Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž -1458/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9223/2023 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9223/2023 od 14. lipnja 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.948,85 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.996,88 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 187,50 eur, te se odbija tužitelj sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.948,85 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 2.184,38 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.1.Ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu nejednakost, jer da je zanemario sve dokazne prijedloge tuženika, a da za to nije dao razloge.

Protivno ocjeni tuženika, iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje svoje djelatnice UU i to na okolnost jasnoće, uočljivosti i razumljivosti valutne klauzule, te pojedinačnog pregovaranja o valuti uz koju će biti vezana glavnica kredita, da je od tog dokaznog prijedloga odustao podneskom od 19. travnja 2024., dok je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Obzirom na ovakvo procesno postupanje tuženika, ni prema uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja nije imao razloga saslušati imenovanu svjedokinju.

Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka javnog bilježnika koji dokazni prijedlog prvostupanjski sud nije prihvatio, a koje postupanje i ovaj sud drži pravilnim, iz razloga jer je i prema ocjeni ovog suda taj dokaz pravno irelevantan u konkretnoj pravnoj situaciji.

6.2.Nadalje, nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 186. i 187. ZPP-a, ističući da u t. II. izreke pobijane presude nije precizno navedeno koje se ugovorne odredbe utvrđuju ništetnim, budući da je protivno tome, uvjerenje ovog suda da je točka II. izreke presude u dovoljnoj mjeri odrediva, odnosno da se iz sadržaja iste može zaključiti koji se dio čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnim.

6.3.Također ne mogu prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem navodi da sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu tužitelja za ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, nije primijenio čl. 338. st.4. ZPP-a, budući da po ocjeni ovog suda, obrazloženje pobijane odluke sadrži sve ono što je propisanom spomenutom zakonskom odredbom.

7.Isto tako, nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na zahtjev za isplatu utuženog iznosa.

8.Naime iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 20. veljače 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 29.210,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl.1. Ugovora), da je čl. 7. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika po osnovi preplate zbog tečajne razlike iznosi 3.948,85 eur,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podignut u svrhu kupnje osobnog automobila za osobne potrebe tužitelja, da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao otvoren obrt, niti je bio vlasnik poslovnih udjela, da mu je u banci kao jedina opcija ponuđen kredit u valuti CHF, da pri tome nije bio upozoren da će mu tijekom otplate rada, kredit rast, da je Ugovor pročitao i da mu je bio jasan u dijelu visine anuiteta i načina otplate,

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

9.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski je sud glede ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, uvažio utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda poslovni broj P 1401/2012 od 7. travnja 2013. (dalje: P 1401/12), Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2521/2015 i dr., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18).

Iz tih utvrđenja u bitnome proizlazi da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

9.2.Na prednje navedena utvrđenja sud prvog stupnja pozvao se primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, smatrajući da je sud i u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz postupka za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, te se ujedno pozivajući na shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3142/18).

Kako prema uvjerenju prvostupanjskog suda tuženik nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja odnosno ugovaranja predmetnog kredita, postupljeno drugačije nego što je to bio predmet dokazivanja i raspravljanja u predmetima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, uz istodobno uvažanje iskaza tužitelja, iz kojeg je razvidno da isti nije bio informiran o rizicima i posljedicama ugovaranja kredita u valuti CHF, sud zaključuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da je informirao tužitelja drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke drugačije informacije od onih utvrđenih u spomenutom postupku kolektivne zaštite. Nastavno tome, nije držao potrebitim provesti dokaz saslušanjem predloženog javnog bilježnika u svojstvu svjedoka, obzirom na to da javni bilježnik nema ovlaštenja objašnjavati rizike fluktuacije tečaja.

9.3.Nadalje, prvostupanjski sud drži da otplatom kredita tužitelju nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Uvažavajući iskaz tužitelja, napose u dijelu koji se odnosi na namjenu predmetnog kredita, sud smatra da isti ima svojstvo potrošača.

Nastavno navedenom, prosudba je suda prvog stupnja da su ništetni čl. 1. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, pa da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, sukladno čl. 1111. st.1. ZOO-a, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a.

O visini tužbenog zahtjeva odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, kojim je utvrđen iznos preplate u visini od 3.948,85 eur. Vezano za prigovor tuženika u odnosu na tzv. negativnu tečajnu razliku, koju je također vještak izračuna u svom nalazu, sud utvrđuje da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, taj iznos nije istaknuo u vidu prigovora radi prijeboja, ni u vidu protutužbe, kao ni prigovora prijeboja, pa da stoga sud nije bio ovlašten za taj iznos umanjiti tražbinu tužitelja.

Isto tako, sud nije prihvatio kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se pri tome na čl. 225. i 241. ZOO-a, kao i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022.

Slijedom toga, udovoljava zahtjevu tužitelja u cijelosti, dok o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

10.1.Sukladno prednje izloženom, nije ovome sudu prihvatljivo stajalište tuženika koji smatra da sud prvog stupnja pogrešno odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, nije odlučivao bitne činjenice, točnije da li su sporne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, a time i ništetne.

10.2.Protivno tome, prosudba je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio prvostupanjski sud kad se primjenom čl. 502.c. u svezi s čl. 502.s. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda, napose u kontekstu činjenice da predmet ovog spora nije ništetnost dijela čl.1. i 7. Ugovora, već samo isplata kao posljedica ništetnosti tih odredaba, dok je sama ništetnost u konkretnoj pravnoj situaciji, prethodno pitanje.

No, neovisno o tome, kad je riječ o spomenutim odredbama ZPP-a, valja reći da iste po ocjeni ovog suda, treba tumačiti teleološki sa svrhom i razlogom donošenja takve odluke. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju iz rezultata dokaznog postupka razvidno da je imovina tužitelja umanjena činjenicom da je plaćao veće iznose na ime razlike zbog primjene valutne klauzule od onih bez osnove kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je ta osnova otpale činjenicom utvrđenja ništetnosti čl. 1. i 7. Ugovora temeljem kojih je tužitelj platio tuženiku iznose veće od onih koje je bio dužan, što ima za posljedicu u skladu s čl. 323. ZOO-a obvezu tuženika na isplatu utuženih iznosa.

Shodno tome, suprotno ocjeni tuženika, valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci poslovni broj Rev 3142/18 na koju se odluku poziva is ud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke, a prema kojem shvaćanju pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.1.Što se tiče razloga ništetnosti dijela čl. 1. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula, podredno se napominje da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u Ugovoru o kreditu, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati. Ne manje bitno je i to da iz utvrđenja sudskih odluka, na koje se osnovano pozvao i sud prvog stupnja, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

11.2.Za napomenuti je i to prema uvjerenju ovog suda, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno već ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja kao korisnika kredita.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

12.Pogrešnim nadalje drži ovaj sud tvrdnju tuženika da se sud prvog stupnja propustio očitovati o tome da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti kredita, budući da suprotno tome iz stanja u spisu, ne proizlazi utvrđenim da je tužitelj kao korisnik kredita odnosno potrošač imao mogućnost pregovarati o valuti, jer mu je bio ponuđen kredit samo u valuti CHF, pa posljedično tome u tom dijelu nema propusta suda.

13.Vezano za pojam “prosječnog potrošača”, na što također upire tuženik u žalbi, istome se ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Svakako je za napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

14.Neutemeljenim drži ovaj sud i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, točnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), jer da se iz postupanja suda prvog stupnja ne može zaključiti da se ništetnost spornih ugovornih odredaba smatra utvrđenom u postupku kolektivne zaštite.

Protivno tome, iz svih do sada iznesenih razloga, nedvojbenim drži ovaj sud da je ništetnost upravo ugovorne odredbe kojom se ugovarala promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula bile predmet kolektivne zaštite. Pri tome, činjenica kako su u svakom konkretnom Ugovoru o kreditu stilizirane te odredbe odnosno kojim su redom unesene u pojedini Ugovor prema prosudbi ovog suda, protivno tumačenju tuženika ne dovodi u dvojbu pravilnost pozivanja suda prvog stupnja na utvrđenja iz odluka donesenih u spomenutom sporu.

15.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, ne može se prihvatiti kao pravilno stajalište tuženika ni u dijelu u kojem drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 81. i 84. ZZP-a/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP-a/07, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na dosadašnji dio ovosudnog obrazloženja.

16.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

16.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

17.1.Pogrešnim drži ovaj sud daljnje navode tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknut prigovor zastare.

Protivno ocjeni tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

17.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

17.3.Isto tako, skreće se tuženiku pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., na koje se osnovano poziva i sud prvog stupnja, a koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja zaprimljena kod suda prvog stupnja 21. veljače 2020., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke 14. lipnja 2018., nedvojbenim smatra i ovaj sud da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zahtjev za isplatu nije osnovan.

18. Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a, činjenicu da je u trenutku podnošenja tužbe i donošenja pobijane presude, ugovor bio ispunjen, te time prestao proizvoditi pravne učinke među strankama, kao i pozivajući se pri tome i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 1172/18 od 19. ožujka 2019. Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

19.Nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu.

Rukovodeći se svim do sada iznesenim razlozima, nedvojbenim drži ovaj sud da su sporne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, što u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nadalje upućuje na zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

20.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku valja reći da su iste osnovane samo u manjem dijelu.

20.2.Prvenstveno je za istaknuti da nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je pogrešno sud prvog stupnja tužitelju i za radnje koje su bile prije 25. studenog 2023., priznao vrijednost boda od po 2,00 eur.

Naime, presuda u ovoj parnici donijeta je 14. lipnja 2024., dok je čl.1. Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/2022), koja je stupila na snagu 28. listopada 2022., izmijenjen čl. Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022), što znači da se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, već primjenjivala Izmjena Tarife, kojom je bila utvrđena vrijednost boda od 2,00 eur.

Pored toga, skreće se pažnja tuženiku, na Tbr. 48. st.3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Nastavno tome, protivno tumačenju tuženika, stajalište je i ovog suda da tužitelju pripada ranije navedena vrijednost boda od po 2,00 eur i za razdoblje prije 25. studenog 2023.

20.3.Isto tako, suprotno ocjeni tuženika, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu, budući da iz stanja spisa nije razvidno da bi tužitelj bio oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

20.4.Konačno, pravilno je po stavu ovog suda, postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju priznao nagradu za sastav podneska od 4. studenog 2023., jer i ovaj sud drži da se radi o podnesku koji je sukladno čl. 155. ZPP-a, nužan za potrebe ovog postupka.

Međutim, pogrešno je pri tome, kako to ispravno ukazuje tuženik, dosudio nagradu od 100 bodova umjesto 25 bodova. To drugim riječima znači da tužitelju za sastav tog podneska ne pripada ukupna nagrada od 250,00 eur, već 62,50 eur, što znači da je neosnovan dio zahtjeva za naknadu tog troška u iznosu od 187,50 eur, pa je stoga u tok dijelu valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku i odbiti tužitelja sa tim dijelom zahtjeva, dok je osnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.996,88 eur.

21.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda samo u odluci o parničnom trošku i to u neznatnom dijelu u odnosu na preostali dosuđeni dio, to prema ocjeni ovog suda, tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

22.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.948,85 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.996,88 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti odluku o trošku u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković