REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P-1570/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A  N A T E M E LJ U  O D R I C A NJ A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Klaudii Šopić, odvjetnici u Zadru, Mihovila Klaića 4, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i isplate, izvan ročišta za glavnu raspravu, dana 16. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz 10 000 Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 11.242,98 EUR /84.710,29 HRK(prema Fix. tečaj konverzije 1EUR= 7,53450 kn) na ime razlike preplaćenih iznosa kamata sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 15 % godišnje od 16.02.2007 godine do 31.12.2007 godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućem:

na iznos od 208,67 kuna 27,70EUR od 2.11.2006. do isplate

na iznos od 208,26 kuna 27,64 EUR od 1.12.2006. do isplate

na iznos od 206,15 kuna 27,36 EUR od 2.1.2007. do isplate

na iznos od 204,75kuna 27,17 EUR od 1.2.2007. do isplate

na iznos od 205,34kuna 27,25 EUR od 1.3.2007. do isplate

na iznos od 204,90kuna 27,19 EUR od 2.4.2007. do isplate

na iznos od 201,64kuna 26,76 EUR od 2.5.2007. do isplate

na iznos od 199,66 kuna 26,50 EUR od 6.6.2007. do isplate

na iznos od 198,49 kuna 26,34 EUR od 6.7.2007. do isplate

na iznos od 198,99 kuna 26,41 EUR od 6.8.2007. do isplate

na iznos od 198,48 kuna 26,48 EUR od 6.9.2007. do isplate

na iznos od 327,22 kuna 43,43 EUR od 1.10.2007. do isplate

na iznos od 326,23 kuna 43,30 EUR od 2.11.2007. do isplate

na iznos od 330,70 kuna 43,89 EUR od 30.11.2007. do isplate

na iznos od 329,67 kuna 43,75 EUR od 2.1.2008. do isplate

na iznos od 335,90 kuna 44,58 EUR od 1.2.2008. do isplate

na iznos od 338,25 kuna 44,89 EUR od 29.02.2008. do isplate

na iznos od 685,55 kuna 90,99 EUR od 31.03.2008. do isplate

na iznos od 668,67 kuna 88,75 EUR od 30.04.2008. do isplate

na iznos od 662,00 kuna 87,86 EUR od 2.6.2008. do isplate

na iznos od 670,22 kuna 88,95 EUR od 30.06.2008. do isplate

na iznos od 658,14 kuna 87,35 EUR od 31.07.2008. do isplate

na iznos od 658,74 kuna 87,43 EUR od 1.9.2008. do isplate

na iznos od 667,78 kuna 88,63 EUR od 1.10.2008. do isplate

na iznos od 720,12 kuna 95,58 EUR od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 692,79 kuna 91,95 EUR od 2.12.2008. do isplate

na iznos od 807,24 kuna 107,14 EUR od 31.12.2008. do isplate

na iznos od 815,09 kuna 108,18 EUR od 2.2.2009. do isplate

na iznos od 818,63 kuna 108,65 EUR od 2.3.2009. do isplate

na iznos od 808,86 kuna 107,35 EUR od 31.03.2009. do isplate

na iznos od 810,73 kuna 107,60 EUR od 30.04.2009. do isplate

na iznos od 795,79 kuna 105,62 EUR od 1.6.2009. do isplate

na iznos od 784,79 kuna 104,16 EUR od 30.06.2009. do isplate

na iznos od 787,71 kuna 104,55 EUR od 31.07.2009. do isplate

na iznos od 793,51 kuna 105,32 EUR od 31.08.2009. do isplate

na iznos od 793,00 kuna 105,25 EUR od 30.09.2009. do isplate

na iznos od 787,14 kuna 104,47 EUR od 2.11.2009. do isplate

na iznos od 798,14 kuna 105,93 EUR od 30.11.2009. do isplate

na iznos od 806,97 kuna 107,10 EUR od 31.12.2009. do isplate

na iznos od 819,51 kuna 108,77 EUR od 1.2.2010. do isplate

na iznos od 816,63 kuna 108,39 EUR od 1.3.2010. do isplate

na iznos od 833,67 kuna 110,65 EUR od 31.03.2010. do isplate

na iznos od 830,43 kuna 110,22 EUR od 30.04.2010. do isplate

na iznos od 839,32 kuna 111,40 EUR od 1.6.2010. do isplate

na iznos od 891,23 kuna 118,29 EUR od 30.06.2010. do isplate

na iznos od 880,01 kuna 116,80 EUR od 2.8.2010. do isplate

na iznos od 914,28 kuna 121,35 EUR od 31.08.2010. do isplate

na iznos od 902,44 kuna 119,77 EUR od 30.09.2010. do isplate

na iznos od 883,39 kuna 117,25 EUR od 2.11.2010. do isplate

na iznos od 923,58 kuna 122,58 EUR od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 871,30 kuna 115,64 EUR od 31.12.2010. do isplate

na iznos od 838,93 kuna 111,35 EUR od 31.01.2011.do isplate

na iznos od 851,38 kuna 113,00 EUR od 28.02.2011. do isplate

na iznos od 836,93 kuna 111,08 EUR od 31.03.2011. do isplate

na iznos od 839,56 kuna 111,43 EUR od 30.04.2011. do isplate

na iznos od 900,73 kuna 119,55 EUR od 31.05.2011. do isplate

na iznos od 906,68 kuna 120,34 EUR od 30.06.2011. do isplate

na iznos od 957,79 kuna 127,12 EUR od 1.8.2011. do isplate

na iznos od 931,54 kuna 123,64 EUR od 31.08.2011. do isplate

na iznos od 902,80 kuna 119,82 EUR od 30.09.2011. do isplate

na iznos od 696,20 kuna 92,40 EUR od 31.10.2011. do isplate

na iznos od 694,48 kuna 92,17 EUR od 30.11.2011. do isplate

na iznos od 705,09 kuna 93,58 EUR od 31.12.2011. do isplate

na iznos od 714,33 kuna 94,81 EUR od 31.01.2012. do isplate

na iznos od 715,57 kuna 94,87 EUR od 29.02.2012. do isplate

na iznos od 709,18 kuna 94,12 EUR od 31.03.2012. do isplate

na iznos od 713,50 kuna 94,70 EUR od 30.04.2012. do isplate

na iznos od 716,45 kuna 95,09 EUR od 31.05.2012. do isplate

na iznos od 711,48 kuna 94,43 EUR od 30.06.2012. do isplate

na iznos od 712,79 kuna 94,60 EUR od 31.07.2012. do isplate

na iznos od 709,06 kuna 94,11 EUR od 31.08.2012. do isplate

na iznos od 701,12 kuna 93,05 EUR od 1.10.2012. do isplate

na iznos od 709,71 kuna 94,19 EUR od 31.10.2012. do isplate

na iznos od 713,83 kuna 94,74 EUR od 30.11.2012. do isplate

na iznos od 710,82 kuna 94,34 EUR od 31.12.2012. do isplate

na iznos od 694,63 kuna 92,19 EUR od 31.01.2013. do isplate

na iznos od 708,39 kuna 94,02 EUR od 28.02.2013. do isplate

na iznos od 709,59 kuna 94,18 EUR od 2.04.2013. do isplate

na iznos od 704,20 kuna 93,46 EUR od 30.04.2013. do isplate

na iznos od 687,43 kuna 91,24 EUR od 31.05.2013. do isplate

na iznos od 687,00 kuna 91,18 EUR od 1.7.2013. do isplate

na iznos od 691,12 kuna 91,73 EUR od 31.07.2013. do isplate

na iznos od 697,72 kuna 92,60 EUR od 31.08.2013. do isplate

na iznos od 706,87 kuna 93,82 EUR od 30.09.2013. do isplate

na iznos od 702,15 kuna 93,19 EUR od 31.10.2013. do isplate

na iznos od 705,49 kuna 93,63 EUR od 30.11.2013. do isplate

na iznos od 709,28 kuna 94,14 EUR od 31.12.2013. do isplate,

na iznos od 26.584,77 kuna 3.528,41 EUR od 15.1.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz 10 000 Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužitelju LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , isplati iznos od 27.082,50 EUR /204.053,03 HRK (prema Fix. tečaj konverzije 1EUR= 7,53450 kn)na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 16.02.2007 godine do 31.12.2007 godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućem:

na iznos od 3,38 kuna 0,45 EUR od 1.12.2005. do isplate

na iznos od 68,58 kuna 9,10 EUR od 31.10.2008. do isplate

na iznos od 128,11 kuna 17,00 EUR od 31.12.2008. do isplate

na iznos od 170,11 kuna 22,58 EUR od 2.2.2009 .do isplate

na iznos od 189,14 kuna 25,10 EUR od 02.3.2009 .do isplate

na iznos od 136,78 kuna 18,15 EUR od 31.3.2009.do isplate

na iznos od 146,79 kuna 19,48 EUR od 30.4.2009 .do isplate

na iznos od 66,75 kuna 8,86 EUR od 1.6.2009.do isplate

na iznos od 7,80 kuna 1,04 EUR od 31.8.2009 .do isplate

na iznos od 23,46 kuna 3,11 EUR od 30.9.2009 .do isplate

na iznos od 54,53 kuna 7,24 EUR od 2.11.2009 .do isplate

na iznos od 51,84 kuna 6,88 EUR od 30.11.2009 .do isplate

na iznos od 20,42 kuna 2,71 EUR od 31.12.2009 .do isplate

na iznos od 79,35 kuna 10,53 EUR od 1.2.1.2010 .do isplate

na iznos od 126,63 kuna 16,81 EUR od 1.3.2010 .do isplate

na iznos od 193.85 kuna 25,73 EUR od 31.3.2010.do isplate

na iznos od 178,43 kuna 23,68 EUR od 30.4.2010 .do isplate

na iznos od 269,69 kuna 35,79 EUR od 1.6.2010 .do isplate

na iznos od 252,36 kuna 33,49 EUR od 30.6.2010.do isplate

na iznos od 299,97 kuna 39,81 EUR od 31.1.200 .do isplate

na iznos od 578,06 kuna 76,72 EUR od 30.06.2010. do isplate

na iznos od 517,95 kuna 68,74 EUR od 31.07.2010. do isplate

na iznos od 638,14 kuna 84,70 EUR od 31.08.2010. do isplate

na iznos od 536,08 kuna 71,15 EUR od 30.09.2010. do isplate

na iznos od 751,40 kuna 99,73 EUR od 31.10.2010. do isplate

na iznos od 1.005,01 kuna 133,39 EUR od 30.11.2010. do isplate

na iznos od 814,90 kuna 108,16 EUR od 31.12.2010. do isplate

na iznos od 888,05 kuna 117,86 EUR od 31.01.2011. do isplate

na iznos od 803,14 kuna 106,60 EUR od 28.02.2011. do isplate

na iznos od 818,60 kuna 108,65 EUR od 31.03.2011. do isplate

na iznos od 1.177,91 kuna 156,34 EUR od 30.04.2011. do isplate

na iznos od 1.212,91 kuna 160,98 EUR od 31.05.2011. do isplate

na iznos od 1.513,10 kuna 200,82 EUR od 30.06.2011. do isplate

na iznos od 1.358,90 kuna 180,36 EUR od 31.07.2011. do isplate

na iznos od 1.190,09 kuna 157,95 EUR od 31.08.2011. do isplate

na iznos od 1.126,86 kuna 149,56 EUR od 30.09.2011. do isplate

na iznos od 1.114,36 kuna 147,90 EUR od 31.10.2011. do isplate

na iznos od 1.191,77 kuna 158,18 EUR od 30.11.2011. do isplate

na iznos od 1.259,26 kuna 167,13 EUR od 31.12.2011. do isplate

na iznos od 1.268,31 kuna 168,33 EUR od 31.01.2012. do isplate

na iznos od 1.221,62 kuna 162,14 EUR od 28.02.2012. do isplate

na iznos od 1.253,14 kuna 166,32 EUR od 31.03.2012. do isplate

na iznos od 1.274,71 kuna 169,18 EUR od 30.04.2012. do isplate

na iznos od 1.238,42 kuna 164,37 EUR od 31.05.2012. do isplate

na iznos od 1.247,96 kuna 165,63EUR od 30.06.2012. do isplate

na iznos od 1.220,76 kuna 162,02 EUR od 31.07.2012. do isplate

na iznos od 1.162,80 kuna 154,33 EUR od 31.08.2012. do isplate

na iznos od 1.225,47 kuna 162,65 EUR od 30.09.2012. do isplate

na iznos od 1.255,55 kuna 166,64 EUR od 31.10.2012. do isplate

na iznos od 1.233,63 kuna 163,73 EUR od 30.11.2012. do isplate

na iznos od 1.115,42 kuna 148,04 EUR od 31.12.2012. do isplate

na iznos od 1.215,85 kuna 161,37 EUR od 31.01.2013. do isplate

na iznos od 1.224,62 kuna 162,54 EUR od 28.02.2013. do isplate

na iznos od 1.185,26 kuna 157,31 EUR od 31.03.2013. do isplate

na iznos od 1.062,83 kuna 141,06 EUR od 30.04.2013. do isplate

na iznos od 1.059,72 kuna 140,65 EUR od 31.05.2013. do isplate

na iznos od 1.089,78 kuna 144,64 EUR od 30.06.2013. do isplate

na iznos od 1.138,00 kuna 151,04 EUR od 31.07.2013. do isplate

na iznos od 1.204,77 kuna 159,90 EUR od 31.08.2013. do isplate

na iznos od 1.170,32 kuna 155,33 EUR od 30.09.2013. do isplate

na iznos od 1.194,72 kuna 158,57 EUR od 31.10.2013. do isplate

na iznos od 1.222,38 kuna 162,24 EUR od 30.11.2013. do isplate

na iznos od 154.900,95 kuna 20.558,89 EUR od 15.01.2014 do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz 10 000 Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužitelju LR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], L [adresa], na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 2.695,05 EUR /20.305,87 HRK (prema Fix. tečaj konverzije 1EUR= 7,53450 kn)od 15.01.2014 godine sa zakonskom zateznom kamatom po stopi do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 01.01.2023 godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , pa do isplate ,sve u roku od 15 dana."

IV.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da u čl. 20. Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 3.10.2005. godine koji je dana 4. listopada 2005. godine solemniziran po javnom bilježniku Alkica Kolega Zubčić, pod brojem OU -761/05-1 ugovorena je mjesna nadležnost suda u [adresa]. Tuženik je pravni sljednik Hypo Alpe – Adria Bank d.d. Zagreb u dokaz kojih se navoda prilaže Izvadak iz sudskog registra. Tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, i tuženik kao banka zaključili su Ugovor o kreditu br.: 236-198/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 3.10.2005. godine koji je dana 4. listopada 2005. godine solemniziran po javnom bilježniku Alkica Kolega Zubčić, pod brojem OU -761/05-1. Prema čl. 1 Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005, tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od CHF 135.600,00 (slovima: stotridesetpet tisuća i šeststo švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe – Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelju je na ime Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005 tuženik isplatio iznos od 135.600,00 (slovima : stotridesetpet tisuća i šeststo švicarskih franaka) u hrvatskim kunama. U čl. 1. Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005 je određeno da je namjena kredita kupnja stana. U čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu br. 236-198/2005 je određeno je trajanje kredita do 31.10.2030. godine. U čl. 3. toč.1. Ugovora o kreditu br. 236-198/2005 je određeno da je visina kamatne stope 3,99 % dekurzivno godišnje, te u čl.6 cit. Ugovora o kreditu je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik Kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Nadalje je navedeno da Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune ( promjenjiva kamatna stopa). Tužitelj je otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima, a kredit je prijevremeno otplaćen. Za trajanja Ugovora o kreditu br. 236-198/2005 tuženik je kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom mijenjao nekoliko puta umjesto prvotno ugovorene od 3,99 %, a rast kamatne stope pratio je i porast vrijednosti ugovorne valute kredita (CHF) pa je mjesečni anuitet kredita abnormalno porastao. U slučaju osporavanja izračuna tužitelja provođenje financijsko –knjigovodstvenog vještačenja po sudskom vještaku koji će utvrditi koliki iznos je tužitelj preplatio tuženiku zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Ili koliko je tužitelj trebao platiti , a koliko je stvarno platio, odnosno koliko je preplatio. Kao što je rečeno, u čl.6 Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 3.10.2005. godine određeno je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatama tuženika. Takva ugovorna odredba o visini kamatne stope je nepoštena i kao takva ništetna jer tužitelj nije imao priliku pregovarati o visini kamatne stope, tuženik ga nije na odgovarajući način informirao o egzaktnim parametrima temeljem kojih će doći do promjene kamatne stope te mu nije objasnio koje bi posljedice mogle nastati zbog promjenjive kamatne stope. Tuženik je mijenjao kamatnu stopu bez ugovorenih parametara – jednostranom odlukom, samim obavještavanjem o promjeni. Ugovor o kreditu je sastavljen kao unaprijed formuliran i sastavljen obrazac od strane tuženika koji je tužitelju i tako prezentiran. Stoga je za zaključiti da je predmetni Ugovor o kreditu br.: 236-198/2005 unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj ugovorne stranke, potrošači/klijenti nemaju utjecaja i kao takav se cijeli ugovor uzima kao unaprijed formuliran ugovor i gotov bankarski proizvod. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, između ostalog je: – utvrđeno da su banke, pa samim tim i tuženik kao banka u razdoblju od 01.11.2004 do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju ugovorenih kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, – naloženo bankama da prekinu s opisanim postupanjem i u roku 60 dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ta presuda. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u gore izloženom dijelu o ništetnosti kamatne stope, čime je zapravo pravomoćno odlučeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt 249/14 od 9. travnja 2015. odbijena je revizija protiv tog dijela presude (o promjenjivoj kamatnoj stopi).Kako i predmetni Ugovor o kreditu br.: 236-198/2005 sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj u čl.6 Ugovora o kreditu br.: 236-198/2005 i zaključen je u razdoblju na koje se odnose gore navedene presude, to je potpuno jasno da je čl. 6 predmetnog ugovora o kreditu ništetan. Ništetnost tog članka utvrđena je gornjim presudama pa u ovom postupku nema potrebe postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev (za utvrđenjem ništetnosti te odredbe), a uostalom sud o tome uvijek može raspraviti kao o prethodnom pitanju. Tužitelj upućuje i na Presudu VSRH, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je zauzet stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da petogodišnji zastarni rok individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka (od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, a što ima za posljedicu nedopuštenost, odnosno ništetnost takve ugovorne odredbe). Tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti niti ga je upozorio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a što je bio dužan učiniti. Po gore spomenutom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača raspravljalo se i o ništetnosti valutne klauzule te je (nakon što je po revizijskom i ustavnosudskom postupku predmet vraćen VTS-u) Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je: – utvrđeno da su banke u razdoblju od 01.11.2004 godine do 31.12.2008 godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, – naloženo da prekinu s opisanim postupanjem. Time je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa pravomoćno odlučeno i o ništetnosti valutne klauzule. U obrazloženju navedene presude VTSRH je analizirao činjenice koje su odlučne i za ovaj postupak te im je dao pravni značaj. VTSRH je u tom pogledu obrazložio da da tužene banke nisu ni osporile da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo (osim RBA banke, ali je njezin prigovor u nastavku obrazloženja otklonjen). Taj sud je, osim toga, utvrdio da korisnici kredita – potrošači nisu imali utjecaj na formulaciju te ugovorne odredbe. Na tako utvrđene činjenice VTSRH je primijenio odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 u skladu s Direktivom 93/13 EEZ te je zaključio da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo. (str. 48 – 59. presude) Tu je VTSRH analizirao odredbe čl. 84. ZZP i 99. ZZP/07 u kojima je navedeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. VTSRH obrazlaže da u primjeni i tumačenju tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. S tim u vezi, na str. 58. i 59. navedene presude je obrazloženo da nijedna od tuženih banaka nije korisnike kredita upozorila da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, iako su nedvojbeno znale za taj rizik. Štoviše, iz iskaza svjedoka ispitanih u tom postupku proizlazi da su djelatnici banaka poticali potrošače na podizanje kredita u švicarskim francima jer se radi o „sigurnoj valuti“. Dakle, tužene banke su i tu obvezu prekršile. Uzevši u obzir prethodne zaključke iz presude, dakle, da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, da potrošači nisu imali nikakav utjecaj na formulaciju tih odredbi, da su banke nisu informirale potrošače o velikom riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak (naprotiv, djelatnici banaka su im prikazivali da se radi o sigurnoj valuti) i dr., VTSRH je utvrdio da su banke povrijedile temeljno obveznopravno načelo savjesnosti i poštenja. Tako je na str. 65. presude obrazloženo: „Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.“ Kao i kod pitanja ništetnosti kamatne stope, ni u slučaju valutne klauzule nije potrebno postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev jer je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora koje je tuženik s potrošačima zaključio u predmetnom razdoblju ništetne. Osim toga, sud o tome uvijek može raspraviti kao o prethodnom pitanju. Prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. Notorna činjenica za Naslovni sud jer su presude javno objavljene, pribava presuda službenim putem po potrebi. Nadalje, u predmetnom Ugovoru o kreditu.: 236-198/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 3.10.2005. godine koji je dana 4. listopada 2005. godine solemniziran po javnom bilježniku Alkica Kolega Zubčić, pod brojem OU -761/05-1 sadržana je i nezakonita odredba o naknadi za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita prema obračunu Banke, pa je tako čl. 8 st.2 Ugovora određeno: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30(trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe – Adria –Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina. Odredba čl. 8 st.2 je ništetna prije svega iz razloga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru bez da je potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj istih, nejasno je od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu tj. zatvaranje kredita, te na koji način je određena njihova visina. Dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njezinim određivanjem. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, naveo da prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 236-198/2005 dana 03.10.2005. za iznos od 135.600,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 25 godina. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. V. Tužitelj navodi da bi odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita i naknadi, ništetna, te ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove, pozivajući se pri tome na odluke Europskog suda. Prije svega se navodi da su istaknute odredbe, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj

1 0

kamatnoj stopi, dopuštene te redovno u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita. Nadalje, o tim odredbama se u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na iste. U prilog svojih navoda tužitelj ne iznosi relevantne činjenice niti dokaze u korist priloga svojih navoda, stoga se predlaže Naslovu odbiti takve tužbene zahtjeve tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kako je tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13.06.2023. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu

1 1

nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na

1 2

pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…) Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. (…) Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i

1 3

određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave

1 4

sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj:

Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. RR, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u

1 5

velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnim praktički cijele odredbe članka 6. Ugovora o kredita, zanemarujući da se navedene odredbe sastoje od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Ovo pogrešno pravno shvaćanje tužitelja dovelo bi do toga da je tuženik u obvezi plaćanja iznosa koji predstavlja razliku između kamata određenih po početno ugovorenoj stopi i kamata plaćenih od strane tužitelja po uvećanoj kamatnoj stopi do kojeg uvećanja je došlo tijekom trajanja kreditnog odnosa utemeljenog na Ugovoru o kreditu. Drugim riječima, zauzelo bi se nepravilno shvaćanje da je kamatna stopa ustvari fiksna (nepromjenjiva), što je protivno praksi revizijskog suda, odnosno stavu izraženom u Presudi VSRH – promjenjiva kamata, kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno zauzeo stav da ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope, sama po sebi, nije ništetna. Naime, čak i u slučaju da su odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetne, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona početna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile

1 6

uočljive, - daje tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - daje iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u Presudi C- 186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi

1 7

obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula KR i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra KR i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik" Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je navedeno „Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.” Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju

1 8

bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja

1 9

ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile

2 0

valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja

2 1

kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3.U zajedničkom podnesku od 27.ožujka 2025.g. tužitelja i tužene, tužitelj po punomoćnici obavještava sud da je s tuženikom na miran način riješio spor, te se stoga sukladno postignutoj nagodbi s tuženikom odriče tužbe i tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Moli se sud prednje navedeno primiti na znanje i donijeti u tom pravcu odluku na temelju odricanja tužitelja od tužbe i tužbenog zahtjeva. Stranke da su se sporazumjele da tuženik neće popisivati tužitelju parnični trošak.

4.Sud je obzirom na izneseno, temeljem čl. 331.a st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP-a), bez daljnjeg raspravljanja donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je o parničnom trošku odlučeno sukladno sporazumu stranaka.

5.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 16. travnja 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnici

2.Tuženiku po punomoćnicima