Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-460/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Komunalno trgovačko društvo Ivanj d.o.o., Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 5, OIB: 97741129364, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vuksanović i partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika ĆB, vlasnika obrta za uslužne djelatnosti [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vladimir Kvaternik, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovnog broja Povrv-51/2022 od 16. siječnja 2023., 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovnog broja Povrv-51/2022 od 16. siječnja 2023. u točki I. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovnog broja Povrv-51/2022 od 16. siječnja 2023. u točki II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Jelene Tus poslovni broj Ovrv- 71/2020 od 24. siječnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelj tražbinu u iznosu od 564,66 eura na ime glavnice sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose specificirane u izreci presude (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu citirani platni nalog ukinut i tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke). Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbe podnose tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj podnosi žalbu pobijajući prvostupanjsku presudu u točki II. i III. izreke iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

3.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja za razdoblje od siječnja 2019. do studenog 2019. iz razloga što tužitelj za to razdoblje nije dostavio u spis izdane račune tuženiku, budući da smatra da Izvod iz otvorenih stavaka predstavlja vjerodostojnu ispravu kojom je dokazana tražbina tužitelja u navedenom razdoblju. U svrhu dokazivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva za razdoblje od siječnja 2019. do studenog 2019. tužitelj uz žalbu dostavlja račune izdane tuženiku za to razdoblje. Nadalje, tužitelj ističe da je visinu tužbenog zahtjeva koji predstavlja cijenu za pruženu uslugu obračunao razmjerno količini predanog otpada, te odredio prema dostavljenom Cjeniku usluga od 1. siječnja 2017., 1. srpnja 2018. i 1. siječnja 2019., te prema Izvodu iz otvorenih stavaka kupca za razdoblje do 14. siječnja 2020. i odgovarajućih računa. Osporava zaključak suda da tužitelj nije dokazao da je pružio uslugu prijevoza, odnosno odluku prvostupanjskog suda kojom je predmetni platni nalog ukinut za iznos varijabilnog dijela cijene usluge odvoza otpada.

4. Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude pobijajući točku I. i III. izreke iz žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. i 3. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

4.1. U žalbi ističe da je pobijana presuda u točki I. izreke ne sadrži odluku o prihvaćanju ili odbijanju tužbenog zahtjeva, već isključivo odluku da se predmetni platni nalog djelomično održava na snazi, što smatra pogrešnim pozivajući se na odredbe članka 325. i 338. ZPP-a. Osim toga, tuženik naglašava da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem U-II-2942/2017 od 29. siječnja 2020. privremeno obustavio izvršenje općih i pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju članka 2., 3., 5. i 8. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, kao i da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-II-2942/2017 od 23. ožujka 2021. ukinuo osporene odredbe navedene Uredbe. S obzirom da odluka Grada Novog Vinodolskog o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada na području Grada Novog Vinodolskog (Sl Novine PGŽ 2/2018. i 9/2019.) sadrži u bitnome istovjetne odredbe kao i Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom smatra da su odredbe navedene odluke nezakonite i neustavne. Tuženik ističe da je kod utvrđivanja minimalne obveze javne usluge tuženiku nezakonito uzet u obzir spremnik velikog volumena, budući da je za njegove potrebe (potrebe trgovine mješovite robe) dovoljan trostruko manji spremnik od onog koji mu je tužitelj nametnuo. Osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja da u periodu od 15. listopada do 1. lipnja nije obavljao svoju djelatnost. Konačno, ističe da je odluka o troškovima postupka pogrešna iz razloga što tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova postupka do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima zbog čega smatra da stranke nisu podjednako uspjele u sporu.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za odvoz i odlaganje komunalnog otpada u razdoblju od kolovoza 2017. do studenog 2019. u ukupnom iznosu od 964,72 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. S obzirom na vrijednost predmeta spora radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP-a te se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ovog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 467. ZPP-a.

9. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 325. i člankom 338. ZPP-a nisu ocjenjeni jer se presuda u sporu male vrijednosti ne može s uspjehom pobijati iz tog žalbenog razloga sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a.

9.1. Suprotno žalbenim navodima stranaka, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a jer je izreka presude razumljiva, neproturječna sama sebi i razlozima presude, te presuda ne sadrži proturječne razloge o onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj ovlašten potraživati naknadu za pružene komunalne usluge od tuženika kao korisnika usluge. Međutim, s obzirom da tužitelj nije dostavio evidenciju odvoza otpada, odnosno da nije dokazao da je uslugu odvoza otpada pružio tuženiku, prvostupanjski sud je pozivom na članak 30. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/2013. i 73/2017.; dalje: ZOGO) obvezao tuženika na plaćanje fiksnog dijela naknade (cijenu obvezne minimalne usluge) u ukupnom iznosu od 564,66 eura i to za mjesec kolovoz 2017., te za razdoblje od listopada 2017. do svibnja 2018. i od rujna 2018. do prosinca 2018., tj. za razdoblja za koja je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva dostavom računa ispostavljenih tuženiku.

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud je ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji se odnosi na varijabilni dio naknade odvoza otpada jer tužitelj nije dokazao da je predmetnu uslugu pružio tuženiku, te za fiksni dio naknade za mjesec rujan 2017., te razdoblje od lipnja 2018. do kolovoza 2018. i od siječnja 2019. do studenog 2019. budući da tužitelj nije dostavio račune koje je ispostavio tuženiku za ta razdoblja. Konačno, prvostupanjski sud je ukinuo predmetni platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za utuženi iznos od 0,06 eura na ime kamata budući da nije vidljivo na koju glavnicu su iste obračunate.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na članak 154. stavak 4. ZPP-a, a na temelju utvrđenja da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Jelene Tus poslovni broj Ovrv-71/2020 od 24. siječnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelj tražbinu u iznosu od 564,66 eura na ime glavnice sa pripadajućim zateznim kamatama.

13. Prema odredbi članka 30. stavka 1. ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge: a to su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a člankom 30. stavkom 7. ZOGO-a propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koja, među ostalim, sadrži kriterij obračuna količine otpada, obračunska razdoblja kroz kalendarsku godinu, te odredbe propisane uredbom Vlade.

13.1. Odredbom članka 33. stavka 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ZOGO-a na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO-a, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih uslug koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je stavkom 2. propisano da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno Odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade.

13.2. Člankom 33. stavkom 4. ZOGO-a propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, a u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom:50/17-84/19. Člankom 33. st. 5. ZOGO-a davatelj usluge dužan je cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika te je prije same primjene cjenika, u skladu s čl. 33. st. 6. ZOGO.

13.3. Sukladno navedenom, Vlada RH-e je u čl. 19. st. 3. i 4. Uredbe:50/17- 84/19 propisala da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno, prije davanja suglasnosti na prijedlog cjenika, provjeriti je li prijedlog cjenika u skladu sa ZOGO-om, Uredbom:50/17-84/19 i odlukom o načinu pružanja javne usluge, te da su predložene cijene takve da potiču korisnika usluge da odvojeno predaje biorazgradivi komunalni otpad, reciklabilni, glomazni i problematični otpad od miješanog komunalnog otpada, dok je davatelj usluge dužan objaviti suglasnost na cjenik u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, te obavijestiti korisnika usluge o cjeniku (i izmjeni cjenika) 30 dana prije dana primjene cjenika.

14. Iz svega navedenog proizlazi da je svrha odredaba ZOGO-a i odredaba Uredbe:50/17-84/19 bila da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela te davanjem suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na cjenik davatelja usluge (dakle, određenom kontrolom usklađenosti cjenika s odlukom), osiguraju sustav i funkcioniranje samog prikupljanja komunalnog otpada, te da se na taj način potiče korisnika da odvojeno predaje miješani, biorazgradivi, reciklabilni, glomazni i problematični komunalni otpad.

15. Nadalje, prema odredbi članka 20. stavka 1. Uredbe: 50/17-84/19, cijena javne usluge, plaća se radi pokrića troškova poslovanja davatelja usluge. U navedenu cijenu uključeni su troškovi koji su propisani čl. 33. st. 4. ZOGO-a, troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i troškovi koji su propisani čl. 18. st. 1. Uredbe:50/17-84/19, troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, troškovi prijevoza i obrade glomaznog otpada i vođenja evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

15.1. Odredbom članka 30. stavka 6. toče 3. ZOGO-a propisano je da je korisnik usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada koji je predao davatelju otpada u obračunskom razdoblju: masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika (jedan od dva kriterija ovlašteno je odabrati predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u skladu s čl. 30. st. 7. ZOGO-a).

16. Dakle, struktura cijene javne usluge obuhvaća, kako, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio), cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) i ugovornu kaznu (ako je došlo do postupanja korisnika protivno ugovoru) jer je cilj propisivanja navedene strukture cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela »onečišćivač plaća«, a da se tzv. varijabilnim dijelom osigura sama primjena načela »onečišćivač plaća«.

17. Cijeneći navedeno, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje cijene obvezne minimalne usluge tj. fiksni dio cijene za razdoblja za koja je tužitelj dostavom računa ispostavljanih tuženiku dokazao visinu iste, bez obzira na činjenicu da tužitelj nije dostavio evidenciju odvoza otpada. To iz razloga što je tuženik kao vlasnik nekretnine obvezan plaćati cijenu obvezne minimalne usluge neovisno o broju odvoza otpada, odnosno o izvršavanju obveze tuženika budući da taj dio naknade omogućava pružanje javne usluge.

18. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da svoju gospodarsku djelatnost nije obavljao od 15. listopada do 1. lipnja svake godine pa da nije u obvezi plaćati naknadu odvoza otpada u tom razdoblju nisu osnovani. To iz razloga što vlasnik nekretnine mora plaćati cijenu obvezne minimalne usluge za sve mjesece tijekom kalendarske godine neovisno o tome koristi li nekretninu svaki mjesec. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-101/2023 od 14. veljače 2023.

19. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-II-2942/2017. i dr. od 29. siječnja 2020. kojim je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom određenih članaka Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17.), te Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 84/19.), a zbog čega je do donošenja konačne odluke privremeno obustavljeno izvršenje svih općih i pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju članaka 2., 3., 5. i 8. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 84/19.). To iz razloga što s obzirom na vrijeme donošenja navedenog rješenja, Odluci Grada [adresa] o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada na području Grada Novog Vinodolskog u utuženom razdoblju (kolovoz 2017. do studenog 2019.) nije bilo privremeno obustavljeno izvršenje.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Jelene Tus poslovni broj Ovrv-71/2020 od 24. siječnja 2020. u preostalom dijelu za razdoblje od mjesec rujan 2017., te razdoblje od lipnja 2018. do kolovoza 2018. i od siječnja 2019. do siječnja 2019.

21. Naime, iako je tužitelj dostavio Izvod iz otvorenih stavki za mjesec rujna 2017., ta za razdoblje od lipnja 2018. do kolovoza 2018. i od siječnja 2019. do siječnja 2019., tužitelj nije dostavio račune kojim bi dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u tom dijelu. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističe da osnovanost i visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz Izvoda iz otvorenih stavki koji predstavlja vjerodostojnu ispravu sukladno članku 31. stavku 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.; dalje: OZ), valja naglasiti da vjerodostojna isprava istovremeno ne predstavlja vjerodostojni dokaz jer nema dokaznu snagu javne isprave u smislu članka 230. ZPP-a, niti se u pogledu dokazne snage može izjednačiti s javnom ispravom u situaciji u kojoj je tuženik osporio osnovanost tražbine tužitelja. Stoga, budući da tužitelj nije dostavio račune iz kojih bi proizlazila osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za mjesec rujan 2017., te razdoblje od lipnja 2018. do kolovoza 2018. i od siječnja 2019. do siječnja 2019., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

22. S tim u vezi, valja naglasiti da računi za navedena razdoblja koja je tužitelj dostavio uz žalbu predstavljaju nove dokaze koji se sukladno članku 352. stavku 1.

ZPP-a ne mogu iznositi u žalbi.

23. Žalbeni navodi tužitelja kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je pružio uslugu prijevoza otpada tuženiku, kao i žalbeni navodi tuženika kojima osporava obračun cijene fiksne usluge prema spremniku velikog volumena, predstavljaju prigovore činjenične naravi, zbog koji se presuda u sporu male vrijednost sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a ne može s uspjehom pobijati.

24. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 154. stavka 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

24.1. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 964,72 eura koji se odnosi na dvadeset i pet računa za odvoz otpada u utuženom razdoblju. Budući da je tužitelj dokazao osnovanost trinaest računa ispostavljenih tuženiku, tužitelj je u pogledu osnove uspio u omjeru od 52%. Nadalje, budući da je pobijanom presudom tužitelju dosuđeno 564,66 eura, tužitelj je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 58%. Dakle, tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 55% (52%+58%=110%/2), a tuženik u omjeru od 45%, odnosno stranke su djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima sukladno članku 154. stavku 4. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava da je tužitelj pravovremeno postavio zahtjev za naknadu troškova postupka iz razloga što to nije učinio na zadnjoj raspravi 1. prosinca 2022. To iz razloga što je tužitelj zahtjev za naknadu troškova postupka postavio na raspravi održanoj 22. siječnja 2021., odnosno prije završetak raspravljanja sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP-a koja propisuje da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetaka raspravljanja koje prethodni odlučivanju o troškovima. Naime, činjenica da tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova na zadnjem ročištu, već ranije ne znači da tužitelj nije pravovremeno postavio taj zahtjev.

26. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o troškovima žalbenog postupka u kojem je tuženik uspio jer je u povodu žalbe tuženika protiv ranije donesene prvostupanjske presude rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž-27/2022-2 od 23. ožujka 2022. ista ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. To iz razloga što su stranke, u ovom postupku, djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 4. ZPP-a kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a što se odnosi i na troškove žalbenog postupka koji stranci pripadaju razmjerno njezinom uspjehu u sporu, neovisno o uspjehu u samom žalbenom postupku.

27. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbe tužitelja i tuženika i potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II. i III. izreke, kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Bučković