Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-313/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Tomuliću odvjetniku iz Raba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 2200/2023 od 27. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja RĆ i tuženika Privredne banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 2200/2023 od 27. prosinca 2023. u točki I. izreke, u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 6,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj parnični trošak, te u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak u iznosu od 415,74 eur.

II.Djelomično se uvažava žalba tužitelja, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u preostalom odbijajućem dijelu i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak i sudi:

"Određuje se restitucija preplaćenog iznosa temeljem ništavih odredbi ugovora pa se nalaže tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 da na ime povrata preplaćenog iznosa tužitelju EĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.029,22 eur u roku od 15 dana od presuđenja, a na koji se iznos od 30. rujna 2015. godine do isplate obračunava zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.587,02 eur u roku od 15 dana."

III.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 165,90 eur, dok se odbija tužitelj s preostlaim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 84,10 eur kao neosnovanim.

IV.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeni su ništetnim čl. 4.t.1., 4.t.2., 6. i 7.t.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 21. travnja 2006., točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio na ime restitucije isplatu iznosa od 10.035,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke i odluke o parničnom trošku u dijuelu u kojem tuženiku nije dosuđen parnični trošak, žalbu podnosi tuženik, a protiv točke II. i odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, žalbu podnosi tužitelj, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja je osnovana u pretežitom dijelu, dok žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna poreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 21. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita], da je predmetnim Ugovorom utvrđeno da kredit iznosi 77.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju važećem na dan korištenja kredita; da je čl. 4.1., 4.2., te čl. 7.2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a čl. 6. i 7..1. i 2. ugovorena valutna klauzula,

-da su ugovorne stranke 7. prosinca 2015. sklopile Dodatak predmetnog Ugovora, kojim je izvršena konverzija iz kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u eur, na temelju Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015: dalje: ZIDZPK-a),

-da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 4,35 % koja je vrijedila do 30. lipnja 2006., pa 4,30% koja je vrijedila do 30. lipnja 2007., pa 4,25% koja je vrijedila do 31. srpnja 2007., pa 5.25 % koja je vrijedila do 31. siječnja 2008., pa 6,00% koja je vrijedila do 30. lipnja 2009., pa 6,10% koja je vrijedila do 31. listopada 2010., pa 5,65% koja je vrijedila do 30. travnja 2011., pa 5,40% koja je vrijedila do 31. srpnja 2011., pa 5,15% koja je vrijedila do 31. prosinca 2013., te 3,23% koja je vrijedila do 30. rujna 2015.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope kao razlike kamatne stope po početnom otplatnom planu obračunate po tečaju na dan isplate kredita, razlika otplatne kvote između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu obračunate po tečaju na dan isplate kredita radi uvećane kamatne stope, te razlika anuiteta da iznosi ukupno 10.029,22 eur;

-da je iz iskaza tužitelja razvidno u bitnome da je sporni Ugovor sklopio u Poslovnici tuženika u [adresa], da je voditeljica te poslovnice bila neka E, koja da mu je ponudila isključivo ugovor u CHF uz objašnjenje da je to najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu s najmanjom kamatom, da on nije tražio nikakva druga objašnjenja, niti ih je dobio.

9.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, pravilnim drži ovaj sud prosudbu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva sadržanih u točki I. izreke, uvažio utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/14), Ustavnog suda RH-a poslovni broj U-III-2547/15 i dr. od 13. prosinca 2016. (dalje: U- III-2547/15), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. (dalje: Rev 575/16), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kako u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene

ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je ujedno suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

9.2.Osnovano se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja izražena u ranijim spomenutim presudama primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, kao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3142/18), smatrajući da su sukladno navedenim odredbama ZPP-a, proširene subjektivne granice pravomoćnosti, jer da osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa tako i sud u konkretnoj parnici.

Neovisno o tome, sud u daljnjem dijelu obrazloženja (t.. 18.. 20. i 21. obrazloženja) iznosi detaljne razloge temeljem kojih smatra da su utužene ugovorne odredbe kako one kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tako i one kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, a time i ništetne, te posljedično tome usvaja tužbene zahtjeve tužitelja na ništetnost spornih ugovornih odredaba, te odlučuje kao u točki I. izreke presude.

10.1.Obzirom na do sada rečeno, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge zbog kojih smatra da tužitelj ima pravni interes za postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev, upirući na činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu.

10.2.Suprotno tumačenju tuženika, činjenica postojanja Dodatka Ugovoru o kreditu, prema uvjerenju ovog suda ne dovodi u pitanje postojanje pravnog interesa tužitelja da traži ništetnost određenih ugovornih odredaba uz osnovnog Ugovora o kreditu.

To prvenstveno iz razloga jer iz stanja u spisu proizlazi da je predmetni Dodatak, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršena temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015, dalje: : ZID ZPK-a), kojim se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Pored toga, uvjerenje je ovog suda da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom Ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

10.3.Pored toga, potrebno je naglasiti da je glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Dodatkom Ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period.

Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

10.4.Slijedom izloženog, prema ocjeni ovog suda, nameće se prema prosudbi ovog suda zaključak da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza odnosno tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope.

Pri tome, se ukazuje tuženiku i na to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st.1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st.2. ZOO-a, koji u konkretnoj situaciji nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja).

10.5.Shodno iznesenom, nije dvojbeno da u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj ima pravni interes i da može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao što je to zatražio točkom I. svog petita, te je točkom I. izreke presude, sud prvog stupnja i dosudio.

U prilog pravilnost prethodno iznesenog stajališta govori shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.1.Pogrešnim nadalje smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem upire na to da je tužitelj prihvatio ugovorne odredbe, da se iz njegovog ponašanja može zaključiti da su mu iste bile jasne, razumljive, da su kriteriji promjene kamatne stope bili pojašnjeni u čl. 4. Ugovora.

11.2.Iako su u ranije navedenim presudama donijetim u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, pojašnjeni razlozi ništetnosti i odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, ipak se tuženiku u odnosu na pitanje ništetnosti promjenjive kamatne stope, ukazuje i na slijedeće. Analizirajući čl. 4.1., 4.2. i dio čl.7. Ugovora o kreditu, prema prosudbi ovog suda, je vidljivo da su te odredbe jasne i vidljive, neđutim istodobno su i nerazumljive,, jer je iz istih samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, odnosno o broju grupa proizvoda, urednosti poslovanja korisnika kredita, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbe o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

11.3.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelj, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 4.t.1. i 2., te u čl.7. predmetnog Ugovora, su ništetne sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

11.3.1.U odnosu na valutnu klauzulu, ukazuje se tuženiku, da iako iz spisa proizlazi da je tužitelj imao mogućnost odabira valute kredita (Eur, CHF ili kn), da je u konkretnoj pravnoj situaciji, pravno relevantno to što iz sadržaja raspoložive dokumentacije nedvojbeno proizlazi da u istome nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

11.3.2.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

11.4.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

12.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da je ta tvrdnja točna.

Međutim, kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju se po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim. U prilog pravilnosti takvog stava, nedvojbeno ukazuje i aktualna sudska praksa, točnije već ranija spomenuta pravomoćna presuda poslovni broj Pž 6632/17., kao i mnogobrojne sudske odluke, koje su se pozivale na tu odluku.

13.Rukovodeći se svim do sada izloženim razlozima, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je udovoljio deklaratornim tužbenim zahtjevima tužiteljima i odlučio kao u točki I. izreke.

14.Međutim, nije ovome sudu prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja u dijelu u kojem je ponovno odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu, u kojem dijelu su osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalngo prava.

15.1.Odlučujući o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu, sud prvog stupnja ustraje na stavu da su parnične stranke temeljem pristanka tužitelja kao korisnika kredita sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, da su time izmijenile i odredbe Ugovora koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule, da je taj Dodatak sklopljen na temelju ZIDZPK-a, točnije čl. 19.b. i 19.c. tog Zakona, kojim da je propisana konverzija kredita ne samo u odnosu na valutnu klauzulu, već i u odnosu na kamatne stope vezane za tu valutu, te da se odnosi ne samo na buduće nego i na prethodno razdoblje. Nastavno tome, analizirajući spomenutu odredbu ZIDZPK-a, sud prvog stupnja smatra da nije moguće izvesti zaključak da više plaćena kamata iz Ugovora o kreditu predstavlja stečeno bez osnove, odnosno izvanugovorni odnos, budući da sklopljeni Dodatak, predstavlja novu pravnu osnovu među ugovornim strankama.

15.2.Osim toga, prvostupanjski sud ima u vidu i odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/19, kao i sadržaj Dodatka Ugovoru, držeći da je konverzija izvršena tako da sve uplate do zaključenja Dodatka, a u kojem su sadržane i više plaćene kamate, te tečajne razlike iz predmetne tužbe, uzete u obzir. Posljedično tome, sud odbija kao neosnovan kondemnatorni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučuje kao u točki II. izreke presude.

16.1.Protivno tome, a u kontekstu ranijih utvrđenja da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene, a time i ništetene sukladno 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03, odnosno čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, nameće se prema uvjerenju ovog suda zaključak da je sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik u obvezi vratiti tužitelju iznose koji su provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni kao preplate po prednje navedenim osnovama preplaćene iznose i to primjenom čl. 1111. st.1. i 3. ZOO-a.

Pri tome se skreće pažnja na činjenicu da kako je izračun pripadajućih razlika sačinjen u kunskim iznosima, da primjenom fiksnog tečaja od 7,5345, sukladno Zakonu o uvođenju eur kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine” broj 57/2022), ukupni iznos utvrđen po vještaku od 75.567,09 kn, preračunato u eur iznosi 10.029,47 eur, a ne 10.035,47 eur, koliko potražuje tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom.

16.2.Nastavno prednjem, stajalište je ovog suda, da u konkretnom slučaju, tužitelj na ime ništetnosti utuženih ugovornih odredaba ima pravo na isplatu iznosa od 10.029,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 29. st.2. ZOO-a, te ga odbiti sa dijelom zahtjeva u iznosu od 6,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

17.Sukladno prethodno izloženom, nisu pravno utemeljene ni žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj parnični trošak.

Sa druge strane, osnovano tužitelj pobija ovu odluku u dijelu u kojem je određeno da on snosi svoj parnični trošak.

18.1.Naime, budući da su protivno tumačenju suda prvog stupnja ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo udovoljiti pretežitom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, čime je isti praktično u cijelosti uspio u ovoj parnici, to se utemeljeni ukazuju i žalbeni navodi istog u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, u dijelu u kojem mu nije dosuđen parnični trošak, koji mu u konkretnom slučaju pripada sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a.

18.2.Polazeći od vrijednosti predmeta spora (koji je u konkretnom slučaju do 13.272,00 eur), dosuđeni trošak tužitelja odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012 i dr., dalje: Tarife), a sastoji se od nagrade za sastav tužbe u iznosu od 132,72 eur, nagrade za pristup na 5 ročišta u iznosu od 663,60 eur (od 19.12.2019., 17.06.2020., 29.10.2020., 13.01.2021. i 14.11.2023. u iznosu od po 132,72 eur), nagrade za sastav 2 podneska u iznosu od 265,44 eur (od 18.05.2020. i 19.10.2020. u iznosu od po 132,72 eur), trošak sastava žalbe na presudu od 23. veljače 2021. u iznosu od 165,90 eur, troškova sudskih pristojbi u iznosu od 159,36 eur, te troškove vještačenja u iznosu od 200,00 eur, odnosno sveukupno 1.587,02 eur, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 415,74 eur.

19.Obzirom na prednje, valjalo je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima žalbenog postupka tužitelja, primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, slijedom čega se ovaj trošak odnosi sukladno odredbama Tarife, na nagradu za sastav žalbe u iznosu od 165,90 eur, dok se sukladno tome, neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu ovog troška u iznosu od 84,10 eur.

20.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, u točki II. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 6,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj parnični trošak, te u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak u iznosu od 415,74 eur, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u u točki II. izreke u preostalom odbijajućem dijelu i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

21.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki IV. izreke ovog rješenja.

U Rijeci, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković