Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1245/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Štefičić iz Zagreba protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju odvjetnici iz OD Leko i Partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj 13 P- 1023/2022-42 od 06. studenog 2023., 16. travnja 2025.
p r e s u d i o je
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj 13 P-1023/2022-42 od 06. studenog.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4. 775,93 eur sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, sadržane u čl. 1., 4., 5., 6., 7., i 12. Ugovora o kreditu broj: 9012250099, isplati iznos od 6.366,49 eur, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova neosnovanog uvećanja glavnice utvrđenog Dodatkom Ugovoru o kreditu broj:9012250099 sklopljenog dana 23. prosinca 2015., radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF, te utvrđenog manjka prilikom konverzije, isplati iznos od 1.452,76 EUR sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok je točkom IV izreke naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu 2.544,45 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je isplatom Dodatka ugovora o kreditu odnos između stranaka izmijenjen. Dodatak da je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju i konverzija da je provedene u skladu s tim zakonom i uz pristanak tužiteljice te da je neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Takvim postupanjem da bi tužiteljica ostvarila dvostruku korist. Potrošači da donošenjem takve presude ostvaruju povoljnija prava od onih koji su im dopuštena po odredbama ZPK-a i povoljnija od potrošača koji su imali sklopljene ugovore s valutnom klauzulom u eur-ima. Načelo pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja da zahtijeva predviđa jasna i precizna prava. ZID ZPK da je poseban propis koji je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja i potrošači da su svojevoljno odabrali takav način rješavanja te da pravni interes prema odluci Vrhovnog suda Rev-2221/18 imaju samo oni korisnici koji nisu iskoristili pravo na konverziju. To da potvrđuje i presuda europskog suda u predmetu C-567/2020. Tvrdi da je banka mijenjala ugovornu kamatu zbog promjena na tržištu i da nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinjavala sve troškove pa da ni odluka o utvrđenju ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi nema uporište u zakonu,dok je valutna klauzula izričito dopuštena odredbama ZOO-a. Stranke da su ugovorile promjenjivu kamatnu stupu pa da se ne može suditi kao da su ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbine jer da je zastara počela teći od primitka isplate i da nije prekinuta danom podnošenja kolektivne tužbe. Kolektivna tužba da u smislu odredbe članka 502 c ZPP-a ne može nadomjestiti tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
8. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.
9. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
10. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
11. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
12. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). kroz i to utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica da tužiteljica nije konvertirala kredit.
13. Osim toga tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezinih obveza i da je unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelju kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik ne dokazuje. Naprotiv po tuženiku predložena svjedokinja se predmetnog ugovora ne sjeća i ne tvrdi da bi kod sklapanja takvih ugovora informirala potrošača o svim rizicima.
14. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
15. Protivno navodima žalitelja, postupanjem po odredbi članka 19. b., 19. s. t. 6. ZID ZPK i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica nije u potpunosti obeštećena jer se tim Sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.
16. Pravilno tuženica primjećuje da se Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020). Međutim za odgovoriti je kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP-a, ZOO i ZID ZPK i to na pravilan način kada je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženice da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kao smatra tuženica da bi se tužitelj kao potrošač na neki način "odrekao" ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da postupanjem po odredbi čl. 19. b. i treba reći i odredbi čl. 19. s. t. 6. ZID ZPK odnosno činjenicom sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen budući se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje. Konačno za primijetiti je kako ne bi bilo pravično i po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnjih 35.777,73 kn. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C- 118/2017 i C-452/2018. Stoga je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženici naložena isplata novčanog iznosa i u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.
17. U tom kontekstu pogrešno je i pozivanje prvostupanjskog suda na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, te posljedično tome na odredbu članka 502.n stavak 1. ZPP-a. To stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo da se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
18. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari dosuđene tražbine po osnovi nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli jer ta tražbina nije u zastari budući da tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO). Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja, a protivno žalbenim tvrdnjama, da zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a ta odluka je u dijelu utvrđenja ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. odnosno za promjenjivu kamatnu stopu 12. lipnja 2014., i do podnošenja tužbe u ovom predmetu 14. lipnja 2019. taj rok nije protekao.
19. Tuženik u žalbenoj fazi postupka nije doveo u pitanje matematički izračun dok je pravo na vraćanje sud prvog stupnja pravilno temeljio na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe.
20. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici koja je uspjela u sporu troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
21. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1.
ZPP-a, odlučeno kao u izreci.
22. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).
U Rijeci 16. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
