REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-104/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja Grada Omiša, Omiš, Trg kralja Tomislava 5, OIB 49299622160, kojega zastupa punomoćnik Shain Lou Pacheco Vinković, odvjetnik u Puli, protiv tuženog KC iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ante Ćurković, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4395/2022 od 10. rujna 2024., dana 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4395/2022 od 10. rujna 2024.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4395/2022 od 10. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„Održava se na snazi rješenje o platnom nalogu ovog suda poslovni broj Pl- 99/2019 od 23. rujna 2020. kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana od dostave ovog platnog naloga platiti tužitelju, iznos od 13,27 eur, uvećan za zatezne kamate koja na iznos od 13,27 eur teku od 10. kolovoza 2013. pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.“,

a riješeno je da tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 396,63 eur, u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu i rješenje pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda uopće nema razloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni. Poziva se na sadržaj članka 12. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Omišu kojom je propisano da dnevnu kartu i nalog za plaćanje dnevne karte izdaje osoba ovlaštena za nadzor nad parkiranjem, koja dnevnu kartu i nalog za plaćanje dnevne karte pričvršćuje ispod brisača vjetrobranskog stakla vozila ili iste uručuje osobno na zahtjev korisnika parkiranja, te da se ovakvo dostavljanje dnevne karte i naloga za plaćanje smatra urednim. Ukazuje da je tijekom postupka osporavao osnov i visinu potraživanja tužitelja te prigovorio navodima tužitelja da bi mu dnevna karta i nalog za plaćanje bili uopće dostavljeni, ukazujući da iz fotografije koja je dostavljena u spis ne proizlazi da je osoba ovlaštena za nadzor nad parkiranjem istaknula na vozilu dnevnu parkirališnu kartu. Navodi da ukoliko je već bila sačinjena nekakva fotografija prednjeg dijela motornog vozila,onda bi zasigurno u tom slučaju bilo fotografirano vozilo s prednje strane na način da se fotografijom obuhvati i vjetrobransko staklo na kojem bi se i to ispod brisača vjetrobranskog stakla, pričvrstila dnevna karta i nalog za plaćanje ukoliko je ta karta i nalog za plaćanje zaista i bila pričvršćena. Na tužitelju je bio teret dokaza da je dnevna karta s nalogom za plaćanje bila pričvršćena ispod brisača vjetrobranskog stakla vozila ili ista uručena osobno na zahtjev korisnika parkiranja, a koju činjenicu tužitelj u postupku nije dokazao. Zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza a posebno pogrešnim zaključkom prvostupanjskog suda da bi samim parkiranjem tuženik zaključio Ugovor o korištenju parkirališta pod naplatom uz korištenje dnevne parkirališne karte a da pri tome prvostupanjski sud nije dao niti jedan razlog zbog kojeg otklanja prigovor tuženika da na njegovom vozilu nije bila stavljena dnevna karta s nalogom za plaćanje, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio odlučne činjenice te na tako pogrešnom utvrđenju pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetno rješenje preinači sukladno njegovim žalbenim razlozima, podredno da ga ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo odlučivanje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP u vezi sa člankom 457. ZPP, pa tako ne postoji ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju upućuje tuženik svojim žalbenim navodima, jer pobijana presuda nema proturječnosti ni nejasnoća kao ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Prema odredbi članka 467. stavak 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. tog Zakona.

5.2. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario), valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega se tuženik u svojoj žalbi nedopušteno poziva na zakonske žalbene razloge pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa u ovom dijelu postupka o osnovanosti njegove žalbe valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100,00 kn / 13,27 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime plaćanja dnevne parkirne karte koju je izdao tužitelj pod brojem 51999 dana 2. kolovoza 2013. za automobil registarskih oznaka [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) s danom dospijeća 10. kolovoza 2013. Radi se o vozilu koji je nesporno u vlasništvu tužitelja.

6.1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je održan na snazi platni nalog suda prvoga stupnja poslovni broj Pl-99/2019 od 23. rujna 2020. kojim je nalaženo tuženiku da u roku od osam dana od dostave istoga platiti tužitelju iznos od 100,00 kuna / 13,27 eur, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 10. kolovoza 2013. pa do isplate, uz zaključak u osnovnom da je tužitelj dokazao da je tuženik svoje vozilo reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) dana 2. kolovoza 2013. parkirao na javnom parkiralištu pod naplatom (u Ulici Č. Žarka Dražojevića, žuta 2. zona) kojim parkiralištem upravlja tužitelj, i to bez valjane satne karte (što je utvrđeno iskazom djelatnika tužitelja – kontrolora koji je vršio fotografiranje vozila tuženika i na njega istakao „kaznu“ odnosno dnevnu parkirnu kartu), slijedom čega je sukladno odredbi članka 10. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Omišu, sklopio ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom uz korištenje dnevne parkirne karte (broj 51999), prihvaćajući na taj način uvjete propisane tom Odlukom. Istodobno, sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je utvrdio da je tijek zastare u predmetnom slučaju prekinut podnošenjem prijedloga za ovrhu Općinskom sudu u Puli, koji prijedlog je pravomoćno odbačen zbog nenadležnosti, pa kako je tužitelj predmetnom tužbom ustao u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o odbacivanju tužbe, to njegovo potraživanje nije u zastari (članak 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. - dalje: ZOO)).

7. Pobijana odluka je pravilna i zakonita te nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

7.1. Naime, u provedenom je postupku prvostupanjski sud utvrdio da je tuženikovo osobno vozilo zatečeno bez plaćene satne parkirne karte na parkiralištu pod naplatom za koje dnevna parkirna karta iznosi 100,00 kuna, a da tuženik navedeni iznos nije isplatio. To je relevantno činjenično stanje koje se žalbom u sporu male vrijednosti i ne može pobijati (članka 467. stavak 2. ZPP).

7.2. Nadalje, valja reći da parkiranjem bez plaćanja satne parkirne karte na parkiralištu koje je pod naplatom korisnik parkirališta sklapa ugovor o parkiranju pristupanjem (adhezijom) i to kao ugovor za cjelodnevno parkiranje za koje je dužan platiti dnevnu parkirnu kartu neovisno o tome koliko je vremena koristio parkiralište.

7.3. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj proizlazi da je tuženik sklopio Ugovor o korištenju javnog parkirališta, prihvaćajući uvjete sadržane u Odluci o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Omišu, te je sukladno odredbi članka 16. iste Odluke (tuženik je nesporno vlasnik vozila reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka])) dužan platiti cijenu dnevne karte za korištenje javnog parkirališta s naplatom u iznosu od 100,00 kuna – radi se o cijeni koja je po visini propisana člankom 1. Odluke o dopuni Odluke o parkirnim zonama i vremenskom ograničenju trajanja parkiranja, visini naknade za parkiranje i vremenu naplate na javnom parkiralištu u Gradu Omišu („Službeni glasnik“ Grada Omiša broj 8/10).

7.4. Žalbeni navodi tuženika koji se svode na tvrdnju da je na tužitelju bio teret dokaza da je dnevna karta s nalogom za plaćanje bila pričvršćena ispod brisača vjetrobranskog stakla vozila ili uručena osobno na zahtjev korisnika parkiranja istom, a što da nije dokazao (sadržajno se pozivajući na odredbu članka 12. Odluke tužitelja), predstavlja žalbene razloge koji se odnose pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji razlozi ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom postupku koji predstavlja spor male vrijednosti.

8. Slijedom navedenog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao osnovan prihvatio ovaj zahtjev tužitelja, radi čega je i žalbu tuženika valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. u vezi odredbe člankom 457. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

9. I odluka o troškovima postupka pravilna je i valjano obrazložena, a temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i članka 155. stavak 1. ZPP - tužitelju su odmjereni samo oni troškovi koji su bili nužni iza vođenje parnice. Stoga je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika u odnosu na rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je temeljem odredbe članka 380. stavak 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

10. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

U Puli-Pola 16. travnja 2025.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić