Poslovni broj: Usž-4068/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu prvotužitelja OU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i drugotužitelja [obrt], [adresa], oboje zastupani po opunomoćenici Sanji Smontari, odvjetnici u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1 i opunomoćeniku Robertinu Bilobrku, odvjetniku u Zagrebu, Augusta Cesarca 8, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1336/2019-45 od 3. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1336/2019-45 od 3. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/18-01/347, URBROJ: 513-04-19-3 od 15. veljače 2019. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor, KLASA: UP/I-471-02/15-01/6, URBROJ: 513-07-05/18- 49 od 31. kolovoza 2018. te zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor, KLASA: UP/I-471-02/15-01/6, URBROJ: 513-07-05/18-49 od 31. kolovoza 2018. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza za 2013. i 2014. godinu
3. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navode da prvotužitelj nije primio obavijest o poreznom nadzoru kao vlasnik obrta [obrt], već da je obavijest o poreznom nadzoru i kasnije rješenje o poreznom nadzoru izdano prvotužitelju kao poreznom obvezniku. Ističe da porezna tijela nisu uopće uzela u obzir činjenice koje tužiteljima idu u korist i da su za izračun koristila propise i metode koje su za tužitelje najtegotnije pa su tako metodom uzoraka obuhvaćene evidencije samo za četiri najskuplja vozila, od njih sedam za koja se obavljao nadzor. Nadalje navode da je bilo potrebno dokazati da su vozila korištena za privatne svrhe, a da to nije dokazano. Pojašnjavaju da je sjedište obrta smješteno na istoj adresi na kojoj je i mjesto stanovanja prvostužitelja pa za odlazak na posao prvotužitelj ne koristi automobile, već iste koristi samo za odlazak na šljunčaru koja je dva kilometra udaljena od poslovnih prostorija, tako dnevno i po pet do deset puta, te za odlazak na poslovne sastanke s kupcima i dobavljačima. U vezi s tim još ističu da niti ne postoji obveza vođenja evidencija korištenja službenih vozila u službene svrhe, već samo evidencije korištenja službenih vozila u privatne svrhe pa da je s obzirom na to jasno da je evidencija koja je predana poreznom tijelu priručna evidencija i da nije isprava u knjigovodstvenom smislu. Naposljetku priznaju da su putni nalozi zbog obima posla bili neuredni, no da službena vozila nisu korištena u privatne svrhe i da samo inzistiraju da se ta činjenica utvrdi na temelju dokaza koje su predložili, a koje sud uopće nije cijenio. Predlažu da Sud poništi pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Iako uredno pozvan tuženik nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza. Nadzorom je utvrđeno da je prvotužitelj promijenio svrhu/namjenu nekretnine iz namjeravane daljnje prodaje u iznajmljivanje fizičkoj osobi za potrebe stanovanja, a da nije ispravio pretporez. Također je utvrđeno da nije uredno vodio evidencije o korištenju službenih automobila u privatne svrhe, a utvrđena je značajna razlika između stanja brojila i prijeđenih kilometara prema kilometraži koju je evidentirao za korištenje službenih vozila u službene svrhe, s tim da putnim nalozima nije priložena dokumentacija o izdatcima (računi za cestarinu, tunelarinu, parkiranje i slično). Osim toga utvrđeno je i da nije evidentirao zalihe šljunka u poslovnim knjigama.
8. Prvostupanjski sud održao je raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je u uvid u spis tuženika i sudski spis te izveo dokaz financijskim vještačenjem.
9. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u obvezi platiti porez na dodanu vrijednost jer je zbog promjene svrhe/namjene nekretnine iz namjeravane daljnje prodaje u iznajmljivanje fizičkoj osobi trebao ispraviti pretporez i povećati svoju poreznu obvezu te da je u obvezi platiti porez na dohodak jer nije evidentirao zalihe šljunka u poslovnim knjigama, a to je imovina s osnove koje ostvaruje prihode i rashode i jer nije uredno vodio evidencije o korištenju službenih automobila niti je putnim nalozima s nedostajućim elementima priložio prateću dokumentaciju o izdatcima, zbog čega se nameće zaključak da je službena vozila koristio i u privatne svrhe, a što se smatra primitkom u naravi.
10. Prigovor tužitelja da su se za izračun koristili propisi i metode koje su za tužitelje najtegotnije pa su tako metodom uzorka obuhvaćene evidencije za samo četiri najskuplja vozila, ovaj Sud nalazi neosnovanim, jer su u postupku nadzora obuhvaćeni automobili za koje se iz vođenih evidencija o korištenju službenih automobila nije moglo utvrditi točne relacije kretanja i razlog putovanja.
11. U odnosu na ostale prigovore tužitelja ovaj Sud ističe da ih tužitelj opetovano iznosi iako je prvostupanjski sud svaki od njih otklonio s obrazloženjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Pritom ovaj Sud napominje da i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09). Isto tako prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj U-III-1201/18).
12. Prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 16. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
