Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-162/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Alenke Laptalo, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljice JŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (2. i 3. tužiteljice u svoje ime i kao pravne sljednice prijašnjeg 4. tužitelja pokojnog OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]) svi zastupani po punomoćnicima HŠ, Daliboru Čajkovskom i Jeleni Beg Čajkovski, odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda u Rijeci i 4. tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog sljednika pokojnog OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]) protiv 1. tuženika Kronmara d.o.o. [adresa], OIB: 38958272744 i 2. tuženika ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Oskaru Skerbecu, odvjetniku iz Rijeke, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-3265/05 od 21. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, broj P-3265/05 od 21. ožujka 2013. pod točkom VI. izreke u dijelovima u kojima su protiv 2. tuženika ĆŠ odbijeni tužbeni zahtjevi 1. do 3. tužitelja s osnove nematerijalne štete i tužbeni zahtjevi 1. do 4. tužitelja s osnove materijalne štete, te se u tim dijelovima sudi:

1. Tuženik ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je dužan 1. tužiteljici TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 30.995,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 29.437,92 eura od 21. ožujka 2013. (kao dana donošenja prvostupanjske presude) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te

- na iznos od 1.557,54 eura od 10. rujna 2002. po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007, po stopi od 14 % godišnje od 1. siječnja 2008.do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik ĆŠ je dužan 2. tužiteljici BŠ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 29.437,92 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2013. (kao dana donošenja prvostupanjske presude) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

3. Tuženik ĆŠ je dužan 3. tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 29.437,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2013. (kao dana donošenja prvostupanjske presude) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

4. Tuženik ĆŠ je dužan 2. tužiteljici BŠ, 3. tužiteljici JŠ i 4. tužitelju ŠŠ isplatiti na jednake dijelove iznos od 398,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2013. (kao dana donošenja prvostupanjske presude) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Ukida se prvostupanjska presuda u preostalom dijelu pod točkom VI. izreke kojim je protiv 2. tuženika ĆŠ odbijen tužbeni zahtjev po osnovi nematerijalne štete u iznosu od 29.199,02 eura tužitelja BŠ, JŠ i ŠŠ kao pravnih sljednika pokojnog OŠ i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Ukida se prvostupanjska presuda u odluci o trošku pod točkom VII. izreke i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

"I. Prvotuženik je dužan prvotužiteljici isplatiti iznos od 233.535,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 221.800,00 kn teče od presuđenja pa do isplate, a na iznos od 11.735,37 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 10. rujna 2002. godine do 31. prosinca 2007.g., po stopi od 14 % godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

II. Prvotuženik je dužan drugotužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

III. Prvotuženik je dužan trećetužiteljici isplatiti iznos od 221.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

IV. Prvotuženik je dužan četvrtotužitelju isplatiti iznos od 223.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011.g.do isplate, odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koja je prethodilo tekućem polugodištu, sve do isplate.

V. Prvotuženik je dužan tužiteljima naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 202.136,25 kn, u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na drugotuženika Ć

Š.

VII. Tužitelji su dužni naknaditi drugotuženiku ĆŠ prouzročeni parnični trošak u iznosu od 161.800,00 kn, u roku od 15 dana, dok se drugotuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.".

2. Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobijaju tužitelji u dijelu u kojem su odbijeni s tužbenim zahtjevom u odnosu na 2. tuženika ĆŠ zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o trošku.U žalbi prigovaraju da je presuda u pobijanom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije naveo i obrazložio zbog čega 2. tuženik kao voditelj ronjenja nije odgovoran za nastanak štetnog događaja.Ukazuju da je 2. tuženik bio voditelj predmetne grupe od 9 ronioca što je navedeno u Booking list for driving ronilačkog [obrt].Nadalje, ukazuju na navode obrazloženja prvostupanjske presude u kojoj je navedeno "odgovornost voditelja, a time i 1. tuženika kao organizatora ronjenja, neupitna i nedvojbeno dokazana", ali je prvostupanjski sud protiv 2. tuženika odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 174. stavak 1. prijašnjeg Zakona o obveznim odnosima, kojom je uređena odgovornost za štetu od opasne djelatnosti.Budući se 2. tuženik kao voditelj ronjenja bavi opasnom djelatnošću, stajalište prvostupanjskog suda je nejasno, nedovoljno obrazloženo i proturječno.Pozivom na iskaz CŠ, ističu da je u postupku utvrđeno da je 2. tuženik postupao protivno pravilima sigurnosti ronjenja, jer kao voditelj organizirane grupe ronioca nije ostao u vodi do završetka ronjenja koje se inače smatra dovršenim kada su se svi članovi organizirane grupe popeli na brod.Tvrde da je voditelj ronjenja 2. tuženik postupao suprotno pravilima o sigurnom ronjenju, jer se popeo na brod ostavljajući pok. OŠ samog u moru, a da je ostao u moru dok se svi ronioci nisu popeli na brod ne bi došlo do tragičnog događaja.Zaključuju da 2. tuženik nije bio u blizini OŠ i nije učio neuobičajenu aktivnost, odnosno opasnost od naglog izrona i potom opet naglog navodnog urona.Smatraju da je u toj situaciji 2. tuženik bio dužan zaroniti s OŠ i provjeriti je li s njim sve u redu, a ne popeti se na brodicu i nakon proteka pet minuta dati znak paljenjem motora brodice, a nakon proteka daljnjih 6-7 minuta dozvoliti da član UŠ zaroni za OŠ, dok je 2. tuženik ostao čekati na brodici.Smatraju da je pored 1. tuženika, i 2. tuženik kao voditelj ronjenja osoba koja se bavi opasnom djelatnosti pa je u odnosu na 2. tuženika trebalo primijeniti odredbu članka 174. stavak 1. prijašnjeg Zakona o obveznim odnosima.Prigovaraju odluci o trošku u odnosu na visinu odmjerenih troškova zastupanja dva tuženika.Predlažu da drugostupanjski sud prihvaćanjem žalbe pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika u cijelosti i naloži 1. i 2. tuženicima da tužiteljima naknade parnični trošak.Traže trošak žalbe.

2.1. Odgovor na žalbu tužitelja podnio je 1. tuženik.

3. Prvostupanjsku presudu pobijao je 1. tuženik Kronmar d.o.o., Split pravovremeno podnesenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženika i naloži tužiteljima da tuženicima naknadi parnični trošak ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Tužitelji su odgovorili na žalbu 1. tuženika.

4. Povodom podnesenih žalbi tužitelja i 1. tuženika Kronmar d.o.o., Split donesena je drugostupanjska presuda ovog suda broj Gž-2001/2013-2 od 16. listopada 2013., kojom je pod točkom I. izreke odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom VI. izreke (kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja protiv 2. tuženika ĆŠ), a pod točkom II.a) izreke drugostupanjske presude prihvaćanjem žalbe 1. tuženika preinačena prvostupanjska presuda pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. na način da su u odnosu na 1. tuženika Kronmar d.o.o., Split odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, dok je pod točkom II.b) izreke drugostupanjske presude tužiteljima naloženo naknaditi parnične troškove 1. i 2. tuženika.

5. Povodom revizije tužitelja, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1222/2024-4 od 11. prosinca 2024. ukinuta je presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2001/2013-2 od 16. listopada 2013. pod točkom I. izreke i u odluci o trošku pod točkom II.b).

5.1. U revizijskom stadiju postupka, rješenjem prvostupanjskog suda broj P- 3265/2005-46 od 5. srpnja 2018., određen je prekid postupka u odnosu na 1. tuženika Kronmar d.o.o. za trgovinu i usluge u stečaju, jer je 1. tuženik brisan iz sudskog registra odlukom Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/778-2 od 21. veljače 2018.Postupak po reviziji je u odnosu na 1. tuženika Kronmar d.o.o. razdvojen 3. ožujka 2023., i nastavljen u predmetu Pn-57/2023, time da je u tom predmetu Općinski sud u Rijeci svojim rješenjem broj Pn-57/2023-47 od 8. ožujka 2023. nastavio i istovremeno obustavio postupak u odnosu na 1. tuženika Kronmar d.o.o. primjenom članka 215.b stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novoine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).Rješenje o obustavi postupka protiv 1. tuženika Kronmar d.o.o. postalo je pravomoćno 29. ožujka 2023. (list 9 priloženog predmeta Pn-57/2023).

5.2. Tijekom postupka u povodu revizije, rješenjem prvostupanjskog suda broj P-3265/2005-53 od 8. ožujka 2023. određen je prekid postupka i u odnosu na prijašnjeg 4. tužitelja pokojnog OŠ koji je umro **.**.2019., a rješenjem prvostupanjskog suda broj P-3265/2005-57 od 12. srpnja 2024., pozvani su nasljednici ŠŠ, BŠ i JŠ da preuzmu postupak.

6. Prema izloženom stanju predmeta pod točkama 6. do 6.2. ove odluke, nakon što je u postupku povodom revizije postupak pravomoćno obustavljen rješenjem od 8. ožujka 2023. u odnosu na 1. tuženika Kronmar d.o.o., Split, a revizijskom odlukom broj Rev-1222/2024-4 od 11. prosinca 2024. ukinuta drugostupanjska presuda u odnosu na 2. tuženika, preostalo je odlučiti o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točke VI. izreke prvostupanjske presude kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi svih tužitelja u odnosu na 2. tuženika, te odluke o trošku pod točkom VII. izreke kojom su tužitelji obvezani naknaditi 2. tuženiku parnične troškove.

7. Žalba tužitelja je osnovana.

8. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

8.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju se određeno poziva žalba tužitelja iznošenjem razloga koji se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odlučivanja o odgovornosti 2. tuženika.Izreka presude je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi, razlozima obrazloženja, a niti stanju spisa. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude izložio zahtjeve stranaka, njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, detaljno iznio sadržaj svih provedenih dokaza, sažeo bitne dokaze kojima su utvrđene činjenice koje formiraju činjenično stanje, te tako utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s konkretnim normama materijalnog prava.Dakle, u razlozima obrazloženja dani su potpuni, jasni i određeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu dovedeni u pitanje iznošenjem stajališta žalitelja o primjeni materijalnog prava o odgovornosti 2. tuženika.

9. Predmet spora su tužbeni zahtjevi za naknadu materijalne štete s osnove troškova pogreba, te tužbeni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete svih tužitelja kao bliskih srodnika pokojnog OŠ koji je smrtno stradao **.**.2002. prilikom ronjenja na ronilačkom izletu na otoku [adresa].

10. Obzirom da je riječ o štetnom događaju od **.**.2002., na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), u ovom sporu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91).

11. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjske presude, proizlazi:

- da je prijašnji 1. tuženik Kronmar d.o.o. Split, u vrijeme štetnog događaja bio registriran za obavljanje djelatnosti obuke ronilaca svih kategorija, treninga i natjecanja u ronilačkim vještinama, servisiranja i ispitivanja ronilačke opreme, i organiziranja podvodnih izleta,

- da je 2. tuženik u vrijeme štetnog događaja bio osnivač i direktor 1. tuženika, tvrtke Kronmar d.o.o., da je po zanimanju nastavnik ronjenja, zaposlen u Hrvatskom ronilačkom učilištu kao ravnatelj ustanove (list 49 spisa),

- da je **.**.2002., u organizaciji prijašnjeg 1. tuženika, na lokaciji [adresa] (otok [adresa]) organizirano ronjenje grupe ronioca od 9 članova uz voditelja s početkom u 9,00 sati,

- da je na području Nacionalnog parka Mljet propisan specijalni režim ronjenja uz posebnu dozvolu nadležnog tijela,

- da je tvrtka Kronmar d.o.o., imala valjanu koncesiju za poduzimanje ronilačkih aktivnosti na području Nacionalnog parka Mljet,

- da su OŠ i UŠ, inače instruktori ronjenja, bili dio turističke grupe organiziranog ronjenja i evidentirani u evidencijama ronilačkog centra "Odisej", a kao voditelj ronjenja bio je evidentiran 2. tuženik,

- da je voditelj brodice bio KŠ, brat 2. tuženika,

- da je OŠ za ronjenje koristio ronilačku opremu koja je bila njegovo vlasništvo, točnije ronilački aparat zatvorenog kruga disanja tzv. rebreather, specifičan po tome što se smjesa plinova ne izdiše u vodu (nema mjehurića na površini vode) nego se vraća natrag u aparat gdje se regulira kisikom, a izdvaja se ugljični dioksid,

- da je prema iskazima 2. tuženika, KŠ i UŠ (koji su sudjelovali u ronilačkom izletu) ronjenje bilo organizirano u grupama prema pojedinačnim kvalifikacijama i iskustvu članova grupe uz dva voditelja od kojih je jedan ostao u čamcu, da je postojao plan ronjenja, da je prethodno ronjenu održan dogovor u kojem je 2. tuženik učesnike obavijestio o trajanju ronjenja, mjestu ronjenja, planiranom trajanju ronjenja, maksimalnoj dubini ronjenja, planiranom vremenu izrona, te dogovorio znakove međusobne komunikacije, sve u skladu s običajima u ronjenju,

- da su pokojni FŠ i UŠ ronili zasebno u paru, kao instruktori ronjenja s tri zvjezdice koji su ronili do dubine od 39 metara, da je pokojni

OŠ tijekom ronjenja fotografirao podmorje,

- da iz iskaza UŠ proizlazi da su cijelo vrijeme ronjenja bili u vizualnom kontaktu s ostalim turističkim roniocima, da je dao znak OŠ da će izroniti, jer mu je količina kisika bila pri kraju, na što mu je ovaj dao znak da će još ostati i dalje fotografirati, što je bilo na dubini od 9 metara, da su u to vrijeme i ostali ronioci završili s ronjenjem i jedan po jedan ulazili u čamac, da se i on ukrcao na čamac i svi zajedno su čekali izron OŠ, da je nakon 10 minuta voditelj odlučio upaliti motor kako bi OŠ to čuo, a nakon što OŠ nije izronio nakon 4 do 5 minuta, skočio je s maskom i perajama u more i na udaljenosti od 7 do 8 metara od čamca ugledao OŠ na dnu mora.Nakon što je izronio, upozorio je ostale da nešto nije u redu pa je zajedno s 2. tuženikom ponovno skočio u more.Pronašli su OŠ na dnu i nakon što su ga izvukli nije davao znakove života, a prema ronilačkom kompjuteru na njegovoj ruci OŠ je na dnu mirovao 17 minuta,

- da iz iskaza KŠ, voditelja na čamcu, proizlazi da su zadnji zajedno izronili OŠ i UŠ, koji su se uputili prema brodici, pri čemu je UŠ bio bliže brodici, dok OŠ iza njega nije podizao glavu, već je promatrao podmorje odnosno lice mu je bilo u moru, no svjedok ga je prepoznao po rebreatheru, da je smatrao je da je OŠ napuhao prsluk sa zrakom što inače ronioci naprave kod izrona kako bi plutali, da se UŠ ukrcao na brodicu, da je uslijedilo čekanje OŠ da izroni u trajanju od 7 – 8 minuta, da je potom UŠ, skočio natrag u more gdje ga je pronašao na dubini oko 9 metara, da je prema ronilačkom kompjuteru na ruci OŠ na dnu mirovao 17 minuta,

- da iz iskaza 2. tuženika, proizlazi da su zadnji izronili UŠ i OŠ, s time da je UŠ bio bliže tuženiku, da je OŠ izronio na udaljenosti oko 10-15 metara od brodice i trebala mu je minuta da dopliva do brodice, da je po Gavranićevom izronu krenulo ukrcavanje na brodicu, jer je u tom trenutku ronjenje bilo završeno, prema prethodnom dogovoru i planu, da se 2. tuženik popeo na brodicu, da su svi na brodici čekali 5-10 minuta da im se priključi i OŠ kojeg nisu vidjeli na površini, pri čemu je UŠ komentirao da OŠ uvijek ostaje zadnji i da do zadnjeg trenutka želi fotografirati, da je 2. tuženik poznavao OŠ od ranije i znao da se radi o osobi s ronilačkim iskustvom, a zajedno su držali i neka predavanja.Nakon nekoliko minuta UŠ je bez opreme skočio u more, samo s maskom, te pronašao OŠ kako leži na dubini od 9 metara, na udaljenosti 10-ak metara od brodice, ali na suprotnoj strani od mjesta njegovog zadnjeg izrona.Smatra da zbog naglog izranjanja OŠ nije napuhao kompenzator plovnosti, jer bi u protivnom ostao plutati na površini,

- da iz obdukcijskog nalaza proizlazi da je OŠ umro nasilnom smrću, uslijed utapanja,

- da je radi provjere ispravnosti ronilačke opreme provedeno vještačenje kojim je utvrđeno da izmjena dizne koju je OŠ poduzeo u cilju produljenja vremena boravka pod morem, nije ni u kakvoj vezi sa štetnim posljedicama, budući da je korištena smjesa sadržavala 34,7 % kisika, koja se nesmetano mogla koristiti do dubine od 36 metara, te je OŠ imao na raspolaganju dovoljnu količinu kisika u uvjetima poduzetog ronjenja do najveće dubine njegova zarona od 33 metara gdje se zadržao 20 minuta (podaci registrirani u ronilačkom kompjuteru kojim je opskrbljen svaki ronilac).Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju naveo da tijekom vještačenja nije bilo moguće ispitati apsorbent koji je koristio oštećenik, ali da je apsorbent bio neispravan u trenutku ronjenja ronilac bi to znao, jer bi se oglasio alarm, u kojem slučaju je ronilac imao na raspolaganju još jedan aparat, tzv. otvorenog kruga, kojeg je mogao koristiti u slučaju potrebe, no kojeg nije koristio, jer je očevidom utvrđeno da je boca kisika bila netaknuta,

- da Pravilnikom o obavljanju podvodnih aktivnosti (Narodne novine broj 47/99) i Pravilnikom o uvjetima za obavljanje obuke ronjenja i športsko rekreativnog ronjenja (Narodne novine broj 105/00), koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja, nisu bila propisana pravila postupanja u podvodnim aktivnostima,

- da su uobičajena pravila u organizaciji i vođenju ronjenja u grupi utvrđena temeljem iskaza svjedoka licenciranih instruktora ronjenja (ŽŠ, CŠ, PŠ, NŠ, koji nemaju neposrednih saznanja o štetnom događaju) i iskazom KŠ,

- da se prema tim iskazima sudionici grupe dijele prema kategorijama i sposobnosti ronilaca, da jedna osoba nadzire ronjenje u moru, a druga na površini, da se vođenje ronjenja sastoji od kontrole voditelja nad ronjenjem, da nakon izranjanja mora biti ostvaren kontakt voditelja ronjenja ili nadzornika koji se nalazi na čamcu, a ako je takav kontakt izostao, ima se smatrati da nije ostvarena komunikacija s roniocem, da se ronilac koji nije uspostavio kontakt smatra ugroženim, da ponovno uranjanje predstavlja opasnost i za zdravlje u slučaju ponovnog urona na veću dubinu,

- da je prema iskazu CŠ tijekom ronjenja u grupi na zaštićenim lokacijama, obveza voditelja biti u moru s grupom, dužan je nadzirati kretanje grupe s površine, mora biti uvijek u blizini grupe, a ne smije biti dislociran od nje, prethodno obaviti razgovor s roniocima, upoznati ih s lokacijom na kojoj će se roniti, odrediti na kojoj dubini će se roniti (prema kategoriji osposobljenosti pojedinog ronioca ili osobnoj procjeni voditelja koji može dati preporuku i da se roni na manjoj dubini od službene osposobljenosti nekog ronioca), formirati ronilačke parove i dogovoriti način signalizacije, da je obveza je ronioca da prilikom izrona napuše kompenzator plovnosti

– vreću sa zrakom koja ga sigurno održava na površini nakon izrona, a što je u konkretnom slučaju izostalo, da ronilačko računalo registrira izron ukoliko se ronilac zadrži na površini dulje od 10 minuta, a ukoliko zaroni iznova u vremenskom periodu kraćem od 10 minuta, računalo ne registrira izron već nastavak ronjenja, kao da izrona nije niti bilo. U konkretnom slučaju nije registriran izron putem računala, što znači da se OŠ zadržao na površini manje od 10 minuta,

- da su PŠ i NŠ izveli simulaciju ronjenja pok. OŠ s istom opremom i pod težim uvjetima i zaključili da uzrok nesreće ne može biti promjena dizne na Rebreatheru.

12. Temeljem ovih činjenica, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da korištenje aparata za disanje protivno preporuci proizvođača nije u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, da je prijašnji 1. tuženik kao organizator ronjenja uglavnom postupao prema propisima i običajima u ronjenju, organizirajući ronjenje u grupama, s voditeljima, u skladu s kvalifikacijama i iskustvom pojedinih ronilaca (imao je plan ronjenja, održao dogovor o trajanju ronjenja, mjestu ronjenja, planiranom trajanju ronjenja i maksimalnoj dubini ronjenja, planiranom vremenu izrona, dogovorio znakove međusobne komunikacije, da je jedan od voditelja bio na čamcu), ali da je učinjen presudan propust kada nakon izrona OŠ koji nije podizao glavu, voditelj na površini nije pokušao s njim kontaktirati kako bi se uvjerio da je sigurno izronio, već je nakon što OŠ više nije vidio na površini, izveo zaključak o njegovom ponovnom zaranjanju.Ova činjenična utvrđenja u cijelosti prihvaća ovaj sud.

12.1. Slijedom ovih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio i zaključio da je prijašnji 1. tuženik koji se bavi opasnom djelatnošću organiziranja ronilačkih izleta, kao organizator takvog izleta na kojem je stradao pokojni OŠ, odgovoran za nastanak štetnog događaja po kriteriju objektivne odgovornosti na temelju odredbe članka 173. ZOO/91, te da ne postoje razlozi isključenja odgovornosti iz članka 177. stavak 2. ZOO, jer nije dokazano da je šteta nastala isključivom radnjom sada pokojnog OŠ, koju 1. tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

12.2. U odnosu na 2. tuženika ĆŠ, prvostupanjski sud je ocijenio i zaključio da nije odgovoran za nastanak štetnog događaja jer je odredbom članka 174. stavak 1. ZOO propisano da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, a to je u konkretnom slučaju prijašnji 1. tuženik.Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o isključenju odgovornosti 2. tuženika za štetni događaj ne može se prihvatiti.

13. Iz stanja spisa proizlazi da 2. tuženik nije bio zaposlenik prijašnjeg 1. tuženika društva Kronmar d.o.o..Naime, prema osobnim podacima s lista 49 spisa koje je dao 2. tuženik prethodno saslušanju, proizlazi da je po zanimanju nastavnik ronjenja, zaposlen u Hrvatskom ronilačkom učilištu kao ravnatelj ustanove.Obzirom da je 2. tuženik bio zaposlen kod drugog poslodavca, u vrijeme štetnog događaja nije mogao biti istovremeno zaposlen kod prijašnjeg 1. tuženika društva Kronmar d.o.o., a niti je mogao biti zaposlen kod ronilačkog centra Odisej-Mljet.Nadalje, iz iskaza 2. tuženika i navoda odgovora na tužbu 1. i 2. tuženika, proizlazi da je ronilački centar Odisej-Mljet, bio dio društva Kronmar d.o.o. u kojem se obavljala djelatnost ronjenja u komercijalno turističke svrhe.Ova činjenica nije bila sporna tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a niti je sporna u žalbenom stadiju postupka.

13.1. Obzirom da 2. tuženik nije bio zaposlenik prijašnjeg 1. tuženika društva Kronmar d.o.o., a niti ronilačkog centra Odisej-Mljet, pravo tužitelja zahtijevati popravljanje štete od 2. tuženika, ne prosuđuje se kroz odredbu članka 170. stavak 2. ZOO/91, prema kojoj samo iznimno, oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od zaposlenika koji štetu uzrokovao namjerno.

13.2. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je 2. tuženik u evidencijama ronilačkog centra bio evidentiran kao voditelj ronilačke grupe.Iz stranačkog iskaza 2. tuženika (list 50 spisa), proizlazi da ima dvadesettrogodišnje ronilačko iskustvo, a od toga deset godina profesionalnog bavljenja organiziranja ronjenja, dok je pok. OŠ bio amaterski ronilac koji se ronjenjem bavio u slobodno vrijeme.Iz ovih činjenica proizlazi da 2. tuženik u štetnom događaju nije sudjelovao kao direktor i osoba ovlaštena za zastupanje, već kao profesionalni ronilac, angažiran od strane organizatora izleta obzirom na ovo njegovo svojstvo.

13.3. Okolnost da je 2. tuženik kao profesionalni ronilac, angažiran za voditelja ronilačke grupe od strane prijašnjeg 1. tuženika kao organizatora ronilačkog izleta, ima za posljedicu da 2. tuženik solidarno odgovara u smislu odredbi članka 206. ZOO/91 s organizatorom za štetu koja nastane trećim osobama zbog propusta u organizaciji ronjenja, pri čemu štetnici mogu odgovarati po različitim kriterijima odgovornosti.Naime, riječ je o zajedničkom uzrokovanju iste štete, točnije o šteti koju je prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila.Kada je organizator ronilačkog izleta angažirao profesionalnog ronioca za voditelja izleta tijekom kojeg je zbog propusta voditelja smrtno stradala treća osoba za tu štetu solidarno odgovaraju organizator i voditelj ako su ispunjenje pretpostavke njihove odgovornosti.Način na koji su oni regulirali svoje odnose nema utjecaja na njihovu odštetnu odgovornost prema trećim osobama.

14. Od profesionalnog voditelja organiziranog ronilačkog izleta očekuje se postupanje u skladu s uobičajenim pravilima organiziranog ronjenja u grupi koja predstavljaju i granicu između dopuštenog i nedopuštenog postupanja.Prema utvrđenim uobičajenim pravilima ronjenja u grupi, obveza je voditelja ronjenja uspostaviti kontakt s roniocem nakon izranjanja, a ako je takav kontakt izostao, ima se smatrati da je ronilac životno ugrožen.

14.1. U konkretnom slučaju utvrđeno je da su voditelji uočili izron OŠ, ali nisu pokušali s njim kontaktirati, iako OŠ nije podizao glavu iz vode, dao znak rukom ili na drugi pouzdani način signalizirao voditeljima da je izranjanje proteklo sigurno, niti je napuhao zračni prsluk, već su smatrali da je OŠ bez ikakvog upozorenja ponovno zaronio, te čekali njegov ponovni izron i kroz vrijeme čekanja paljenjem motora čamca požurivali izron.

14.2. Drugotuženik je kao profesionalni voditelj ronjena, nakon izrona OŠ bio dužan uspostaviti s njim kontakt, što je propustio učiniti, što više, nije uopće pratio njegovo kretanje, već se isključivo pouzdao u ronilačko iskustvo OŠ.Neovisno o ronilačkom iskustvu pokojnog oštećenika, situacija nakon izrona u kojoj je izostao svaki kontakt oštećenika i grupe, nalagala je 2. tuženiku provjeru fizičkog stanja oštećenika prema svim pravilima i standardima postupanja profesionalnog ronioca od kojeg se očekuje postupanje s povećanom pozornošću.Pored ovih propusta, 2. tuženik je, a nakon što je uočio da OŠ više nije na površini, olako pretpostavio da je ponovno zaronio, te potom duže vrijeme na čamcu čekao njegov ponovni izron ( prema ručnom ronilačkom kompjuteru OŠ je nakon ponovnog izranjanja mirovao na dnu punih sedamnaest minuta ), iako je znao da je ponovljeno, tzv. drugo ronjenje, opasno za organizam, kako to proizlazi iz stranačkog iskaza 2. tuženika (i svjedoka ŽŠ).Drugotuženik nije upotrijebio dužnu pažnju u obavljanju poslova profesionalnog voditelja ronjenja i pravovremeno provjerio u kakvom je stanju OŠ kako bi spriječio utapanje koje je rezultiralo njegovom smrću.Svi ovi propusti su u neposrednoj uzročnoj vezi s nastupjelom posljedicom.U izloženom smislu, prema shvaćanju ovog suda, 2. tuženik za spornu štetu odgovara po subjektivnom kriteriju iz članka 154. stavak 1. ZOO/91.

14.3. Tuženik nije dokazao da postoje razlozi za njegovu ekskulpaciju.Za trajanja postupka 2. tuženik je tvrdio da je do utapanja došlo zbog činjenice da je pok. oštećenik protivno uputama proizvođače koristio preinačeni ronilački aparat.Provedenim vještačenjem pouzdano je utvrđeno da uzrok utapanja pokojnog OŠ nije bilo korištenje aparata s izmijenjenom diznom i da je u slučaju neispravnosti apsorbenta OŠ mogao koristiti još jedan aparat, tzv. otvorenog kruga kojeg nije koristio, jer je očevidom je utvrđeno da je boca kisika bila netaknuta.

15. Temeljem članka 201. stavak 1. ZOO/91, u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.Prvotužiteljici kao supruzi, te 2. i 3. tužiteljicama koje su kćerke smrtno stradalog OŠ, u okviru postavljenih tužbenih zahtjeva pripada svakoj pravična novčanu naknadu za njihove duševne bolove u iznosu od po 29.199,02 eura sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude.

15.1. Svi tužitelji postavili su i zahtjeve za naknadu materijalne štete s osnova troškova nabave vijenaca i žalobne odjeće u iznosu od po 199,08 eura, time da je prijašnji 4. tužitelj materijalnu štetu u daljnjem iznosu od 199,08 eura potraživao i kao nasljednik umrle prijašnje tužiteljice GŠ, dakle, ukupno u iznosu 398,16 eura.Prema odredbi članka 193. stavka 1. ZOO/91, tko uzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba.Temeljem navedene odredbe tužiteljima kao bliskim srodnicima stradalog pripada naknada troškova žalobne odjeće i vijenaca, prema cijenama kakve su bile u vrijeme nabavljanja.Visinu štete s osnove troškova nabave vijenaca i žalobne odjeće prvostupanjski sud je utvrdio pravilnom primjenom slobodne ocjene iz članka 223. ZPP. Kako je šteta po osnovi troškova nabave vijenaca i žalobne odjeće utvrđena po prvostupanjskom sudu, zatezna kamata na ovu štetu teče od donošenja prvostupanjske presude.Prvo tužiteljica koja je platila troškove pogreba, ima pravo na naknadu troškova prema računima u ukupnom iznosu 1.557,54 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 10. rujna 2002., kao dana plaćanja računa.

15.2. Obzirom da je 4. tužitelj OŠ umro, a postupak po zahtjevima ovog tužitelja nastavljen s njegovim nasljednicima sadašnjim tužiteljima BŠ, JŠ i ŠŠ, materijalna šteta u iznosu 398,16 eura, dosuđena je ovim tužiteljima na jednake dijelove.

16. Kao što je izloženo pod točkom 6.2. ove odluke, prvostupanjski sud je u revizijskom stadiju postupka pozvao nasljednike pokojnog 4. tužitelja OŠ (umrlog **.**.2019.), oca stradalog, da preuzmu postupak i po tužbenom zahtjevu postavljenom s osnove nematerijalne štete zbog smrti sina.

16.1. Prema odredbi članka 204. ZOO/91, potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednika samo ako je priznato pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom. Prema odredbi članka 215.b stavak 1. ZPP, postupak se obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike, a prema stavku 3. istog članka, sud će rješenje o obustavi postupka dostaviti protivnoj stranci te nasljednicima, odnosno pravnim sljednicima stranke nakon što oni budu utvrđeni.Prema odredbi članka 215.b stavak 6. ZPP, dok se postupak u povodu rješenja o obustavi pravomoćno ne završi, glede rokova za poduzimanje pravnih radnji te prava stranaka i suda da poduzimaju te radnje primijenit će se na odgovarajući način pravila o prekidu postupka, ako prethodnim odredbama ovoga članka nije drugačije propisano.

16.2. U konkretnom slučaju potraživanje s osnova naknade nematerijalne štete zbog smrti sina s osnove članka 201. stavak 1. ZOO/91, u odnosu na 2. tuženika nije priznato pokojnom 4. tužitelju AŠ pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom.Naime, svi tužitelji su pravomoćnom prvostupanjskom presudom odbijeni s tužbenim zahtjevima za naknadu štete u odnosu na 2. tuženika, pa neovisno o činjenici što je revizijskom odlukom ukinuta drugostupanjska odluka kojom je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, pokojni tužitelj AŠ za života nije raspolagao pravomoćnom presudom kojom mu je priznato potraživanje naknade nematerijalne štete s osnove članka 201. stavak 1. ZOO/91, u odnosu na 2. tuženika, niti je za života raspolagao pravomoćnom presudom kojom mu je to potraživanje priznato u odnosu na bivšeg 1. tuženika Kronmar d.o.o., Split (u odnosu na ovog tuženika je drugostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev).

16.3. Iako su nasljednici u revizijskom stadiju postupka prvostupanjskim rješenjem pozvani da preuzmu postupak iza pokojnog 4. tužitelja OŠ (nasljednik ŠŠ je dao izjavu o preuzimanju postupka - list 296 spisa), na nasljednike pokojnog OŠ, nije moglo prijeći potraživanje naknade nematerijalne štete s osnove članka 201. stavak 1. ZOO/91, jer je po sili zakona temeljem članka 215.b stavak 1. ZPP, obustavljen postupak po tom zahtjevu postavljen protiv 2. tuženika, time da je rješenje o obustavi trebao donijeti prvostupanjski sud neovisno o stadiju u kojem je postupak bio u trenutku smrti pokojnog 4. tužitelja (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 334/08-2 od 1. rujna 2010., broj Rev-x 387/14-2 od 13.listopada 2015. i Rev-x 278/16- 2 od 14. veljače 2018. ).

17. Iz ovih razloga je temeljem članka 373. ZPP ovom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda pod točkom VI. izreke, na način da su u odnosu na 2. tuženika prihvaćeni tužbeni zahtjevi 1. do. 3. tužiteljica po osnovi nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, zahtjev 1. tužiteljice za naknadu materijalne štete po osnovi troškova sahrane, zahtjevi 1. do. 3. tužiteljica za naknadu materijalne štete na ime troškova vijenaca i žalobne odjeće, kao i zahtjev za naknadu ove štete 2., 3., i 4. tužitelja kao nasljednika prijašnjeg 4. tužitelja, sada pokojnog OŠ.

17.1. Prvostupanjska presuda je temeljem članka 369. ZPP ukinuta u preostalom dijelu pod točkom VI. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev prijašnjeg 4. tužitelja po osnovi nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak tijekom kojeg će prvostupanjski sud postupiti na način kako je to ukazano pod točkama 16. do 16.3. ove odluke.

17.2. Obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, nema uvjeta za odlučivanje o ukupnim parničnim troškovima stranaka.Stoga je ukinuta i odluka o trošku pod točkom VII. izreke i predmet i u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak tijekom kojeg će prvostupanjski sud, nakon što postupi na način kako je to ukazano pod točkama 16. do 16.3. ove odluke, ponovno odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

18. Temeljem članka 166. stavak 3. ZPP, odlučivanje u troškovima u povodu žalbe, ostavlja se za konačnu odluku.

U Karlovcu 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Stokrp