Poslovni broj P-20/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu toga suda Gabrielu Staniću, u pravnoj stvari tužitelja ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, a podredno uznemiravanja vlasništva, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zastupnika po zakonu tuženice, 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Utvrđuje se da je tužitelj ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik kamenog materijala koji se nalazi na nekretninama njegova vlasništva označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisanih u ZU 1064 k. o. [katastarska općina], te nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisana u ZU 1065 k. o. [katastarska općina]."

II. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže tuženoj Republici Hrvatskoj prestati uznemiravati tužitelja u njegovim vlasničkim pravima na način da će ukloniti sav kameni materijal koji se nalazi na nekretninama tužiteljeva vlasništva označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisanih u ZU 1064 k. o. [katastarska općina], te nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisana u ZU 1065 k. o. [katastarska općina], u roku od 3 (tri) mjeseca.

III. Odbija se dio podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja da rok se rok za izvršenje radnje iz točke II. ove presude tuženici odredi u roku od 15 dana, kao neprimjeren.

IV. Odbacuje se dio podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi " ili će to učiniti tužitelj o trošku tužene", kao nedopušten.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u svojoj tužbi od 15. siječnja 2024. navodi:

- da je suvlasnik, odnosno vlasnik nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisanih u ZU 1064 k. o. [katastarska općina], te nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisana u ZU 1065 k. o. [katastarska općina],

- da je to svoje pravo vlasništva je stekao temeljem presude OS Metković posl.br. P-70/2022 od 21. travnja 2022.,

- da je za vrijeme gradnje autoputa, na tužiteljevom zemljištu deponiran kamen negdje 2008.g. ili 2009.g., a nakon završetka gradnje nitko nije uklonio kamen, pa je tužitelj onemogućen u svojim vlasničkim pravima,

- da tužitelj niti može sam uklanjati kamen, niti na bilo koji drugi način istim raspolagati, jer deponirani kamen nije njegovo vlasništvo, već vlasništvo tuženika,

- da to uklanjanje iziskuje značajne troškove jer se radi o znatnoj količini materijala,

- da je prije nekoliko mjeseci poslan zahtjev Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, na ruke ministra ŠK, s molbom da se ukloni ostavljeni kamen, međutim, na taj dopis nitko nije reagirao, a sukladno čl.186a ZPP-a podnio je zahtjev za mirno rješenje spora, tj. da u postupku izvan suda tužena prizna tužitelju pravo vlasništva na deponiranom kamenu,

- da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o primjeni odredbe čl.132 st.1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da osim izvorno ničijih stvari, ničije su i one koje je vlasnik napustio, ako se time odrekao svog prava vlasništva. St.2 propisano je da je pokretna stvar ničija od trenutka kada njezin vlasnik u namjeri da se odrekne vlasništva, napusti posjed te stvari,

- da iz uvodno priloženog vlasničkog lista proizlazi kako je tužitelj vlasnik (odnosno suvlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) predmetnih nekretnina. Pravo suvlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ima i LK za 180/8640, dok je tužitelj suvlasnik za 8460/8640 dijela,

- da je stoga aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe,

- da ukoliko sud ne nađe osnovanim njegov tužbeni zahtjev instruiran u pravcu stjecanja vlasništva temeljem čl. 132 Zakona o vlasništvu tužitelj ovom tužbom postavlja i alternativni tužbeni zahtjev instruiran u pravcu uklanjanja predmetnog kamenog materijala sa svoje nekretnine sukladno odredbi čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2. Tuženica se u svome odgovoru na tužbu od 9. veljače 2024. u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe:

- da treba odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu s obzirom na to da je tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora zahtijevao priznavanje prava vlasništva na deponiranom kamenu, a tužbenim zahtjevom traži od tužene i prestanak uznemiravanja istog u njegovim vlasničkim pravima na način da će ukloniti sav kameni materijal koji se nalazi na njegovim nekretninama ili će to učiniti tužitelj o trošku tužene,

- da nema niti objektivnog niti subjektivnog identiteta tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora,

- da tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora za ono što zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom,

- da je odredbom članka 186.a stavak 1. ZPP-a normirano da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti se zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba,

- da se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te promašene pasivne legitimacije. Tužitelj u tužbi nije predložio niti priložio dokaze radi utvrđenja aktivne legitimacije kao i pasivne legitimacije na strani tuženika, a niti dokaze iz koji proizlazi osnovanost navoda tužitelja,

- da tužena ističe i nedostatak postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe u ovom parničnom postupku odnosno tužitelj ničim ne dokazuje postojanje svog konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice,

- da predmetna tužba ne sadrži sve što sukladno čl. 186. i 106. ZPP-a obvezno mora sadržavati te se predlaže sudu pozvati tužitelja da ispravi odnosno dopuni tužbu uz upozorenje na zakonske posljedice iz čl. 109. ZPP-a,

- da je u tužbi postavljen neodređeni zahtjev, nije precizirano u kojem dijelu nekretnina tužitelja se nalazi kameni materijal, koje vrste i količine,

- da slijedom navedenog, tužena predlaže odbaciti tužbu podredno odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženoj sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem svih predloženih i priloženih materijalnih dokaza, odnosno isprava i to: izvod iz katastarskog plana za predmetne nekretnine (list spisa 5-6), dopis Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine za uklanjanje deponiranog kamena (list spisa 7-8), rješenje ZK odjela u Metkoviću Z-2141/2022 o upisu tužitelja na predmetne nekretnine (list spisa 9-10), izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine ZK UL [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 11-13), zahtjev za mirno rješenje spora (lis spisa 19-20), ugovor RH i HAC-a od davanju na raspolaganje viška iskopa (list spisa 35-39), odluka Vlade RH o davanju na raspolaganje viška iskopa (list spisa 40-42), rješenje ŽS Dubrovnik GŽ-1141/13 (list spisa 43-45), podnesak ŽK (list spisa 46-47), mail korespondenciju (list spisa 50), podnesak Državnog inspektorata (list spisa 51-53 i 55-56), zapisnik Državnog inspektorata sa geodetskom dokumentacijom (list spisa 57-84), zapisnik Državnog inspektorata (list spisa 85-88), povijesni ZK izvadak ZK UL [broj ZK uloška] (list spisa 91-93), očitovanje Splitsko- dalmatinske županije (list spisa 96-97), te priklopljeni spis ovoga suda Ovr-83/2013.

3.1. Sud daljnje dokaze nije izvodio oslonom na načelo ekonomičnosti i efikasnosti postupka, a smatrajući da se iz priložene dokumentacije stranaka može utvrditi pravo stanje stvari ovoga pravnog odnosa.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23– dalje: ZPP) sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, dok je podredni tužbeni zahtjev u svom meritumu osnovan.

5. Prije svega valja naglasiti da je razvidno da tužena u svom odgovoru na tužbu, očito opreza radi, prigovara svim navodima tužitelja i osporava svim pravno dopuštenim sredstvima navode tužitelja, pa se kao sporno ukazalo:

- da li se tužitelj na pravilan način obratio ODO GUO Metković u svom zahtjevu za mirno rješenje spora sukladno čl. 186.a. ZPP-a,

- da li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe i da li ima pravni interes,

- da li je tužena pasivno legitimirana,

- da li je tužbeni zahtjev određen ili odrediv za raspravljanje,

- da li je tužitelj postao vlasnik kamena,

- da li isti ima pravo na zaštitu od uznemiravanja i da li ga tužena uznemirava u vlasničkim pravima.

6. Prije raspravljanja o meritumu samog ovdje pravnog odnosa, ovaj sud smatra da je iz priložene dokumentacije i to zahtjeva za mirno rješenje spora od 24. rujna 2023. (list spisa 19-20) razvidno da tužitelj kronološki opisuje svoju pravnu situaciju navodeći da je na predmetnim katastarskim česticama, a koje su u njegovu su/vlasništvu, zaostao određeni kameni materijal još od izgradnje autoputa 2008. - 2009. godine, a kojega nitko nije uklonio, kao i da se prethodno (prije 3-4 mjeseca od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora) obraćao Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine s molbom za uklanjanje kamena, a da nitko nije reagirao, pa smatra da ukoliko je RH napustila predmetni kameni materijal da bi isti on uzeo u vlasništvo, odnosno da mu se prizna vlasništvo.

6.1. Dakle, već ovdje sud zaključuje da je tužitelj sukladno načelu legitimnog očekivanja te načelu pristupa sudu, detektirao svoj problem tj. postojanje deponiranog kamena na svojim nekretninama, te da se prethodno obraćao Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine kao subjekta kojega je prepoznao kao vlasnika odnosno upravitelja deponiranog kamena, pa kada se isto Ministarstvo oglušilo, isti je također navodeći da se prethodno obraćao Ministarstvu, obratio i ODO GUO Metković sa zahtjevom za mirno rješenje spora smatrajući da ako ga Država Republika Hrvatska, odnosno njene institucije već neće ukloniti, da mu isto daruju ili priznaju vlasništvo.

6.2. Zahtjev za mirno rješenje spora ODO GUO Metković je odbio kao neosnovan 25. listopada 2023. (list spisa 18), pa sud smatra da bi bio pretjerani formalizam kada bi sud odbacio podredni tužbeni zahtjev tužitelja tj. zahtjev za uklanjanje kamena, jer je iz stanja cjelokupnog spisa razvidno da je tužitelj, iako preko Ministarstva, a s čim je upoznao i ODO GUO Metković u svom zahtjevu, zaista pokušao deponirani kameni materijal maknuti sa svoje zemlje.

6.3. Slijedom navedenog sud je odlučio raspravljati o oba dva tužbena zahtjeva, glavnom i podrednom, sukladno čl. 188 ZPP-a, smatrajući da su ispunjeni uvjeti propisani čl. 186.a. ZPP-a.

7. Sud smatra i da je tužitelj prilaganjem ZK izvatka ZK UL [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dokazao da je isti vlasnik predmetnih k. č. [katastarska čestica] u cijelosti, kao i prilaganjem ZK izvatka ZK UL [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dokazao da je isti suvlasnik predmetne k. č. [katastarska čestica] u 8460/8640 dijelu vlasništva, kao i da je iz rješenja ZK odjela u Metkoviću Z-2141/2022 razvidno da je isti svoje vlasništvo upisao u zemljišne knjige temeljem presude ovoga suda P-70/2022, pa sud istoga smatra vlasnikom odnosno suvlasnikom predmetnih katastarskih čestica oslonom na povjerenje istinitosti upisa u zemljišnoj knjizi, a samim tim isti ima pravni interes da svoje zemljište posjeduje i štiti kako on smatra da je najbolje za njega, pa i da traži utvrđenje prava vlasništva deponiranog kamena na njegovim nekretninama, odnosno podredno zabranu uznemiravanja svoga vlasništva odnosno suvlasništva.

7.1. Slijedom navedenog sud smatra tužitelja aktivno legitimiranim za podnošenje ove tužbe, a tužena paušalnim prigovaranjem to njegovo pravo nije dovela u pitanje, niti je za to predlagala dokaze.

8. Što se tiče pasivne legitimacije tužene, ista iako paušalno osporava to svoje procesno mjesto u ovome sporu, prema stavu ovoga suda je pasivno legitimirana iz razloga jer građani imaju pravo očekivati pravilno i zakonito postupanje državnih tijela, pa ako Država (ili njezina tijela) ne ispunjavaju opravdana očekivanja građana, mogu biti odgovorna za određeno postupanje odnosno ne postupanje.

8.1. Dakle, Republika Hrvatska odgovara za radnje ili propuste svojih tijela, uključujući i ministarstva, a iz dokumentacije koju je upravo ODO GUO dostavio i to prvenstveno Ugovora o davanju na raspolaganje viška iskopa između RH i HR autocesta (list spisa 35-38) je razvidno da se Republika Hrvatska smatra vlasnikom kamenog materijala, pa tako i za ovu dionicu na Ravči, te da ista daje na raspolaganje Hrvatskim autocestama radi ugradnje toga materijala, a čl. 8. (list spisa 37) je propisano da se višak iskopa koji se ne ugradi u cestu ima predati Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom. Isto je propisano i odlukom Vlade RH (list spisa 40-42) i to u čl. V. gdje je navedeno da su neugrađeni kameni materijal Hrvatske autoceste dužne predati Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom.

8.2. Također iz citirane odluke je razvidno da se Državni inspektorat određuje kao institucija koja prati utrošene količine kamenog materijala.

8.3. Slijednik Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom je sada Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, tj. upravo ono Ministarstvo kome se tužitelj obraćao za uklanjanje kamenog materijala.

8.4. Slijedom svega navedenog, sud smatra Republiku Hrvatsku pasivno legitimiranu u ovome postupku, a isto proizlazi i iz podneska RH, Splitsko dalmatinske županije KLASA: 940-02/24-0002/49 od 7. ožujka 2015. (čl. 36. Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu RH (NN 155/23).

9. Također, Iako je tužena u svom odgovoru na tužbu navela da je postavljen neodređeni zahtjev, da nije precizirano u kojem dijelu nekretnina tužitelja se nalazi kameni materijal, koje vrste i količine, a za što je tužiteljica predlagala dokaze (i to geodetskim vještačenjem), sud smatra da je sama tužiteljica dostavljanjem u spis dokumentacije zadužene institucije za praćenje preostalog kamenog materijala i to Državnog inspektorata (list spisa 51-88), kao i geodetskih podloga (list spisa 64-84) učinila nespornim postojanje kamenog materijala na predmetnim katastarskim česticama, a iz priloženih skica koje su sastavni dio nalaza Državnog inspektorata koje je sačinila ovlaštena geodetska tvrtka USUS FRUCTUS GEO d.o.o. od listopada 2024. godine je razvidna i količina i lokacija predmetnog kamenog materijala (Deponija 1 i Deponija 2), a iz zapisnika Državnog inspektorata KLASA: 312-01/24- 04/55 od 16. srpnja 2024. te 30. listopada 2024. je razvidno da se radi o rastresitom materijalu (zemlja i mineralna sirovina tehničko-građevinskog kamena u nepoznatim omjerima).

9.1. Priloženu dokumentaciju nitko od stranaka nije osporavao, pa sud smatra da je količina i vrsta materijala, te lokacija istog određena ili dovoljno odrediva, te da kao takva može biti predmet ovoga parničnog postupka, a možebitnog i ovršnog postupka.

10. Slijedom ovakvih utvrđenja sud je prvo raspravio osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja tj. da se isti utvrdi vlasnikom cjelokupnog kamenog materijala, a koji se nalazi na katastarskim česticama koje su predmet ove tužbe.

10.1. Prije svega treba navesti da iz priložene dokumentacije kao i ponašanja stranaka, ne proizlazi da je Republika Hrvatska na bilo koji način predmetni kameni materijal darovala tužitelju, a niti da je isti napustila.

10.2. Da je tome tako razvidno je iz samog navoda tužitelja koji u historijatu tužbe navodi citiram " tužitelj niti može sam uklanjati kamen, niti na bilo koji drugi način istim raspolagati, jer deponirani kamen nije njegovo vlasništvo, već vlasništvo tuženika".

10.3. Naime, iz priklopljenog spisa Ovr-83/13 je razvidno da je još tada upravitelj kamenog materijala Hrvatske autoceste pokušao određeni kameni materijal odvesti (iako samo sa k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), a da je ovdje tužitelj bio upoznat sa tim radnjama, te da je tada ovdje tužitelj smatrao da vlasnik tih nekretnina ima pravo zadržaja na tome kamenom materijalu dok mu vlasnik kamena ne namiri štetu koju trpi ili plati neosnovano korištenje nekretnine, ili da je vlasnik zemljišta postao vlasnik kamena priraštajem čl. 150 ZVDSP-a (list spisa 72-75 priklopljenog spisa Ovr-81/13), iz čega proizlazi da je sada tužitelj (a koji je 2013. godine bio posjednik) upoznat sa postojanjem deponiranog kamena još od 2013. godine, dakle i prije već je se na predmetnim nekretninama upisao kao vlasnik odnosno suvlasnik 2022. godine, a da isti samim tim ne može biti pošteni posjednik toga kamena, kao i da mu je poznato da se istoga kamenog materijala RH niti njena tijela ili upravitelji, nisu napustili ili odrekli.

10.4. Člankom 132. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZVDSP-a) je propisano:

1) Osim izvorno ničijih stvari, ničije su i one koje je vlasnik napustio ako se time odrekao svoga prava vlasništva.

(2) Pokretna stvar je ničija od trenutka kad njezin vlasnik, u namjeri da se odrekne vlasništva, napusti posjed te stvari.

(3) Prisvojenjem se ne može steći tuđe; u sumnji se smatra da stvar nije ničija; no, uzima se da je pripitomljena životinja ničija ako sama od sebe izostane četrdesetdva dana, a i da je ničiji roj pčela koji vlasnik nije vijao dva dana. (4) Napušteni suvlasnički dio pokretnine prirasta dijelovima ostalih suvlasnika razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

10.5. Člankom 159. ZVDSP-a je propisano:

(1) Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

(2) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

(3) Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. (4) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

10.6. Iz stanja spisa sud nesporno zaključuje da niti je Republika Hrvatska niti neka od njezinih institucija na bilo koji način dala naslutiti da bi predmetni kameni materijal na bilo koji način napustila ili prepustila u vlasništvo tužitelju, niti zbog znanja tužitelja da kameni materijal ne pripada njemu, istomu mogu teći rokovi za bilo kakvu dosjelost (sjecanje vlasništva barem poštenim posjedovanjem).

10.7. Slijedom navedenog sud nije našao osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva predmetnog deponiranog kamena na predmetnim katastarskim česticama, niti po jednoj osnovi stjecanja prava vlasništva, tako niti priraštajem jer se predmetni kamen očito našao ne predmetnim nekretninama bez pristanka vlasnika nekretnina, dakle isti nije došao niti prirodnim putem, te se isti ne može smatrati priraštajem, pa je sukladno tome valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u ovoj presudi u točki I. izreke.

11. Nadalje, člankom 167. ZVDSP-a je propisano:

1) Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

(2) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

(3) Kad je uznemiravanjem iz stavka 1. ovoga članka prouzročena šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete. (4) Pravo na zaštitu, poput onoga koji je dokazao da je stvar njegovo vlasništvo, ima i onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istiniti način svoga stjecanja posjeda stvari (predmnjevani vlasnik), no nema pravo na zaštitu vlasništva od uznemiravanja onaj koji nije bio pošteni posjednik stvari. Na pravo na zaštitu predmnjevanoga vlasnika na odgovarajući se način primjenjuju pravila o vlasničkoj tužbi predmnjevanoga vlasnika.

11.1. Člankom 46. ZVDSP-a je propisano:

(1) Svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

(2) Svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.

11.2. Tužitelj kao vlasnik predmetnih k. č. [katastarska čestica] u cijelosti i kao suvlasnik predmetne k. č. [katastarska čestica] u 8460/8640 dijelu vlasništva, ima pravo štiti svoje vlasništvo i suvlasništvo bespravnim uznemiravanjem, što odlaganje kamenog materijala zasigurno jest, a tužena niti je predlagala niti dokazala da ima ikakva prava (zakup i sl.) da na predmetnim nekretninama odlaže bilo kakav materijal, pa sud smatra da je podredni tužbeni zahtjev osnovan pa je i odlučeno kao u izreci točke II. ove presude.

12. Člankom 328. ZPP-a propisano je:

Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu je tu činidbu dužna izvršiti.

Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana. Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje.

12.1. Sud smatra da je rok od 15 dana koji je predložio tužitelj za ostvarivanje ove nenovčane tražbine (uklanjanja kamenog materijala) neprimjeren, pa sud smatra da bi rok od 3 mjeseca bio adekvatan u ovoj pravnoj situaciji, računajući da se radi o velikoj količini deponiranog kamena i potrebi angažiranja različitih teških strojeva za obavljanje posla uklanjanja toga materijala, eventualnoj potrebi poštivanja procedure "javne nabave", a naravno uzimajući i u obzir ostvarenje zaštite vlasničkih prava tužitelja, pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

13. Valja napomenuti i da sud smatra suvišnim u presudi nalagati na koji način će se sudska odluka provesti, pa je zahtjev tužitelja koji glasi "ili će to učiniti tužitelj o trošku tužene", odbacio kao nedopušten, budući su sudske odluke po Zakonu ovršne isprave, a predmet provedbe ovrhe (u ovome slučaju ovrhe koju može izvršiti i druga osoba) je stvar ovršnog suda i to samo ukoliko u dobrovoljnom roku tužena sama ne izvrši dužnu radnju.

14. U odnosu na trošak ovoga postupka sud je odlučio sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a da svaka stranka snosi svoje troškove, smatrajući isto pošteno i pravično u ovoj pravnoj situaciji, prvenstveno jer tužitelj nije uspio sa glavnim tužbenim zahtjevom, tj. nije dokazao da je vlasnik deponiranog kamenog materijala, pa je u tom glavnom tužbenom zahtjevu tužena uspjela u postupku, ali je tužitelj uspio sa podrednim tužbenim zahtjevom, a za koji je zbog ponašanja tužene imao pravni interes za pokretanje ovoga postupka.

15. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 16. travnja 2025.

S u d a c :

Gabriel Stanić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću – e-Oglasna ploča

2. ODO GUO Metković poziv na br. P-DO-1/2024 – e-Oglasna ploča