Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1176/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja DC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matiji Smiljaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-143/2022-29 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-143/2022-29 od 26. travnja 2024. u točki I i II izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-143/2022-29 od 26. travnja 2024. u točki II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o [broj kredita] od 29. lipnja 2007., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koji se odnosi na valutnu klauzulu i glasi ײ....po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća....ײ.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.299,63 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika isplati iznos od 9.542,49 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. ugovora o [broj kredita] od dana 29. lipnja 2007. za kupnju motornog vozila solemniziran kod javnog bilježnika Jadranka Knego Rogina iz Zagreba, Argentinska 4 pod poslovnim brojem OV- 15803/2007, sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koji glasi : "..... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora....“ .

5. U točki II izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe od 1. prosinca 2022.

6.Protiv te presude i rješenja u toč. II izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Bitnu povredu iz odredbe 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što je sud rješenjem od 24. travnja 2024. dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom od 1. prosinca 2023. Uz navedeno bitnu povredu iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a nalazi u tome što obrazloženje presude ne sadrži sve što propisuje navedena odredba, dok bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

8.Tuženik navodi da je tvrdio i ukazivao kako su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te predložio dokaze na okolnosti koje navodi. Tuženik ističe kako isključenje ove pretpostavke nepoštenosti nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite s obzirom na njezin apstraktni i preventivni karakter pa mu je dokazivanje istog svakako moralo biti dopušteno u ovom postupku, osobito stoga što je teret dokaza upravo na njemu.

9.Navodi da je tužitelj imao mogućnosti izbora između kredita vezanog uz valutu eur ili CHF ili ugovor bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tuženik je na tu okolnost dostavio promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit te je predložio saslušanje tužitelja. Navodi da je nalazu vještaka prigovorio u cijelosti jer je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit što nesporno nije ugovoreno. Navodi da sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti i kamati tužitelju bile jasne, sumnjive i lako uočljive kako je objašnjeno u žalbi, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ustraje kod navoda odgovora na tužbu u dijelu u kojem je ukazao na nemogućnost neposredne primjene odluke donesene na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, a obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanja u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite .Navodi da u kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovalo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja jer su sudovi tvrdili kako to nije predmet kolektivne zaštite jer da se isto treba dokazivati u pojedinačnom sporu.

10.Tuženik ustraje i kod prigovora zatare. Navodi da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su sporne odredbe djelomično ništetne, pa bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) tužbeni zahtjev je trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Navodi da je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Prigovara i tijeku zatezne kamate tvrdeći da nije nepošten stjecatelj. Prigovara i odluci o parničnom trošku.

11.Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12.Odgovor na žalbu nije podnesen.

13. Žalba nije osnovana.

14. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11 i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 388. st. 4. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 388. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna, razumljiva jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos tuženik je dužan platiti tužitelju.

15.Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP- a na koju sadržajno ukazuje žalba. Naime, točno je da je tužitelj podneskom od 1. prosinca 2022. izvršio preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a. Međutim, izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje ZIP ZPP/19) stupile su na snagu 1. rujna 2019. Tim izmjenama i dopunama (čl. 39.) u čl. 190. dodan je novi stavak 2. prema kojem iznimno od pravila u stavku 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka) tužitelj može preinačiti tužbu i do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje to nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

16. Slijedom navedenog imajući u vidu navedenu odredbu čl. 190. ZPP-a te njezinu obveznu primjenu na postupke koji su u tijeku, prema stajalištu ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva odluči po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

18. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 29. lipnja 2007 zaključili Ugovor o [broj kredita] za iznos 23.428,47 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

-da je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope u skladu sa kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora);

-da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

-da je kredit u cijelosti otplaćen;

-status potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu,

-da je tuženik na ročištu od 21. rujna 2022. odustao od saslušanja svoje djelatnice TC te na ročištu od 4. ožujka 2024. od predloženog saslušanja MC, a koje da su sudjelovale u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu,

-da tuženik nije tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, već je predložio saslušanje SC, javnobilježničkog prisjednika i tužitelja,

-da sud nije izveo dokaz niti saslušanjem javnobilježničkog prisjednika SC iz razloga što saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik te fluktuacije tečaja CHF koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao,

-da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača,

-da je tužitelj već u činjeničnim navodima tužbe jasno naveo da u predugovornoj fazi nije dobio nikakve informacije vezano za razloge promjene visine kamatne stope i fluktuacije tečaja, pa sud kao nepotreban nije izveo dokaz niti njegovim saslušanjem,

-da je financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anutiteta za utuženo razdoblje prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos – iznosi 32.395,12 kn, odnosno eurska protuvrijednost 4.299,63 eur,

-da je vještak utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos – iznosi 0,00 kn odnosno 0,00 eur, dakle, ne postoji tzv. negativna razlika za utuženo razdoblje.

19. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz valutu CHF ništetna, s obzirom na takvu odredbu da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s tim da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

20. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja je odbio prigovor zastare u odnosu na povećani tužbeni zahtjev.

21. Sud prvog stupnja, polazi od toga da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu poslovni broj P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, a zastara je ponovno počela teći od dana kada je spor pravomoćno okončan 14. lipnja 2018., te bi rok zastare isticao 14. lipnja 2023. u odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Obzirom da je tužbeni zahtjev preinačen 1. prosinca 2022. na način da je povisio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi promjene tečaja sa 27.660,87 kn na 32.395,12 kn (4.299,63 eur) sud prvog stupnja zaključuje da zastara nije nastupila.

22. Međutim, ocjenjuje osnovanim prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, utvrđuje da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, 14. lipnja 2014., te bi rok za zastaru istekao 14. lipnja 2019. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da je tužba podnesena 10. siječnja 2022. sud prvog stupnja zaključuje da je podnesena izvan roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

23. Utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata anuiteta bila vezana uz CHF, tuženik je stekao bez osnova, pa je naloženo tuženiku da iznos vrati tužitelju odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

24. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od primitka svake pojedine uplate anuiteta u većem iznosu od ugovorenog.

25.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

26.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ).

27.Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

28.Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

29.Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Naime, tuženik je odustao od saslušanja svojih zaposlenica TC i MC. Glede pozivanja tuženika na zahtjev za sklapanje ugovora koji je popunio tužitelj naznačivši da želi kredit u CHF, isto ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

30.S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenosti tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

31.Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

32.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 29. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

33.Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

34.Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati valutnu klauzulu, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s eventualnim kretanjem tečaja određene valute. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

35.Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36.Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 10. siječnja 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

37.Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj osim deklaratornog zahtjeva postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime tečajne razlike iznos od 4.299,63 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

38.Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

39.Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

40.Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

41.Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

42.Neosnovano tužitelj osporava odluku suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

43.Naime, trošak zastupanja odvjetnika je odmjeren pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife prema kojoj kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio čl. 154. st. 5. ZPP-a pri odlučivanju o troškovima postupka, budući da zbog djelomičnog odbijanja zahtjeva nisu nastali posebni troškovi (troškovi zastupanja odvjetnika su unutar iste vrijednosne grupe Tarife/22).

44. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. U odbijajućem dijelu je presuda kao nepobijana ostala neizmijenjena.

45. Rješenje suda u točki II izreke je potvrđeno primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a, dok je u točki I izreke ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan