REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-350/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, P. R. Vitezovića 8, protiv tuženika Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1, 47000 Karlovac OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po predsjednici Uprave LĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i punomoćniku po zaposlenju ZĐ mag. iur., radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna nepoštena odredba čl. III. Ugovora o hipotekarnom kreditu, broj 514013, partija 20226048, sklopljenog dana 13. svibnja 2011. godine zaključenog između tužiteljice TĐ, kao korisnika, CĐ i PĐ, kao fiducijarnih dužnika i KĐ kao sudionika; te tuženika Karlovačke banke d.d. kao kreditora; a koja glasi: „Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

II. Tužena KARLOVAČKA BANKA d.d., iz Karlovca, I.G.Kovačića1, OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna je tužiteljici TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 663,17 EURA (slovima: šestošezdesettri EURA i sedamnaest eurocenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. 5. 2011. do 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 428,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 16. 4. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13. svibnja 2011. godine s tuženikom sklopila Ugovor o hipotekarnom kreditu broj: 514013, partija 20226048 kojim joj je odobren kredit u iznosu protuvrijednosti 249.468,61 kn što je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosilo 33.800,- EURa (slovima: tridesettritisućeosamsto EURa).

Predmetni kredit tužiteljica otplaćuje i danas.

Dokaz: nesporno, uvid u Ugovor o kreditu, uvid u ostalu

dokumentaciju

2. Tužena je u ugovor ugradila odredbu članka III, prethodno citiranog ugovora, kojom je navedeno da „Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga., bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

3. Naime, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravni prednik tužitelja je predmetnu ugovornu odredbu ugradilo u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je tužitelju predočen po principu „uzmi ili ostavi“ te tužitelj na istu nije mogao utjecati, odnosno sa tuženom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao; a istom je došlo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka jer je navedeni iznos naplaćen od tužitelja bez ikakva objašnjenja. Tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, i kojoj je jedna od osnovnih djelatnosti obrada ugovora o kreditu. Prema tome, navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. III. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj ovom tužbom od tužene traži vraćanje naplaćenog iznosa, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

D o k a z: uvid u priloge – dokumente o kreditu, vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke, saslušanje tužiteljice

4. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 20. svibnja 2011. godine naplatila iznos od 4.996,64 kn, (slovima: četiritisućedevetstodevedesetšest kuna i šezdesetčetiri lipe), i to na ime „naplate nakande“. Prema fiksnom tečaju konverzije kune u EURu radi se o iznosu od 663,17 EURa (slovima: šestošezdesettri EURa i sedamnaest centi).

D o k a z: uvid u početni otplatni plan, uvid u otplatni plan, uvid u potvrdu o plasmanu, zapisnik tuženika od dana 06. svibnja 2022. godine, promet po kreditu, po potrebi vještačenje po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, saslušanje tužiteljice kao stranke

5. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću p r e s u d u "I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o hipotekarnom kreditu, broj 514013, partija 20226048, sklopljenog dana 13. svibnja 2011. godine. zaključenog između tužiteljice TĐ, kao korisnika, CĐ i PĐ, kao fiducijarnih dužnika i KĐ kao sudionika; a koja glasi: „.Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.

II. Tužena: KARLOVAČKA BANKA d.d. , iz [adresa],

T, OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna je tužiteljici TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 663,17 EURa (slovima: šestošezdesettri EURa i sedamnaest eurocenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. svibnja 2011. godine, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.Tužena:

KARLOVAČKA

BANKA

d.d.,

iz

[adresa],

T, OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna je tužiteljici TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku sukladno članku 29. Zakona o obveznim osnodima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

6. U podnesku od 15. 7. 2024. tužiteljica navodi da je podnijela tužbu u gornjoj pravnoj stvari, te je naknadno utvrdila da je omaškom pera u petitu tužbenog zahtjeva izostavljena druga strana ugovornica kredita pa slijedom toga ispravlja tužbu tako da točka I iste sada glasi:

“ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o hipotekarnom kreditu, broj 514013, partija 20226048, sklopljenog dana 13. svibnja 2011. godine. zaključenog između tužiteljice TĐ, kao korisnika, CĐ i PĐ, kao fiducijarnih dužnika i KĐ kao sudionika; te tuženika Karlovačke banke d.d. kao kreditora; a koja glasi: „.Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga. “

U ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmjenjen.

7. U odgovoru na tužbu tužena banka navodi da Iz tužbe proizlazi da tužiteljica kao tužbene zahtjeve postavlja:

a/ deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o hipotekarnom kreditu, broj 514013, partija 20226048, sklopljenog dana 13. svibnja 2011. godine. zaključenog između tužiteljice TĐ, kao korisnika, CĐ i PĐ, kao fiducijarnih dužnika i KĐ kao sudionika; a koja glasi: „.Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.“

b/ kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se traži od suda da naloži Tuženoj isplatu Tužiteljici iznos od 663,17 EURa (slovima: šestošezdesettri EURa i sedamnaest eurocenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. svibnja 2011. godine, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i da tužena tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove.

8. Tužena u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenih zahtjeva. Tužena se protivi dokaznim prijedlozima za provođenje financijskog vještačenja s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, te bi i provedba istog bila u suprotnosti s načelom ekonomičnosti. Pogrešna je tvrdnja tužiteljice da je odredba o naknadi za izvršenu uslugu ugovorena u čl. III Ugovora, za koju je propisano da se naplaćuje sukladno Odluci o naknadama Banke za obavljanje bankarskih usluga; nepoštena te samim time i ništetna. Tužena ovdje navodi kako je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužiteljica dobila na uvid prije potpisivanja u prodajnom razgovoru s djelatnikom/zaposlenicom tužene te su joj sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa pojašnjene. Pogrešna je tvrdnja tužiteljice, da navedena odredba čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Tužena ovdje navodi kako je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužiteljica dobila prije potpisivanja i kako je nedvojbeno naknada jasno određena i to u postotku od 2% od iznosa odobrenog kredita pa je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva jer se ugovorom navode parametri za njen izračun, a to je postotak naknade i iznos kredita, pa i izvor odnosno Odluka o naknadama Banke, na temelju koje će se naknada obračunati. Banka samostalno utvrđuje visinu naknada vodeći računa o proračunu prihoda i rashoda te o složenosti poslova za koje se naknada obračunava, a u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga dio je općih uvjeta tužene, donesena je u skladu sa zakonskim propisima i internim aktima tužene, donijelo ih je tijelo koje je za to ovlašteno, nisu protivne prisilnim propisima niti pravnom poretku, ni po sadržaju niti po formi.

9. Ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje ZOO) koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi; a postojanje Odluke o naknadama Banke je svakako podatak kojim je ta naknada određena. U tom smislu rezonira i Županijski sud u Puli – Pola, u svojoj odluci Gž 311/2018-2 od dana 3. rujna 2018.

Dokaz: Odluka o naknadama za obavljanje bankarskih usluga od 01.02.2011.g. sa Privitkom 2.

10. Sa svim informacijama koje su tužiteljici bile potrebne za usporedbu različitih ponuda različitih banaka u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu tužena je tužiteljicu pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužiteljici iste informacije odnosno konkretno i iznos naknade nije mogao ostati nepoznat.

U skladu s navedenim tužiteljica je bila upoznata sa svim značajkama kreditnog proizvoda – hipotekarni kredit i na njih nije imala nikakvih prigovora, pa ne stoji tvrdnja tužiteljice da tužena nikada nije objasnila i informirala tužiteljicu o troškovima kredita.

Posebno uzimajući u obzir i cjelokupnu dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila uz tužbu ne stoji izjava da tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica. Dokaz: Uvid u spis broj gornj -dostavljena dokumentacija uz tužbu Karlovačka banka d.d

11. Tužiteljica tijekom postupka realizacije kredita, a koji je uključivao i višekratne dolaske u Banku i izmjenu pisane korespondencije, ni na koji način nije uvjetovala sklapanje ugovora izmjenama odredbi o visini naknada. Štoviše, ista je bila upoznata sa svim naknadama u trenutku sklapanja ugovora; te svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazila želju za bilo kakvim pregovaranjem u tom segmentu. Tužiteljica samostalno u tužbi dostavlja i potvrdu o plasmanu koju je i sama potpisala, a koja nedvojbeno, jasno, potpuno transparentno prikazuje iznos naknade od 4.996,64 kn HRK, a koji iznos tužiteljica u tužbi preračunava prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR pa se tako radi o iznosu naknade od 663,17 EUR-a , zatim iznos od 7.334,77 HRK koji je iznos iz plasmana kredita prebačen na tekući račun tužiteljice, a između ostalog i iznos od 236.387,39 HRK koji je prebačen na partiju kredita 00264113 koji je tom prilikom zatvoren i podmiren. Čini se kako za taj prethodni kredit tužiteljica nema potrebu napominjati kako je za nju Banka nešto nepošteno odradila.

12. U skladu s gore navedenim razvidno je kako je tužiteljica kod tužene već imala obvezu po kreditu partiju kredita 00264113 koju je zatvorila ovim novim predmetnim kreditom broj 20226048. Tužiteljica kao korisnica kredita kod tužene do sada na rad i postupanje tužene nije imala nikakvih prigovora. Tužena je i više nego susretljivo, transparentno i s potpunim informacijama do sada komunicirala sa tužiteljicom kod svih njezinih zahtjeva koje je imala prema tuženoj, te je u dobroj poslovnoj komunikaciji uvijek imala riječi pohvale za sve odrađene kreditne zahtjeve kod tužene.

13. Tužiteljica ovdje na ništavost upire tek paušalno ničim dokazano, a navodi tužiteljice o nepoštenosti i ništavosti odredaba utemeljeni su na pogrešnim tumačenjima Zakona o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača. Ako tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora o naknadi nepoštene zašto nije prije protiv tužene pokrenula tužbu za utvrđenje ništetnosti, zašto je iznova s tuženom sklopila Ugovor o kreditu kada je tužena kako tužiteljica tvrdi prouzročila znatnu neravnotežu u njenim obvezama i pravima, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, upravo izneseno potvrđuje činjenicu da tužiteljica zloupotrebljava pravosudni sustav na način da sada ovim putem tužbom obmanjuju sud i iznose netočne podatke o tome kako nije znala stvarni trošak kreditiranja.

14. Tužiteljica u tužbi navodi kako pravni prednik tužitelja je predmetnu ugovornu odredbu ugradilo u tzv. tipski, standardizirani ugovor, koji je tužitelju predočen po principu „uzmi ili ostavi“ te tužitelj na istu nije mogao utjecati, odnosno sa tuženom o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao; a istom je došlo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka jer je navedeni iznos naplaćen od tužitelja bez ikakva objašnjenja. Tužena navodi kako nije jasno na koga se točno odnosi ovaj navod Tužiteljice. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 13.05.2011.g. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09), pa nije jasno koje odredbe predmetnog zakona tužena nije primijenila.

Tužiteljica u tužbi navodi da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, i kojoj je jedna od osnovnih djelatnosti obrada ugovora o kreditu.

Činjenica je da zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2011. godine, kada je odobren kredit tužiteljici. To što tužiteljica nije imala primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu niti je imala prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražila nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati pa je tužena na tu okolnost suglasna s prijedlogom izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice

15. Postupanje sukladno odredbi Čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, koja određuje da Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziv, postupanje je u skladu sa zakonom. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. Tužiteljica je bez ikakvih prigovora prihvatila ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazila želju za bilo kakvim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora. Ugovor o hipotekarnom kreditu od dana 13.05.2011. sačinjen je temeljem pravilnika o kreditnim proizvodima građana i Odluke o odobravanju upravo tog hipotekarnog kredita tužiteljice od dana 13.05.2011.g. U slučaju da je tužiteljica izrazila bilo kakav prigovor na naknadu, kamatu ili neke druge ugovorne odredbe iste bi bile raspravljene i o istima bi kreditni odbor Banke raspravljao i donio Odluku. Tužiteljica ovdje svakako ima saznanja da je tužena kreditna institucija koja sukladno odredbi Čl. 295. ZOO-a u ponudi ima Ugovore i koji opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

16. Budući da se o odredbama internih akata kreditora, tužene, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari obično i pojedinačno ne pregovara ne znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora, a nije se pregovaralo jer je tužiteljica s cjelokupnom ponudom i svim glavnim značajkama ugovora bila pravovremeno i to prije sklapanja ugovora pravovremeno informirana i sa svime je bila suglasna i na nikakvu odredbu Ugovora nije imala prigovora. U skladu s navedenim ne stoji izjava tužiteljice da je iznos naknade naplaćen od tužiteljice „bez ikakova objašnjenja“.

17. Nadalje, tužiteljica nije dokazala da je sporna odredba o naknadi za izvršenje usluge kreditiranja suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno, tužitelja a ispunjenje koje pretpostavke je neophodno za utvrđenje nepoštenom predmetne odredbe. Tužena smatra kako tužiteljica nije dokazala kako je za nju sporna ugovorna odredba o naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer tužiteljica isto nije niti tražila, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača te se ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom. Tužena ovdje skreće pozornost naslovnom sudu na čl. 99 Zakon o zaštiti potrošača koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

U skladu s navedenim postavlja se pitanje kakav je pravni interes tužiteljice i da li postoji potreba za ispitivanja pravnog interes tužiteljice?

18. U skladu sa svim iznesenim jasno je kako tužiteljica zloupotrebljava pravosudni sustav na način da sada ovim putem tužbom obmanjuju sud i iznosi netočne podatke o tome kako nije znala stvarni trošak kreditiranja i o istom nije mogla pregovarati. Kako je tužena više puta ovdje i naglasila tužiteljica je sa svim informacijama, koje su tužiteljici bile potrebne za usporedbu različitih ponuda u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pravovremeno upoznala i to prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužiteljici iste informacije odnosno konkretno iznos naknade nije mogao ostati nepoznat. Štoviše tužiteljica je o iznosu naknade bila jasno i razumljivo informirana i iznos naknade joj je jasno, razumljivo i uočljivo prezentiran u prodajnom razgovoru i nacrtu Ugovora koji je dobila na uvid prije nego je isti sklopljen.

19. Ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako tužiteljica tvrdi da je odredba o naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja tužene i da je time tužena uzrokovala neravnotežu u njenim pravima i obvezama treba to i dokazati. Svojim pasivnim držanjem tužiteljica nije inicirala niti potaknula bilo kakav pregovor o iznosu naknade za uslugu kreditiranja , a svojom tužbom tužiteljica nije dokazala da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica nije dokazala da je iznos svote naknade koju je platila tuženoj temeljem predmetnog kredita iznos čija bi naplata bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je isti uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovljenom Sudu da tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti kao neosnovane te da tužiteljici naloži da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak.

20. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, Početni otplatni plan, Promet po kreditu, potvrda o plasmanu, Odluku o naknadama za obavljanje bankarskih usluga od 1. 2. 2011., izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

21. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o hipotekarnom kreditu, broj 514013, partija 20226048, sklopljenog dana 13. svibnja 2011. godine. zaključenog između tužiteljice TĐ, kao korisnika, CĐ i PĐ, kao fiducijarnih dužnika i KĐ kao sudionika; te tuženika Karlovačke banke d.d. kao kreditora; a koja glasi: „Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.", dakle, radi se o deklaratornom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu, te kondemnatornom zahtjevu radi isplate iznosa od 663,17 EUR koji je tužiteljica platila na ime navedene naknade.

22. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o navedenoj naknadi i iznosu naknade, da je tužiteljica platila navedenu naknadu, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

23. Tuženik osporava da se o spornoj ugovornog odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva.

24. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007), prethodno Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003).

25. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

26. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP). Odredbama ZZP/2007 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

27. Člankom 96. ZZP/2007 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 81. st.1. i 2. ZZP/2003.

28. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

29. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

30. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivao i sam tužitelj.

31. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2007 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

32. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo predmetnu odredbu i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

33. Ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna valjana jasna, lako uočljiva i razumljiva te zbog toga što je jasno određena u čl. III. Ugovora o kreditu poštena, zakonita i valjana.

34. Osnovano tužitelj navodi da je banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora.

35. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

36. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

37. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

38. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

39. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

40. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

41. Vezano za podnesak tužiteljice od 15. 7. 2024. tuženik je na ročištu 27. 2. 2025. prigovorio da je tijekom postupka došlo do subjektivne preinake tužbe u smislu odredbe članka 192. ZPP-a. Ovaj prigovor ne bi stajao jer je tužiteljica u tužbi jasno i određeno navela kao tuženika tuženu banku, dakle, ne bi se radilo o subjektivnoj preinaci tužbe (da bi tužiteljica umjesto prvobitnog tuženika tužila drugu osobu), već osnovano tužiteljica navodi da se radi o ispravku tužbe odnosno ispravku petita tužbe u kojem je izostavljena druga strana ugovornica ugovora o kreditu.

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP)

43. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 50 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 100,00 eura (Tbr.7.t.1.), zastupanje na ročištu 4. 2. 2025. iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.1.) i zastupanje na ročištu 27. 2. 2025. iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.1.), zbrojeno 300,00 eura te uvećano za PDV iznosi 375,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,54 eura i za presudu od 26,54 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 428,08 eura.

44. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 16. travnja 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica u Karlovcu

2. Karlovačka banka d.d., Karlovac, Ivana Gorana Kovačića 1