REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3346/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Smodlaka, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Petre Smodlaka, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika CB, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, dana 16. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke, koja glasi: "NAKNADE, 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.327,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.11.2008. godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna
. / .
stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.12.2018. godine pa do isplate, i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu, broj: 035-50-5662633 od 26.1.2011. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke, koja glasi: "NAKNADA, naknada za obradu kredita 3,50% (tri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 196,96 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.01.2011. godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.036,51 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VIII. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužiteljica u tužbi od 18. svibnja 2024. godine navodi da je Ugovorom o kreditu, broj: 068-50-5138074, od 28.10.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, IB kao sudužnika, Elusar d.o.o. kao založnog dužnika te tuženika kao Banke, solemniziranog kod javnog bilježnika Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem: OV-3069/08 od 12.11.2008., tuženik je kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužiteljici kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od 250.000,00 CHF. Nadalje, ugovorom o kreditu, broj: 035-50- 5662633 od 26.01.2011. sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke, tuženik je kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužiteljici kao korisniku kredita u iznosu od 42.400,00 kn. U oba navedena ugovorna odnosa, tuženik je trgovac u smislu odredbe članka 3.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora), a tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3.1. ZZO/03. Prilikom puštanja predmetnih kredita u tečaj, pozivom na čl. 3. Ugovora, tuženik je tužitelju zaračunao, a tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i to prema čl. 3. Ugovora broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008. tužitelj je tuženiku dana 20.11.2008. platio iznos od 17.536,55 kn/2.327,50 EUR, a prema čl.3.st.1. Ugovora broj: 035-50-5662633 od 26.1.2011. tužitelj je tuženiku dana 28.01.2011. platio iznos od 1.484,00kn/ 196,96 EUR (tzv. ulazne naknade). Isto tako, a prilikom prijevremene otplate kredita broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008., pozivom na odredbu čl. 11. St. 2. Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju zaračunao, a tužitelj dana 17.12.2018. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 EUR (tzv. izlaznu naknadu). Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 068- 50-5138074 od 28.10.2008., tuženik je obvezao tužitelja platiti 1,50% naknade od iznosa kredita, jednokratno, naplativo prilikom prvog korištenja kredita dok je odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 035-50-5662633 od 26.01.2011. tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 3,50% od iznosa kredita, također jednokratno i naplativo prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je predmetne naknade naplatio tuženiku po oba navedena kredita bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje već mu je samo temeljem navedene odredbe zaračunao naknadu za obradu zahtjeva kredita slijedom čega je takva obveza na plaćanje ulazne naknade u potpunosti neodređena i neodrediva, a time i ništetna sukladno odredbi čl. 270. ZOO- a. Isto tako, navedena odredba formulirana je unaprijed od strane trgovca – banke pri čemu tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj niti je o istoj mogao pregovarati već mu je ista prezentirana kao „uzmi ili ostavi“ čime sve je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja – potrošača slijedom čega je navedena odredba nepoštena i u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, a posljedično i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Nadalje, tužitelj navodi da iz potvrde RBA d.d. o naplaćenim naknadama po kreditnoj partiji broj: 068-50-5138074 proizlazi kako je tužitelj na dan kad mu je isplaćen kredit, odnosno na dan 20.11.2008. isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 17.536,55 kn (1,50% od iznosa kredita temeljem čl. 3. Ugovora, ustegnuta od iznosa odobrenog kredita) te dana 17.12.2018. prilikom prijevremene otplate kredita naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 kn. Isto tako, iz potvrde RBA d.d. o naplaćenim naknadama po kreditnoj partiji broj: 035-50-5552633 proizlazi kako je tužitelj na dan kad mu je isplaćen kredit, odnosno na dan 28.01.2011. isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.484,00 kn (3,50% od iznosa kredita temeljem čl.3. Ugovora, ustegnuta od iznosa odobrenog kredita). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO): u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. U konkretnom slučaju, kako navodi tužiteljica, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist, pa je stoga u obvezi vratiti tužiteljici ono što je tužiteljica platila na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno odredbi predmetnih Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a. Nadalje, tužiteljica ističe daje odredbom članka 1115. ZOO-a propisana obveza vraćanja stečenog bez osnove zajedno sa plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je, kako navodi tužiteljica, nepošten stjecatelj jer je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača u potrošačkom ugovoru o kreditu koristeći nepoštene ugovorne odredbe bez mogućnosti pregovaranja te uzrokujući time znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost odredbi predmetnih ugovora kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te da naloži tuženiku da isplati tužiteljici naplaćene naknade zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja do isplate, a koji tužbeni zahtjevi su u cijelosti prihvaćeni pod točkom I. do VI. izreke, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita te naknadu za prijevremenu otplatu kredita po ugovoru o kreditu br. 068-50-5138074 te odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita po ugovoru o kreditu br. 035-50-5662633. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Nadalje, tuženik navodi da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, tuženik navodi da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, kako navodi tuženik, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti dostavlja u prilogu ovog podneska. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 28.10.2008. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi tuženik ističe da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1.1.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1.01.2010. godine. Tuženik u smislu svega navedenog dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-311/18 od 3.09.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.03.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Isto tako, tuženik ističe da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetne Ugovore o kreditu (list 9-22 spisa), u Potvrde tuženika od 29.04.2024. (list 23-24 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 25-39 spisa), u Podatke tuženika o naknadama u poslovima kreditiranja građana (list 47-50 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 72-73 spisa).
4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Među strankama nije sporno da je Ugovorom o kreditu, broj: 068-50-5138074, od 28.10.2008. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita, IB kao sudužnika, Elusar d.o.o. kao založnog dužnika te tuženika kao Banke, solemniziranog kod javnog bilježnika Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem: OV- 3069/08 od 12.11.2008., tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužiteljici kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od 250.000,00 CHF, da je ugovorom o kreditu, broj: 035-50-5662633 od 26.01.2011. sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke, tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužiteljici kao korisniku kredita u iznosu od 42.400,00 kn, da je u oba navedena ugovorna odnosa, tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora), a tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3.1. ZZO/03, da je prilikom puštanja predmetnih kredita u tečaj, pozivom na čl. 3. Ugovora, odnosno čl. 3.1. ugovora, tuženik tužiteljici zaračunao, a tužiteljica platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i to prema čl. 3. Ugovora broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008. tužiteljica je tuženiku dana 20.11.2008. platila iznos od 17.536,55 kn/2.327,50 EUR, a prema čl. 3. st. 1. Ugovora broj: 035-50-5662633 od 26.01.2011. tužiteljica je tuženiku dana 28.01.2011. platila iznos od 1.484,00kn/ 196,96 EUR (tzv. ulazne naknade), da je prilikom prijevremene otplate kredita broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008., pozivom na odredbu čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici zaračunao, a tužiteljica dana 17.12.2018. platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 EUR (tzv. izlaznu naknadu), da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008., tuženik obvezao tužiteljicu platiti 1,50% naknade od iznosa kredita, jednokratno, naplativo prilikom prvog korištenja kredita, dok je odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 035-50-5662633 od 26.01.2011. tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 3,50% od iznosa kredita, također jednokratno i naplativo prilikom prvog korištenja kredita, a što sve jasno proizlazi i iz svih ostalih izvedenih dokaza, posebice navedenih ugovora.
6. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i pitanje osnovanosti istaknutog prigovora zastare.
7. Tužiteljica ĆB u svom iskazu navodi da je 2008. godine odlučila kupiti stan u [adresa], pa je kod tuženika podigla kredit od oko 250.000,00 CHF na rok od 30 godina. Stan je kupila i u njemu živi zajedno sa svojom obitelji od 2008. do danas. Nikada ga nije iznajmljivala ili koristila u neke poslovne svrhe, a tada je bila zaposlena u Mercatoru za mjesečnu plaću. U razgovoru s djelatnicom banke, kada je podizala prvi kredit 2008. godine, ista mu nije ništa posebno govorila o toj nekoj ulaznoj naknadi za obradu kredita, niti je išta posebno pitala, a misli da nije mogla ni utjecati na tu neku odredbu, jer ako hoćeš dobiti kredit, moraš platiti tu neku ulaznu naknadu. Nakon što je jedno vrijeme otplaćivala taj kredit, pa je bilo nekih zaostalih neplaćenih rata, morala je podići novi kredit, da bi zatvorila neplaćene rate prijašnjeg kredita, pa je i za taj novi kredit opet morala platiti ulaznu naknadu, odnosno tu naknadu za obradu kredita i opet nije mogla utjecati ni na visinu niti primjerice da tu naknadu ne plati. Negdje 2018. godine odlučila je zatvoriti taj kredit, što je i učinila, međutim i za prijevremenu otplatu i zatvaranje kredita, morala je platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita i opet nije mogla utjecati na tu odredbu ugovora, odnosno ako hoćeš prijevremeno zatvoriti kredit, moraš platiti tu naknadu. Prilikom sklapanja kredita ništa posebno ni ta djelatnica, a niti djelatnik banke nisu joj govorili o tim ulaznim i izlaznim naknadama, niti je mogla utjecati na to. Zaključno, tužiteljica ističe da nije točno znala što plaća za tu ulaznu i izlaznu naknadu i na što se to točno odnosi. Navodi da je pročitala ugovore o kreditu, a što se tiče tih ulaznih i izlaznih naknada, bilo je rečeno da je to tako i da je dovedena pred svršen čin.
8. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
10. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
12. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva (dvije ulazne naknade za dva kredita) koja20.11.2008.godine, odnosno dana 28.01.2011. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3., odnosno 3.1. predmetnih Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.
13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50%, odnosno od 3,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. odnosno 3.1. predmetna dva Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
15. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“
16. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
17. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.
18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. i 3.1., predmetnih Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 2.327,50 EUR i iznosa od 196,96 eur, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz potvrda na listu 23 i 24 spisa.
19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, dakle na iznos od 2.327,50 EUR od 21.11.2008. godine pa do isplate, a na iznos od 196,96 EUR od 29.01.2011. godine pa do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama II. i IV. izreke presude.
20. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle zastara još nije počela ni teći.
21. Nadalje, odredbom čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 068-50-5138074 od 28.10.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao Banke ugovoreno je da: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
22. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl.11. st. 2. navedenog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.
23. Naime, iz navedene odredbe također proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.
24. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da na navedenu ugovornu odredbu nije mogla utjecati, dakle nije mogla pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi ugovora koja se odnosi na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti su joj djelatnici tuženika objasnili, niti je upozorili na navedenu naknadu.
25. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 11. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužiteljica mogla pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.
26. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 11. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
27. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
29. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.
30. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da joj tuženik na ime preplate zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 132,72 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 18.12.2018. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja, budući da je tuženik bio nepošten (točka IV. izreke).
31. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljičinog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremneom otplatom kredita.
32. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
33. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužiteljici, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.
34. Sud je, kao što je već prethodno i obrazloženo za tzv. ulaznu naknadu, odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.
35. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 28.05.2024. godine od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 28.08.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 11.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 400 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 36,51 eur, koliko je tužiteljica već i platila, dobije se iznos od 1.036,51 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom VII. izreke presude.
36. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.
37. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.
U Zagrebu, 16. travnja 2025. godine
Sudac
Goran Goluža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
pun. tužitelja
pun. tuženika
