Poslovni broj P-1236/2021-49

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Antonia Erdelez, odvjetnica iz Sinja, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223476, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 16. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 7102722760 od 24. svibnja 2005. godine, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.130,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a,

- članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.535,61 EUR (četiri tisuće petsto trideset pet eura i šezdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 17,20 EUR teku od 01.08.2005.g.

- 1,42 EUR teku od 01.09.2005.g.

- 0,14 EUR teku od 01.10.2005.g.

- 0,91 EUR teku od 01.11.2005.g.

- 1,27 EUR teku od 01.12.2005.g.

- 0,67 EUR teku od 01.01.2006.g.

- 3,58 EUR teku od 01.03.2008.g.

- 1,80 EUR teku od 01.04.2008.g.

- 3,90 EUR teku od 01.10.2008.g.

- 9,68 EUR teku od 01.11.2008.g.

- 1,78 EUR teku od 01.12.2008.g.

- 13,77 EUR teku od 01.01.2009.g.

- 15,16 EUR teku od 01.02.2009.g.

- 10,71 EUR teku od 01.03.2009.g.

- 11,57 EUR teku od 01.04.2009.g.

- 12,06 EUR teku od 01.05.2009.g.

- 10,18 EUR teku od 01.06.2009.g.

- 11,02 EUR teku od 01.07.2009.g.

- 10,72 EUR teku od 01.08.2009.g.

- 12,96 EUR teku od 01.09.2009.g.

- 11,10 EUR teku od 01.10.2009.g.

- 12,49 EUR teku od 01.11.2009.g.

- 11,83 EUR teku od 01.12.2009.g.

- 15,94 EUR teku od 01.01.2010.g.

- 18,11 EUR teku od 01.02.2010.g.

- 17,78 EUR teku od 01.03.2010.g.

- 20,71 EUR teku od 01.04.2010.g.

- 21,59 EUR teku od 01.05.2010.g.

- 26,05 EUR teku od 01.06.2010.g.

- 30,37 EUR teku od 01.07.2010.g.

- 27,13 EUR teku od 01.08.2010.g.

- 39,33 EUR teku od 01.09.2010.g.

- 34,12 EUR teku od 01.10.2010.g.

- 35,07 EUR teku od 01.11.2010.g

- 38,53 EUR teku od 01.12.2010.g.

- 46,43 EUR teku od 01.01.2011.g.

- 36,32 EUR teku od 01.02.2011.g.

- 39,91 EUR teku od 01.03.2011.g.

- 37,15 EUR teku od 01.04.2011.g.

- 43,02 EUR teku od 01.05.2011.g.

- 53,68 EUR teku od 01.06.2011.g.

- 59,49 EUR teku od 01.07.2011.g.

- 72,49 EUR teku od 01.08.2011.g.

- 54,86 EUR teku od 01.09.2011.g.

- 48,89 EUR teku od 01.10.2011.g.

- 49,32 EUR teku od 01.11.2011.g.

- 49,82 EUR teku od 01.12.2011.g.

- 55,23 EUR teku od 01.01.2012.g.

- 56,49 EUR teku od 01.02.2012.g.

- 56,08 EUR teku od 01.03.2012.g.

- 54,84 EUR teku od 01.04.2012.g.

- 55,59 EUR teku od 01.05.2012.g.

- 57,05 EUR teku od 01.06.2012.g.

- 55,38 EUR teku od 01.07.2012.g.

- 55,36 EUR teku od 01.08.2012.g.

- 51,46 EUR teku od 01.09.2012.g.

- 54,19 EUR teku od 01.10.2012.g.

- 55,90 EUR teku od 01.11.2012.g.

- 55,04 EUR teku od 01.12.2012.g.

- 54,98 EUR teku od 01.01.2013.g.

- 51,68 EUR teku od 01.02.2013.g.

- 52,54 EUR teku od 01.03.2013.g.

- 55,39 EUR teku od 01.04.2013.g.

- 50,59 EUR teku od 01.05.2013.g.

- 50,63 EUR teku od 01.06.2013.g.

- 49,03 EUR teku od 01.07.2013.g.

- 50,43 EUR teku od 01.08.2013.g.

- 51,69 EUR teku od 01.09.2013.g.

- 53,35 EUR teku od 01.10.2013.g.

- 53,62 EUR teku od 01.11.2013.g.

- 55,74 EUR teku od 01.12.2013.g.

- 53,52 EUR teku od 01.01.2014.g.

- 52,94 EUR teku od 01.02.2014.g.

- 54,17 EUR teku od 01.03.2014.g.

- 54,11 EUR teku od 01.04.2014.g.

- 50,82 EUR teku od 01.05.2014.g.

- 51,89 EUR teku od 01.06.2014.g.

- 51,97 EUR teku od 01.07.2014.g.

- 53,43 EUR teku od 01.08.2014.g.

- 54,66 EUR teku od 01.09.2014.g.

- 54,65 EUR teku od 01.10.2014.g.

- 56,11 EUR teku od 01.11.2014.g.

- 56,84 EUR teku od 01.12.2014.g.

- 1.496,27 EUR teku od 01.01.2015. g.

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 EUR (tisuću osamsto eura) sa zateznim kamatama koje teku od 16. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Smatra se da je tužba povučena u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 7102722760 od 24. svibnja 2005. godine, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 2. travnja 2021. navodi da je 24. svibnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopilo Ugovor o namjenskom kreditu broj 01/2005, solemniziran 31. svibnja 2005. po javnom bilježniku Josipu Bradariću iz Sinja pod brojem OU-49/05 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženika odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 23.130,00 CHF, a koji je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti. Tvrdi kako se radi se o formuliranom i standardiziranom ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik te kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), otplata kredita je vezana uz istu valutu, dok je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,90% godišnje, kao promjenjiva.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, i to na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Naime, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužena banka kao trgovca i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika kao banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Također, tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita jer je s istima zaključivao ugovore o kreditima koristeći ugovorne odredbe prema kojima se vrijednost obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. S obzirom na to da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj smatra da mu je tuženik dužan temeljem stečenoga bez pravne osnove isplatiti iznos kredita koji je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi, sve zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki mjesec u odnosu na koji je preplata izvršena do isplate.

1.4. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102722760 (list 6 spisa), podatke o kamatnoj stopi (list 7 spisa), podatke po kreditnoj partiji broj 7102722760 (list 8 spisa), potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2006. do 31.12.2006. (list 9 spisa), promet po kreditu (list 10-18 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 19-23 spisa), zahtjev za zatvaranje računa od 6. lipnja 2014. (list 24 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 25-32). Osim priloženih isprava, kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku i provede financijskog vještačenje radi utvrđenja neosnovano stečenog na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

1.5. Tužitelj u tužbi navodi kako ne raspolaže stručnim znanjem pa da prije provođenja financijskog vještačenja ne može navesti točne iznose koje je preplatio s osnove ništetnih ugovornih odredbi te stoga tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 30.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama postavlja sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, tj. pridržavajući pravo da određeni tužbeni zahtjev postavi po provedenom financijskom vještačenju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužitelj tužbom postavio dva tužbena zahtjeva, i to za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 kn.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prije svega navodeći kako tužbeni zahtjev nije određen sukladno odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja te stoga predlaže tužitelja pozvati da ispravi tužbu pod prijetnjom odbačaja. Smatra da je tužitelj mogao već u tužbi postaviti određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa jer je prije podnošenja tužbe raspolagao svom dokumentacijom koja mu je za to potrebna.

2.2. Nadalje, tuženik smatra kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe. Zatim, ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata.

2.3. Isto tako, tuženik navodi kako presude donesene u kolektivnom sporu nisu pravilne ni zakonite.

2.4. Naime, tuženik smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema strankoj valuti. Navodi da je prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Suda Europske Unije u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve i da ovaj sud zauzme stav da može, tuženik tvrdi kako ista nije nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik smatra kako je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama koje niti sam tuženik nije mogao predvidjeti.

2.5. Nadalje, tuženik smatra kako je valjana i odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke jer je sukladno svojoj zakonskoj obvezi propisanoj tada važećim Zakonom o potrošačkom kreditiranju obavijestio tužitelja o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počela primjenjivati te da je uz obavijest dostavio i izmijenjeni otplatni plan. Zatim, tvrdi kako prema Direktivi Vijeća Europskih zajednica 93/13EEZ od 5. travnja 1993. odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanoj razloga predviđenog ugovorom nije ograničenje za sklapanje ugora, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah obavijeste drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Isto tako, tuženik tvrdi da je od 4. listopada 2012. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 112/12) tužitelj pružena zaštita na način da je kamatna stopa izmjenom Općih uvjeta tuženika strukturirana sukladno zakonu sa varijabilnim i fiksnim dijelom. Svakako tuženik smatra da na strani tužitelja nije nastupila šteta niti da ju je tužitelju prouzročio svojim ponašanjem jer tužitelja nitko nije silio da sklopi Ugovor o kreditu.

2.6. Kao dokaze tuženik uz odgovor na tužbu prilaže pregled promjena kamatnih stopa (list 77 spisa), odabir valute (list 79 spisa), promet po kreditu (list 83-92 spisa), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (list 93-94 spisa), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 95 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (list 96 spisa). Osim toga, predložio je saslušanje službenika banke, a na pripremnom ročištu održanom 9. lipnja 2022. je predložio da financijski vještak iskaže i negativne razlike odnosno prikaže u kojem periodu je tužitelj manje platio nego što bi platio po početnim parametrima ugovora.

2.7. Tuženik predlože odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102722760 (list 6 i 77 spisa), podaci o kamatnoj stopi (list 7 spisa), podaci po kreditnoj partiji broj 7102722760 (list 8 spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2006. do 31.12.2006. (list 9 spisa), promet po kreditu (list 10-18 spisa), podaci o efektivnoj kamatnoj stopi (list 19- 23 spisa), zahtjev za zatvaranje računa od 6. lipnja 2014. (list 24 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 25-32), odabir valute (list 79 spisa), promet po kreditu (list 83-92 spisa), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (list 93-94 spisa), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 95 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (list 96 spisa).

3.1. Osim toga, saslušan je tužitelj SČ (list 274 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Miri Krneta koja je 22. srpnja 2024. sastavila pisani nalaz i mišljenje (list 72-77 spisa) dopunjen 25. studenoga 2024. (list 252-263 spisa) te usmeno na raspravi održanoj 18. ožujka 2025. (list 316-317 spisa).

3.2. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem djelatnika banke nije proveden jer je neodređen. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu ne navodi ime i prezime djelatnika banke kojeg treba saslušati iz čega je razvidno da tuženik nije predložio izvođenje tog dokaza sukladno članku 219. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Prigovor tuženika da tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa sukladno odredbi čl. 186. ZPP je po ocjeni ovoga suda otklonjen podneskom tužitelja od 23. lipnja 2023.

4.1. Naime, postupajući po raspravnom rješenju ovoga suda od 9. lipnja 2022. podneskom od 23. lipnja 2022., dakle, podneskom dostavljenim prije nego je na ročištu održanom 9. ožujka 2023. zaključen prethodni postupak, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji se sastoji od dva zahtjeva, i to zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“ te od zahtjeva za isplatom iznosa od 25.379,89 kuna stečenog bez prave osnove, a sve uvećano za zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni iznos.

5. Nadalje, u odnosu na prigovore tuženika vezane za preinaku tužbe valja reći kako je odredbom čl. 190. ZPP propisano sljedeće:

(st. 1.) Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. (st. 1.) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

(st. 1.) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

(st. 1.) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

5.1. Prije svega valja reći kako se tužbeni zahtjev sadržan u tužbi podnesenoj 2. travnja 2021. sastoji samo od zahtjeva za isplatom iznosa temeljem stjecanja bez osnove (kondemnatorni zahtjev) a koji je precizno određen u glavnoj stvari i sporednim traženjima podneskom od 23. lipnja 2022. Dakle, suprotno navodima odgovora na tužbu, tužbeni zahtjev iz tužbe pored zahtjeva za isplatom ne sadrži i zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula niti sadrži zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

5.2. Naime, usporedbom sadržaja tužbenih zahtjeva iz tužbe i iz podneska od 23. lipnja 2022. ovaj sud zaključuje kako je podneskom od 23. lipnja 2022. tužba djelomično preinačena i to u dijelu kojim je tužitelj uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa kojeg je tuženik stekao bez osnove postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

5.3. Tuženiku je podnesak tužitelja od 23. lipnja 2022. uručen 17. listopada 2022. te se na ročištu održanom 9. ožujka 2023. upustio u raspravljanje po takvoj tužbi, tj. drugim riječima kako se tuženik nije protivio preinaci tužbe u dijelu u kojem je u podnesku od 23. lipnja 2022. sadržan novi zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 1. Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu to se sukladno odredbi čl. 190. st. 4. ZPP smatra da je tuženik pristao na navedenu preinaku.

6. Nadalje, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 23. srpnja 2024. djelomično preinačio tužbu u dijelu u kojem je sadržan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, i to tako da tim podneskom osim utvrđenja ništetnosti čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno doslovno: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom”, traži i utvrđenje ništetnosti:

- čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno doslovno: „Korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos od 23.130,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.”

- čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

6.1. Osim toga, tužitelj je podneskom od 23. srpnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži isplatu i to na način da je traži isplatu novčanog iznosa od 33.232,45 HRK / 4.410,70 EUR kune zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos.

6.2. Međutim, nakon što je stalni sudski vještak izvršio dopunu pisanog nalaza i mišljenja, tužitelj je podneskom od 6. prosinca 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev koji se sastoji od zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu (dijelova čl. 1. i 7.) kojima je ugovorena valutna klauzula te od zahtjeva za isplatom iznosa od 4.535.61 EUR s osnova preplaćenog iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.3. Tuženik se u podnesku od 4. rujna 2024. protivio preinaci tužbe u dijelu kojim tužitelj podneskom od 23. srpnja 2024. postavio novi tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Naime, osnovano tuženik navodi da se prethodno postavljeni tužbeni zahtjev (u podnesku tužitelja od 6. prosinca 2024.) sastoji od utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, dok podnesak tužitelja od 23. srpnja 2024. sadrži i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.4. Međutim, kako je tužitelj sljedećim podneskom od 6. prosinca 2024. povukao tužbu u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, to se na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP smatra da je tuženik pristao na navedeno djelomično povlačenje tužbe.

6.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku IV. izreke ove presude.

7. Nadalje, kako tužitelj podneskom od 23. lipnja 2022. s osnova stjecanja bez osnove potražuje isplatu iznosa od 25.379,89 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a zatim podneskom od 23. srpnja 2024. potražuje isplatu iznosa od 33.232,45 HRK / 4.410,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6. prosinca 2024. traži isplatu iznosa od 4.535.61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, to osnovano tuženik navodi kako je sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP tužitelj preinačio tužbu za iznos preko iznosa od 25.379,89 kn do iznosa od 4.535.61 EUR.

7.1. Međutim, u pogledu isplate novčanog iznosa koji tužitelj potražuje s osnova stečenog bez osnove radi se o preinaci kojoj se sukladno odredbi čl. 191. st. 2. ZPP tuženik ne može protiviti jer se radi o preinaci tužbe do koje je došlo zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, tj. iz razloga što tužitelj nema stručnog znanja za preciznim određivanjem novčanog iznosa stečenog bez osnove bez prethodno provedenog financijskog vještačenja. S time da taj novčani iznos tužitelj od podnošenja tužbe potražuje bez promjene činjenične osnove spora, odnosno s osnove stjecanja bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (dijelovi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 4.535.61 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

9. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

10. Nije sporno da je tužitelj 24. svibnja 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 23.130,00 CHF, a koji je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

10.2. Također, nije sporno da je dijelom odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula, tj. nije sporno da je čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom te da je čl 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetaima u kunskoj protuvrijednosti 243,00 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja kao i da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora.

10.3. Isto tako, nesporno je da je sukladno odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 120 mjeseci te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isplatio iznos glavnice zajedno sa zateznim kamatama.

10.4. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama dijela čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja

11. Sporno je li Ugovor o kreditu potrošački ugovor, tj. je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača.

11.1. Sporno je mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja i tijek zateznih kamata, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

12. Nije sporno je da je tuženik sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti.

12.1. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 6. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za adaptaciju stambenog prostora Tužitelj u svom iskazu navodi da je sredstva kredita iskoristio isključivo za adaptaciju stana koji nije korišten za obavljanje turističke niti bilo kakve druge djelatnosti, a niti je u trenutku sklapanja ugovora bio obrtnik niti vlasnik udjela u trgovačkom društvu. Kako iz navedenog proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu izvan svoje poslovne djelatnosti, to se u konkretnom slučaju, imajući u vidu i svojstvo kreditora kao trgovca radi o potrošačkom ugovoru.

13. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje.

13.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv sljednika tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

13. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013., o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13.1. U Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako nije čitao ugovorne odredbe jer mu je kreditna savjetnica sve objasnila usmeno te da ga je kreditna savjetnica u banci uvjeravala da je kredit u CHF bolji od kredita u EUR jer je CHF stabilnija valuta od EUR te da se rata ne bi trebala puno mijenjati. Isto tako, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je značenje i rizik ugovorene valutne klauzule shvatio tek u tijeku vraćanja kredita jer je stalno rastao tečaj CHF što je dovelo do povećanja anuiteta. Prema tome, iz navedenog iskaza tužitelja proizlazi mu tuženik nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Na uputama o odabiru valute koje je tuženik priložio uz tužbu nije navedeno na koje se razdoblje odnose, niti iste sadrže objašnjenje valutnog rizika, osobito ne sadrže razliku valutnog rizika ugovora s valutnom klauzulom u EUR u odnosu na ugovor s valutnom klauzulom u CHF.

13.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj kao korisnik kredita u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

13.3. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli.

14. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

14.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

14.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

15. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

15.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopama određenim čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

16. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Miri Krneta, odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 22. srpnja 2023., čitanjem dopune nalaza i mišljenja od 25. studenoga 2024. te usmenim saslušanjem vještaka na ročištu održanom 18. ožujka 2025. (list 316-317 spisa).

16.1. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka na način kako je dopunjen pisano i usmeno na ročištu dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga stoga u cijelosti prihvaća. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka su po ocijeni ovoga suda otklonjeni prije svega time što je tužitelj u podnesku od 6. prosinca 2024. konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnim samo odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, a neposrednim saslušanjem vještaka nedvojbeno je utvrđeno kako se iznos od 4.535,61 EUR (u tablici 2. na stranici 3 dopune nalaza i mišljenja) odnosi upravo na iznose koje je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Pri tome je vještak objasnio da je do razlike u preplaćenom iznosu zbog promjene tečaja u pisanom nalazu i mišljenju od 22. srpnja 2023. (33.232,45 kn / 4.401,70 EUR) u odnosu na preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 25. studenoga 2024. (4.535,61 EUR) došlo zbog toga što je iznos preplate od 33.232,45 kn / 4.401,70 EUR izračunat primjenom tečaja od 4,575441, odnosno primjenom tečaja CHF koji je važio 1. kolovoza 2005. - što je dan stavljanja kredita u otplatu, dok je iznos preplate od 4.535,61 EUR izračunat primjenom tečaja od 4,575441, odnosno primjenom tečaja CHF koji je važio 26. srpnja 2005. - što je dan stavljanja kredita na raspolaganje tužitelju. Dakle, metodologija koju je vještak koristio za izračun preplate zbog promjene tečaja je ista, ali je prema stavu ovoga suda ispravan izračun preplaćenog iznosa po tečaju CHF koji je važio na dan stavljanja kredita na raspolaganje tužitelju, odnosno iznos od 4.535,61 EUR.

16.2. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a na prijedlog tuženika, iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a što prema pisanoj dopuni nalaza i mišljenja iznosi 151,95 EUR. Suprotno tvrdnjama tuženika, iznos preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja koji tužitelj potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u iznosu od 4.535,61 EUR nije iznos koji bi bio umanjen za navedene tzv. negativne razlike, a što je vidljivo iz same tablice koja je označena kao tablica 2. na stranici 3 dopune nalaza i mišljenja, odnosno tablice koja je Prilog 1. pisanoj dopuni nalaza i mišljenja. U odnosu na izračunate tzv. negativne razlike tuženik nije postavio nikakav zahtjev prema tužitelju, bilo u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

17. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio je shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

17.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 2. travnja 2021.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

17.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

17.3. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, koje je ujedno i pravno shvaćanje ovoga suda, zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe za iznos za koji je tužba preinačena nakon dopune financijskog vještačenja. Prema tome, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja, a koji predstavlja razliku između iznosa od 25.379,89 kn iz podneska tužitelja od 23. lipnja 2022. i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 34.173,85 kn / 4.535,61 EUR.

18. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.535,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude.

19. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP jer nije u cijelosti uspio u parnici samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (za koji je pod stavkom IV. izreke tužbenog zahtjeva utvrđeno da se tužba smatra povučenom), a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

19.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 4.535,61 EUR i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa).

19.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 2. travnja 2021. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podneska od 23. lipnja 2022., 24. srpnja 2024. i 6. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 9. lipnja 2022., 9. ožujka 2023., 9. prosinca 2024., 11. veljače 2025. i 18. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 900 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.800,00 EUR.

19.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak od 100 bodova za sastav podneska od 6. lipnja 2022. jer u njemu u bitnome ponavlja navode već iznesene u tužbi, dok se trošak od 100 bodova za zastupanje na ročištu 2. listopada 2024. ne priznaje jer je to ročište odgođeno krivnjom tužitelja. Naime ročište 2. listopada 2024. bilo određeno radi saslušanja tužitelja koji je s tog ročišta neopravdano izostao pa je konačno to ročište odgođeno, a tužitelj je saslušan na sljedećem ročište. Dakle, s osnova odvjetničkih troškova ukupno nije priznat iznos od 200,00 EUR. Nadalje, sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP sud odlučuje na određeni zahtjev stranke, što podrazumijeva da stranka odredi novčani iznos troškova čiju naknadu zahtijeva. Prema tome, kako tužitelj u troškovniku nije naznačio iznos preostalih troškova nastalih u tijeku postupka niti iznos troškova sudske pristojbe, to se radi o neodređenom zahtjevu s osnova kojeg sud ne može odmjeriti niti priznati parnični trošak.

19.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

19.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.800,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 16. travnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.