Poslovni broj: Gž-975/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeće i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EK (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, te umješača na strani tuženika EOS MATRIX d.o.o. (OIB: 76674680107), Zagreb, Horvatova 82, kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranaka i umješača na strani tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9723/2019 od 25. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9723/2019 od 25. studenoga 2022. u točki I izreke.

II Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika te umješača na strani tuženika te se potvrđuje citirana presuda u točkama II, III, IV i VII izreke te u točki V izreke u odnosu na dosuđeni iznos od 2.076,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u točki VI izreke za dosuđeni iznos od 3.896,.86 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III Djelomično se prihvaća žalba umješača na strani tuženika te se preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu toč. V i VI izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1,23 eura i iznosa od 2,33 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka i umješača na strani tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za otkaz Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je sklopljen 22. studenoga 2004. između tuženika Addiko Bank d.d., (prije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Zagreb i tužitelja koji je, solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU- 2607/2004 od 25. studenoga 2004.

1.1. U toč. II, III i IV izreke usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 2. navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.500,00 CHF važećem na dan korištenja kredita“, zatim da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe iz članka 3., stavka I navedenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize na dan korištenja kredita…“ te u dijelu odredbe iz članka 3. stavka II koji glasi „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 418,86 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke“. Nadalje je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka i odredba iz članka 6. citiranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u dijelu koja glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

1.2. U toč. V izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne promjene kamatnih stopa i to od 2.078,14 eura, s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, kako je navedeno u toj točki izreke, dok je u toč. VI izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznose koji se odnose na pretplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz CHF i to 3.899,19 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

1.3. U toč. VII izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.337,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 25. studenoga 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude u odnosu na točku I izreke žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima te traži naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1.U odnosu na toč. VII izreke tužitelj je podnio prijedlog za ispravak presude a o kojem, prijedlogu je sud prvog stupnja donio rješenje 22. kolovoza 2023. kojim je odbijen prijedlog za ispravak presude.

2.2. U žalbi tužitelj navodi da ukoliko se odbije zahtjev za ispravak presude žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da se i odluka o troškovima parničnog postupka u toč. VII izreke u dijelu u kojem je očito odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima.

2.3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje-ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika te da se obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.

2.4. Protiv citirane presude žalbu podnosi i umješač na strani tuženika zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima te traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja umješač na strani tuženika u cijelosti osporava navode iz žalbe tužitelja predlažući da se žalba odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi, te traži i naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja i tuženika je neosnovana, dok je žalba umješača na strani tuženika djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nisu ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji je zaključen između stranaka 22. studenoga 2004., te utvrđenje djelomične ništetnosti navedenog ugovora u čl. 2., 3. st. I. i st. II.i to u dijelu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, jer da su mjesečni anuiteti vezani uz promjenu tečaja CHF u vrijeme isplate. Isto tako predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.078,14 eura zbog preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjeni kamatnih stopa i isplatu iznosa od 3.899,19 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s naslova ništetnosti dijela odredbe navedenog ugovora kojima je isplata glavnice vezana za CHF u vrijeme isplate. Sud prvog stupnja tijekom postupka utvrđuje da nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj 016- 1093/2004 od 22. studenoga 2004., da je navedeni ugovor solemniziran 25. studenoga 2004., da je tim ugovorom tužitelju odobren namjenski kredit u iznosu od 65.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,25% godišnje s rokom otplate do 2026. uz obavezu otplate kredita u mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule zajedno sa pripadajućim kamatama, da je ugovor o kreditu sastavio tuženik te da je tužitelju kredit otkazan 1. kolovoza 2013., jer nije plaćao mjesečne anuitete kredita.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva i zakonske zatezne kamate, te je li nastupila zastara i da li je osnovan prigovor pasivne legitimacije.

7. Utvrđeno je da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, jer da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljaju djelatnosti slobodnog zanimanja te da je za pojam potrošača prema Direktivi 93/13/EEZ bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da je zaključen kredit radi dovršetka obiteljske kuće tužitelja u kojoj i danas živi, te da predmetni kredit i dalje otplaćuje umješaču na strani tuženika na način da mu se plijeni mirovina u iznosu od 106,18 eura mjesečno.

9. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 donesena presuda koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Rev-2221/18., koja se odnosila na valutnu klauzulu i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03) , jer nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer je predmetni ugovor unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik.

10. Isto tako presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-7129/13 koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu sa potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su u ugovorima utvrđeni parametri i metoda izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da tužitelj prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio upoznat sa tržišnim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i valute CHF, da stoga o kamatnoj stopi i valuti CHF nije se pojedinačno pregovaralo niti su te odredbe prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelju koji je po struci autolimar bile razumljive. Sud navodi da je iskaz svjedokinje AK zaposlenice tuženika smatrajući da je taj iskaz neodlučan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer da u vrijeme kada je tužitelju odobren predmetni kredit nije radila na poslovima vezanim za stambene kredite.

12. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne jer da se kamatna stopa određivala prema jednostranoj odluci tuženika a anuiteti u CHF su se isplaćivali u protuvrijednosti na dan isplate, da su te odredbe nepoštene u smislu čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. te čl. 82. i čl. 90. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog sud prvog stupnja primjenom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15-dalje: ZOO) te sukladno nalazu vještaka tužitelju dosuđuje zatražene iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa tj. od dana stjecanja navedenih iznosa pa do isplate, jer utvrđuje da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj.

14. Sud prvog stupnja smatra da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan jer da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a. Smatra da je sukladno čl 225. ZOO-a zastarni rok iznosio pet godina te da zastarni rok teče od pravomoćnosti presude pod posl. brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 sa osnove promjenjive kamatne stope, dok da zastara za plaćene iznose s osnova valute CHF teče pravomoćnošću presude pod posl. brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., te da stoga zastara nije nastupila.

15. Sud prvog stupnja odbija djelomično tužbeni zahtjev tužitelja koji je naveden u toč. I prvostupanjske presude izreke za utvrđenje da nisu ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora od 1. kolovoza 2013. navodeći da ugovorna odredba iz čl. 4. Ugovora o ispunjenju zakonskih pretpostavki za otkaz ugovora nije utvrđena ništetnom te da se niti u kolektivnom sporu nije raspravljalo o ništetnosti ugovorne odredbe iz kredita o razlozima za otkaz ugovora, da tužitelj nije dokazao da rate kredita nije plaćao iz razloga povećanja tečaja CHF i promjene kamatne stope. Nadalje, navodi da se tužitelj tuženiku nije niti obraćao radi reprogramiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u svrhu smanjenja rate otplate kredita koje su povećane rastom tečaja i kamatne stope.

16. Nadalje sud prvog stupnja utvrđuje da iz priloženog Ugovora o cesiji od 25. siječnja 2018., proizlazi da je nepodmirenu tražbinu iz predmetnog Ugovora tuženik prenio na trgovačko društvo EOS MATRIX d.o.o., da iz iskaza tužitelja proizlazi da naplatu te tražbine provodi EOS MATRIX d.o.o. pljenidbom tužiteljeve mirovine, da je stoga sukladno čl. 206. ZPP-a EOS MATRIX d.o.o. dopušteno miješanje u ovoj parnici, jer ima interes da tuženik uspije u ovom sporu.

17. Utvrđuje se nadalje da tuženikovo ustupanje tražbine umješaču kao novom vjerovniku nije razlog da se u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZPP parnica ne dovrši između istih stranaka, odnosno tužitelja i tuženika.

18. Nadalje sud prvog stupnja navodi da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa primjenjuje odredbu čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP te trošak odmjerava sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa), te obvezuje tuženika da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.337,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 25. studenoga 2022. pa do isplate.

19. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju ukazuje tuženik u žalbi jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između izreke presude i obrazloženja presude.

20. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji je predložio u žalbi da se ispravi presuda u odnosu na troškove parničnog postupka sukladno čl. 342. ZPP-a jer da je vrijednost boda sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je izmijenjena u "Narodnim novinama" broj 126/2022 od 22. listopada 2022. na način da vrijednost jednog boda iznosi 1,99 eur a ne 1,33 eura kako to je to obračunao sud prvog stupnja, navodi se da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je rješenjem pod posl. brojem P-9723/2019 od 22. kolovoza 2023. odbio prijedlog tužitelja da se ispravi navedena presuda na način kako to predlaže tužitelj. Naime, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 164. st. 3. ZPP-a u kojoj je propisano da zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju i da o troškovima sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

21. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je zahtjev za naknadu troškova postavljen prije zaključenja glavne rasprave 12. listopada 2022. kada je vrijednost boda iznosila 1,33 eura odnosno kada izmjene navedene Tarife o povećanju boda na 1,99 eura nisu stupile na snagu, te iz razloga što sud odlučuje u okvirima zahtjeva koji su postavljeni u postupku, pa pravilno utvrđuje da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 342. st. 1. ZPP-a za ispravljanje presude.

22. Stoga proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio parnični trošak sukladno čl. 154. t. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a te sukladno navedenoj Tarifi objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 pravilno utvrđujući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva i da zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nisu ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora od 1. kolovoza 2013. jer je utvrdio da je do otkaza ugovora došlo iz razloga predviđenih u čl. 4. ugovora zbog neplaćanja anuiteta kredita. Pravilno utvrđuje da navedena odredba čl. 4. ugovora nije utvrđena ništetnom niti u kolektivnom sporu, a niti u ovom postupku, te da tužitelj nije dokazao da rate kredita nije plaćao iz razloga povećanja tečaja i promjene kamatne stope, da se tuženik nije obraćao radi reprogramiranja kredita u svrhu smanjenja rate otplate, te su stoga ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o kreditu.

24. Stoga žalbeni navodi tužitelja da je izvršio dovoljan broj uplata s naslova predmetnog kredita, da se je tuženik mogao naplatiti iz tih uplaćenih iznosa, i da nisu bile ispunjene ugovorene pretpostavke za otkaz ugovora o kreditu predstavljaju nove činjenice koje se ne mogu isticati u žalbenom postupku, pa je stoga sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 219. i čl. 221. a ZPP-a odlučio o tako postavljenom zahtjevu tužitelja na temelju činjenica i dokaza koji su predloženi do zaključenja glavne rasprave.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije odlučio o prigovoru promašene pasivne legitimacije iz razloga što je potraživanje po ugovoru o kreditu ustupljeno društvu Eos Matrix te da je ustupom potraživanja tuženik izašao iz predmetnog ugovornog odnosa. Ovo iz razloga što sud prvog stupnja daje razloge zbog čega prigovor pasivne legitimacije nije osnovan iz razloga što je ustupljena tražbina umješaču na strani tuženika kao novom vjerovniku navodeći da temeljem odredbe čl. 195. st. 1. ZPP-a parnica se može dovršiti između istih stanaka.

26. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je zaključen ugovor o cesiji, ustupu tražbine između tuženika i umješača na strani tuženika pa prema odredbi čl. 180. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pa stoga proizlazi da je tuženik prenio svoju tražbinu iz predmetnog ugovora da traži naplatu iz ugovora o kreditu, međutim tim ugovorom nisu prenesena sva prava i obaveze iz tog ugovora, a u konkretnom slučaju radi se o obavezi tuženika da temeljem ništetnih ugovornih odredbi isplati tužitelju iznose koje je stekao stjecanjem bez osnove.

27. Stoga prema mišljenju ovog suda umješač na strani tuženika nije postao stranka ugovora o kreditu, pa budući da se radi o postupku utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora ugovorne stranke su one koje su navedene u tom ugovoru te je tuženik pravni sljednik jedne od tih stranaka, pa je stoga pasivno legitimiran u ovom postupku. Stoga je neosnovan prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji, jer u konkretnom slučaju nije sukladno čl. 127. st. 1. ZOO-a zaključen prijenos ugovora prema kojoj svaka ugovorna strana ako na to pristane druga strana može prenijeti ugovor, dakle, prava i obaveze na treću osobu, koja time postaje nositelj svih prava i obveza iz tog ugovora.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je vještak uzeo u obzir tužiteljevu uplatu nakon ustupa potraživanja i da se radi o uplati od 29. siječnja 2018., jer iz priloženog ugovora o cesiji na listu 347 u odredbi čl. 6. st. 1. je propisano da ugovor stupa na snagu danom kad ga potpišu obje ugovorne strane te kada na istom budu ovjereni potpisi po javnom bilježniku, a potpis su ovjereni 30. siječnja 2018., dakle proizlazi da uplata od 29. siječnja 2018. je izvršena prije stupanja na snagu navedenog ugovora o cesiji.

29. Stoga sud prvog stupnja nije pozvao vještaka da se pismeno očituje na prigovor tuženika s obzirom da se na ove navode prigovora odlučne činjenice mogu utvrditi iz dokumentacije koja prileži spisu, a kako je gore obrazloženo, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 260. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja dao pogrešnu uputu vještaku koji je izradio nalaz i mišljenje i da se nije trebala uzeti u obzir fiksna kamatna stopa te da izračuna razliku u iznosima koje je tužitelj uplatio na ime valutne klauzule jer je sud prvog stupnja pravilno dao uputu vještaku budući da su utvrđene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Dakle pravilno je uzeta u obzir početna kamatna stopa te je utvrđen i ništetnim dio odredbe o valutnoj klauzuli u kojoj je anuitet vezan uz promjenu CHF na dan isplate, pa je stoga pravilno utvrđeno da tužitelju treba dosuditi iznose po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita, pa je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog tuženika da se provede novo financijsko vještačenje jer je to vještačenje utvrdio očito suvišnim.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju nisu mogla primijeniti utvrđenja iz tzv. kolektivne tužbe jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 84. i čl. 81. ZZP-a pravilno utvrđujući da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo se smatraju nepoštenima ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Također je pravilno utvrđeno da je sporne odredbe koje su utvrđene ništetnim formulirao tuženik kao trgovac, da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj tih ugovornih odredbi jer su bile unaprijed formulirane.

33. Sud prvog stupnja je u ovom postupku saslušanjem tužitelja i svjedokinje djelatnika tuženika pravilno utvrdio da se o spornim odredbama nije pregovaralo da tužitelju nije objašnjeno što sporne ugovorne odredbe znače, te da su te ugovorne odredbe prouzročile značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene i ništetne.

34. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije vodio računa o zahtjevu transparentnosti koji se navodi u odredbi čl. 85. ZZP-a prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, te da se podrazumijeva da su odredbe razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

35. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio relevantne činjenice te pravilno ocijenio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer nije pregovarao sa tužiteljem o odredbama ugovora koje su utvrđene djelomično ništetnim te je pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru i pravilno zaključio da tuženik o zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

36. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je valutna klauzula dozvoljena odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a, jer u ovom postupku se nije utvrđivalo da je ništetno ugovaranje valutne klauzule, već je utvrđena djelomična ništetnost ugovora koja se odnosi na ugovaranje isplate anuiteta u CHF prema tečaju u vrijeme isplate.

37. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 1115. ZOO-a koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik bio nepošten stjecatelj a koja nepoštenost je utvrđena i u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

38. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženika, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da pokretanje kolektivne tužbe prekida zastaru, a u slučaju djelomične ništetnosti ugovora sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti rok za zastaru počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost, te da zastarni rok do pravomoćnosti navedenih presuda trgovačkog suda do podnošenja tužbe u ovom postupku u trajanju od pet godina nije protekao.

39. Identično pravno shvaćanje izneseno je u Objedinjenom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. gdje se napominje da je djelomična ništetnost navedenih odredbi iz konkretnog ugovora o kreditu utvrđena presudom suda prvog stupnja.

40. Djelomično su osnovani žalbeni navodi umješača na strani tuženika da je sud prvog stupnja u toč. V i VI izreke pogrešno preračunao iznose u kunama u eure jer temeljem čl. 5. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i čl. 2. st. 2. Vladine Odluke o objavi o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, određen je fiksni tečaj konverzije koji iznosi 7,53450 kn za 1 euro. Stoga preračunavajući iznos od 15.648,45 kn protuvrijednost u eurima iznosi 2.076,91 eur te preračunavanjem iznosa iz toč. VI izreke i to 29.360,90 kn proizlazi da protuvrijednost iznosi 3.896,86 eura. Stoga je u tom dijelu potvrđena presuda suda prvog stupnja u toč. V i VI izreke do iznosa od 2.076,91 eur i u toč. VI za iznos od 3.896,86 eura, dok je za preostali iznos do dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

41. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi umješača na strani tuženika da je pogrešnim preračunavanjem navedenih iznosa počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se primjenom navedene Odluke o objavi uvođenja eura i utvrđivanja fiksnog tečaja konverzije može točno izračunati koji iznos tuženik duguje tužitelju.

42. Nisu osnovani žalbeni navodi umješača na strani tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a vezano za čl. 260. st. 1. ZPP-a jer da nije usmeno slušao vještaka u odnosu na primjedbu umješača na strani tuženika koji je dostavio nalaz i mišljenje vještaka iz drugog parničnog postupka koji je utvrdio pretplatu po predmetnom kreditu koja pretplata je manja za gotovo 20%, jer je sud prvog stupnja pravilno odbio takav prijedlog umješača na strani tuženika, pravilno utvrđujući da sukladno čl. 251. st. 1. ZPP-a nalaz i mišljenje vještaka iz drugog parničnog postupka koji nije u vezi sa ovim postupkom ne obavezuje sud prvog stupnja.

43. U odnosu na ostale žalbene navode umješača na strani tuženika da su tužitelju bili jasni i razumljive i lako uočljive odredbe koje su utvrđene djelomično ništetnim navodi se da se radi o istim žalbenim razlozima o kojima je odgovoreno ovom odlukom u odnosu žalbene navode tuženika.

44. Nisu osnovani žalbeni navodi umješača na strani tuženika kojom pobija odluku o troškovima parničnog postupka, jer umječšač na strani tuženika ne navodi o čemu se radi pogrešna primjena materijalnog prava, te se navodi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a, kada je tužitelju dosudio u cijelosti troškove pravilno utvrđujući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

45. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u vezi čl. 373. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I, II i III izreke ove presude.

46. Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu uspjele u žalbenom postupku a uspjeh umješača na strani tuženika je neznatan, zbog čega nisu nastali posebni troškovi u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. IV izreke.

47. Umješaču na strani tuženika nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer je utvrđeno da ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka, pa je stoga primjenom odredbe č. 155. ZPP-a odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić