Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-847/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: P-1203/2023-15 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: P-1203/2023-15 od 22. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj: 312430 od 1. veljače 2008. kojom se korisnik kredita obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 0,60% jednokratno na iznos odobrenog kredita, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici s osnova navedene ništetne ugovorne odredbe plati iznos od 186,23 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2008. do isplate. Točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u čl. 9.21. navedenog Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezao u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadi kreditora, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici s osnova navedene ništetne ugovorne odredbe plati iznos od 299,29 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2011. do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.349,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. do isplate, dok je točkom VI. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba sadržanih u čl. 5.1. i čl. 9.21. Ugovora o kreditu broj: 312430 od 1. veljače 2008., sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi, i to glede naknade za odobrenje kredita iznosa od 186,23 EUR i naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 299,29 EUR.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 312430 od 1. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita za kupnju stana iznos od 50.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate 10 godina i ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% godišnje, promjenjivu vezanu uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i plaćanje naknade za odobrenje kredita od 0,60% jednokratno na iznos odobrenog kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica otplatila prijevremeno - 14. travnja 2011.

- da je naknada za odobrenje kredita obračunata u iznosu od 1.403,14 kn odnosno 186,23 EUR, te ustegnuta tužiteljici prilikom isplate kredita 12. ožujka 2008., što proizlazi iz prometne kartice po kreditu (str. 20 spisa)

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 2.255,03 kn, odnosno 299,29 EUR, te tužiteljici naplaćena 14. travnja 2011., što proizlazi iz izračuna prijevremene otplate za predmetni kredit (str. 24 spisa)

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu podatke o naplaćenim iznosima temeljem tih ništetnih odredbi, obvezao je sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 186,23 EUR kojeg je platila zbog ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita i iznos od 299,29 EUR kojeg je platila zbog ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sa zatraženim zateznim kamatama na navedene pojedinačne iznose.

8. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio čl. 5.1. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Navodi da je apsurdno tvrditi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, naznačena na prvoj stranici ugovora, bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici, dok tvrdnju da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom. Ističe da je očito da se o navedenoj odredbi pregovaralo, te da su odredbe o naknadama iz Ugovora jasne, uočljive i razumljive, pa njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a tužiteljica da nije dokazala ni da bi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama na štetu potrošača. Također, navodi da su tvrdnje tužiteljice da je koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, te nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj ima pravo na naknadu za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, obzirom da tuženik ni sadržajno ne ukazuje na ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom i postupkom koji je prethodio njezinom donošenju nije počinjena niti jedna bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a).

10. Pravilno je prvostupanjski sud prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor o kreditu te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine naknade za odobrenje kredita odnosno mogla je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbe čl. 4. ZOO-a, slijedom čega je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeve za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini koja proizlazi iz isprava priloženih spisu (prometne kartice po kreditu i izračuna prijevremene otplate za predmetni kredit). Pri tome se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu više nije bio na snazi, već je na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07) kojeg valja primijeniti na konkretan slučaj, a koji identično regulira spornu materiju nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

11. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 96. st. 4. ZZP/07), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazivala da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo, da je ugovor sastavila banka i da joj je rečeno da se radi o obvezama koje mora platiti, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Konkretno, u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da naknada za odobrenje kredita iznosi 0,60% jednokratno na iznos odobrenog kredita, valja reći da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženik smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što ista nije dovela.

12.1. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje, odnosno obradu kredita valja ukazati na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

12.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženik nije dokazao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,60%), koju je njegov prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tim više što tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

12.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

12.4. Glede žalbenih navoda tuženika, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

13. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u čl. 9.21. Ugovora o kreditu kojom je propisano da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadi kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije ni pokušao dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

13.1. Glede žalbenih navoda tuženika da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žalitelja valja uputiti na naprijed iznesene razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, poglavito one navedene u točkama 12.3. i 12.4. ovog obrazloženja.

13.2. Osim toga, valja reći da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nije nastala ni šteta na način da nije ostvario korist od kamata koje bi tužiteljica inače platila da je kredit redovito otplaćivala prema dospijeću pojedinih anuiteta, u svezi čega valja ukazati na odredbu čl. 1024. st. 4. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, te stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., prema kojem bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika da nema zakonskog uporišta, niti uporišta u sudskoj praksi o nedopuštenosti ugovornih odredaba prema kojima ima pravo na naknadu za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja reći da su iste utvrđene nepoštenim i ništetnim u skladu sa čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 zato što nisu transparentne, o istima se nije pregovaralo, odnosno nametnute su tužiteljici koja na njih nije imala utjecaj, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

15. Obzirom na sve navedeno, dakle utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, imajući u vidu priložene isprave tuženika iz kojih proizlazi visina naplaćenih naknada, naložio tuženiku isplati tužiteljici iznos od 186,23 EUR za naplaćenu naknadu za odobrenje kredita i iznos od 299,29 EUR za naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je prednik tuženika koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

16. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

17. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

18. Obzirom na sve navedeno, proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega ju je u cijelosti valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a.

19. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer