Poslovni broj: Usž-2144/2023-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članova vijeća, te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Filaković, odvjetnik u Osijeku, Vukovarska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB:18683136487, radi obnove postupka u predmetu naplate carinskog duga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-756/2022-6 od 23. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuju se točke III. i IV. presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-756/2022-6 od 23. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/19-01/109, urbroj: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2022. Točkom II. poništava se dopunsko rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/09-01/185, urbroj: 513-02- 3005/14-19-97 od 16. travnja 2019. Točkom III. ostaje na snazi rješenje Carinske uprave, Carinarnice Krapina, klasa: UP/I-415-02/9-01/185, urbroj: 513-02-47-90/10-14 od 28. svibnja 2010. i točkom IV. odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv točke III. i IV. navedene presude tužiteljica podnosi žalbu, te ističe kako sud nije pravilno primijenio odredbu članka 79. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude. Ističe kako je potpuno nejasno kako sud u konkretnoj situaciji istovremeno prvo usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti i poništava rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela, te onda odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom sporu, budući su povod ovom sporu rješenja kojih se poništenje traži, te je sud udovoljio takvom zahtjevu i poništio pobijana rješenja, pa činjenica što je istom odlukom ostalo na snazi rješenje nekog drugog prvostupanjskog upravnog tijela iz 2010., apsolutno ne može imati utjecaja na donošenje odluke o troškovima u ovom sporu, budući protiv tog rješenje nije ni mogao biti pokrenut ovaj upravni spor, te odluka o troškovima ovog spora može ovisiti samo o odluci o zakonitosti rješenja kojih se poništenje tražilo. Opreza radi, da je sud i smatrao da je tuženik djelomično uspio u sporu, sud je morao odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu. Budući sud u izreci i obrazloženju nije naveo da svaka stranka snosi svoje troškove, odnosno nije raspodijelio troškove razmjerno uspjehu u sporu, to je jasno i da sam sud drži da tuženik nije ni djelomično uspio u sporu, te je morao pravilnom primjenom članka 79. ZUS-a usvojiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora. Osim toga, potpuno su nejasni razlozi zbog kojih je sud pod točkom III. izreke presude utvrdio da ostaje na snazi rješenje Carinske uprave, Carinarnice Krapina, klasa: UP/I-415-02/09-01/185, urbroj: 513-02-47-90/10- 14 od 28. svibnja 2010. Smatra da sud potpuno pogrešno, a dajući razloge za svoju odluku, upire na odredbu članka 100. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), jer je ovom odredbom uređeno pitanje donošenja dopunskog rješenja, a što ovdje nije slučaj, i to jasno proizlazi iz ostalog dijela obrazloženja presude. Tužiteljica ističe da u konkretnom slučaju rješenje od 28. svibnja 2010., kojom se presudom suda ostavlja na snazi, je poništeno, pa onda ne može niti teoretski biti ostavljeno na snazi. Sud jedino dobro primjećuje da je u ovom postupku donijeto niz nepotrebnih i nezakonitih rješenja, ali onda i sam tako postupa kada utvrđuje da u biti rješenje od 28. svibnja 2010. predstavlja dopunsko rješenje u odnosu na rješenje od 13. kolovoza 2009., što apsolutno nije točno i ne može se izvesti takav zaključak. Slijedom navedenog, točka III. izreke presude ne može pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke, pa predlaže u cijelosti usvojiti žalbu i poništiti točku III. i IV. presude, te usvojiti zahtjev tužiteljice za naknadu prouzročenih troškova upravnog spora.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da su pravomoćnim rješenjem Carinarnice Krapina od 13. kolovoza 2009. izmijenjeni podaci u jedinstvenoj carinskoj deklaraciji, broj: 47082/640/26690 od 10. srpnja 2007., te je ujedno tim rješenjem odlučeno da je primatelj robe, ovdje tužiteljica, dužna platiti svotu od 166.818,55 kuna, a ako ne plati tu svotu pristupit će se prisilnoj naplati carinskog duga i kamata. U odnosu na to rješenje, tužiteljica je podnijela prijedlog za obnovu postupka, koji je pravomoćno odbijen. Nadalje, rješenjem Carinarnice Krapina od 28. svibnja 2010. odlučeno je da se oduzima osobni automobil oznake VW TOUAREG V6 TDI, automatik, registarske oznake [registarska oznaka], godina proizvodnje: 2007., od dužnika - MC (tužiteljice), a prodajom tog automobila naplatit će se neplaćeni dug utvrđen rješenjem od 13. kolovoza 2009. U odnosu na ovo rješenje podnesen je prijedlog za obnovu postupka, te je postupajući po pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1295/13-7 od 7. travnja 2014. tuženik rješenjem, klasa: UP/II-415-05/18-01/141, urbroj: 513-04/18-2 od 19. studenog 2018. dopustio obnovu postupka okončanog navedenim pravomoćnim rješenjem od 28. svibnja 2010.

5.1. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je u ovoj fazi postupka preostalo jedino donijeti rješenje o obnovi upravnog postupka, i to rješenja od 28. svibnja 2010. pozivom na odredbu članka 127. ZUP-a.

6. Kako je tuženik postupajući po pravomoćnoj sudskoj presudi rješenjem od 19. studenog 2018. dopustio obnovu postupka, pa sada više nije moguće prijedlog za obnovu odbaciti ili odbiti, već je potrebno donijeti rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka, odnosno, rješenje koje je bilo predmet obnove, potrebno je ostaviti na snazi ili zamijeniti ga novim rješenjem.

7. Prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem od 28. svibnja 2010. tužiteljica u bitnom temelji na tvrdnji da nije zlorabila povlasticu iz članka 60. stavak 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04.), jer je u prekršajnom postupku, koji je protiv nje vođen, doneseno rješenje o obustavi.

7.1. Prema ocjeni ovoga Suda, zlouporaba predmetne povlastice nije razlog zbog kojeg bi trebalo izmijeniti (poništiti ili ukinuti rješenje od 28. svibnja 2010.), a kojim je odlučeno da se oduzima osobni automobil tužiteljice i prodajom kojeg će se naplatiti neplaćeni dug utvrđen rješenjem od 13. kolovoza 2009. Sukladno navedenom, rješenje od 28. svibnja 2010. trebalo je ostaviti na snazi sukladno odredbi članka 127. ZUP-a, te je pravilno odlučeno točkom III. pobijane presude.

8. Nadalje, prema ocjeni ovoga Suda pravilno je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora, jer ona u biti nije uspjela u ovom sporu, koji se vodio povodom njenog prijedloga za obnovu postupka okončanog navedenim pravomoćnim rješenjem od 28. svibnja 2010. Naime, kako je predmetni postupak pokrenut u izvršenju pravomoćne presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1295/13-7 od 7. travnja 2014., kojim je u izvršenju te presude dopuštena obnova postupka okončanog rješenjem od 28. svibnja 2010., to je trebalo odlučiti samo o postupku obnove, o čemu je odlučeno točkom III. izreke presude, te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je pokrenut postupak obnove, pa je stoga trebalo ostaviti na snazi rješenje od 28. svibnja 2010. Sukladno tome, tužiteljica nije uspjela u postupku pokrenutom po njenom zahtjevu za obnovu, slijedom čega je sud pravilno odlučio da se ne može govoriti o uspjehu u sporu koji bi opravdao dosudu troškova upravnog spora u smislu članka 79. ZUS-a.

9. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

10. Kako tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu točku III. i IV. osporavane presude.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković