REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-2116/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja MĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Hrvatska poštanka banka dd.d, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 2227. veljače 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LĐ, odvjetničkog vježbenika u OD Višić&Višić, a u izočnosti tuženika, na ročištu za objavu dana 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 215980 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28. ožujka 2008. pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve prane učinke između ugovornih strana.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 3.091,86 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god.pa do 30. prosinca 2023. u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče na iznos od:

- 0,13 EUR od dana 01.11.2008.g. do isplate,

- 12,13 EUR od dana 04.11.2008.g. do isplate,

- 3,94 EUR od dana 02.12.2008.g. do isplate,

- 14,69 EUR od dana 03.01.2009.g. do isplate,

- 16,00 EUR od dana 03.02.2009.g. do isplate,

- 16,96 EUR od dana 03.03.2009.g. do isplate,

- 15,24 EUR od dana 02.04.2009.g. do isplate,

- 14,87 EUR od dana 03.05.2009.g. do isplate,

- 12,85 EUR od dana 02.06.2009. do isplate,

- 10,25 EUR od dana 02.07.2009.g. do isplate,

- 11,15 EUR od dana 02.08.2009.g. do isplate,

- 12,46 EUR od dana 02.09.2009.g. do isplate,

- 10,97 EUR od dana 02.10.2009.g. do isplate,

- 10,66 EUR od dana 03.11.2009.g. do isplate,

- 13,00 EUR od dana 02.12.2009.g. do isplate,

- 15,08 EUR od dana 03.01.2010.g. do isplate,

- 16,68 EUR od dana 02.02.2010.g. do isplate,

- 16,29 EUR od dana 01.03.2010.g. do isplate,

- 20,18 EUR od dana 02.04.2010.g. do isplate,

- 18,99 EUR od dana 04.05.2010.g. do isplate,

- 21,03 EUR od dana 02.06.2010.g. do isplate,

- 30,78 EUR od dana 02.07.2010.g. do isplate,

- 28,40 EUR od dana 02.08.2010.g. do isplate,

- 36,72 EUR od dana 02.09.2010.g. do isplate,

- 32,50 EUR od dana 02.10.2010.g. do isplate,

- 28,71 EUR od dana 02.11.2010.g. do isplate,

- 39,58 EUR od dana 02.12.2010.g. do isplate,

- 45,45 EUR od dana 04.01.2011.g. do isplate,

- 40,08 EUR od dana 02.02.2011.g. do isplate,

- 40,74 EUR od dana 02.03.2011.g. do isplate,

- 38,38 EUR od dana 02.04.2011.g. do isplate,

- 41,09 EUR od dana 03.05.2011.g. do isplate,

- 49,64 EUR od dana 02.06.2011.g. do isplate,

- 51,92 EUR od dana 02.07.2011.g. do isplate,

- 66,05 EUR od dana 02.08.2011.g. do isplate,

- 61,59 EUR od dana 02.09.2011.g. do isplate,

- 52,79 EUR od dana 02.10.2011.g. do isplate,

- 52,97 EUR od dana 02.11.2011.g. do isplate,

- 52,22 EUR od dana 02.12.2011.g. do isplate,

- 56,22 EUR od dana 02.01.2012.g. do isplate,

- 57,11 EUR od dana 02.02.2012.g. do isplate,

- 57,19 EUR od dana 02.03.2012.g. do isplate,

- 1,50 EUR od dana 06.03.2012.g. do isplate,

- 1.846,65 EUR od dana 06.03.2012.g. do isplate

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.713,24 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 28. svibnja 2021. tužitelj navodi kako je s bankom SBERBANK D.D., dana 28. ožujka 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 215980 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 14.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Tužitelj da je podigao nenamjenski kredit čiji je rok otplate kredita bio je na 84 mjeseca s početnom kamatnom stopom od 7,20 % godišnje. Sukladno Ugovoru dw je ugovoreno plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 218,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. za devize tuženika važećem na dan dospijeća. Tuženik da je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. (tako i VTS u odluci Pž-6632/2017). Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj da je uredno ispunio svoju obvezu, te je isplatio po citiranom ugovoru zbog razlike u tečaju viši iznos od onoga koji je trebao, i to za 22.629,37 kn više zbog promjene tečaja. Slijedom navedenoga predlaže donošenje presude kojom će se takva odredba ugovora utvrditi ništetnom uz nalaganje tuženiku isplate više uplaćenog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da je o svemu što mu nije bilo jasno tužitelj mogao informirati kod službenika banke i tražiti pojašnjenja. Stoga da tužitelj nije ničim dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. im navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Također ističe kako tuženik, unatoč svojoj pažnji i stručnosti nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja CHF. Također, prigovara samostalnom izračunu visine navodnog potraživanja budući da se ista može utvrditi samo vještačenjem po vješatku odgovaraujće struke. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Podneskom od 25. travnja 2024. tužitelj je, po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

4. Potrebno je navesti kako je tužba podnesena protiv tuženika Sberbanke d.d., a koji je bio pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, banke koja je sa tužitelj sklopila ugovor o kreditu. S obzirom da je tijekom postupka došlo do statusnih promjena u odnosu na Sberbank d.d., sud je rješenjem donesenim na ročištu od 23. veljače 2024. kao tuženika označio Hrvatsku poštansku banku d.d.

5. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i sjedišta banke (Zagreb) te mogućnost dolaska tužitelja/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti kao neosnovan, a kako je i odlučeno u točki I. izreke rješenja.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: otplatnog plana, Ugovora o kreditu broj 215980, prometa po kreditu, te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Mrčeli.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 215980 koji je sklopljen između stranaka, a kojom odredbom je ugovoreno da je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.091,86 eura s osnova promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

9. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

10. Među parničnim strankama nije sporno da su 28. ožujka 2008. prednik tuženika kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile nenamjesnki Ugovor o kreditu broj 215980, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 14.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju tuženika za devize rok otplate 84 mjeseca, redovna kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 7,20 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

11. Sporno u postupku je utvrditi je li predmetna odredba članka 4. ništetna, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

12. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

13. Čitanjem Ugovora o kreditu 215980 od 28. ožujka 2008., kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili nenamjenski ugovor o kreditu na iznos od 14.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima. Nadalje je utvrđeno da je člankom 4. Ugovora ugovoreno kako je kredit vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po kupovnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste Banke koja važi na dan isplate kredita, a naplatom kredita po prodajnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste Banke koja važi na dan dospijeća anuiteta. Daljnjim pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio kako se isti sastoji od četiri lista papira formata A4, ukupno šest stranica teksta, da je ispisan te da s obzirom na njegovu formu predstavlja formulirani ugovor-obrazac pripremljen od strane tuženika.

13.1. S obzirom da je prema utvrđenjima suda predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika te predstavljao njegov formulirani standardni ugovor sud, sukladno odredbi članka 96. st. 2. ZZP-a, smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a tuženik, na kojem je teret dokaza, osim paušalnih navoda na okolnost informiranosti i mogućnosti pregovaranja tužitelja o pojedinim odredbama predmetnog ugovora sudu nije predložio niti jedan dokaz.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

17. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno je li odredba čl. 4. Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. nepoštena, odnosno ništetna i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je prednik tužene u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

18. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

19. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno njezinog pravnog prednika, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

20. Slijedom iznijetog, odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu imala je za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga je bila nepoštena, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da je primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnom, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njene ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.16.

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21.1. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 28. svibnja 2021. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

23. Stoga ovaj sud smatra da je ništena odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, te ju je stoga sud utvrdio ništetnim, a kako je i odlučeno u točki I. izreke presude.

24. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

25. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da je ništetna odredbe članka 7. Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli.

26. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradio stalni sudski vještak za financije Ante Mrčela.

27. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Anet Mrčela iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u svojoj tablici priloženoj u nalazu i mišljenju utvrdio kako ukupna razlika između iznosa anuiteta po datumima izvršenih uplata kojeg je tužitelj uplatio više na ime promjene tečaja CHF-a u odnosu na početni tečaj iznosi 3.091,86 eura.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

28.1. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo kako nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje, ali da prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen.

28.2. Prigovori tuženika na sačinjeni nalaz i mišljenje sadržajno predstavljaju prigovore pravne prirode, radi čega sud nije od sudskog vještaka zatražio dodatno očitovanje budući da davanje takvog odgovora ne bi bila domena sudskog vještaka.

28.3. U situaciji kada sud odredbu o valutnoj klauzuli utvrdi ništetnom, te se ona, budući da ugovor bez nje može opstati (a uostalom i izvršen je) smatra "pro non scripto" jedini način da se utvrdi koliki je iznos tužitelj na temelju takve ništetne odredbe pretplatio upravo ovaj koji je primijenio sudski vještak u svojem nalazu i mišljenju.

29. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

30. Stoga je, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

32. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.936,22 eura , te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

33. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- zastupanje na ročištima od 23. veljače 2024. i 27. veljače 2025., u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- sastav dva obrazložena podnesak i to podneska od 01. prosinca 2021. i 25. travnja 2024., u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

- pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife)

34. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 38,24 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

35. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe presude s obzirom na to da je člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), izmijenjen članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa

36. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.713,24 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 16. travnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis