isplate,

- 95,13 EUR od dana 1.1.2011. pa do isplate,

- 80,00 EUR od dana 1.2.2011. pa do isplate,

- 85,37 EUR od dana 1.3.2011. pa do isplate,

- 78,67 EUR od dana 1.4.2011. pa do isplate,

- 79,87 EUR od dana 1.5.2011. pa do isplate,

- 108,32 EUR od dana 1.6.2011. pa do isplate,

- 111.09 EUR od dana 1.7.2011. pa do isplate,

- 134.05 EUR od dana 1.8.2011. pa do isplate,

- 121,86 EUR od dana 1.9.2011. pa do isplate,

- 108,52 EUR od dana 1.10.2011. pa do isplate,

- 105,18 EUR od dana 1.11.2011. pa do isplate,

- 104,16 EUR od dana 1.12.2011. pa do isplate,

- 110.49 EUR od dana 1.1.2012. pa do isplate,

- 116,01 EUR od dana 1.2.2012. pa do isplate,

- 116,75 EUR od dana 1.3.2012. pa do isplate,

- 112,93 EUR od dana 1.4.2012. pa do isplate,

- 115,51 EUR od dan 1.5.2012. pa do isplate,

- 117,28 EUR od dana 1.6.2012. pa do isplate,

- 114,31 EUR od dana 1.7.2012. pa do isplate,

- 115,09 EUR od dana 1.8.2012. pa do isplate,

- 112,86 EUR od dana 1.9.2012. pa do isplate,

- 108,05 EUR od dana 1.10.2012. pa do isplate,

- 113,18 EUR od dana 1.11.2012. pa do isplate,

- 115,48 EUR od dana 1.12.2012. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.119,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe po podnesku tužitelja od 21. lipnja 2019. raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2020. iako je ista bila nedopuštena obzirom na zlouporabu instituta stupnjevite tužbe. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku jer sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile niti obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao te zašto i kako ih je utvrdio. Ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da nema razloge o odlučnim činjenicama. Glede nepoštenosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ističe da su te odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da je imao mogućnost izbora između kredita glede valute. Tužitelj je iskazao da mu je ponuđen samo kredit u chf čemu je tuženica prigovorila jer drugačije proizlazi i iz isprava priloženih spisu predmeta čija vjerodostojnost i dokazna snaga nisu dovedeni u pitanje. Netočno je da je valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te se o tome prvostupanjski sud nije ni očitovao. Glede provedenog financijskog vještačenja ističe da je vještak u zaključku naveo samo one anuitete za koje je utvrdio preplatu premda ugovorna odredba ne može biti ništetna samo kad je tečaj viši, a valjana kad je tečaj niži. Ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republika Hrvatske poslovnu broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2022. Osim toga, iz nalaza proizlazi kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatom. Sve ovo imalo je za posljedicu i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava i to Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13 EZ. U odnosu na prigovor zastare smatra da nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Nadalje, tužitelj je mogao tužbu podnijeti neovisno od donošenja pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima te ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-4-222/2004 od 5. ožujka 2004., kao i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7130/2005 od 2. siječnja 2009. Konačno, u odnosu na odluku o troškovima postupka ističe da je pogrešno dosuđena vrijednost boda od 2,00 eura jer je ta vrijednost stupila na snagu tek 26. studenog 2023. Pogrešno je dosuđen trošak sastava obrazloženih podnesaka od 9. listopada 2020. i 20. ožujka 2023. jer se isti ne mogu smatrati nužnim za vođenje postupka te se na ročištima od 19. rujna 2019. i 22. siječnja 2020. raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19 – dalje ZID ZPP), iznimno od odredbe stavka 1. članka 190., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

5.1. U konkretnom slučaju tužitelj je točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja od 11. svibnja 2020. pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 9. listopada 2020. (list spisa 137 do 140). Posljedično tome, suprotno navodima tuženice, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. st. 2. ZPP.

6. Neosnovan je i navod tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP jer u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom pa tako i činjenice koje su stranke iznijele, dokaze koji su predloženi, koje su činjenice utvrđivane od strane prvostupanjskog suda i zašto kao i koje je dokaze sud prvog stupnja izveo i kako ih je ocijenio te su navedena izjašnjenja o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te njihovim prijedlozima i prigovorima.

7. Suprotno navodima stranaka prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi glede promjenjive kamate i valutne klauzule u Ugovoru o kreditu od 18. studenoga 2005., kao i isplata po osnovi preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule koje je tužitelj plaćao u trenutku zaključenja samog ugovora te iznosa koje je plaćao u kasnijim razdobljima sukladno promjeni valute chf uz primjenu promjenjive kamatne stope.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju jer je Ugovor o kreditu zaključen 18. studenoga 2005. slijedom čega su te odredbe Ugovora ništetne.

11. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.1. Pored toga, na sjednici Građanskog odjela Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite porošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

12. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09., 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje ZZP/07) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

14. Tužba u predmetnom postupku podnesena je 7. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare glede utuženih iznosa.

15. Glede tvrdnje tuženice da je nastupila zastara potraživanja u svezi preinačenog dijela zahtjeva prema podnesku tužitelja od 9. listopada 2020. žaliteljici se ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda prema kojem: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." (sjednica Građanskog odjela održana 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5).

16. U odnosu na prigovor tuženice glede tzv. negativnih razlika i pozivanja na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. navesti je da je nakon te odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeo pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj hrk-chf bio manji od tečaja hrk-chf na dan isplate kredita."

17. Konačno, kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je izvršena tzv. konverzija to znači da se na konkretni slučaj ne može primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102 /15).

18. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja uzima u obzir odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

19. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje ZZP/14) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

20. Naime, svrha čl. 118. ZZP/14 je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

21. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku.

22. Visina anuiteta bez primjene valutne klauzule dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

23. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita, kao i po osnovi promjenjive kamate tužitelj platio veći iznos od ukupno 3.426,79 eura pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

26. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

28. Međutim, s pravom žalba tuženice ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na ime sastava podnesaka od 9. listopada 2020. i 20. ožujka 2023. priznao trošak u visini od po 100 bodova s pripadajućim PDV- om za svaki podnesak i to stoga što se radi o podnescima iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje Tarifa) pa je u pravilnoj primjeni materijalnog prava valjalo odluku o troškovima postupka potvrditi do iznosa od 2.744,39 eura, a preko tog iznosa pa do iznosa od 3.119,39 eura, tj. za 375,00 eura, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, preinačiti.

29. U odnosu na žalbu tuženice glede zastupanja na ročištu od 19. rujna 2019. navesti je da taj trošak tužitelju prvostupanjski sud nije ni priznao dok je u pogledu zastupanja na ročištu od 22. siječnja 2020. prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao trošak u visini od 100 bodova zajedno s pripadajućim PDV-om sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

30. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

31. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer je tuženica sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu.

Zadar, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović