Poslovni broj: Usž-2936/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu "Matulić i Bilić" d.o.o., Split, Lovretska 25, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, OIB:91547293790, Zagreb, Savska cesta 64, radi povrata novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2906/2023-8 od 19. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2906/2023-8 od 19. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-102-05/23-01/106, urbroj: 344- 222/2-23-13 od 6. listopada 2023. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 6. listopada 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Split, klasa: UP/I- 102-05/12-01/4274, urbroj: 2181-34-18/21-23-27 od 17. svibnja 2023., kojim je, po službenoj dužnosti, naloženo tužitelju vratiti nepripadno primljenu novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti za razdoblje od 11. travnja do 9. srpnja 2017. u iznosu od 1.561,79 eura/11.767,31 kn. Tim prvostupanjskim rješenjem je navedeno i da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, a i da će se, ukoliko dužnik ne vrati navedeni iznos, pokrenuti postupak prisilne naplate.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Nastavno u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a pri čemu iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da pobijana presuda nije zakonita. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na tijek postupka koji se odnosi na priznavanje prava na novčanu naknadu za odlučno razdoblje, konkretno za razdoblje od 11. travnja 2017. do 9. srpnja 2017., na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Split, od 15. svibnja 2017., na temelju kojeg je tužitelju isplaćena novčana naknada, jer je u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao sve uvjete propisane u ranije važećem Zakonu o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, odnosno nije se ostvario niti jedan od propisanih razloga za prestanak prava na novčanu naknadu tužitelju kao nezaposlenoj osobi. Tužitelj u žalbi napominje i da je rješenje od 15. svibnja 2017., na temelju kojeg je ostvario pravo na novčanu naknadu, postalo pravomoćno i tijekom trajanja nezaposlenosti je osnovano ostvarivao priznato pravo na novčanu naknadu u utvrđenom iznosu.

Tužitelj u žalbi dodaje da je navedeno rješenje zaprimio u 2017. i da zbog proteka zakonom propisanog roka, koji je prekluzivne naravi, više nije dopušteno provesti obnovu postupka i izmijeniti pravomoćno rješenje, a što potvrđuju i stajališta iznesena u predmetima iste činjenične i pravne osnove, odnosno u postupcima koji su se vodili između istih stranaka i u kojima su donesene presude posl. br. Us I-2908/23, Us I-2907/23, Us I-2910/23 i Us I-2905/23, ali u odnosu na druga razdoblja primanja naknade za vrijeme nezaposlenosti tužitelja. Tužitelj dodaje da je navedenim presudama sud poništio rješenje tuženika, tj. tuženikovo rješenje oglasio ništavim upravo zbog proteka prekluzivnog roka, a u vezi razloga propisanog u odredbi članka 123. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku.

Dalje u žalbi tužitelj ističe da tuženik nije bio stranka u radnom sporu koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod posl. br. Pr-1053/2020 radi isplate, a niti radnog spora koji se vodio radi utvrđenja nezakonitim otkaza ugovora o radu pred Općinskim sudom u Splitu, posl. br. Pr-626/2013 od 23. ožujka 2015. Dodaje da pravomoćne sudske presude obvezuju samo stranke u postupku, jer predstavljaju ius inter partes, i sukladno svojoj izreci proizvode pravne učinke samo između stranaka koje su sudjelovale u postupku. Tužitelj smatra da ne postoji zakonska osnova da mu se retroaktivno uskrati priznato pravo na naknadu, u odnosu na razdoblje u kojem je za isplatu priznate naknade ispunjavao sve zakonske uvjete, tim više jer mu je i u presudi Pr-1053/2020 dosuđen iznos naknade plaće za razdoblje u kojem nije radio. Slijedom navedenog tužitelj smatra da je u cijelosti postupao u dobroj namjeri, a prigovara i pravilnosti utvrđenja suda da su mu priznata sva prava kod bivšeg poslodavca, odnosno da te činjenice nisu sporne, jer tužitelj smatra da su takvi zaključci protivni dokumentaciji koja prileži spisu i dokazima provedenim tijekom postupka. Tužitelj smatra da su počinjene povrede dovele do donošenja nezakonite odluke, a upire i na povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje, odnosno povredu članka 29. stavka 1., članka 19. stavka 2. i članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, pri čemu se poziva i na odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), a posebno presudu donesenu u predmetu Klauz protiv Hrvatske

– broj zahtjeva 28963/10 i na mišljenja iznesena u pravnoj teoriji (stručni članak sudske savjetnice Općinskog građanskog suda u Zagrebu UH "Pravo na pristup sudu kao esencija vladavine prava").

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i donese meritornu odluku o predmetnoj upravnoj stvari pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. ZUS-a. Tužitelj u žalbi traži i da se naloži tuženiku da podmiri trošak upravnog spora, a i trošak žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju pravomoćnim rješenjem klasa: UP/I-102-05/12-01/4274, urbroj: 2181-34-18/14-17-08 od 15. svibnja 2017. bilo priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 90 dana, u razdoblju od 11. travnja do 9. srpnja 2017. ako prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu u iznosu od 1.561,79 eura/11.767,31 kn mjesečno te da mu je naknada isplaćena u cijelosti.

8. Dalje iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-1053/20 od 11. listopada 2022. (pravomoćna dana 27. listopada 2022.), po reviziji i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđen nezakonitim otkaz ugovora o radu tužitelju i da mu je uspostavljeno obvezno mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa kod poslodavca "OT-Optima telekom" d.o.o. i u razdoblju ostvarivanja novčane naknade, odnosno tužitelj je vraćen na rad i uspostavljena su mu sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa za razdoblje u kojem je bio nezaposlen.

9. Nadalje, proizlazi da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 2 Us I-2905/23-9 od 19. travnja 2024. poništeno tuženikovo rješenje od 6. listopada 2023., kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 17. svibnja 2023., a kojim je u obnovi postupka po službenoj dužnosti ranije rješenje kojim je tužitelju priznao pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti zamijenjeno novim rješenjem kojim se utvrđuje da tužitelju za konkretno razdoblje ne pripada pravo na navedenu naknadu.

10. Prema članku 75. stavku 5. Zakona o tržištu rada ("Narodne novine", broj: 118/18., 32/20., 18/22. i 156/23.) koji je u predmetnom slučaju mjerodavni propis i na temelju kojeg su donesena osporena rješenja, ukoliko je na osnovi pravomoćne sudske odluke ili odluke poslodavca radnik vraćen na rad i počeo raditi te su mu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen, radnik je dužan vratiti Zavodu iznose isplaćene novčane naknade.

11. Dakle, u konkretnoj situaciji, uvažavajući sve utvrđene činjenice tijekom postupka koji je prethodio donošenju osporenog tuženikovog rješenja, bilo je zakonske osnove za donošenje prvostupanjskog rješenja i pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi povrata nepripadno primljene novčane naknade primjenom Zakona o tržištu rada, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019. – dalje: ZTR.

12. S obzirom da u konkretnom slučaju osporena rješenja nisu donesena u obnovljenom postupku, već su donesena u posebnom postupku koji regulira članak 75. stavak 5. ZTR-a, na isti način na koji je navedeni institut povrata iznosa isplaćene novčane naknade bio reguliran i odredbom članka 65. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti ("Narodne novine", broj: 16/17. – dalje: Zakon o posredovanju/2017) nije osnovan zaključak suda da je u predmetnom slučaju rješenje o povratu iznosa isplaćene novčane naknade trebalo donijeti primjenom Zakona o posredovanju/2017. Naime, u postupku obnove se o konkretnoj upravnoj stvari rješenje donosi primjenom propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja koje je predmet obnove, a što ovdje nije slučaj. Zbog toga nema osnove za zaključak suda da je o obvezi povrata trebalo odlučiti primjenom propisa na temelju kojeg je tužitelju priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, odnosno na temelju Zakona o posredovanju/2017.

13. Međutim, s obzirom da su ispunjene pretpostavke propisane u članku 75. stavku 5. ZTR-a, osnovano je tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza povrata iznosa isplaćene novčane naknade, jer ovdje nije sporna visina novčane naknade koja je tužitelju isplaćena za vrijeme nezaposlenosti, a niti da je tužitelj vraćen na rad i da je počeo raditi te su mu uspostavljena prava po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen, a na osnovi pravomoćne sudske odluke, a zbog čega su za donošenje prvostupanjskog rješenja bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

14. S obzirom da je u predmetnom slučaju razlog za donošenje prvostupanjskog rješenja bila uspostava prava tužitelju po osnovi rada za razdoblje u kojem je bio nezaposlen, po osnovi pravomoćne sudske odluke, a ne isplata tužitelju naknade na koju nije imao pravo, odnosno nepripadno isplaćena sredstva stečena bez osnove, ishod obnovljenog postupka u kojem je predmet obnove rješenje kojim je tužitelju priznato pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti nije od značaja za ishod ovog postupka i donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari. Stoga, svi žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na postupak priznavanja novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti za navedeno razdoblje nisu odlučni za ocjenu zakonitosti.

15. Također valja reći da niti sukladno članku 76. stavku 1. i 2. ZTR-a nije nastupila zastara prava na povrat naknade, a uvažavajući pri tome okolnost kada je javnopravno tijelo moglo saznati za pravomoćnu sudsku odluku, jer do donošenja prvostupanjskog rješenja nije protekao propisani rok od pet godina od dana kada je zastara počela teći.

16. Slijedom iznesenog, a bez obzira na pogrešan zaključak suda u vezi primjene mjerodavnog prava, valja reći da se ne radi o povredi koja bi bila od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude. Ovaj Sud je u presudi obrazložio razloge za zaključak da su javnopravna tijela o predmetnoj stvari odlučila na temelju pravilne primjene mjerodavnog prava, a drugačiji zaključak prvostupanjskog suda ne utječe na pravilnost odlučivanja o meritumu stvari, jer je regulacija bitnih pitanja i pretpostavki za utvrđivanje obveze povrata sredstava primljene naknade, koje ocjenjuje sud u prvostupanjskoj presudi, odredbama Zakona o posredovanju/2017 i odredbama ZTR- a, koje su javnopravna tijela pravilno primijenila kod donošenja osporenih odluka, jednako uređena.

17. Dodaje se da je pobijana presuda donesena u pravilno provedenom postupku i u razumnom roku, u kojem je tužitelju bilo omogućeno da sudjeluje i ostvaruje svoja procesna prava. Zbog toga ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje, a niti nalazi povredu drugih ustavnih prava, na koja tužitelj ukazuje u žalbi. Stoga, niti pozivanje tužitelja na praksu ESLJP-a i stajališta iznesena u presudi Klauz protiv Hrvatske (br. zahtjeva 28963/10) te u navedenoj stručnoj publikaciji ne dovodi do drugačije odluke u predmetnoj stvari.

18. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da žalbeni razlozi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

19. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a. Kako je žalba tužitelja odbijena i tužitelj je izgubio spor u cijelosti, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković